Voda na tržištu – Alma Midžić

apr 28, 2022 | 2022, Proizvodnja, vijesti

 

Voda na tržištu – Kako upravljamo ključnim resursima

 

Uvod

Kasno veče, septembar 2017. godine,  poruka na viberu, slika moga mlađeg brata kako leži na krevetu u hitnoj službi Doma zdravlja u Bihaću. Nakon prvobitnog šoka pomislila sam na trovanje hranom. Zajednički zaključak kraćeg razgovora s porodicom jeste da je uzrok vjerovatno voda. Ova uznemirujuća i kratka epizoda iz privatnog života ubrzo mi je otvorila niz pitanja. Šta činiti kada je voda onečišćena nekom opasnom tvari, poput arsena, kolomasti, virusa ili fekalija? Ko mora reagovati ako dođe do ekološkog incidenta i ozbiljnog onečišćenja? Šta raditi kada je potrebno mijenjati cijelu vodovodnu infrastrukturu? Koliko jedan takav infrastrukturni projekat košta? Kako bi s ovim nakraj izašle siromašne, lokalne zajednice kada je nerijetko i u većim gradovima redovno održavanje vodovodne mreže izazov? Kako organizovati život i svakodnevne obaveze ako ne smijemo koristiti ni prokuhanu vodu, čak ni za pranje ili kupanje? Jesu li naša izvorišta sigurna?

S mnogima od navedenih pitanja i problema svakodnevno se suočava moja draga prijateljica Milica iz Zrenjanina. Tamo je još 2004. godine zbog prekomjerne količine arsena[1] zabranjena upotreba vode iz gradskog vodovoda za piće i pripremu hrane. Pričala mi je da su jednostavno prinuđeni da koriste vodu iz česme jer je preskupo svakodnevno kupovati flaširanu vodu da bi zadovoljili sve potrebe jedne porodice: I svi kuvamo s tom vodom, jer bi trošak kupovine flaširane vode za kuvanje, pranje namirnica i sl. bio preveliki čak i za porodice koje su pristojnih primanja. Tako da je svi unosimo u manjoj ili većoj meri. Ovo je priča tek jedne porodice u gradu opustošenom tranzicijom. Zrenjanin je bio treći po veličini industrijski centar Jugoslavije, a danas je većina fabrika iz tog vremena uništena privatizacijom koja je proizvela masovnu nezaposlenost i nedostatak perspektive.[2]  I kao da ta nedaća za grad nije bila dovoljna, kreću i igre žeđi u kojima najveću cijenu plaćaju upravo njegovi stanovnici.

Vidimo šta ozbiljni problemi u snabdijevanju vodom za piće mogu značiti i koliki može biti njihov uticaj na svakodnevicu. U nastavku ćemo nakratko zajedno zaroniti u dubine upravljanja vodom, nakon čega bi trebalo biti jasno zašto je važno da prestanemo misliti kako je pitka voda neograničeni i neiscrpljivi resurs i zašto je neophodno da povučemo crvenu crtu prema tržišnim rješenjima za upravljanje ovim ključnim neprocjenjivim prirodnim i zajedničkim dobrom.

Globalni i lokalni tokovi

Iako je voda najrasprostranjenija tvar na planeti Zemlji, geografski je izrazito neravnomjerno raspodijeljena, a nalazišta slatke vode su u ograničenim količinama koje se smanjuju. Čak i u zemljama koje ne oskudijevaju ovim resursom pitanje dostupnosti izvora, razvijenost infrastrukture, ulaganje u njeno održavanje i načini upravljanja pružaju uvid u to koliko pristup vodi utiče na životni standard. Zbog prirasta stanovništva, upotrebe u poljoprivredi i industriji, sve većeg korištenja u energetske svrhe i onečišćenja vrlo je vjerovatno da će značaj ovog krucijalnog resursa u skoroj budućnosti nadmašiti značaj nafte i plina. Zbog svoje esencijalne prirode i ograničenih zaliha voda će postati najvažniji strateški resurs, a njen nedostatak ili nedostupnost može biti okidač i za konflikte.

Problem se vidimo usložnjava kada sagledamo širu perspektivu i razmišljamo o upotrebi vode uvažavajući višestruku primjenu poput vodosnabdijevanja, odvodnje, navodnjavanja, primjene u poljoprivredi, rudarstvu, energetici ili rekreaciji. Više od dvije milijarde ljudi već živi u područjima koja su podložna vodnom stresu, a oko 45 % svjetske populacije nema pristup odgovarajućim sanitarnim objektima, pa se procjenjuje da će se svijet suočiti s globalnim deficitom vode od 40 % do 2030. godine.[3] Klimatski faktori prave dodatni pritisak na ovaj resurs. Kako bismo lakše shvatili globalne perspektive korištenja i pritiska na ovaj resurs, vrijedi izdvojiti još nekoliko podataka: najviše se koristi u poljoprivredi;  69 % ukupnog zahvata vode odlazi na navodnjavanje, industrija (uključujući energiju i proizvodnju električne energije) čini 19 % potrošnje, a čak 80 % svih industrijskih i komunalnih otpadnih voda na globalnom nivou ispušta se u okoliš bez prethodne obrade.[4]

Vrijedi istaknuti da voda ima i vrlo važnu kulturnu dimenziju koju oblikuje mješavina naslijeđa, tradicije, istorije, obrazovanja, društvenog statusa i duhovnog gledišta. Ova dimenzija odnosa čovjeka i vode čini ono teško opipljivo, što se često ne može kvantificirati, odnosno vrijednosti koje su u suprotnosti s ekonomskim kalkulacijama.[5] Za pojedine zajednice, plemena ili religijske skupine rijeke i izvori imaju vrijednost koja se ne može izraziti statistikom ili valutom. Tako je sud u državi Uttarakhand, na sjeveru Indije, dodijelio ljudska prava rijekama Gang i Jamuna, koje milijarde Indijaca smatraju svetim, što znači da će svako zagađenje biti tretirano kao kada se nanese povreda drugoj osobi.

Glavni uzroci nedostupnosti pitke vode su fizička i ekonomska nestašica. Fizičku uzrokuju klimatske promjene (poput suša i poplava), rast stanovništva i potražnje za vodom te prekomjerna upotreba vode (posebno u poljoprivredi). Ekonomska nestašica podrazumijeva  nedovoljno ulaganje u vodovodnu infrastrukturu ili nedovoljne ljudske kapacitete za zadovoljenje potreba za vodom u područjima gdje stanovništvo ne može sebi priuštiti korištenje adekvatnog izvora vode.

Slika 1. Globalna fizička i ekonomska nestašica vode [6]

Prema podacima Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) za 2011. godinu, čak 41 zemlja (od 195)  imala je problema u vodosnabdijevanju; 10 zemalja je skoro do kraja iscrpilo zalihe obnovljivih slatkih voda te su se morale osloniti na nekonvencionalne resurse. Sve veća suša i dezertifikacija dodatno pogoršavaju ove trendove. Prema projekcijama, do 2050. godine najmanje svaka 4. osoba bit će pogođena stalnom nestašicom vode.[7]  Fizički stres vode često je sezonski, a ne godišnji fenomen, te se procjenjuje da četiri milijarde ljudi živi u područjima koja pate od ozbiljne fizičke nestašice vode najmanje jedan mjesec godišnje, a oko 1,6 milijardi ljudi suočava se s „ekonomskom“ nestašicom vode: iako im je voda fizički dostupna, nedostaje potrebna infrastruktura za pristup. Nekoliko glavnih svjetskih vodonosnika je pod sve većim stresom, a 30 % najvećih sistema podzemnih voda je iscrpljeno.[8]

Situacija u zemljama koje su nekada činile Jugoslaviju čini se nešto boljom. Iako je Bosna i Hercegovina najbogatija vodom, ekonomska nestašica nije rijetka i uzrokovana je lošim upravljanjem, koje se ogleda u nedovoljnoj i lošoj zaštiti voda i izvorišta, nedostatku kontrole zagađivača, koordinaciji među institucijama. Na umu moramo imati i činjenicu da su ekstremne klimatske pojave sve učestalije, pa je, prema dostupnim informacijama, zabilježeno nekoliko od veoma do ekstremno sušnih godina: 2003., 2007., 2008., 2011., 2012., 2013. godina, a kao izuzetno ekstremna klimatska i vremenska epizoda koja je prouzrokovala značajne materijalne i finansijske deficite, kao i gubitke ljudskih života, pored poplava iz 2014. godine, izdvaja se suša iz 2012. godine.[9]

Tabela 1. Obnovljivi slatkovodni resursi vode po glavi stanovnika u šest zemalja

Izvor: Svjetska banka [10]

Primjeri pokazuju da je voda već dugo ulog u međunarodnom političkom i ekonomskom ratu u kojem odluke i akcije raznih saveznika i protivnika imaju direktne efekte na lokalne zajednice.  Nije zato slučajno što se danas često može čuti izjava da je voda buduća nafta. Bez nafte se može, a pokažite mi čovjeka koji može bez vode! – bila je jedna od parola na protestima protiv gradnje hidrocentrala u mjestu Kruščica kod Viteza u BiH. Tamo direktnim i pravnim nasiljem lokalni moćnici nastoje godinama da slome otpor zajednice koja ne želi  dozvoliti da se komercijalizira njihova rijeka koja je već na biološkom minimumu i čiji se značajan dio već koristi za vodosnabdijevanje gradova Viteza i Zenice, dok jedan dio mještana ovog naselja još uvijek nema pristup javnom sistemu vodosnabdijevanja. Za njih je Kruščica mnogo više od rijeke, o njoj pričaju kao o najdražem biću iz sela – „uz nju smo odrasli, uživali, ona nas poji i hrani“. Izvrsna je to ilustracija lokalne dramatike ovih odnosa i zapravo ocrtava prethodno spomenuti sukob vrijednosti.

Slučaj spominjanog Zrenjanina dobro ilustruje kako izgleda ova tranzicijska dinamika i kakve posljedice proizvode višestruko prepleteni politički i ekonomski interesi organizovani oko vodosnabdijevanja. Iz Zrenjanskog socijalnog foruma (ZSF) navode da su se gradski čelnici odlučili unaprijed za nemoguće rješenje: da privatni konzorcij bez referenci u oblasti prečišćavanja vode izgradi postrojenje i vodu isporučuje zrenjaninskom vodovodu. Odluka je donesena daleko od javnosti iako su vlasti znale da ovakav koncept nije u skladu sa Zakonom o komunalnim delatnostima i da se efektivno javni novac usmjerava na izgradnju privatne fabrike vode. Sve vladajuće stranke koje su se tokom godina smjenjivale na vlasti u Zrenjaninu pokazale su se nesposobnima i nespremnima da riješe ovaj problem i čini se da, poput nekih lokalnih vlasti u BiH, gomilajuće probleme prepuštaju svojim nasljednicima i tako unedogled. Pitanje vode može da riješi samo država, smatra ZSF, jer jedino ona ima potrebne resurse da riješi ne samo problem Zrenjanina nego i cijelog područja Banata i Vojvodine.[11] Saga se nastavila, a gradska vlast sada nastoji da se problem riješi u formi privatno-javnog partnerstva, ponovo tvrdeći da su našli kredibilnu kompaniju, iako se 2015. pokazalo da je put od pouzdane do problematične kompanije vrlo kratak, da bi 2022. godine uveli novog „igrača“ te je imovinu Fabrike vode kupilo preduzeće Panonnian water, koje je u vlasništvu firme Metito iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.[12] Čini se da su predstavnici vlasti brzo zaboravili loša iskustava s privatizacijom fabrika i „pouzdanim“ kompanijama. I tako,  decenije prolaze, a kraj agoniji s vodosnabdijevanjem u ovom gradu se ne nazire.

Zaputimo se sada nekih dvjestotinjak kilometara zapadno od Zrenjanina, ka Modriči. Tamo je, 2003. godine zbog, kako se navodi, greške, 55 % akcija Akcionarskog društva Vodovod i kanalizacija Modriča prešlo u ruke sitnih akcionara. Tako je preduzeće za proizvodnju i distribuciju vode do danas ostalo u privatnom vlasništvu bez obzira na mnogobrojne pokušaje da se vrati pod opštinsku upravu. Ministrica za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Srebrenka Golić najavljivala je 2012. godine da će ovo ministarstvo u saradnji s opštinom i posredstvom Investiciono-razvojne banke RS-a otkupiti akcije lokalnog preduzeća Vodovod i kanalizacija kako bi se ono vratilo u opštinsku nadležnost.[13] Uprkos ovakvim najavama, situacija ostaje nepromijenjena.

U julu 2021. godine pogoršavaju se problemi u snabdijevanju stanovništva vodom za piće uslijed visokih temperatura i suša, a situaciju dodatno usložnjava porast nenamjenske potrošnje te dolazi do nestašice vode. Lokalna vlast održava posebnu sjednicu. Zaključcima se insistira na odgovornosti pravnog nasljednika Direkcije, koja je tada bila odgovorna za ovu pogrešku, kao i na finansijskoj odgovornosti koju ista instanca treba da ima u postupku ponovnog vraćanja preduzeća u javno vlasništvo, za što je potrebno otkupiti akcije od akcionara.[14] Time se rasprava oko odgovornosti za trenutno stanje i kvaziprivatizaciju samo besciljno nastavlja.

Ovi primjeri dobro pokazuju da je upravljanje raspoloživim vodnim resursima osnovno pitanje svake političke zajednice, a izbor između različitih modela može presudno uticati na održivost okoliša ili životne uslove na nekom teritoriju. U nastavku će biti razmotreni razni modeli upravljanja vodom – javni, privatni i zajednički; primjeri koji demonstriraju nedostatke pojedinih modela baziranih na privatnom for-profit upravljanju te u kratkim crtama opisana mreža međunarodnih aktera umiješanih u ove operacije na različitim geografskim nivoima. Informacija o nedostacima ovih modela u našoj javnosti nema, pa je zbog toga važno upoznati se s lošim iskustvima njihove primjene jer moramo biti svjesni rizika koje ovakvi aranžmani nose, naročito u slučajevima privatizacije komunalnih usluga.

Modeli upravljanja vodom

Uobičajeno razlikujemo dva osnovna modela upravljanja vodom – javni i privatni. Također postoji i model zajedničkog upravljanja, koji je dosta poznat u manjim, ruralnim zajednicama. Svaki podrazumijeva drugačiji set institucija i drugačije vlasničke i operativne odnose.

TIP VLASNIŠTVA PO WALDRONU PRAVILA KOJA REGULIRAJU PRISTUP I UPRAVLJANJE RESURSIMA EKVIVALENT
U RIMSKOM PRAVU
  Privatno vlasništvo Ovlast upravljanja resursima dana je pojedincu,porodici ili poduzeću             res privata
  Kolektivno vlasništvo Društvo u cjelini (na razini države ili lokalne zajednice) kolektivno odlučuje kako upotrebljavati važne resurse

           res publica

 

  Zajedničko vlasništvo Resursi raspoloživi za  upotrebu svima; može postojati skup pravila koja ograničavaju pristup samo da bi pristup resursima bio pravičan ili da se spriječi korištenje koje isključuje neke ljude         res communis
       

 

Tabela 2: Tipologija vlasništva po Waldronu, s pripadajućim institucijama rimskog prava [15]

Model javnog upravljanja počiva na pretpostavci da voda kao osnovni resurs za život mora biti dostupna svima. U toj su postavci stvari pitanja prihoda i profitabilnosti apsolutno sporedne. Voda se ne smatra robom u pravom smislu i svaki se promet regulira. Javna vlast utvrđuje cijenu i drži je relativno niskom (ili je u nekim slučajevima distribuira potpuno besplatno [16]) kako bi mogla biti dostupna svim socijalnim kategorijama. Iako ovakav pristup može predstavljati bitan izvor legitimiteta javne vlasti, dugoročno može proizvesti određene izazove poput nedostatka sredstava za amortizaciju troškova sistema i probleme u vodosnabdijevanju.

Kada je upravljanje pod potpunom javnom kontrolom, možemo reći da se radi o modelu monopola javnog sektora u pružanju vodnih usluga. Ovaj specifičan vid monopola pruža niz prednosti. Jedno tijelo vrši nadzor nad različitim aspektima savremenog vodosnabdijevanja: od distribucije do kontrole kvaliteta. Samim tim lakše se rješava problem koordinacije, a i kvalitet usluge nije podređen profitnoj logici. A i lakše je držati određen nivo društvene kontrole nad javnim preduzećem ili ustanovom i pozivati na odgovornost nego kompaniju koja je u privatnom vlasništvu, a da ne spominjemo velike multinacionalne korporacije koje na raspolaganju imaju niz mehanizama za uspostavljanje kontrole nad svojom robom – izdašne budžete, lobističke grupe, a ponekad i vojske država u kojima djeluju, kao što je bilo u Boliviji tokom poznatog rata za vodu.

Pitanje vode itekako može pokrenuti mase i ima značajan mobilizacijski faktor, što smo vidjeli i u BiH. Koliko god bilo teško u našoj zemlji napraviti društveni i politički pritisak uslijed kompleksnog političkog sistema, ali i žustre ratne retorike koja se uvijek koristi da se osujeti bilo kakav vid zajedničkog otpora, primjer pokreta za očuvanje bh. rijeka protiv jednog vida privatizacije (davanje koncesija), govori nam da je ipak moguće uspješno se organizovati i dobiti široku podršku javnosti.

S obzirom na uglavnom loša iskustva privatizacije,[17] važno je detaljno obrazložiti model privatnog upravljanja koji vodu tretira kao robu koju kupujemo s tržišne „police“, a počiva na načelu povrata troškova i profita. Iako postoje mnoge varijacije, uobičajeno se razlikuju tri modela privatnog upravljanja vodosnabdijevanjem:

  • upravljanje bez prava ulaganja (en affermage) gdje jedinica lokalne samouprave koja je vlasnik sama ulaže u razvoj sistema, a koncesionar (privatni poduzetnik) upravlja pogonom, snosi troškove održavanja koje namiruje iz cijene komunalne usluge i plaća koncesijsku naknadu (prosjek trajanja koncesije je između 5 i 20 godina, međutim, može se raditi i o periodu od 40 i više godina);
  • upravljanje s pravom ulaganja (en concession) predstavlja privatizaciju upravljanja i/ili infrastrukture za koncesijsko razdoblje, s pravom ulaganja gdje koncesionar ulaže u razvoj infrastrukture koja je u vlasništvu jedinica lokalne samouprave ili njegovom vlasništvu koje će istekom koncesije prenijeti jedinicama lokalne samouprave te ne plaća koncesijsku naknadu (obično se ove koncesije daju na period od 30 godina ili duže);
  • privatizacija otkupom komunalnog društva gdje privatnik kupuje dionice u postojećem komunalnom društvu – vodovodu te je u ovom slučaju privatnik u istom pravnom položaju kao i vlasnik prije njega.

 

Model Vlasništvo Ulaganje Upravljanje Koncesija
En affermage)

Jedinica lokalne samouprave

 

Jedinica lokalne samouprave Koncesionar upravlja pogonom, snosi troškove održavanja koje namiruje iz cijene komunalne usluge i plaća koncesijsku naknadu

 5 do 20 godina

(često se daje i na više od 40 godina)

En concession) Jedinica lokalne samouprave ili koncesionar Koncesionar (privatni poduzetnik) Predstavlja privatizaciju upravljanja i/ili infrastrukture Ne plaća koncesijsku naknadu jer s istekom koncesije sve se prenosi jedinicama lokalne samouprave
Privatizacija otkupom Privatnik postaje vlasnik kupovinom dionica postojećeg komunalnog društva Privatnik Privatnik u istom pravnom položaju kao i vlasnik prije njega /

Tabela 3. Modeli privatnog upravljanja

Odskora se i u domenu upravljanja vodosnabdijevanjem promovira model javno-privatnih partnerstava. Lokalne vlasti koje su odgovorne za vodosnabdijevanje olako pristaju na ulaz privatnog kapitala jer same nisu u mogućnosti da ulažu u velike infrastrukturne projekte. Iako je argument troškova servisiranja infrastrukture radi obezbjeđenja kvalitetnog vodosnabdijevanja dosta uvjerljiv, nema logičke nužnosti zbog koje bi upravo privatizacija bila jedino rješenje. Njom gubimo tehničku kontrolu nad uslugom i finansijsku transparentnost. Rješenja poput JPP-a ili privatizacije su prečice koje kasnije dođu na naplatu. U praksi se pokazalo da privatni sektor ne osigurava automatski kvalitetnu uslugu, a velike investicije koje zahtijevaju kreditno zaduženje dostupnije su javnim instancama i pod povoljnijim uslovima.

Prema mnogim kritički orijentiranim glasovima, ako zaista želimo osigurati  kvalitetnu uslugu vodosnabdijevanja, izvori vode i upravljanje izvorima ne smiju biti organizovani po tržišnoj logici: „…ono što nazivamo krizom vode ustvari je kriza upravljanja – kriza koja proizlazi iz definiranja vode kao robe koja se prodaje onima koji je mogu platiti. Takva depolitizirana definicija koja zanemaruje socijalni i javnozdravstveni značaj vode utječe na odabir načina raspodjele i mehanizma upravljanja: komercijalizacija i privatizacija“.[18] Generalna skupština UN-a je Rezolucijom 64/292 o ljudskom pravu na vodu i kanalizaciju priznala pravo svakog čovjeka na pristup dovoljnoj količini vode za ličnu i kućnu upotrebu (između 50 i 100 litara vode po osobi dnevno); prema Deklaraciji voda mora biti i fizički dostupna; voda mora biti sigurna za upotrebu, distribuirana pod prihvatljivim uslovima i pristupačna (troškovi vode ne bi trebali biti veći od 3 %  od ukupnog prihoda domaćinstava). Kako tvrdi Pablo Solon, nekadašnji bolivijski ambasador pri UN-u i jedan od glavnih promotora vode kao osnovnog ljudskog prava, moćni ekonomski interesi korporacija su presudni razlog zbog čega je bilo potrebno čak 60 godina kako bi pravo na vodu postalo osnovno ljudsko pravo. Prema njegovim tvrdnjama, Deklaracija je zapravo način da se problematizuje i dovede u pitanje privatizacija vode.[19]

Učimo i iz loših iskustava drugih

Dokumentarni film Do zadnje kapi (Up to the last drop) ilustruje kompleksnu geopolitičku i ekonomsku dinamiku u pogledu vodosnabdijevanja i sugeriše da traje tajni rat za vodu.[20] Francuska firma Suez još je 1993. godine, zajedno sa Svjetskom bankom i španjolskim Aguas de Barcelona, osnovala konzorcij Aguas Argentinas, najveću privatnu kompaniju za vodu na svijetu.[21] Nakon dugogodišnje prakse lošeg upravljanja, koja je uključivala čak i distribuciju neispravne vode za piće, dok je istovremeno došlo do značajnog porasta cijena vode,  2006. godine argentinska vlada odlučuje da prekine ugovor sa Suezom i privatno preduzeće zamijeni državnim te ponovo nacionalizuje vodosnabdijevanje. Ovo ih je skupo koštalo jer je Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova (ICSID) presudio u korist francuske kompanije kojoj zbog raskida ugovora o koncesiji država mora platiti odštetu od 405 miliona američkih dolara. Sličan je primjer portugalskog grada Bercelosa. Zbog klauzule iz sporazuma o koncesiji prema kojoj je javni partner dužan nadoknaditi eventualne gubitke grad Barcelos po tužbi privatnog operatera mora platiti ogroman iznos za usluge. Dug će morati otplaćivati idućih 528 godina. Privatizacija vodosnabdijevanja u Boliviji prouzrokovala je snažnu društvenu nejednakost i socijalne nemire zbog smanjene dostupnosti i porasta cijene vode te dovela do tz. rata za vodu. Ova je pobuna prethodila masovnom otporu neoliberalnim politikama i smjeni tadašnje vlasti.

Modeli privatnog upravljanja vodama (koncesije, JPP i drugi modeli privatizacije) skrojeni su tako da su rizici za privatne kompanije svedeni na minimum. Tako se stvara idealan biznis jer na vodi ne možemo štedjeti – rječnikom neoklasične ekonomije: potražnja je vrlo neelastična – uvijek postoji minimum potrošnje koji moramo zadovoljiti zbog esencijalne potrebe za vodom. Nadalje, ugovori često sadrže klauzulu po kojoj opština mora platiti naknadu ako dođe do smanjenja broja stanovnika, odnosno potrošača, što u konačnici znači da će građani platiti mogući minus u poslovanju privatne kompanije višim cijenama. S obzirom na to da se ovi ugovori potpisuju na duži period (prosjek za JPP je 30 godina), privatnik je uvijek na dobitku jer se javni novac izvlači u vidu čiste zarade. Kada države/opštine rekomunalizuju ili nacionalizuju (upravljanje vrate pod javnu upravu) sisteme prije isteka ugovora, penali koje moraju platiti su ogromni i često premašuju opštinske budžete.

Loša iskustva s privatizacijom vodosnabdijevanja dovela su do toga da je u posljednjih 15 godina u 37 zemalja širom svijeta zabilježeno 235 slučajeva rekomunalizacije upravljanja vodom čak i u velikim gradovima: Accra (Gana), Berlin (Njemačka), Buenos Aires (Argentina), Budimpešta (Mađarska), Kuala Lumpur (Malezija), La Paz (Bolivija), Maputo (Mozambik) i Pariz (Francuska).[22]  Ovaj zaokret je dovoljno upozorenje svim zemljama koje možda upravo danas razmišljaju o privatizaciji svojih vodnih resursa i sistema za snabdijevanje.

Participacija u upravljanju

Teške posljedica gusto povezanih državnih i korporativnih interesa u upravljanju vodom ponudile su argumente u prilog uvođenju participativnih modela u upravljanje vodama. Uvid u istoriju vodosnabdijevanja u Parizu oslikava težak put od privatizacije do ponovnog povratka upravljanja u javne ruke, s inovacijom u vidu sudjelovanja građana u upravljanju vodosnabdijevanjem.[23] Još 1985. godine Jacques Chirac, tada gradonačelnik Pariza, donosi odluku da privatizuje distribuciju vode kojom je dotad izravno upravljao grad. Lokalne su vlasti predale kontrolu privatnim distributerima koristeći model javno-privatnog partnerstva. Cijene su porasle za 260 procenata. Nije trebalo proći dugo vremena da kompanije privatnog sektora u potpunosti preuzmu kontrolu nad svim dijelovima sistema vodosnabdijevanja – od proizvodnje do distribucije vode, i to na narednih 25 godina. Tek nakon što je široka koalicija socijalista, komunista, ekologa i drugih lijevih aktera 2001. godine pobijedila na lokalnim izborima, dolazi do promjene odnosa prema dotadašnjem načinu upravljanja vodom. Shvatili su da postoji potpuni nedostatak bilo kakve kontrole nad “delegiranjem” i pružanjem usluga u privatnom sektoru. Finansijske transparentnosti ni kontrole rada nije bilo. Trebalo je, međutim, čak devet godina za povratak vodosnabdijevanja pod javnu upravu. Različite funkcije i operativni aspekti vodosnabdijevanja, prije povjereni raznim privatnim subjektima, ponovo su povezani u obliku javnog preduzeća Eau de Paris u vlasništvu Grada Parizu. To je nezavisno pravno tijelo (établissement public à caractère industriel et commercial) koje ima vlastiti budžet, a za svoj rad odgovara Gradu. Prije formiranja ovog javnog tijela dobit se djelomično koristila za pokrivanje aktivnosti privatnih skupina i jačanja profitne marže, dok se danas taj novac u potpunosti ulaže u usluge vodosnabdijevanja.

Kako bi mogli nadgledati kvalitet usluge koju operater pruža, Eau de Paris i Grad su  potpisali okvirni sporazum. Ovim ugovorom obuhvaćen je veliki broj tehničkih, finansijskih, socijalnih i drugih pokazatelja koji se odnose na sve aktivnosti potrebne za upravljanje vodnim uslugama. Komunalnim službama također je omogućeno mnogo više redovitih kontrola vode nego prije. Upravni odbor Eau de Paris sastavljen je od 10 predstavnika Grada Pariza (koji predstavljaju sve izabrane političke partije), dva predstavnika uposlenih i pet kvalificiranih pojedinaca (udruženja potrošača, zaštita okoliša i sl.).

Postoji takođe i značajan participativni mehanizam građanske kontrole (Municipal Water WatchObservatoire Municipal de l'Eau) koji omogućava korisnicima da procijene kvalitet pružanja usluga. Ovo tijelo ima predstavnika u upravnom odboru preduzeća. Također služi kao prostor za dijalog između zainteresovanih strana i za predstavljanje ideja koje se tiču problematike vodosnabdijevanja na gradskom nivou. Tijelo se bavi i pedagoškim radom  kako bi obrazovalo ljude o problemima vezanim za vodu u njihovoj lokalnoj zajednici i u svijetu. Pokrenuli su i kampanju za promicanje korištenja vode iz česme koja je ekološki prihvatljivija i jeftinija od vode u bocama. Također se provodi i politika socijalnih subvencija kojom se garantuje pristup vodi svim građanima, uključujući i one koji ne mogu da plate račun za vodu.

Ova reforma omogućila je Parižanima da vrate kontrolu nad svojim vodnim uslugama i uspostavila je pravedniji sistem distribucije. Bio je potreban snažan politički pritisak i ideološki izbor koji počiva na pretpostavci da je voda zajedničko dobro koje mora biti utemeljeno na načelima samoupravljanja i društvene kontrole da bi došlo do rekomunalizacije (reinstitucionalizacije), odnosno da bi Parižani vratili vodu pod javnu upravu. Bolje upućeni smatraju da ni ovaj model nije savršen i postoje problemi pri implementaciji, ali sigurno predstavlja jedan iskorak ka novom razumijevanju odnosa vlasništva i postupaka upravljanja zajedničkim ili javnim dobrima. Naravno da pri uvođenju novih modela upravljanja mora postojati politička i građanska opredijeljenost za kolektivno i javno upravljanje vodosnabdijevanjem.

Takav pristup balansiranja različitih interesa nikako nije pariški izum. Vrlo je informativan primjer Sarajevskog vodovoda i njegove organizacije tokom 70-tih godina prošlog vijeka. Iako je vodovod definisam kao nezavisna organizacija udruženog rada – dakle kao organizacija poput svih drugih koje slobodno prodaju svoje proizvode – zbog svoje specifične funkcije, odlučivanje nije bilo isklučivo pravo radne odragnizacije. Prijedlog izmjene tarifa, programa izgradnje, imenovanja glavnog direktora i drugih odluka mora odobriti Gradska skupština, što je bio efekat specifičnog status ovog servisa. Ustav iz 1974. godine predviđa povjeravanje brojnih komunalnih i drugih servisa takozvanim samoupravnm interesnim zajednicama, koje se sastoje od predstavnika potrošača i organizacija koje pružaju javne usluge, kako bi povezale interese ovih dviju strana. Na koji je način vodosnabdijevanje bilo dio šireg društvenog sistema samoupravljanja zajedničkim potrebama ilustruje činjenica da su 1972. godine u Sarajevu, referendumom, svi zaposleni odobrili tzv. samodoprinos, u vidu poreza na plaće, upravo za izgradnju vodovoda, te za dodatne servise zdravstvene zaštite i školskih objekata. Slične slučajeve nalazimo u tom periodu širom tadašnje države. Makar su ove forme i dio danas uglavnom odbačene istorije, svakako nam mogu poslužiti kao nadahnuće za razradu savremene prakse društvene kontrole nad vodosnabdijevanjem ili generalno upravljanjem vodom.

Modeli upravljanja vodnim dobrom u Bosni i Hercegovini

Najrasprostranjeniji model upravljanja vodosnabdijevanjem u Bosni i Hercegovini je javni. Javna preduzeća primarno brinu o proizvodnji, isporuci vode, održavanju sistema i vrše nadzor nad kvalitetom vode. U zakonodavstvu Federacije BiH postoji eksplicitna definicija javnog vodosnabdijevanja koja podrazumijeva zahvatanje podzemnih ili površinskih voda za snabdijevanje vodom stanovništva, njihovo prečišćavanje do stepena zdravstvene ispravnosti i dovođenje do mjesta potrošnje i raspodjele korisnicima vode ako je ukupna zahvaćena količina veća od 10 m3 na dan. Zakonske norme Republike Srpske (RS) ne prepoznaju eksplicitno termin javno vodosnabdijevanje, iako se on koristi u nekim podzakonskim aktima.[24]

Raspoloživi podaci pokazuju da je od ukupnog broja stanovnika u Republici Srpskoj oko 48 % priključeno na vodovodne sisteme opštinskih centara, oko 12 % je priključeno na vodovodne sisteme mjesnih zajednica, a oko 40 % stanovništva snabdijeva se vodom iz individualnih bunara ili izvora. Organizovano se, dakle, vodom snabdijeva oko 60 % stanovnika.[25]  U Federaciji BiH oko 70 % stanovništva  priključeno je na sisteme javnih vodovoda u kojima se redovno kontrolira kvalitet vode.[26] Ostalo stanovništvo svoje potrebe za vodom zadovoljava putem individualnih, grupnih ili lokalnih vodovoda za čiju nadležnost i upravljanje nisu zadužena javna komunalna preduzeća. Poređenja radi, u Mađarskoj je pokrivenost javnim vodosnabdijevanjem čak 92 procenta, u Češkoj 87 procenata, a npr. u Rumuniji 63 procenta. [27]

Na nivou Bosne i Hercegovine ne postoje propisi koji reguliraju oblast voda i vodni sistem je uređen na nivou entiteta nizom zakonskih normi. Prema Ustavu Republike Srpske opština uređuje i obezbjeđuje obavljanje komunalnih djelatnosti i stara se o zadovoljenju potreba građana, dok Zakon o vodama RS-a definira vode kao „opšte dobro“. Pravni osnov za regulaciju pitanja vlasništva lokalnih vodovodnih sistema nalazimo u članovima 15 i 16 Zakona o vodama te se može zaključiti da su vodni objekti osnovni objekti za vodosnabdijevanje stanovništva i oni su javno dobro u vlasništvu RS-a, ali mogu biti i u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, fizičkih i pravnih lica koja imaju vlasništvo nad zemljištem na kome je izgrađen objekat i tada se pitanje vlasništva utvrđuje posebnim aktima jedinice lokalne samouprave i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Upravljanje vodnim objektima je regulirano članom 17, i tu se pored Republičke agencije za vode navode i drugi subjekti, poput jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, fizičko lice kao vlasnik objekta ili po posebnom zakonu osnovano i registrovano pravno lice, iako nije definirano o kojoj vrsti pravnih lica se radi. Zakon o komunalnim djelatnostima RS-a propisuje da je proizvodnja i isporuka vode komunalna djelatnost od javnog interesa i njeno obavljanje može vršiti javno komunalno preduzeće koje osniva jedinica lokalne samouprave, ali ti poslovi mogu biti povjereni i drugim privrednim (poslovnim) subjektima. Time Zakon dozvoljava privatne aranžmane u vodosnabdijevanju. Slično tome i Zakon o lokalnoj samoupravi RS-a omogućava jedinicama lokalne samouprave da izgrade vodne objekte za vodosnabdijevanje stanovništva, ali nemaju isključivo pravo, pa tako i pravna i fizička lica mogu postati vlasnici tih objekata. Ovo je naročito značajno za ruralne (seoske) vodovode.

Ustav Federacije BiH uređuje problematiku podjele nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti, ali ne spominje izričito oblast voda, već utvrđuje da politika zaštite čovjekove okoline, koja je usko vezana za ovu oblast, spada u zajedničke nadležnosti federalnih i kantonalnih vlasti. Zakon o vodama FBiH u članu 3 utvrđuje da su vode „opšte dobro“ i kao takve su pod posebnom zaštitom BiH, Federacije, kantona, grada i opštine, a upravljanje se zasniva, između ostalih, na načelu nekomercijalnosti, prema kojem voda u osnovi nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje se mora čuvati, štititi i u skladu s tim postupati. Zakon određuje i okvir po kojem fizičke ili pravne osobe mogu graditi objekte za vodosnabdijevanje, kao i  kako su vlasnici dužni voditi brigu o upravljanju. Za razliku od Zakona o vodama u RS-u, vlasništvo nad zemljištem nije uslov za izgradnju objekata, već je omogućeno posebno vlasništvo nad objektima. Komunalne djelatnosti, u koje također dijelom spada i upravljanje vodom, regulisane su na nivou kantona. Svaki kanton ima svoj zakon o vodama, lokalnoj samoupravi i komunalnim djelatnostima te samostalno uređuje ovu oblast primjenjujući različite pristupe. Zakon o principima lokalne samouprave FBiH utvrđuje da u nadležnosti jedinica lokalne samouprave spadaju i upravljanje, finansiranje i unaprjeđenje djelatnosti i objekata lokalne komunalne infrastrukture poput vodosnabdijevanja.[28]

Kada je u pitanju vlasnička struktura preduzeća za vodosnabdijevanje u BiH, većina ih je u potpunom javnom vlasništvu, ali sve su brojnija ona sa učešćem privatnog kapitala. Tako je u banjalučkom Vodovodu još 2005. godine došlo do vlasničke transformacije na osnovu Zakona o privatizaciji RS-a te je iz javnog preduzeća prešlo u akcionarsko društvo čijih 65 % akcija predstavlja državni kapital, koji je potom prenesen na Grad Banjaluku 2011. godine, dok su ostali dioničari Penzijski rezervni fond Republike Srpske (PREF)[29] s 10 %, Fond za restituciju s 5 % (FRRS)[30] i  ZIF Kristal invest fond a.d. Banja Luka[31] sa 6 % akcija. Iako je u većini vodovoda u RS-u vlasnička struktura slična te javna i komunalna preduzeća imaju uglavnom oko 65 % akcija, a PREF 10 % i FRRS 5 % akcija, izdvajamo još nekoliko slučajeva u kojima drugi dioničari imaju više od 5 % akcija. Tako u bijeljinskom Vodovodu i kanalizaciji ZEF Invest Nova Fond ima 9,2 % akcija, u Zvorniku tri fzičke osobe učestvuju s više od 5 % dionica, dok je već spominjani Vodovod u Modriči jedini s većinskim privatnim kapitalom od 55 %. U Federaciji BiH je nešto drugačija situacija jer ne nalazimo primjere fondova kao u RS-u.  Nekoliko je slučajeva s učešćem značajnijih dioničara. U Tuzli više od 5 % dionica ima ulagačka grupa BIG d.d. i 37 fizičkih osoba; u Sreberniku Opština ima 51 %,  a dvije fizičke osobe udjel od 17 % i 8 % akcija; u Živinicama Opština posjeduje 51 %, a fizičke osobe 40,7 % i ostale učestvuju s manje od 5 % akcija; u Konjicu Opština učestvuje s 51 %, MIF Invest d.d. (Kranj, Slovenija) 8,2 %, General servis d.o.o Sarajevo 3,7 % i ostatak čine fizičke osobe (jedna 8,21 %, druga 7,31 %, treća 6,26 % i četvrta 6,26 %); u Jablanici Opština ima udjel od 51 %, UniCredit Bank d.d. Mostar 13,6 %, skrbnički račun AA Kapital Brokers d.d. Bihać 2,4 % i jedna fizička osoba s udjelom od 7,9 %.[32] S obzirom na to da se ipak radi o starijim podacima, sigurno je došlo do promjena. Tako, naprimjer, za JKP Jablanica znamo da je 2016. g. zaključen stečajni postupak, a umjesto UniCredit Bank danas Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina posjeduje 17 % dionica.[33] Kako su dionice na tržištu, vlasnička struktura je podložna stalnim promjenama.

Finansiranje upravljanja vodama se obezbijeđuje uz pomoć različitih modela. U prvom korisnici voda direktnom potrošnjom, odnosno putem računa za vodu plaćaju trošak preduzećima ovlaštenim za vodosnabdijevanje; drugi model je kroz fiskalne prihode tj. iz budžeta na svim nivoima vlasti, a na osnovu prikupljenih poreza, prihoda od prodaje imovine, dobara i usluga; i treći model su nepovratna sredstva i donacije uglavnom ostvarene kroz nevladine organizacije i dobrotvorna društva. Sredstva također mogu biti namicana kreditnim zaduživanjem ili ulaganjem dioničkog kapitala.[34]

Najrasprostranjeniji je prvi oblik finansiranja. U cijeni usluge isporuke vode u naš dom zapravo plaćamo troškove električne energije utrošene za crpljenje vode i pumpanje kroz vodovodnu mrežu, troškove zaposlenika, popravke mreže do kojih s vremenom dolazi te troškove redovne obnove i zamjene dijelova mreže. Cijenu i način plaćanja komunalne usluge određuje jedinica lokalne samouprave na prijedlog pružatelja usluge. Ovo pravilo se primjenjuje u većini kantona FBiH i u RS-u. Izuzetak su Sarajevski i Tuzlanski kanton. U Kantonu Sarajevo obavljanje komunalnih poslova je uređeno na kantonalnom nivou, dok u Tuzli visinu cijene usluga određuje davalac na osnovu prethodno dobivene suglasnosti Opštinskog vijeća.[35]

Iako, kako smo vidjeli, dominira model javnog vodosnabdijevanja, valja istaknuti kampanju promocije javno-privatnog partnerstva u BiH tokom koje se ovaj model promovirao kao pogodan i za upravljanje vodosnabdijevanjem. Medijski napisi uglavnom govore o JPP-u kao velikoj šansi za razvoj i tvrde kako će građani koji su ogorčeni na javna preduzeća napokon ovim modelom dobiti kvalitetne i dobre usluge. Tvrdi se i kako je ovaj model naročito uspješan u rješavanju problema komunalnih usluga koje obavljaju javna preduzeća. Glavni argument kojim nastoje prikazati da JPP nije isto što i privatizacija tvrdi da se radi o privremenom vlasništvu i da nakon isteka ugovorenog odnosa javni sektor, država, kanton, opština ponovo dobija vlasnička prava nad privatizovanim subjektom. Makar je to i tačno, ako se prisjetimo prethodno spomenutih slučajeva znamo da je desetak godina više nego dovoljno da se situacija za konačne korisnike drastično pogorša, a da tada cijena bilo kakve intervencija može biti veća nego što je lokalna zajednica u stanju da podnese. Promotori ne govori o tome da će u ovim aranžmanima građani u potpunosti biti isključeni iz upravljanja i nadzora nad određenim resursom ili uslugom. Javno upravljanje osigurava barem djelimičan nadzor jer je konačna odgovornost kod legitimno izabranih predstavnika vlasti na koje je moguće izvršiti kakav-takav javni pritisak. U slučaju JPP-a tu mogućnost gubimo gotovo u potpunosti jer privatnog partnera štite ugovorni odnosi.

Pojedini stručnjaci i članovi vlade su u toku kampanje kao primjer dobre prakse isticali projekt Vodovod i kanalizacija u Bukureštu koji je bio prvi realizovani model JPP-a u Rumuniji. Postoje, međutim, i mnogobrojni negativni aspekti ovog partnerstva o kojima naša javnost nije upoznata. Otkrilo se kasnije da je francuska kompanija Veolia Environment Group Veolia kao glavni dioničar sa 73,7 % dionica (grad – 16,3 % i radnici 10 %) u ApaNova Bucharest JPP kompaniji za snabdijevanje Bukurešta vodom, podmićivala gradske vijećnike da bi osigurala povećanje cijena vode od 125 posto u periodu od 2008. do 2015 godine. Na mito je potrošeno 12,4 miliona eura putem fiktivnih ugovora na račune privatnih firmi. Također je otkriveno da je kompanija utajila pet miliona eura poreza te da je prve godine otpustila čak 3000 radnika, a kasnije je čak i optužena za špijuniranje vlastitih radnika s ciljem da ih spriječi da prijave nadležnim tijelima ilegalne aktivnosti kompanije.[36]  Reklo bi se da i nije baš valjan primjer dobre prakse.

Lokalni vodovodi – različite prakse i model zajedničkog upravljanja   

Već smo istakli da u Bosni i Hercegovini postoji značajan procenat lokalnih, seoskih vodovoda koji nisu dio sistema javnog vodosnabdijevanja. Dobar dio ih funkcionira kao hibridni oblik upravljanja, a nerijetko i kao razrađen model zajedničkog upravljanja. Osvrnut ćemo se kratko na neke njegove karakteristike.

Model zajedničkog upravljanja osslanja se na koncept zajedničkih dobara. Koncept artikulira veoma staru ideju da bogatstva pripadaju svima i da resursi zajednice zahtijevaju aktivnu zaštitu i upravljanje kako bi svi mogli imati koristi od njih. U svojoj originalnoj verziji uglavnom je podrazumijevao zajedničko posjedovanje obradive zemlje, pašnjaka ili šume.  Danas uspješno obuhvata i prirodna bogatstva poput zraka, okeana, biljnoga i životinjskog svijeta, ali i zajedničke društvene tvorevine poput biblioteka, javnih prostora, naučnih istraživanja i stvaralaštva. Michael Hardt tvrdi da postoje dva tipa zajedničkih dobara: zemlja i svi resursi koji su povezani s njom, dok su drugi tip sva ona dobra koja su rezultat ljudskog rada i kreativnosti.[37] Model zajedničkog upravljanja bazira se na društvenom upravljanju resursima i praktično opovrgava rašireno uvjerenje da resursima može posredovati samo država i/ili tržište. U slučaju zajedničkog upravljanja imamo zajednicu korisnika koja upravlja resursom i određuje pravila po kojima se upravlja.

David Bollier tvrdi da postoje tri elementa koja karakteriziraju zajednička dobra u praksi, i sva tri su nužna, poput vagona jedne kompozicije – resurs, zajednica koja upravlja resursom razvijanjem vlastitih pravila, tradicija i vrijednosti (commons – commoners – commoning).[38] Silvia Federici naglasak stavlja na zajednicu i smatra da je ona ključni element, ali ne zajednica u smislu grupe ljudi povezanih ekskluzivnim interesima koji ih razdvajaju od drugih (poput zajednica utemeljenih na religiji, etničkoj pripadnosti i sl.), nego zajednica utemeljena na principima saradnje i odgovornosti jednih prema drugima te prema zemlji, šumama, morima i životinjama.[39] U socijalističkoj Jugoslaviji nešto takvo bilo je načelno institucionalizovano u formi pominjanih samoupravnih interesnih zajednica koje su bile generičke forme za kolektivnu organizaciju u bilo kojoj domeni zadovoljavanja zajedničkih potreba, od kulturno-umjetničkih do stambenih.

Ovakvi aranžmani u praksi imaju i prednosti i nedostataka. U našem slučaju niz je izazova s kojima se mali mjesni vodovodi susreću u svome radu, od operativnih do finansijskih.[40] Lokalna mreža je rijetko valjano uknjižena. Čak i kada takva mogućnost postoji, zbog izvjesnog povećanja troškova vodosnabdijevanja korisnici po pravilu odbijaju da budu priključeni na javnu mrežu. Najveći izazovi su svakako neredovne kontrole kvaliteta vode, neformalni rad te finansijski neodrživo funkcioniranje vodosnabdijevanja lokalnih sistema.[41] S druge strane, korisnici funkcionalnih ruralnih vodovodnih sistema plaćaju manju konačnu cijenu vode nego korisnici gradskog / javnog vodovoda i slobodni su da sami utvrđuju pravila organizovanja snabdijevanja. Vodovodi su građeni uglavnom sredstvima stanovništva, mada postoje i slučajevi kombinovanog finansiranja (sredstva građana, donacije, javna sredstva), oni su sami odgovorni za upravljanje i održavanje i djeluju uglavnom nezavisno u odnosu na javni sistem vodosnabdijevanja i praktični su primjeri zajedničkog upravljanja vodom. To je i jedan od razloga zbog kojeg postoji otpor priključivanju na javne sisteme: nakon ulaganja u izgradnju i održavanje zajednica korisnika ne želi da ga preda drugom upravljaču nakon čega bi morali da posebno plaćaju ovu uslugu.

Iako se izgradnja tih sistema intenzivirala, i to uglavnom kao rezultat aktivnog odnosa stanovništva prema rješavanju komunalne problematike i njihove sposobnosti da svoje projekte nametnu lokalnim vlastima kao prioritetne, vodovodnim sistemima u ruralnim područjima ne posvećuje se značajna pažnja.[42] Ponekad su mještani primorani da sami traže rješenje, naročito u manjim opštinama sa skromnijim budžetima, što ćemo vidjeti iz primjera vodovoda Luke, ali treba imati na umu da bez stručne (pravne i tehničke) pomoći organizovanje tih vodovoda nije jednostavno. Kada je u pitanju regulacija, dobar dio ovih sistema funkcionira u sivoj zoni. S obzirom na to da naročito manje opštine s malim budžetima često nisu u mogućnosti da realizuju ili finansiraju ove projekte, radije prepuštaju i  mještanima da sami organizuju vodosnabdijevanja i izgradnju.

Odnosi upravljanja u praksi su vrlo raznoliki i nalazimo različite kombinacije aktera koje uključuju neformalne grupe građana, civilne organizacije, mjesne zajednice, privatna preduzeća, tijela javne uprave i javna komunalna poduzeća.[43] Tako u opštini Bužim jedna mjesna zajednica upravlja vodovodom i odgovorna je za održavanje; na tim poslovima zaposlen je i jedan radnik, a za navedene usluge MZ ubire i naknadu koju dalje investira u projekte.[44] U RS-u, s druge strane, mjesne zajednice nemaju status pravnog lica, pa tako susrećemo slučajeve gdje MZ registruju nevladine organizacije kako bi mogle djelovati u okviru pravnih normi. Takav je slučaj Udruženja korisnika vodovoda Mjesni vodovod Paklenica Donja u opštini Doboj. Slično se organizovala i nevladina organizacija Feniks u jednom povratničkom naselju kod Dervente, koja je vodila cijeli projekat izgradnje vodovoda, od prikupljanja sredstava i donacija do aktivnog učešća u izgradnji distributivne mreže zajedno s građanima. Sve je realizovano u saradnji s Opštinom Derventa, koja je obezbijedila dio sredstava i donijela odluku da će se naplaćivati samo jednokratna taksa za priključak koja pokriva obavljanje zemljanih radova, materijal i mjerni sat.[45] Vidimo da u ovom slučaju možemo govoriti i o nekom obliku javno-civilnog partnerstva u okviru zajedničkog upravljanja.

Postoje i pozitivni primjeri uvođenja kontrole u lokalnim vodovodima. Izdvaja se opština Kakanj gdje je nevladina organizacija Alternativa uspjela provesti regulaciju deset ranije nereguliranih mjesnih vodovoda koji su dobili vodnu dozvolu na 5 ili 10 godina, što podrazumijeva da je upravljanje vodovodom uređeno i da postoje redovne kontrole zdravstvene ispravnosti vode.[46] Posebno je ilustrativan slučaj mjesnog vodovoda Lipnica. Alternativa je pomogla uspostavljanju tijela upravljanja i uređenju pravila za funkcioniranje vodovoda: formiran je Odbor za upravljanje vodovodom, donesen Pravilnik o upravljanju i korištenju, utvrđene procedura redovnog prikupljanja (paušalni iznosi), cijene novih priključaka i načini održavanja. Tijela i procedure su utvrđeni participativno na javnim raspravama i svi korisnici su potpisom garantirali poštivanje utvrđenih pravila. Postoje inkasanti (osobe koje vrše naplatu) za svaki zaselak, kao i dežurne osobe koje provjeravaju i popravljaju kvarove na mreži, a razmišlja se i o uvođenju satova i određivanju cijena po količini utrošene vode s ciljem njenoga odgovornijeg korištenja.

Primjer uspješne primjene modela zajedničkog upravljanja u BiH nalazimo u mjesnoj zajednici Gojevići, podružnica Luke, i njihovom lokalnom vodovodu.[47] Radi se o povratničkom naselju koje administrativno pripada opštini Fojnica koja se nalazi u Srednjobosanskom kantonu. Broji oko stotinjak stanovnika, nešto malo više ljeti kada dođu gosti iz dijaspore, kako u šali kažu mještani. Vodovod je u vlasništvu podružnice[48] mjesne zajednice Gojevići i izgrađen je 2008. godine sredstvima mještana i uz pomoć Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica. Problem održavanja infrastrukture riješili su tako što su donijeli odluku da svaka obitelj godišnje daje 10 KM za održavanje vodovoda u vidu paušalnih priloga. Za određene radove koriste stručno znanje iz zajednice (pro bono) ili plaćaju neki vid profesionalnih usluga poput analize ispravnosti vode za piće. Glavno upravljačko tijelo je Odbor za vodu koji je formiran odlukom Savjeta podružnice MZ. Radi se o malom mjestu gdje se svi dobro poznaju i zato je lakše i organizovati proces direktnog odlučivanja. Odbor provodi odluke koje donose zajedno svi stanovnici. Sastoji se od pet članova koje biraju na Savjetu MZ, i to su aktivni članovi društva, oni koji imaju određeno stručno znanje vezano za vodosnabdijevanje kao i članovi zajednice koji su izrazili želju da se bave ovom problematikom. Odbor nadzire rad sistema i prikuplja donacije. Aktivan je po potrebi, kada se ukaže neki problem. Godišnje organizuju radnu akciju čišćenja i dezinfekcije rezervoara. Nadzor vrši lokalni doktor, veterinar. Ispred grupe od 5 do 7 kuća su napravljeni šahtovi i ugrađeni mjerni uređaji, i to ne da bi mjerili potrošnju vode mještanima, nego kako bi lakše mogli otkriti kvar i popraviti ga. Kako se radi o modelu zajedničkog upravljanja, nema troškova zaposlenika ili onih za crpljenje i pumpanje vode, a troškovi održavanja se plaćaju iz fonda i uz sudjelovanje cijele zajednice.

Vodovod Luke sličan je mnogim ruralnim i seoskim sistemima u BiH koje su izgradili sami mještani, ali je i vrlo uvjerljiv dokaz održivosti zajedničkog upravljanja onda kada su granice resursa jasno definirane, kada postoji zajednica koja upravlja njime, te kada su uspostavljene institucije i pravila koja su dobro prilagođena lokalnoj situaciji. Iako su uspostavili i formalno upravnu instituciju u vidu podružnice MZ, ipak vodovodom upravljaju kao zajedničkim dobrom, budući da formalne institucije predstavničke demokratije u stvarnosti djeluju kao neformalne institucije direktne demokratije. Najveći izazov za održivost je po pravilu rješavanje pravnog statusa s obzirom na pritiske javnih vlasti da se iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga priključe na centralizovani sistem vodosnabdijevanja.[49]

Zaključak

Idući put kada vidite bombastičan naslov kako je Bosna i Hercegovina zemlja bogata vodom, sjetite se da je ta prosta činjenica samo djelić slike. U njenom drugom uglu smjestilo se sve: od nedostataka nadzora, institucionalne kontrole, zloupotreba i izvlačenja resursa i vrijednosti, ograničenih i geografski nejednako distribuiranih izvora slatke vode, i ne tako svijetlih prognoza o njenoj dostupnosti u budućnosti. Kako vidimo iz izloženoga, upravljanje i kontrola nad vodom kao resursom, osim što je u današnjim okolnostima izrazito kompleksno zbog njene višestruke primjene i ograničenih zaliha, predstavlja i osnovno pitanje svake političke zajednice, a način na koji raspolažemo njome odredit će buduće životne uslove. Koliko je tema aktuelna, pokazuje politički pritisak na posebnog izvjestitelja UN-a za ljudsko pravo na vodu i sanitarne usluge Léo Hellera pri predstavljanju izvještaja “Privatizacija vodovodnih i sanitarnih usluga”. Izvještaj, koji je iz nekih krugova ocijenjen kao umjeren i izbalansiran, a rezultat je šest godina rada. Izvještaj su pokušale diskreditovati skupine privatnih vodnih operatera jer se u njemu navode brojna negativna iskustva onih kojima su povrijeđena ljudska prava tokom privatizacije, a s ciljem zaštite dobiti industrije.[50]

U BiH građani s pravom kritički posmatraju iskorištavanje prirodnih resursa i pribojavaju se da bi ih pohlepa doslovno mogla „pojesti“. Razloga za oprez je mnogo. Nakon teških iskustava s privatizacijom, i ogromnog nedostataka smislene i koordinirane institucionalne kontrole, čini se da nam je jedino preostalo oruđe upravo društvena kontrola upravljanja resursima. Ona se može postići samoorganizovanjem i direktnim uključivanjem u formalne  i neformalne procese donošenja odluka. Pokret za zaštitu bh. rijeka je pokazao kako to može izgledati, dok su istovremeno u javnosti uspjeli vjerodostojno ukazati na sve negativne aspekte modela koncesija i ogoliti do srži sistem bahatog korištenje zajedničkog dobra koje se ogleda u megalomanskim planovima izgradnje malih hidrocentrala (preko 300) od kojih šira društvena zajednica nema i neće imati značajniju korist.

Iako je većinu šokirala vijest iz decembra 2020. godine da se na Wall Streetu počelo trgovati vodom (što navodno treba omogućiti bolje upravljanje budućim rizicima) u obliku takozvanih „budućnica“ (eng: futures), ne treba zaboraviti da je voda već dugo predmet ozbiljne trgovine u koju su uključene mnogobrojne privatne i multinacionalne kompanija. Iz Evropskog pokreta za vodu upozoravaju da je „sve spremno“ za aproprijaciju vode i da se velike svjetske korporacije nadmeću za preuzimanje kontrole. Napuljska povelja Evropskog pokreta za vodu kao zajedničko dobro[51] u četiri tačke precizno definira kako treba da izgleda alternativa ovakvom poretku:

  • Voda nije roba, ona je kolektivno vlasništvo nad zajedničkim dobrom i univerzalno pravo i kao i ostali prirodni elementi ona je temeljna za ravnotežu ekosistema i opstanak planeta, a upravljanje vodom mora uzeti u obzir prava Prirode.
  • Vlasništvo i upravljanje vodnim uslugama i vodnom infrastrukturom mora biti javno, participativno i pod društvenom kontrolom.
  • „Potpuni povrat troškova“, kao vodeći princip finansiranja integriranih vodnih usluga u Evropi treba promijeniti. Umjesto toga, osiguravanje pristupa vodi i osiguravanje sredstava za ulaganja u posebne infrastrukture treba postići opštim oporezivanjem.
  • Učešće građana i građanki te radnica i radnika u upravljanju uslugama nužan je uslov za novi model upravljanja zajedničkim dobrima.

U trenutnim okolnostima neka vrsta samoorganizovanja i zajedničke kontrole i upravljanja ključnim resursima čini se kao jedini preostali put za stvaranje pravednoga i solidarnog društva. Pitanje za nas u Bosni i Hercegovini jeste da li imamo snage pridružiti se progresivnim zahtjevima uprkos svakodnevnoj obuzetosti vlastitom „posebnošću“ kao zemlja slučaj. Mapa kojom se otpor mora kretati je jasna.

 

Alma Midžić

* * *

 

[1] “Pre pet miliona godina, područje danas poznato kao Panonska nizija pokrivalo je plitko more koje je zahvatalo delove današnje Hrvatske, Srbije, Mađarske i Rumunije. Pre nego što je nestalo, more je ostavilo sloj sedimenta debeo nekoliko kilometara. Zajednice koje su danas naseljene u ovom basenu dobijaju vodu za piće iz dubokih bušotina u sedimentu koji je bogat neorganskim arsenom zbog raspadanja minerala i ruda. Za razliku od organskog arsena koji je često prisutan u ribama, istraživanja pokazuju da se neorganski arsen taloži u telu tokom vremena i može biti smrtonosan. Višedecenijska istraživanja izloženosti arsenu u vodi za piće sprovođena širom sveta ukazuju na povezanost sa rakom bešike, bubrega, jetre i pluća. Toksikolozi kažu da arsen takođe škodi kardiovaskularnom sistemu.” Izvor: Miloš Stanić, Toksične slavine: arsen u vodi. http://javno.rs/analiza/toksicne-slavine-arsen-u-vodi-.

[2] Zrenjanin – žrtva tranzicije, 2011. godina: https://www.capital.ba/zrenjanin-zrtva-tranzicije/.

[3] UN World Water Development Report 2021, str. 9. Link: https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000375724_eng.

[4] Ibid., str. 27.

[5] Ibid., str. 20. i str. 21.

[6] Izvor slike: Protecting and Unlocking Jobs Through Water Stewardship: A Case Study Linked To The Umbogintwini Industrial Complex, dostupno na: https://www.researchgate.net/figure/Global-physical-and-economic-water-scarcity_fig1_329357933  [accessed 19 Feb, 2019].

[7] Izvor, UNDPBiH, Cilj 6: Čista voda i sanitarni uslovi, link: http://www.ba.undp.org/content/bosnia_and_herzegovina/bs/home/post-2015/sdg-overview/goal-6.html.

[8] UN World Water Development Report 2021, str. 28. Link: https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000375724_eng.

[9] Treći nacionalni izvještaj Bosne i Hercegovine (TNC) i Drugi dvogodišnji izvještaj o emisiji stakleničkih plinova (SBUR) Bosne i Hercegovine u skladu s Okvirnom konvencijom Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (UNFCCC), 2017. godina. Link: https://www.ba.undp.org/content/dam/bosnia_and_herzegovina/docs/News/E&E%20Sector/TNC/TNC%20Report%20%20LAT.pdf.

[10] Obnovljivi unutrašnji izvori slatke vode po glavi stanovnika (kubni metar).   Izvor: https://data.worldbank.org/indicator/ER.H2O.INTR.PC?contextual=min&end=2014&locations=BA-HR-RS-MK-SI-AL&start=2014&view=bar.

[11] Miroslav Samardžić za ZSF, “Pravo na ispravnu vodu za piće”, 2018. Dostupno na: http://www.zsf.rs/analize/pravo-na-ispravnu-vodu-za-pice/.

[12] Da li će Zrenjaninci konačno dobiti ispravnu vodu za piće ili je na pomolu nova prevara?, Zrenjaninski socijalni forum, 2022. Dostupno na: http://www.zsf.rs/saopstenja/da-li-ce-zrenjaninci-konacno-dobiti-ispravnu-vodu-za-pice-ili-je-na-pomolu-nova-prevara/.

[13] Golić: Vratiti vodovod u vlasništvo opštine, 2012. Dostupno na: https://www.capital.ba/golic-vratiti-vodovod-u-vlasnistvo-opstine/.

[14] Održana prva posebna sjednica Skupštine opštine Modriča, 2021. Dostupno na: https://nacelnik.net/odrzana-prva-posebna-sjednica-skupstine-opstine-modrica/.

[15] Zajednička dobra u jugoistočnoj Europi : primjeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije / Tomislav Tomašević … [et al.], Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2019. 23. Izvor: http://ipe.hr/wp-content/uploads/2020/07/Zajedni%C4%8Dka-dobra.pdf .

[16] Poput grada Montreala u Kanadi ili u slučaju Irske gdje su nakon Pobune za vodu, niza protesta protiv privatizacije vode uspjeli izvršiti pritisak na državu da se obaveže kako će kroz pravedne, progresivne poreze javno finansirati vodosnabdijevanje.

[17] „Prvobitno je privatizacija bila zamišljena kao apolitičan, brz i uredan prijenos imovine iz javnih u privatne ruke, međutim, ubrzo je ovaj proces korumpiran i „utopljen“ u dugotrajnu borbu za vlast na etničkim osnovama. Nedovoljno je doprinijelo gospodarskom rastu ili promociji međuetničkog pomirenja. Ovi rezultati su još  bjedniji jer su se mogli ublažiti, ako ne i u potpunosti izbjeći, da je proces privatizacije u BiH bio pažljivo prilagođen jedinstvenim okolnostima u zemlji.“ Slobodan prijevod autorice, izvor: Donais, Timothy. The Politics of  Privatization in Post-Dayton Bosnia, York University, 2002. 2.

[18] Zelena akcija, Naša voda – Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj, Zelena akcija, 2014. 9.

[19] Alma Midžić, „Pravo na vodu i demokratizacija moći“, intervju s Pablom Solonom. Zajednički grad br. 4/5, 2016.

[20] “Do zadnje kapi – Tajni rat za vodu u Europi” , režiser Yorgos Avgeropoulos, 2017.

[21] Prema studiji koju je vodila dr. Malpartida iz Fondacije za ekologiju i životnu sredinu, osnivanje nove kompanije je zapravo bio najveći prijenos vlasništva u privatne ruke nad sistemom vodosnabdijevanja i vododjelnicama u regiji koja ima više od 10 miliona stanovnika.

Hacher, Sebastian, Argentina Water Privatization Scheme Runs Dry, Special to CorpWatch, 2004. godina, izvor: https://www.corpwatch.org/article/argentina-water-privatization-scheme-runs-dry.

[22] Platforma za praćenje remunicipalizacije usluga vodosnabdijevanja (Water remunicipalisation tracker): http://www.remunicipalisation.org/.

[23] Le Strat, Anne: „Paris: local authorities regain control of water management“, 2010. https://www.tni.org/en/article/paris-local-authorities-regain-control-of-water-managemen.

[24] Grupa autora, Priručnik za legalizaciju, izgradnju i upravljanje u lokalnim vodovodima, (Doboj: Centar za menadžment, razvoj i planiranje – MDP Inicijative, 2017), 10.

[25] Strategija integralnog upravljanja vodama Republike Srpske, 2016.

[26] Grupa autora, Studija dugoročnog snabdijevanja vodom stanovništva, privrede i industrije na vodnom području rijeke Save, Finalni izvještaj, Sarajevo: Agencija za vodno područje rijeke Save, 2019.; dostupno na: https://www.voda.ba/uploads/docs/Studija-dugorocnog-snabdijevanja-vodom.pdf

[27] Naša vodaAnaliza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj, Zelena akcija, 2014. 17.

[28] Grupa autora, Vodosnabdijevanje u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine: Ključna pitanja i preporuke za poboljšanja, Izdavač: Centar za menadžment, razvoj i planiranje – MDP inicijative Doboj, 2017.

[29] Ovaj fond je osnovala Vlada Republike Srpske s ciljem obezbjeđenja dugoročne finansijske održivosti obaveznog penzijskog osiguranja, a dobit ostvarena njegovim poslovanjem može se koristiti isključivo za finansiranje tekućih penzija i reinvestiranje radi kapitalizacije i uvećanja imovine PREF-a. Nadzorni odbor ima pet članova koje imenuje Vlada RS-a,  i to jednog člana na prijedlog Saveza sindikata Republike Srpske i četiri člana na osnovu javnog konkursa. Izvor: https://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Pages/Penzijski_rezervni_fond_Republike_Srpske.aspx.

[30] Fond za restituciju Republike Srpske a.d. Banja Luka (FRRS) je osnovan jer je usvajanjem Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima iz 1998. godine država preuzela obavezu formiranja fonda radi obezbjeđenja nadoknade svima onima koji imaju pravo na restituciju imovine koja im je oduzeta u periodu od 1946. do 1958. godine, a kako bi obezbijedili sredstava za obeštećenje, u zakonsku regulativu o procesu privatizacije ugrađena je odredba da se 5 % akcija državnog kapitala svakog preduzeća prilikom postupka privatizacije prenosi na Fond za restituciju. Fondom upravlja Investiciono-razvojna banka Republike Srpske. Izvor: https://www.irbrs.org/azuro3/a3/index.php?lang=srpski&id=44&tr=lat.

[31] Radi se o Društvu za upravljanje investicionim fondovima, osnovano je 2000. godine, s ciljem formiranja Privatizaciono-investicionog fonda prikupljenim vaučerima građana, njihovim ulaganjem u preduzeća u procesu njihove privatizacije te upravljanje vlasničkim hartijama u akcionarskim društvima a u ime i za račun akcionara Fonda. Izvor: https://kristalinvest.com/#fondovi.

[32] Svi podaci iz: Domljan, Ivana, Mogućnosti povećanja efikasnosti usluga lokalne vodoopskrbe, doktorska disertacija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, 2013. str. 198.

[33] Izvor: http://www.sase.ba/v1/Tr%C5%BEi%C5%A1te/Emitenti/Profil-emitenta/symbol/JABLRK4#tab_CompanyInfoTab.

[34] Federalna strategija o vodama,107.

[35] Metodologija za određivanje cijene usluga vodosnabdijevanja/vodoopskrbe i kanalizacije u BiH. 11.

[36] Presadă, Florina, Remunicipalizacija vodovodnih usluga, Bilten – Regionalni portal, 2015. Izvor: https://www.bilten.org/?p=10484.

[37] Douzinas, Costas (Editor) and Slavoj Žižek (Editor), The Idea of Communism.136.

[38] Bollier, David, Commoning as Transformative Social Paradigm. The Next System Project. https://thenextsystem.org/commoning-as-a-transformative-social-paradigm.

[39] Federici, Silvia, “Feminism And the Politics of the Commons.” The Commoner. http://www.commoner.org.uk/?p=113.

[40]  Mišić Mihajlović, Snežana i Vučijak Branko, „Specifičnosti organizovanja i upravljanja lokalnim vodovodima u BiH“, MDP Inicijative, Doboj, 2014. Izvor: http://mdpinicijative.ba/wp-content/uploads/2018/04/Upravljanje-seoskim-vodovodima-u-bosni-i-hercegovini.pdf.

[41] Branko Vučijak, lična komunikacija, 5. 9. 2017.

[42] Vodosnabdijevanje u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine: ključna pitanja i preporuke za poboljšanja, grupa autora, Centar za menadžment, razvoj i planiranje – MDP Inicijative Doboj, 2017. Link: http://mdpinicijative.ba/wp-content/uploads/2018/04/voda-za-sv-studija.pdf.

[43] MPD inicijativa, Katalog lokalnih vodovodnih sistema u Bosni i Hercegovinistr. 5: http://mdpinicijative.ba/wp-content/uploads/2018/06/Voda-za-sve_katalog.pdf.

[44] Jusić, Mirna, Mjesne zajednice u Bosni i Hercegovini – Izazovi i perspektive institucionalnog razvoja, Analitika, 2014. 51.

[45] PLEHAN: Počelo spajanje kuća na vodovod, link: http://www.feniks.ba/Content/Print.aspx?ID=734.

[46] Zahvaljujem gospođi Maksumi Topalović na ustupljenim informacijama.

[47] Zahvaljujem Robertu Orozu, članu Odbora za vodu, na informacijama o lokalnom vodovodu Luke.

[48] MZ u Federaciji imaju status pravnog lica, pa time i pravo da osnivaju podružnice.

[49] Cijela analiza slučaja dostupna u izdanju Zajednička dobra u jugoistočnoj Europi : primjeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije / Tomislav Tomašević … [et al.], Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2019.  Izvor: http://ipe.hr/wp-content/uploads/2020/07/Zajedni%C4%8Dka-dobra.pdf.

[50] Over 100 organizations stand behind UN Special Rapporteur denouncing private water industry interference: https://www.foodandwatereurope.org/blogs/over-100-organizations-stand-behind-un-special-rapporteur-denouncing-private-water-industry-interference/.

[51] Napuljska povelja Evropskog pokreta za vodu kao zajedničko dobro: https://sindikalizacija.wordpress.com/2019/04/05/napuljska-povelja-evropskog-pokreta-za-vodu-kao-zajednicko-dobro/.

 


 

Komentare, pitanja, kritike i poruke druge vrste možete slati na info@crvena.ba .

Objavljivanje je podržao Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine.

Stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost izdavača.

 

Sadržani materijal je dostupan za dijeljenje pod uslovima: Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License.

 


 

 

1
0
1
1
0
1
0