Rad, dug i država. Feministički osvrt – Tijana Okić

Je li problem u muškarcima ili ipak u nečemu drugom? Kapitalizam i orodnjene forme nasilja – Maja Solar

Crnogorska svakodnevnica i obrazovanje u doba nove (ne)normalnosti – Paula Petričević

Kratki opis 

Od 1970ih godina XX stoljeća pratimo ispreplitanje ciklusa političkih i ekonomskih kriza i recesija. Ekonomska kriza se još od 1970-ih u akutnoj formi pojavljuje i pokazuje i kao kriza onoga što se naziva „državom blagostanja“. U tom kontekstu moramo posmatrati krizu izazvanu pandemijom virusa COVID-19 koja se nakalemila na krizu iz 2008-2012 te ionako slab ekonomski oporavak. Ono što trenutnu recesiju razlikuje od prethodnih je da pogađa prije svega one sektore u kojima su mahom zaposlene žene (tercijarni sektor, trgovinu, itd) zbog čega je nazvana „she-scession“. Dodamo li ovome i krizu u određenim sektorima brige i obrazovanja u kojima su predominantno zaposlene žene, slika postaje još kompleksnija. Statistički podaci govore da su i prije izbijanja pandemije žene radile manje plaćene, nesigurne poslove, više su radile na određeno radno vrijeme i bez ugovora, što su  sve, unutar kapitalističkih radnih i robnih odnosa,  de facto negativni poticaji ženama da rade „part-time“ kako bi se, ukoliko to bude potrebno, mogle posvetiti brizi i njezi djece, roditelja, proširene obitelji, itd. U predavanju ćemo govoriti upravo o ovim negativnim poticajima koji unutar kapitalističkog sustava imaju za cilj regulaciju ne samo na tržištu, nego i u privatnoj sferi kao sferi reprodukcije i života i rada, a ključnu ulogu u posredovanju i održavanju takvih odnosa ima država. Imajući u vidu ekonomsku i zdravstvenu krizu, pokušat ćemo postaviti neka važna pitanja o odnosu rada, duga i države u odnosu na to šta bi danas, u kontekstu „she-cession“ trebao biti fokus feminističkih analiza i propitivanja. Uzmemo li u obzir da se žene mnogo teže i sporije vraćaju na tržište rada, trenutna recesija prijeti da će borbu radničkog i ženskog pokreta vratiti unatrag skoro jedno stoljeće. Pitanje novih feminističkih strategija i borbi stoga ne može biti mišljeno izvan logike države, koju je danas potrebno misliti kao otpor korporativizmu, nasuprot pretvaranju države u korporaciju, što je bila historijska odlika fašizma. 

Tijana Okić studirala je filozofiju i sociologiju na Univerzitima u Sarajevu Tübingenu i Scuola Normale Superiore di Pisa, gdje je na klasi humanističkih znanosti doktorirala odbranivši tezu pod naslovom „Politika autonomije kod Kanta i Foucaulta.“ Područja njenog znanstvenog interesa su: politička filozofija, klasična njemačka filozofija, marksizam, pitanje i problemi kritike u klasičnoj njemačkoj filozofiji, marksizmu i kritičkoj teoriji, historija filozofije, filozofija historiografije, upotreba analogija u historiji i filozofiji, teorije rasizma od ranog modernog perioda do danas, historijski revizionizam i feministička filozofija i politička teorija. Sa Andrejom Dugandžić je 2016. uredila zbornik „Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava“. Pisala i objavljivala o filozfskim, feminističkim i historijskim temama. Dugogodišnja je aktivistica Komiteta za otpis duga zemljama Trećeg svijeta (CADTM), internacionalistkinja i militantkinja balkanske ljevice. Trenutno nezaposlena.

Kratki opis 

Ako analiziramo rodno uvjetovano nasilje, onda je jedno od pitanja i iz koje feminističke struje se ono adresira. Kako feminizam nije homogeno polje, nastojaću da pokažem koje bi bile ključne odlike u pristupu orodnjenom nasilju iz perspektive teorije socijalne reprodukcije, te u kojim tačkama takva vizura odmiče od radikalno-feminističkog i još nekih pristupa koji pretpostavljaju koncept roda/pola kao klase. Marksistički feminizam, a osobito teorija socijalne reprodukcije, otvara polje analize orodnjenih oblika nasilja koji se ne odnose samo na osobe koje društvo prepoznaje kao „žene‟, već i na trans, queer, rodno varijantne i druge osobe, a rodno uvjetovano nasilje je čvrsto uvezano i sa drugim formama nasilja, discipliniranja, eksploatiranja i opresiranja koje proizvodi kapitalizam. Utoliko je orodnjeno nasilje strukturno isprepleteno sa klasom, rasom, tjelesnom sposobnošću i drugim kriterijumima na osnovu kojih kapitalizam producira i perpetuira nasilje. Teorija socijalne reprodukcije mi se čini kao analitički najplodniji i najsveobuhvatniji okvir objašnjenja rodno uslovljenog nasilja, a kako to nije samo stvar teorijske analize već ima i političke učinke, i kao plauzibilni orijentir za mobilizaciju, strateški okvir delovanja, moguće i nemoguće saveznike_ce, istinsku transformaciju i emancipaciju.

Maja Solar (1980, Zagreb) je doktorirala filozofiju. Bavi se društvenom i političkom teorijom, piše poeziju i prozu. Članica je levo orijentisanog teorijskog i političkog kolektiva „Gerusija“ i saradnica „Foruma Roma Srbije‟. Deo je uredništva časopisa za teorijske prakse „Stvar” i medijskog portala „Slobodni Filozofski‟. Objavila je tri zbirke poezije (Makulalalalatura, 2008, za koju je dobila Brankovu nagradu 2009, Jellemzõ, hogy nem természetes – Naravno da nije prirodno – 2015. i Bez začina 2017). Autorka je preko trideset naučnih radova iz društvene teorije. Oblasti interesovanja: marksizam i marksistički feminizam, teorije rada, teorije vlasništva, teorije luksuza, istorija socijalizma, orodnjeni oblici nasilja, odnos klase i identiteta, itd. Od 2015. do 2020. godine prevodila je za srpsko izdanje novina Le monde diplomatique. Od 2019. godine, zajedno sa  Žakom Lučićem, uređuje i vodi poetski podcast Puna usta poezije.

Kratki opis

Crnogorsko je društvo posljednjih godinu dana potreseno i prestrojeno dvijema velikim promjenama – onom globalnom pandemijskom, i onom lokalnom – prvom promjenom vlasti od uspostavljanja parlamentarizma prije trideset godina. Ove su se promjene snažno prolomile i prelomile i kroz politike svakodnevnice čiji je obrazovanje neraskidivi dio. Intenzivirana nacionalna polarizacija, otvorena mizoginija u javnom prostoru, selektivna i politizovana primjena mjera za suzbijanje pandemije, sa jedne i prelazak na skraćenu i online nastavu bez adekvatnog restrukturiranja nastavnih programa, prilagođavanja kriterijuma i načina ocjenjivanja ili podrške učenicima, osobito onima iz marginalizovanih i vulnerabilnih grupa, samo su usložili i dodatno opteretili ”staru normalnost” koja se ionako sa teškoćama podnosila. U predavanju ću nastojati da pokažem kako su oba režima – mjere za suzbijanje pandemije i prelazak na izmijenjen način nastave dodatno produbili postojeće probleme crnogorskog društva i pokazale nespremnost i nesnađenost i stare i nove vlasti u formulisanju odgovora na krizu u kojoj se društvo nalazi.

Paula Petričević je feministička i mirovna aktivistkinja iz Kotora. Diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Magistarka je političkih nauka i doktorantkinja na Fakultetu političkih nauka istog univerziteta. Radila kao programska direktorka Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice i kao predavačica na Ženskim studijama u organizaciji Anime – Centra za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora. Kolumnistkinja „Vijesti“ (2010/17). Predaje filozofiju u JU Gimnazija Kotor i radi kao ombudsmanka dnevnog lista „Vijesti“ (2015/21) i nedjeljnika „Monitor“ (2014/21).