Tri pitanja s Paulom Petričević – Danijela Dugandžić

Kako iz feminističke perspektive komentiraš situaciju u Crnoj Gori nakon izbora i šta možemo očekivati u idućem periodu?

Puno sam puta zamišljala taj trenutak. Trenutak u kome se prvi put demokratski mijenja vlast u Crnoj Gori. Hoćemo li slaviti do jutra? Hoću li sačuvati olovku, poziv na glasanje sa obavještenjem o biračkom mjestu ili primjerke dnevnih novina od dana poslije? Ništa od toga. Bila sam u nevjerici i požurila da provjerim šta nije u redu sa mnom u razgovoru sa prijateljicama. I sa njima je situacija bila slična. Mnoge od nas su plakale te večeri, premotavajući posljednjih trideset godina koje smo provele pod jednom te istom, naizgled nepromjenljivom vlašću, vlašću koja je tvrdila da nema alternativu i nametala se kao jedini racionalan izbor i uslov opstanka države i društva ne birajući sredstva, često sve samo ne racionalna. Za to vrijeme opljačkala nas je netransparentnim privatizacijama, razorila društveno povjerenje politizacijom svih institucija i dovela u dužničko ropstvo krunisano distopijskim patrljkom od 44 km autoputa za koji ćemo ceh Kini, prema ugovoru, platiti u teritoriji (od ukupnih 13,812 km²). U pitanju je zapravo duboka i složena društvena trauma koju dijelimo a koja nas je, između ostalog, dovela do toga da, kako je jedna od mojih prijateljica formulisala – sumnjamo da uopšte imamo pravo da nam se desi nešto bolje u političkom i društvenom životu.

Ono što nam se desilo je prilika, nikako pobjeda, a prilika je drugo ime za rizike kojih, kako vidimo, ovih dana ne manjka. Kada su krenule masovne ”protestne litije” kao reakcija na usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koje su se u kontinuitetu organizovale praktično do samih izbora, znala sam da će ova masovnost morati da se kapitalizuje kroz inicijative koje očekujem, a čiji su vjesnici već tu. Očekujem udar na seksualna i reproduktivna prava i udar na obrazovni sistem. Očekujem inicijative za ograničenje prava žena na raspolaganje vlastitim tijelom i inicijative za uvođenje vjeronauke u škole. Napadi na LGBTQ aktiviste su se već desili. Osveštenje prostorija vodovoda u Herceg-Novom ili zgrade opštine u Budvi, takođe. Ove se inicijative neće desiti sjutra, ali sam uvjerena da su visoko kotirane na političkoj agendi određenih partija u okviru najjače koalicije u novoj vlasti – ”Za budućnost Crne Gore”. Lideri (jer liderki nema) tri koalicije koje su porazile DPS usaglasili su se da nema promjene spoljnopolitičkog kursa Crne Gore (povlačenja priznanja Kosova, izlaska iz NATO-a, izmjene državnih simbola). Istovremeno, nikakvog sličnog konsenzusa nema kada je u pitanju odbrana sekularnog karaktera javnih institucija.

Permisivno sljepilo građanskih snaga u novoj vlasti je indikativno u tom pogledu i stoga razumijem strah ne samo onih koji su glasali za novu opoziciju već i onih koji su glasali za novu vlast – hoće li korumpirani kleptokratski klijentelizam biti smijenjen klerofilskom realpolitikom? Lopovi ili popovi? Razumijem taj strah, ali cijenim da nam lopovi u ovom momentu više rade o glavi nego popovi i da je bauk kleronacionalističke ideologije prethodna vlast smišljeno održavala u životu i vadila iz političke zimnice po potrebi, u svakoj novoj malverzaciji, privatizaciji i dokapitalizaciji, kao dimnu zavjesu i ideološku pomiju za glasačko tijelo izbrazdano dubokim i bolnim podjelama, ranama koje su se planski otvarale kako bi skrenule pažnju sa ekonomije koja je u, blago rečeno, katastrofalnom stanju. Nemamo mnogo osnova za optimizam, ali, u svakom slučaju, polja borbe nam neće faliti, naše je da budemo budni i spremni.

Kako je pandemija utjecala na uslove rada i sigurnost žena Crne Gore, uzimajući u obzir da su upravo one svuda na svijetu najviše pogođene ovom krizom?

Kao i svuda, pandemija je i u Crnoj Gori samo potencirala i produbila opterećenja najranjivijih i često poslužila kao dobrodošao izgovor za ograničavanje njihovih prava i uvećanje njihove eksploatacije. Reproduktivni rad, rad sa fleksibilnim radnim vremenom, rad od kuće, freelancing i poslovi koji su notorno rodno opredijeljeni u stanju pandemije dobijaju zastrašujuće razmjere i proizvode još gore posljedice, kako po fizičko, tako i po mentalno zdravlje. Preopterećene višestruko uvećanim obimom ovih poslova, često nemamo vremena ni snage ni da mislimo, a ne da se borimo protiv ovih ugrožavajućih tendencija. Porast rodno zasnovanog nasilja pretvorio je neke domove u tamnice iz kojih se u novonastalim uslovima teže izlazi i koje se teže napuštaju. Istovremeno je nova pseudonormalnost omogućila povampirenje i bahaćenje tradicionalnih rodnih uloga i obrazaca koji se krpe poroznom legitimizacijskom košuljicom navodno primjerenom tvrdim kriznim situacijama u kojima nema mjesta za ”dame”. Džentlmenski u potpunosti preskočene u pregovaračkim timovima za sastav nove vlade, malobrojnije u ovom nego u prethodnom sastavu skupštine, žene, odnosno njihova politička participacija, predstavljaju prvu kolateralu jedva uspostavljenog tanušnog bratstva nove crnogorske vlasti. Jedan od lidera nove većine ove je propuste nazvao “porođajnim mukama demokratije”. Jelena Vasiljević, moderatorka tribine ”Društveni pokreti – nova nada za region”, nedavno održane u organizaciji Instituta za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda, sjajno je prokomentarisala ovu metaforu rekavši da se nada da će onda period laktacije za novu crnogorsku vlast možda biti lakši od ovog porođajnih muka. Odsustvo odgovornosti, osim na deklarativnom nivou, čini da žene opstaju u metaforama lakše nego u društvenom životu. Zabrinjava kada ovako anemična opravdanja dolaze od onih od kojih sa pravom očekujemo da svoje progresivne, egalitarističke i zelene principe sprovedu u djelo.

Filozofija je, u poznatoj metafori, sova koja leti predveče. Zbog toga filozofski uvidi mogu doći tek nakon što istorijski procesi dobiju svoj razvijeni oblik. Može li ipak filozofija da nam pomogne da se orijentišemo u ovom dobu opšte raspamećenosti? Ako može – kako? Ako ne može – zašto?

Minervina sova izlijeće u sumrak, u susret noći. Kasni li – pitanje je, makar za mene. Rekla bih da hita propasti u susret ne bi li je učinila mislivom, a time i savladljivom. Jedanaesta je Marksova teza bila jedna od mojih ne samo misaonih već i životnih smjernica – ”Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se on izmijeni.” Odakle crpiti snagu za moguće dok smo okovani postojećim? Kako premostiti zjap između znanja i djelovanja, misli i čina? Kopču između teorije i prakse nalazim u obrazovanju – održivom i nenasilnom načinu promjene svijeta. Očekivano, obrazovanje je u globalnoj krizi, ali time i u novoj, otvorenoj mogućnosti. Prekarno je i potcijenjeno, utamničeno u merkantilne obore, opterećeno negativnom selekcijom i anahronim programima, ali i dalje od vitalnog značaja koji tek treba da postane razvidan. U vremenu neprosvijećenog apsolutizma neoliberalnog kapitalizma obrazovanje je posljednja linija nenasilne i inkluzivne odbrane od despotije čija je mjera vrijednosti samo i jedino profit. Obrazovanje koje ti daje sredstva da dovedeš u pitanje premise sistema čiji je i samo dio i da ga srušiš, ako treba – tome još filozofija.

Razgovarala Danijela Dugandžić

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 7