Kriza i kulturna nadgradnja – Alma Midžić
Crtica o vlasti, toalet papiru, siromaštvu duha i licemjerju
Sjećam se da su na početku borbe s koronavirusom društvene mreže bile pretrpane šalama o nestašici toalet papira i objavama o knjigama, filmovima, muzici i drugim sadržajima koji su nam pomogli da to zaključavanje unutar naša četiri zida lakše prebrodimo. Nisam, međutim, primijetila da se iko zapitao hoće li i kako umjetnici preživjeti ovu krizu? Šta se desilo radnicima koji su na neki način angažovani na poslovima koji su nužni da bi, recimo, snimili film ili da bi se postavila predstava, šta je s muzičarima koji uglavnom zarađuju na koncertima i svirkama? Nisam primijetila ni da su velike izdavačke kuće bile velikodušne prema umjetnicima na kojima odlično zarađuju. Nisam fan streaming servisa, a kada kupujem muziku, trudim se da to radim preko platformi gdje najveći dio zarade ide u ruke onih koji su ta djela i producirali, a moram priznati i da sam prava piratkinja što se tiče knjiga, jer smatram da znanje mora biti svima dostupno; ono je javno dobro i ne smije biti uslovljeno time da li imate novca da kupite neku knjigu ili ne. Ali da se vratim u našu lokalnu stvarnost, u Bosnu i Hercegovinu i na to kako znamo biti licemjerni.
Kada smo na Fakultetu političkih nauka radili istraživanje o ulaganju u kulturu i umjetnost u BiH (materijal je prilično star, o čemu svjedoči činjenica da ga imam sačuvanog na disketi), tada smo došli do informacije da su izdvajanja za ovaj sektor, uzeta kao zbir izdvajanja različitih nivoa vlasti, tek oko dva posto. Tako sam i za ovaj tekst prvo pokušala slijediti trag novca i vidjeti koje institucije i koji nivoi vlasti su izdvojili sredstva za umjetnike, međutim, taj zadatak je na kraju ispao mnogo teži nego što se na početku činilo. Teško je, naime, bilo otkriti sve budžetske linije sredstava jer izdvajanja ne idu samo kroz direktno finansiranje, poput npr. finansiranja Narodnog pozorišta, koje je javna ustanova kao i SARTR, Pozorište mladih i Kamerni teatar ovdje u Sarajevu. Kako su ovo ustanove koje je osnovao Kanton Sarajevo, one su samostalne javne ustanove u državnoj svojini djelatne u oblasti kulture gdje trajno obavljaju djelatnosti definisane kao one od posebnog društvenog interesa i one za svoj rad dobivaju sredstva iz kantonalnog budžeta. I drugi nivoi vlasti dodjeljuju novac, poput npr. općina koje su objavljivale javne pozive za dodjelu sredstava u vidu grantova za projekte, ali su dodjeljivale i direktnu novčanu pomoć umjetnicima. Ponekad finansiranje na općinskom nivou ide iz sredstava namijenjenih npr. za mlade, ako je kulturni sadržaj ili događaj namijenjen ovoj dobnoj skupini. Nadalje, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo na svojoj je web-stranici objavilo rezultate javnog poziva za projekte iz kulture za 2020. godinu i tu možemo vidjeti plejadu raznih aktera – samostalne izložbe pojedinaca, KUD-ovi, muzeji, biblioteke, festivali, filmski projekti, predstave, firme i udruženja. Ovdje moram istaknuti da dodjela javnih sredstava nije transparentna i da ne važe isti uslovi za sve, i nije teško vidjeti da su neki favorizirani u odnosu na druge. Valjda to tako mora biti u društvu u kojem se politika kroji na sijelima, a vlast projekte bira po mjeri mahale.
Pa su tako već na samom početku pandemije koronavirusa vlasti prvo došle po pare radnika i radnica u kulturi. Nisu, naravno, dirali one njima bliske. U prilog tome ide i odluka Vlade FBiH, koja je već u aprilu 2020. godine, prilikom rebalansa budžeta, značajno smanjila izdvajanja za kulturu. Nije im bilo teško donijeti takvu odluku s obzirom na to da su nakon niza godina zanemarivanja ovog sektora tek 2020. godine odlučili ova izdvajanja povećati za čak 11 % u odnosu na prethodne godine. Ekspresno je izbrisan transfer udruženjima građana iz područja kulture. Udruženja, kao što su Udruženje redatelja i redateljica u BiH, Udruženje filmskih radnika u BiH, Asocijacija snimatelja i snimateljica u BiH i dr., uputila su u vezi s tom odlukom protestno pismo vladi Federacije BiH. Istakli su da u udruženjima građana često prihode ostvaruju nezavisni umjetnici i kulturni radnici koji su se u doba pandemije našli u situaciji egzistencijalne ugroženosti: jednostavno nisu mogli zaraditi novac jer je sav kulturni život bio obustavljen.
Jusuf Hadžifejzović, konceptualni i likovni umjetnik i umjetnički direktor Galerije savremene umjetnosti Charlama, svu je ovu problematiku sažeo u jednoj izjavi za medije: „Navikli smo mi na ovakav odnos političara prema nama umjetnicima. Zato i ove godine, da bismo održali nadu i vjeru u naše projekte, djelujemo pod maksimom ‘siromaštvo obećava’.” Tako je i ova kriza samo dodatno ugrozila ionako nesigurne i neodržive uslove života i rada umjetnika i kulturnih radnika. Svi ih volimo i trebamo kada treba predstavljati našu zajednicu ili državu, kada treba dizati moral ili graditi mit o naciji, a u isto vrijeme ih preziremo i nazivamo neradnicima i podrugljivo se smješkamo kada nekog nazovemo umjetnikom ili umjetnicom.
Radništvo u oblasti kulture i umjetnosti čine glumice i glumci, pjevači, svirači, slikari i slikarke, konceptualni umjetnici, dramaturzi, kostimografi, arhivistkinje, muzejski specijalisti, bibliotekarke, ali i ljudi koji održavaju predajnike, tehničari i drugo pomoćno osoblje. Raspoređeni su u više od 1800 različitih institucija i organizacija po broju i relativno velikih i vrlo malih, od muzeja, galerija, pozorišta i ansambala, arhivskih institucija, preko biblioteka, orkestara, horova i KUD-ova i lokalnih organizacija koje realizuju male festivalske događaje, koje se bave i onim što se naziva visoka i niska kultura, dakle, svim kulturnim formama, od baleta i opere do folklorne kulture i tradicionalnih umjetnosti i svim varijantama između. Broj radnica i radnika u ovim različitim organizacijama u 2019. godini iznosio je oko 7000. Korisnici se broje u milionima. U 2019. godini programe tih 1800 organizacija, prema izvještaju Agencije za statistiku BiH, kojem nedostaju podaci o posjetiocima muzeja i muzejskih zbirki, vidjelo je (čulo ili omirisalo) više od 5,7 miliona osoba, po nekoliko puta. Uz muzeje, ovaj broj bez sumnje je više od šest miliona.
Organizacije, zaposleni, korisnici i omjeri u Bosni i Hercegovini, 2019.
Izvor: Agencija za statistiku BiH, Tematski bilten: Kultura i umjetnost za 2019.
Možda će vam ove brojke pomoći da se idući put zaustavite prije nego što pljunete na radnike i radnice u ovoj oblasti. To nisu tamo neki lezihljebovići, nego ljudi koji naš život čine podnošljivijim i smislenijim, a ja sam im na tome beskrajno zahvalna. Kada brojkama, uza sve ograde, dodamo i podatke o broju televizijskih i radiostanica koje u izvjesnoj mjeri učestvuju u distribuciji i proizvodnji umjetnosti i kulture, broj zaposlenih u sektoru se penje na oko 10.000, dok se domet programa višestruko multiplicira.
Nisam sigurna zašto ljudi u kriznim situacijama gomilaju toalet papir, ali znam da to stanje svojevrsne uzbune, nesigurnosti i neizvjesnosti ljude potiče da razmišljaju o smislu svega. I tada nam je prijeki lijek kultura, a znamo da bez umjetnosti ne bismo mogli shvatiti neke druge dimenzije, univerzalne poruke niti oplemeniti ovaj često mučni život koji prati ta egzistencijalna borba koja je u individualističkim, atomiziranim društvima u kojima živimo često borba i sumorna i teška i bešćutna, s jedne strane za profit, a s druge za preživljavanje. Strašno bi bilo živjeti u tom svijetu tišine zasnovanom samo na novcu, jer bi to bio isprazan život bez ideja i duhovnog zadovoljstva. I baš zato se iskreno nadam da su svi oni prozvani na početku ovog teksta pročitali sve te objavljene knjige, da su istinski uživali u bogatstvu umjetnosti, da im svi ti sadržaji nisu poslužili samo za jeftinu promociju na tuđem radu i skupljanje lajkova, i da ćemo se svih umjetnika i umjetnica sjetiti kada im treba podrška, a ne samo kada umru, a onda na društvenim mrežama započne takmičenje u žalovanju.
Alma Midžić
O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 13/14.