Društvo i solidarnost

Autori:  Pierre Dardot i Christian Laval

Pandemija je pokazala potrošenost nacionalnog suvereniteta. Glavne prijetnje čovječanstvu su globalnog karaktera, pa takva mora biti i međusobna pomoć, suradnja i solidarnost.

Pandemija, drugim riječima, sada testira sposobnost naših političkih i ekonomskih sustava da se nose s globalnim problemom koji se nalazi na nivou naše pojedinačne međuovisnosti, što će reći u samom temelju našeg društvenog života. Poput stvarne distopije, trenutna situacija daje nam uvid u ono što uskoro očekuje čovječanstvo ako se globalne ekonomske i političke strukture ne budu u stanju radikalno i brzo transformirati kako bi se suočile s krizom klimatskih promjena.Pandemija COVID-19 predstavlja globalnu zdravstvenu, socijalnu i ekonomsku krizu bez presedana. Povijesnih je usporedbi malo, posebno iz posljednjih desetljeća. Ova tragedija ne predstavlja suđenje čitavom čovječanstvu. Dva značenja francuske riječi “épreuve” otkrivaju dvostruki značaj onoga s čime se sada suočavamo: épreuve u smislu teške muke, neizmjernog i bolnog poduhvata, ali i testa, procjene ili presude.

STATISTIČKI ODGOVOR NA GLOBALNU KRIZU

Prvo opažanje: širom svijeta, svi smo spremni osloniti se na suverenu moć nacionalne države da odgovori na ovu globalnu epidemiju na dva, više manje komplementarna načina: s jedne strane računamo na to da će država primijeniti autoritarne mjere da ograniči osobni kontakt, uglavnom uspostavljanjem „izvanrednih stanja“ (bilo da su službeno proglašena ili ne) kao u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i drugdje. S druge strane, očekujemo da država zaštiti građane tako što će spriječiti da se virus „uvozi“ iz inozemstva. Društvena disciplina i nacionalni protekcionizam dva su glavna oružja u borbi protiv pandemije. Ovdje vidimo dva lica državnog suvereniteta: unutarnju dominaciju i vanjsku neovisnost.

Drugo opažanje: mi jednako ovisimo o državi kako bismo pomogli poduzećima svih veličina da izdrže ovo suđenje pružajući im financijsku pomoć i zajamčene zajmove koji su im potrebni kako bi se izbjegao bankrot i zadržalo što više njihove radne snage. Države sada nemaju problem s trošenjem bez ograničenja, “sve za spas ekonomije”,dok su se unatrag samo nekoliko sedmica, protivile bilo kakvom zahtjevu za povećanjem bolničkog osoblja, bolničkih kreveta ili hitnih službi, iz opsesivne brige o ograničenju proračuna i ograničavanju javnog duga. Od tada su države ponovno otkrile vrline intervencionizma, barem kad je riječ o financiranju privatnih poduzeća i podupiranju financijskog sustava.

Njemačka je do danas provela jedan od najambicioznijih stimulativnih planova. Njihov plan predstavlja nagli prekid s ordoliberalnim dogmama koje su od nastanka Savezne Republike Njemačke bile norma.

Ovaj nagli zaokret – koji ne bismo trebali miješati s krajem neoliberalizma – postavlja ključno pitanje: je li pribjegavanje prerogativama državnog suvereniteta, iznutra i izvana, učinkovit odgovor na pandemiju koja utječe na naše najosnovnije veze društvene solidarnosti?

Ono čemu smo do sada bili svjedoci razlog je za uzbunu. Institucionalna ksenofobija državnog oblika postaje osobito očita upravo kad stičemo sve veću svijest o smrtonosnoj opasnosti koju virus predstavlja za cijelo čovječanstvo. Europske države odgovorile su na inicijalno širenje koronavirusa posve neusklađeno.

Veoma brzo, većina europskih država – posebno centralna Europa – zaključale su se iza administrativnih zidina svog nacionalnog teritorija kako bi zaštitile svoje stanovništvo od „stranog virusa“, a prve zemlje koje su se zatvorile bile su i najksenofobičnije. Viktor Orbán pokrenuo je priču: “Vodimo rat na dvije fronte. Jedan front su migracije, a drugi koronavirus. Postoji logična veza između njih, jer se oba šire pokretom.”

Ovo je postavilo ton u cijeloj Europi i ostatku svijeta: svaka država mora paziti na svoje – na zadovoljstvo ekstremne desnice u Europi i drugdje. I ništa nije bilo više zastrašujuće od nedostatka solidarnosti s najugroženijim zemljama. NapuštanjeItalije od strane Francuske i Njemačke – koje su sebičnost postavile na viši nivo odbijajući Italiji poslati medicinsku opremu i zaštitne maske – označilo je smrtno zvono za Europu izgrađenu na temelju opće konkurencije među državama.

STATISTIČKA SUVERENOST i STRATEŠKI IZBORI

11. marta, generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije, Tedros Adhanom Ghebreyesus, ne samo da je izjavio da se borimo s pandemijom, već je izrazio i duboku zabrinutost zbog brzine kojom se virus širi i “alarmantnih razinaneaktivnost ”država. Kako objašnjavamo ovonedjelovanje? Najuvjerljiviju analizu dala je stručnjakinja za pandemiju Suerie Moon, ko-predsjednica Globalnog zdravstvenog centra na Institutu za međunarodne i razvojne studije u Ženevi (Global Health Centre at the Graduate Institute of International and Development Studies in Geneva):

Kriza kroz koju prolazimo pokazuje postojanost načela suverenosti države u svjetskim poslovima … Ali, to nije ništa iznenađujuće. Međunarodna suradnja uvijek je bila krhka, ali još više u posljednjih pet godina ili više , izborom političkih lidera, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, koje se žele povući iz globalizacije … Bez sveobuhvatne perspektive koju pruža WHO, snosimo rizik od katastrofe… Time se upozoravaju političke i zdravstvene vođe širom svijeta da su globalni pristup pandemiji i solidarnost ključni elementi koji potiču građane i građanke na odgovorno djelovanje.

Koliko god da su primjedbe S.Moon prikladne, ona izostavlja činjenicu da je WHO u posljednjih nekoliko desetljeća financijski oslabljen i da je u velikoj mjeri ovisan o privatnim donatorima, 80 posto njihovih fondova dolazi od privatnih biznisa ili fondacija. No, unatoč oslabljenom stanju, WHO je ipak uspio ponuditi početni okvir za globalnu suradnju u borbi protiv pandemije, ne samo zbog pouzdanih informacija prikupljenih od početka januara, nego i zbog toga što su njihove preporuke za radikalnu i ranu kontrolu epidemije u konačnici bile ispravne.

Prema riječima generalnog direktora WHO-a, izbor da se napusti sistematsko testiranje i praćenje, koje je bilo učinkovito u Koreji i Tajvanu, je glavna pogreška koja je pridonijela širenju virusa u gotovo svim zemljama.

Krajnji uzrok ovog alarmantnog kašnjenja bili su strateški izbori. Italija je brzo bila prisiljena na usvajanje strategije apsolutnog zatvaranja kako bi se zaustavila epidemija, kao što je to ranije učinila Kina. Druge su države predugo čekale da reagiraju, uglavnom na temelju fatalističke i kripto-darvinističke strategije „imuniteta stada“. Ujedinjeno Kraljevstvo Borisa Johnsona u svom je početnom pristupu bilo potpuno pasivno, a druge su zemlje odugovlačile i odgađale svoje restriktivne mjere, poput Francuske i Njemačke, a da ne spominjemo Sjedinjene Američke Države. Usvajajući strategiju „ublažavanja“ ili odgađanja epidemije „ravnanjem krivulje“, ove su se zemlje de facto odrekle svakog ozbiljnog pokušaja držanja virusa pod kontrolom od početka, korištenjem sistemskih pregleda i općeg zatvaranja stanovništva, kao što je učinjeno u provincijama Wuhan i Hubei.

Prema predviđanjima njemačke i francuske vlade, strategija kolektivnog imuniteta zahtijeva od 50 do 80 posto kontaminacije čitave populacije. To znači prihvaćanje smrti stotina hiljada – čak i miliona – ljudi koji su navodno “najranjiviji.” Sve vrijeme, preporuke WHO-a bile su vrlo jasne: države ne smiju napustiti sistemski pregled i traženje kontakata svih osoba  pozitivnih na testovima.

“LIBERTARNIJANSKU PATERNALIZAM” U VREMENIMA EPIDEMIJE

Zašto su države imale tako malo povjerenja u WHO i zašto nisu WHO-u dodijelile centralnu ulogu u koordinaciji globalnog odgovora na pandemiju? U Kini je epidemija efektivno paralizirala zemlju, i politički i ekonomski. Zamrzavanje ekonomske proizvodnje i trgovine nikad se nije prakticiralo u takvim razmjerima, a ishod je bila vrlo ozbiljna ekonomska i financijska kriza u Kini.

Kako bi što duže održale svoje gospodarstvo – ili tačnije, uravnotežile ekonomske i javno-zdravstvene imperative ,Njemačka, Francuska i Sjedinjene Američke Države su najviše oklijevale djelujući na temelju razvoja situacije iz dana u dan, radije nego da poslušaju ozbiljnije, dugoročne prognoze. Upravo su katastrofalne projekcije iz izvještaja Imperial College London, koje su predviđale da će svako daljnje oklijevanje dovesti do smrti milijuna, poljuljale vlade između 12. i 15. marta i natjerale ih da konačno usvoje strategiju općeg zatvaranja; ali je tada već bilo prekasno.

Ono što je postalo vrlo očito je destruktivni utjecaj bihevioralne ekonomije i takozvane „teorije gurkanja“ političkog odlučivanja, koja se oslanja na poticaje i podražaje za usmjeravanje individualnih ponašanja, a ne na prisiljavanje ili suzdržanost. Sada znamo da je “jedinica zapoticanje”, ili “Tim za bihevioralne uvide” (“Behavioural Insights Team”), koji savjetuje britansku vladu, uspješno uvjerio državu u svoju teoriju, da će se pojedinci koji su prebrzo ograničeni strogim mjerama umoriti i popustiti u disciplini kada epidemija dosegne svoj vrhunac, a to je upravo kad je disciplina najpotrebnija.

Od 2010. godine ekonomska teorija Richarda Thalera – koju on iznosi u knjizi Nudge (2009) –smatra se najboljim sredstvom za stvaranje “učinkovite državne uprave”. Ovaj nam pristup govori da ljude potičemo, bez prisiljavanja, na donošenje najboljih odluka, koristeći „pritiskanje“: primjenom nježnih, neizravnih, ugodnih i neobaveznih utjecaja na pojedince koji su i dalje apsolutno slobodni donositi vlastite izbore. Primjena ovog “libertarijanskog paternalizma” u borbi protiv epidemije bila je dvostruka: (a) odbacivanje bilo kakvih prisilnih mjera kojima se regulira ponašanje pojedinaca i (b) preferencija prema “barijerama”: držite se podalje, perite ruke, kašljite u lakat, samoizolirajte se ako imate groznicu, a sve to u svoju korist.

Ovo oslanjanje na blage, dobrovoljne mjere je bilo rizično: ne postoje znanstveni ili empirijski dokazi koji bi pokazali djelotvornost ovog pristupa u kontekstu epidemije. Sada je sasvim jasno da je taj pristup u potpunosti podbacio. Također je vrijedno podsjetiti da su francuski dužnosnici taj isti pristup usvojili do 14. marta. Macron je u početku odbio usvojiti stroge mjere zadržavanja jer, kako je izjavio 6. marta, “restriktivne mjere nisu održive na duže staze.” Po izlasku iz pozorišta u kojem je taj dan bio sa suprugom, izjavio je „Život ide dalje. Nema razloga, osim za ranjivo stanovništvo, da promijenimo naše društveno ponašanje. “

Iza ovih riječi, koje se danas čine krajnje neodgovornim, ne može se ne primijetiti taktika u kojoj je taj libertarijanski paternalizam dopustio vladama da odgode drakonske mjere za koje su znale da će nužno narušiti njihova gospodarstva.

DRŽAVNA SUVERENOST ILI JAVNE USLUGE

Unatoč tome, posljedični neuspjeh libertarijanskog paternalizma u suzbijanju virusa prisilio je političke vlasti na radikalnu promjenu smjera. U Francuskoj, prvi znak ovog pomaka bio je Macronov predsjednički govor 12. marta u kojem je apelirao na nacionalno jedinstvo, našu svetu zajednicu i na „snagu karaktera francuskog naroda“. Macronov sljedeći govor 16. marta bio je još jasniji u borbenom držanju i retorici: vrijeme je za opću mobilizaciju, za “patriotsku samokontrolu”, jer “sada smo u ratu”. Figura suverene države očituje se u svom najekstremnijem, ali i najklasičnijem obliku: mač koji udara neprijatelja, „koji je tamo, nevidljiv, neuhvatljiv i koji napreduje“.

Ali dogodio se još iznenađujući zaokret u predsjednikovom obraćanju 12. marta: Emmanuel Macron je iznenada i gotovo čudesno pretvoren u posvećenog branitelja države blagostanja i javnog zdravlja. Čak je potvrdio nemogućnost svođenja svega na logiku tržišta! Mnogi komentatori i političari, od kojih i nekoliko sa ljevice, s nestrpljenjem su pozdravili Macronovo priznanje nezamjenjive važnosti naših javnih usluga. Ipak, čemu smo svjedočili ovdje, zapravo je malo više od odgođenog odgovora na Macronovo javno sučeljavanje sa doktorom, tokom njegove posjete bolnici Pitié Salpêtrière, 27. marta.

Doktor, profesor neurologije, inzistirao je da Macron javnim bolnicama pruži “investicijski šok” (“choc d'attractivité”), a Macron je, barem načelno, pristao na zahtjeve doktora. Naravno, odmah je prepoznato da su Macronovi kasniji izgovori potpuno šuplji, te da ni na koji način ne dovode u pitanje neoliberalnu politiku koju njegova vlada metodično provodi godinama. Ipak, na istoj konferenciji za novinare, Macron je izjavio da je “delegiranje naše hrane, naše bezbijednosti ili naše sposobnosti da se brinemo za naše životno okruženje drugima, ludilo. Moramo preuzeti kontrolu. “

To pozivanje na suverenitet države pozdravili su mnogi, posebno neofašisti Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National). Odbrana javnih usluga se tako čini savršeno usklađenom s prerogativima suverene države: izmještanje zdravstvene zaštite iz logike tržišta je akt suvereniteta koji je sada u procesu povlačenja mnogih ustupaka koje je Francuska dodijelila Europskoj uniji u prošlost. No je li tako očito da je pojam javne službe zapravo usklađen s konceptom suvereniteta države? Da li prvi ovisi o potonjem? Je li javna služba neraskidivo povezana s državnim suverenitetom? Ovo pitanje zaslužuje posebno pažljivo razmatranje, jer je to jedan od središnjih argumenata koji postavljaju zagovornici državnog suvereniteta.

Započnimo ispitivanjem same prirode suvereniteta države. Etimološki suverenost znači “superiornost” (od latinskog superanus), ali superiornost u odnosu na šta? Ukratko, to je superiornost u odnosu na sve zakone ili obveze koje prijete ograničenjem moći države, kako u odnosu na druge države, tako i u odnosu na vlastite građane. Suverena država sebe stavlja iznad svih obveza i dužnosti, koje je onda slobodna ograničiti ili opozvati po svojoj volji. No, kao javna figura, država može djelovati samo preko svojih predstavnika koji bi trebali utjeloviti kontinuitet države, iznad i povrh svakodnevnog vršenja specifičnih upravljačkih funkcija.

Nadmoć države stoga učinkovito znači superiornost njenih predstavnika nad zakonima ili obvezama koje negativno utječju na njih. Ovo je pojam superiornosti koji su suverenisti uzdignuli na nivo principa. No koliko god to zvučalo neugodno, ovo se načelo primjenjuje bez obzira na političku orijentaciju njegovih vođa: ono što je bitno je da neko samo djeluje kao predstavnik države, bez obzira na pojedinačna uvjerenja o suverenosti države. Svi ustupci koje su predstavnici Francuske države sukcesivno činili spram EU bili su akti suvereniteta – jer se sama izgradnja EU od početka temeljila na provedbi načela suvereniteta države.

Slično tomu, činjenica da je francuska država, kao i mnoge druge europske države, dosljedno izbjegavala svoje međunarodne obveze glede odbrane ljudskih prava, također je dio logike suvereniteta: Deklaracija o braniteljima ljudskih prava (1998.) obavezuje države potpisnice da stvore sigurno i zdravo okruženje za branitelje ljudskih prava. Međutim, zakoni i prakse država potpisnica, a posebno francuski zakoni i prakse koji se odnose na granicu koju dijeli s Italijom, krše njezine međunarodne obveze.

Isto se naravno može reći u pogledu obaveza vezanih za klimatske promjene, koje države uspješno ignoriraju na temelju posebnih interesa u bilo kojem trenutku. I u pitanjima unutarnjeg javnog prava, vlada vrhunac državne suverenosti. Da se držimo slučaja Francuske, prava Amerindijana u Gvajani rutinski se uskraćuju u ime načela „jedne i nedjeljive republike“ – izraza koji se još jednom referira na sveti princip državnog suvereniteta. U konačnici, izrazi poput ovih malo su više od alibija koji omogućavaju predstavnicima države da se izuzmu od svake obveze koja bi mogla legitimirati građansku kontrolu nad državom.

Važno je imati na umu ovu posljednju tačku, jer je ona ključna u smislu razumijevanja javnog karaktera takozvane „javne“ usluge. Precizno značenje riječi „javno“ ovdje zahtijeva našu punu pažnju, jer se rijetko prepoznaje da je koncept „javnosti“ apsolutno nesvodiv na „državu“. Izraz “publicum” označava ne samo državnu upravu, već i cjelokupnu zajednicu koju čine svi građani i građanke: javne službe nisu državne službe, u smislu da država može te usluge davati po vlastitoj želji, niti su oni samo proširenje države: one su javne u smislu da postoje „u službi javnosti“. U tom smislu, one predstavljaju pozitivnu obavezu države prema svojim građanima.

Država – i njeni upravitelji – duguju javne usluge onima kojima upravljaju. One nisu usluge koju država velikodušno pruža onima nad kojima vlada, uprkos negativnim konotacijama koje su godine liberalne polemike nametnule frazi „država blagostanja“. Léon Duguit, jedan od najznačajnijih teoretičara javnih usluga, postavio je ovo temeljno pitanje početkom dvadesetog stoljeća: prvenstvo dužnosti onih na vlasti u odnosu na one nad kojima se vlada čini osnovu onoga što nazivamo “javna usluga”. Za Duguit, javne usluge nisu manifestacija državne moći, već ograničenje vladine moći. Javna usluga je mehanizam putem kojeg oni na vlasti postaju sluge onih kojima upravljaju.

Te obaveze, koje su nametnute onima kojima se upravlja, kao i vladinim agentima, čine osnovu onoga što Duguit naziva “javna odgovornost”. Stoga je javna usluga princip društvene solidarnosti, onaj koji je nametnut svima, a ne princip suvereniteta, utoliko što je potonji nespojiv sa samom idejom javne odgovornosti.

Ova koncepcija javne usluge u velikoj mjeri je potisnuta fikcijom državnog suvereniteta. No, javni je servis ipak i dalje opipljiv zahvaljujući snažnoj povezanosti koju građani osjećaju prema onome što još uvijek smatraju temeljnim pravom. Jer, pravo građana na javne usluge je stroga posljedica dužnosti ili obaveza državnih predstavnika da pružaju javne usluge. Zbog toga su građani raznih evropskih zemalja pogođeni trenutnom krizom, na različite načine pokazali privrženost javnim uslugama u njihovojsvakodnevnoj borbi protiv koronavirusa: npr. građani brojnih španskih gradova aplaudirali su zdravstvenim radnicima sa svojih balkona, bez obzira na njihov politički odnos prema centraliziranoj unitarnoj državi.

Ovdje se moraju pažljivo razdvojiti dva odnosa: privrženost građana javnim službama, a posebno zdravstvu, ni na koji način ne sugerira privrženost javnoj vlasti ili javnoj moći u njenim različitim formama, već sugerira vezanost za usluge čija je glavna funkcija udovoljiti potrebama javnosti. Daleko od demonstracije temeljne identifikacije s nacijom, ta povezanost je gesta prema osjećaju univerzalnosti koji prelazi granice i, shodno tome, čini nas osjetljivim na suđenja kojima su podvrgnuti naši „pandemijski sugrađani “, bilo da su oni Italijani, Španjolci ili oni koji živi izvan europskih granica.

URGENTNOST GLOBALNOG ZAJEDNIČKOG

Izrazito smo skeptični prema Macronovom obećanju da će biti prvi vođa koji će ispitati „naš razvojni model”  nakon završetka krize. Postoje mnogi razlozi za mišljenje da će drastične ekonomske mjere koje su trenutno na snazi dijeliti istu sudbinu kao i one donesene tokom ekonomske krize 2008. godine: vjerojatno ćemo vidjeti usklađeni napor da se „vratimo u normalu“ – tj. da se vratimo na naše inače neprekidno uništavanje planeta u uvjetima rastuće socijalne nejednakosti. Bojimo se da će težina ogromnih paketa poticaja dizajniranih za „spašavanje ekonomije“ opet pasti na leđa najslabije plaćenih radnika i poreskih obveznika.

No, u tijeku je jedna velika promjena koju će biti teže preokrenuti. Državni suverenitet – uz sigurnosni refleks i ksenofobični tropizam – pokazao je svoju ispraznost. Daleko od toga da obuzdava globalni kapital, državni suverenitet upravlja protokom kapitala pogoršavajući globalnu konkurenciju.

Dva zaključaka se brzo ukazuju milionima ljudi. Prvo, važnost javnih usluga kao zajedničkih institucija koje mogu facilitirati vitalnu ljudsku solidarnost. I drugo, najvažnija politička zadaća sa kojom se danas suočava čovječanstvo je nužnost instituiranja globalnog zajedničkog. Budući da su glavni rizici za čovječanstvo sada po karakteru bez sumnje globalni, uzajamna pomoć i solidarnost također moraju biti globalni, politike se moraju koordinirati, moraju se dijeliti infrastruktura i znanje, a suradnja mora postati apsolutno pravilo.

Zdravlje, klima, ekonomija, obrazovanje i kultura više se ne mogu smatrati privatnim ili državnim vlasništvom: oni moraju biti konceptualizirani kao globalno zajedničko, i kao takvi se moraju politički instituirati. Jedno je iznad svega sada sigurno: spasenje neće doći odozgo. Samo pobune, ustanci i transnacionalne koalicije građana mogu nametnuti zajedničko državama i kapitalu.

* Ovaj je tekst izvorno objavljen u Mediapartu kao “L'épreuve politique de la pandémie.” Prevedeno i ponovno objavljeno uz dopuštenje autora. Prijevod sa francuskog na engleski Matthew MacLellan, objavljen na Roar magazine. Prevod sa engleskog na BHS, CRVENA