Ideologija “postideologije” i diskurs moći – Šefik Tatlić

maj 28, 2021 | 2016., Proizvodnja

Esencijalna potreba bosanskohercegovačke kulturne, umjetničke i aktivističke scene (ili pak protoscene) je detekcija i deskripcija sociopolitičkog i ideološkog konteksta unutar kojeg scena egzistira. On se sastoji od dvije dominantne tendencije. Prva kulturu i umjetnost tretira kao tržišne kategorije, a aktivizam kroz oblike pseudoprogresivističkog aktivizma označenog raznim (neo)liberalnim, pro-EU ili filomodernim prefiksima. Druga iste domene tretira u tradicionalističkom, etnocentričnom i atavističkom ključu.

Treba primjetiti kako su obje u direktnoj korelaciji sa osnovnim ideološkim tendencijama u Prvom svijetu kapitala, tj. na Zapadu. Prva i dominantnija je neoliberalizam koji se reprezentira kao isključivo ekonomski prefiksiran emancipacijski diskurs tržišta koje navodno svima (na globalnom, lokalnom i subjektivnom planu) omogućava ostvarivanje ekonomskog prosperiteta, a realizira se kroz liberalizaciju uvjeta za širenje kapitala – putem privatizacije, derogiranjem socijalnih aspekata države i subvertiranjem organiziranja klase neposjednika. Druga značajna ideološka diskurzivnost na snazi u Prvom svijetu i (posebno) na njegovoj periferiji je nekonzervativizam. Ova se diskurzivnost organizira kao konstelacija reakcionarnih ideja utemeljenih na etnocentričnoj koncepciji države[1], desekularizaciji države, normalizaciji i instalaciji arhaičnih obrazaca u društveni normativ, diskriminirajućem odnosu spram žena i seksualnih manjina[2], te na tretmanu umjetnosti i kulture u tradicionalističko-etnocentričnom ključu.

Dvije diskurzivnosti funkcioniraju u stanju kohabitacije[3] neokonzervativni aspekt proizvodi društvo na gore navedene načine, dok ga neoliberalni strukturira u skladu s interesima kapitala. Obje, domene kulture i umjetnosti (kao i sociopolitički poredak sâm) tretiraju kao postideološke kategorije postideološkog društva koje se realizira dvojako, kao kapitalistički poredak razmjene koji se u svojem suvremenom izdanju reprezentira kao konstelacija ekonomskih, “tržišno uvjetovanih” odnosa i kao poredak uprave koja se legitimira u liberalno-demokratskoj formi kao navodno posthistorijskom obliku socio-političkog uređenja putem kojeg je omogućena društvenu i kulturna hegemonija.[4] U korjenu procesa modernizacije kapitalizma stoji modernizacija “interne logike” organizacije proizvodnje, o kojoj sve češće govorimo kao o pomaku od fordističke proizvodnje (locirane u tvornicu i usko vezane uz serijsku traku) ka postfordističkoj – kao onaj koji je cijelo društvo mobilizirao u tvornicu i eksploatacijski pogon.

Kapitalistička modernost u provinciji

Pored toga što se u BiH (kao i u regionu) kapitalizam stalno i iznova predstavlja kao da “još” nije “u potpunosti” primijenjen, isti se sistem često povezuje sa provincijalno konceptualiziranim označiteljima koji simplistički upućuju na “prosperitet” i “red”. Ovo najbolje demonstrira dominaciju kapitalističke modernosti kao epistemološke logike organizacije vladanja. Iako ovako konceptualiziranu modernost Prvi svijet kapitala reprezentira kao univerzalnu modernost, kao spektar značenja i znanja o “najboljim” oblicima organizacije socio-političkog poretka, ona se realizira prije svega kao izraz geopolitičke i ekonomske dominacije struktura moći Zapada – što ne znači da Istok, kao konstelacija geopolitičkih interesa i kulturnih matrica, ne pripada registru kapitalističke modernosti. I bosanskohercegovačka verzija, iako je po svojim epistemološkim uzusima, uspostavljenim tokom devedesetih godina, zapravo predmoderna, ona, u gore naznačenom smislu, bez ostatka pripada širem registru kapitalističke modernosti.

Šta je sa postfordističkim oblikom proizvodnje u regionu? U onoj mjeri u kojoj postfordizam označava proizvodnju koja ekonomiju i ektrakciju profita temelji na estetizaciji robe materijalno proizvedene negdje drugdje (u Trećem svijetu), postfordistička proizvodnja, bar u strateškom obliku, u regionu ne postoji. Ipak, ako postfordizam shvatimo kao pomak ka prioretiziranju industrija usluga, konverziji države u protržišnog, kolonijalnog kompradora koji egzistira kao agentura interesa vladajućih, ekonomiju temelji na deindustrijalizaciji i doprinosti produkciji prekarnih klasa i lumpen proleterijata, vidimo da je postfordizam u regionu razvijeniji nego se to na prvi pogled čini.

Dakle, politički problem nije, kako to mainstream diskurs često artikulira, “manjak napretka u procesu euroatlantskih integracija” ili korupcija (koja je inherentna, ne incidentna u kapitalizmu), nego pristanak na takvu interpretaciju sociopolitičke “situacije” koja zanemaruje operacije koje sadrže, ali i nadilaze lokalne konzervativne načine organizacije politike i društvenih konflikta. Kapitalistička ideologija se očituje kao implicitni pristanak na neoliberalizam – privatizaciju, komodifikaciju[5] društva i inflitraciju logike kapitala u sve sfere egzistencije – te kao rješenje za sve sistemske probleme, uključujući posebno one koji proizilaze iz neokonzervativnog spektra.

Ovdje vidimo drugi veliki pomak ove ere, onaj ideološki koji se sastojao od deideologiziranja politike, od depolitizacije same politike. Kako je to tvrdio Althusser, parafrazirajući, ideologija interpelira, tj. “zaziva” subjektivitet[6], a taj je subjektivitet u tzv. postideološko doba formatiran na način da “misli” da je slobodan, tj. lišen ideologije u onoj mjeri u kojoj je potčinjen istoj. Ovdje pronalazimo suštinu djelovanja kapitalističke ideologije kao par exellance ideologije koja ne dopušta da je se proglasi ideologijom, tj. koja se predstavlja kao (racionalističko- reduktivistički) antipod ideologiji. Takvo se političko djelovanje ne izvodi u ime nekog politički eksplicitnog institucionalnog diskursa, nego u ime ekonomije kao maske (i instrumenta) hegemonije te u ime “oslobođenja” populacije od politički eksplicitnih oblika ideologije.

U tom kontekstu, budućnost, kako je dominatni dio BH društva zamišlja, nije zapravo puno bolja od sadašnjeg potpunog kolapsa politike u provincijalno-plutokratski primitivizam; kolapsa medija u populističku profanost; kolapsa kulture u provincijalni, proto-buržoaski mrak malograđanskog manirizma i pro-tržišnog aktivizma te potpunog kolapsa društva kao političke kategorije.

Depolitizirana kultura u tržišnoj matrici eksploatacije

Kakav ulog u svemu ovome igraju kultura i umjetnost? Kritikom rane postfordističke komodifikacije kulture bavila se još klasična kritička teorija.[7] Osnova ove kritike počiva na strukturnom povezivanju logike prozvodnje i domena kulture. Međutim, oblici postfordističke komodifikacije i eksploatacije koji su na snazi danas ne komodificiraju samo kulturu u organiziranom obliku, nego cijelu populaciju, ali i kognitivnu nutrinu njenih pripadnika, mišljenje i pažnju, iskorištavaju kao resurs i izlažu ideološkoj indoktrinaciji. Znakovit primjer je razvoj tzv. ekonomije pažnje koja komodificira samu pažnju i tako je angažira kao tržišnu kategoriju.
Cijeli spektar tzv. PR industrija, industrija vizualnih komunikacija i dizajna, koncept tzv. brandiranja, kao i vezani procesi spektakularizacije društva (u smislu proizvodnje društva i kao resursa i kao potrošačke kategorije) izrastaju na ovom osvajanju unutrašnjosti[8] i kao navodno ideološki neutralan registar estetizacije tzv. kreativnosti. Tu se ona komodificira u ime afirmacije kulture kao zasebnog sektora naizgled nepovezanog sa društveno-političkim procesima i diskurzivnom moći.

I neokonzervativni tretman kulture kao populističkog instrumenta promocije predmodernog arhaizma, i neoliberalne tendencije ka komercijalizaciji[9] i mobilizaciji kulture u oblik poduzetništva svode kulturu tek na domenu kojom valja „efikasno upravljati“ radi ekstrakcije profita odnosno osiguranja hegemonije u registru kulture. Stoga je, u konačnici, depolitizirana kultura, cilj i jednih i drugih. Ovakva kultura nije, naravno, apsolutno impotentna u kritici odnosa moći, društva i kulture, ali se ona, u najvećem broju slučajeva svodi, izvodi iznutra, kao kritika onih aspekata strukture moći koje se prepoznaje kao prepreka opštoj komodifikaciji, a ne kao kritika kapitalističkih odnosa dominacije.

Stoga, ukoliko kulturu želimo angažirati i proizvoditi kao društveno (pa i umjetnički, teorijski i artikulacijski) relevantan modus operandi interpretacije i proizvodnje poretka, ona mora biti iznova politizirana. Ovo se naravno ne odnosi na politikantsku instrumentalizaciju kulture u ime bilo atavizama, bilo sitnih interesa, bilo tržišta ili struktura moći koje ga zagovaraju. Misli se, prije svega na razvoj antagonističkog diskursa u odnosu na hegemoni, konzervativni, institucionalni i tržišni, diskurs. U tom slučaju, politizacija kulture znači analizu kulturnih formi kao ekstenzija ideoloških logika, ali i artikulaciju ovih formi u obliku kritičke distance naspram navodno objektivnih i univerzalnih normativnih logika u epistemologiji kulture.

Pored toga, politizaciju kulture treba misliti i kroz formu političkog organizovanja. U tom je smislu potrebno naznačiti kako političko i kulturno-političko organiziranje Ljevice (kao pretpostavljenog mjesta proizvodnje alternativa) barem po nekim mišljenjima, „već dulje vrijeme napušta institucionalne organizacijske oblike borbe i okreće se ‘aktivizmu’ te s njima povezanim novim društvenim pokretima, uglavnom posvećenim ‘identitetskim politikama”.[10] Redukcija aktivizma na borbe koje kulturne ili aktivističke identitete ispostavljaju u oblike jedine političke subjektivnosti, bez sumnje je nepoželjen razvoj. Međutim, iako „često neučinkovit ili kraćeg roka trajanja, aktivizam, dakle, ima svojih nedostataka,…nikako ga ne treba u potpunosti odbaciti. Radije promisliti kako ga smislenije uskladiti s organizacijskim oblicima borbe.”[11]

Kako se ne bi palo u gore naznačenu zamku, politizacija kulture se mora izvesti kroz kritičku distancu naspram kapitalizma i kao strukture moći i kao ideološke matrice i mora obuhvatiti dva nastojanja.

Najprije je potrebno insistirati na političkoj subjektivnosti kao subjektivnosti političkog diskursa, a ne obliku estetizacije njegovih partikularnih pretendenata ili nositelja. Čini se kako je koncept „scene“ koji implicira postojanje i kritičke distance od normativa, ali i strukturiranje višeg cilja i dalje okvir unutar kojeg je ovakvo organiziranje moguće misliti. Međutim, o političkoj relevantnosti scene možemo suditi tek u odnosu na to koje strukture moći definira kao neprijatelje i cijeniti je kao društveno relevantnu tek ukoliko se pojavljuje kao diskurs distance i antagonizacije hegemone moći kapitalizma, a ne kao njegov tihi partner, hipsterizirani advokat ili saučesnik.

Krucijalni zadatak scene mora biti ponovno u domenu kulture kao političkog polja, uključiti analizu institucija koje materijalno opredmećuju ideološke vektore unutar ranije diskutiranih tendencija. Upravo povratak strukturnoj važnosti institucije, u epistemologiju djelovanja vraća ideju o diskursu moći u registar političke borbe, te polje kulture proizvodi u polje političke borbe.

 

Bilješke i izvori:

[1] Gdje se misli i na percepcije države kao ekstenzije etničkih identiteta, tj. naroda, ali i na strukturiranje političkog diskursa na temelju percepcije istih kao ekstenzija zagovaranja interesa etničkih identiteta.

[2] Primjetno je naravno da u zadnje vrijeme veliki dio raznih LGBTIQ agendi na Zapadu postaje komodificiran te sveden na tržišno-turističku kategoriju. Komodifikacija ovih oblika aktivizma dakako dolazi u paru sa depolitizacijom istih, tj. u obliku odustajanja od niza političkih, feminističkih i anti-patrijarhalnih borbi koje su nekad inherentno bile integrirane u LGBTIQ agendu.

[3] Cf. David Harvey (2003). The New Imperialism. Oxford–New York: Oxford University Press.

[4] Cf. Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man (1992). New York: Free Press.

[5] Komodifikacije (od engl. commodity – roba) je, najjednostavnije rečeno, proces pretvaranja neke materijalne ili nematerijalne kategorije u robu, tj. u razmjensku vrijednost koju valorizira tržište, tj. logika kapitala.

[6] Cf. Louis Althuser (2008). On Ideology. Radical Thinkers, Book 26. New York, London: Verso.

[7] Cf. Max Hokheimer, Theodor Adorno (1989). Dijalektika prosvjetiteljstva. Sarajevo: Veselin Masleša – Svjetlost.

[8] Tzv. kreativne i komunikacijske industrije koje se, u obliku raznih branding inicijativa kombiniranih sa mizernim pseudo-produhovljenim, corporate guru agendama i tržišno senzibiliziranim retorikama, pojavljuju zadnje desetljeće također su jedna od tipičnih neoliberalnih ideoloških praksi komodifikacije umjetnosti. Ovdje se često radi i o takvom historijskom revizionizmu koji socijalističku modernost komodificira domesticirajući je u kapitalističku modernost – što je strategija koja uveliko doprinosti depolitizaciji društvenih konflikta, ali i profanizaciji involviranih umjetnosti.

[9] Ovdje se ne zagovara opskurantizam ili povlačenje kulture u underground, nego se kritizira svođenje kulture na tržišnu kategoriju.

[10] Astra Taylor (2016). “Protiv aktivizma”, Le Monde Diplomatique (hrvatsko izdanje), http://lemondediplomatique.hr/protiv-aktivizma/ (17.06.2016.).

[11] Ibid.