Žedne do vode: upravljanje, privatizacija i društvena kontrola vodenih resursa – Alma Midžić

maj 28, 2021 | 2016., Proizvodnja

“Građanin koji ne cijeni vodu ne zaslužuje da se njome koristi, ali grad koji ne cijeni vodu, česme i fontane ne zaslužuje naziv grada, nego samo naselja.“

Duško Kečkemet, 1982.

Prirodnu i političku granicu Bosne i Hercegovine (BiH) čine dvije rijeke, Sava i Drina, dok se druge rijeke koje čine vodni sistem zemlje pružaju duž teritorija susjednih zemalja. Zbog toga ovaj sistem ima i značajnu međunarodnu dimenziju. Jedno od osnovnih, svima zajedničkih, pitanja je ono o dostupnosti vode za piće. U kontekstu ruralne zajednice ono može biti riješeno jednostavnim pristupom planinskom izvoru, dok u urbanom ili regionalnom kontekstu nužno podrazumjeva kompleksne sisteme vodovoda koji uključuju i sisteme za upravljanje otpadnim vodama. Podaci Svjetske banke pokazuju kako smo jedna od zemalja sa najvećom količinom obnovljivih izvora pitke vode po glavi stanovnika u regionu, sedma u Evropi, a po vodnim resursima bogatija od mnogih zemalja svijeta, uključujući Kinu, Francusku, Njemačku, Japan i SAD.[1]

I pored velikih internih resursa, i generalno dostupne pitke vode, vodni sektor u Bosni i Hercegovini je daleko od zdravog ili razvijenog. Izazovi u vodnom sektoru su raznoliki i u značajnoj su mjeri rezultat procesa postratne, političke i ekonomske tranzicije. Danas ne postoji jedinstveni okvir pravnih normi kojima se uređuje sistem upravljanja vodama, dok je javni sektor upravljanja premrežen katastrofalnim praksama. Najveći dio otpadnih voda se ispušta u rijeke bez prečišćavanja. Samo jedan manji broj gradova u BiH posjeduje postrojenja za tretman otpadnih voda koja su u funkciji (Čelinac, Čitluk, Gradačac, Grude, Ljubuški, Neum, Srebrenik, Trebinje) dok ovakvi sistemi u Sarajevu i Trnovu zahtijevaju ozbiljniju rekonstrukciju. Istovremeno se uvozi nedopustivo mnogo vode za piće. Samo u toku prošle godine uvoz je iznosio skoro 45 miliona litara vode u vrijednosti 10,7 miliona eura, dok je izvezeno 10,6 miliona litara, u vrijednosti 1,62 miliona eura. Stimulativnih mjera za domaću proizvodnju nema jer slobodna tržišta nešto ovako ne dopuštaju.

Sarajevo je trenutno pred posebnim izazovima. I pored resursa, bogatog naslijeđa i bitne uloge vode u javnom životu[2], grad se suočava sa svakodnevnim redukcijama. Ovaj problem je posljedica lošeg održavanja vodovodne mreže, malverzacija unutar sektora, nelegalne gradnje, nelegalnih priključaka te ekspanzije megalomanskih građevinskih poduhvata. Još 1970. godine je upozoravano kako Vodovod nije u stanju osigurati redovno snabdijevanje vodom, te su noćne i dnevne redukcije bile redovna pojava u pojedinim dijelovima grada.[3] Ni nakon ratnih dešavanja, u kojima je vodovodna mreža dodatno oštećena, problem nije riješen na odgovarajući način i pored mnogobrojnih donatorskih sredstava.

Sredstva iz budžeta Kantona Sarajevo namjenjena za oblast vodovoda i kanalizacije uglavnom se usmjeravaju na izgradnju nove mreže, a ne na sanaciju postojećeg sistema koji ubrzano propada. Cijenu vode i način obračuna utvrđuje Vlada Kantona Sarajevo. Preporuka Ureda za reviziju institucija FBiH je da se cijena vode mora povećati.[4] Prema ovom izvještaju cijena vode se nije mijenjala od 1997 godine. Vlada za sada nije uvažila preporuke, a danas bi poskupljenje iznosilo oko 30 procenata. Upitno je ko bi plaćao te račune jer, kako je poznato, mnogobrojni potrošači, uključujući hotele i druge privredne subjekte, nisu prijavljeni. Dugoročno gledajući, ovakav slijed događaja bi mogao pojačati pritiske prema privatizaciji sektora. Dugo je dominantni model upravljanja bio javni, sa različitim kooperativnim eksperimentima. Sada se međutim privatizacija paradigmatski promovira u svim sektorima. Osnovni međunarodni akteri su Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija koja među uslovima za kreditiranje ili trgovinske olakšice zahtijevaju potpune ili djelimične privatizacije vodosistema. Vandana Shiva, autorka knjige Ratovi za vodu, tvrdi: „Pravila nametnuta od strane Svjetske banke i pravila liberalizacije trgovine, skrojena od strane Svjetske trgovinske organizacije, stvaraju sveopšte kulture korporativnih država širom svijeta.”[5]

Jedno od načela upravljanja vodama u BiH je načelo nekomercijalnosti, prema kojem voda u osnovi nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje se mora čuvati, štititi i u skladu s time postupati.[6] Ovo možemo smatrati prvom preprekom privatizaciji. Međutim, moramo biti svjesni da ovaj model upravljanja može biti implementiran i putem koncesija i javno privatnih partnerstava koje predstavljaju oblik privatizacije u širem smislu gdje se privatnom subjektu daje pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogastava i obavljanje djelatnosti od opšteg interesa. Problem je što većina građana ne vidi zamku koja se krije iza pojmova koncesija i javno-privatno partnerstvo.

Osnovno pitanje privatizacije usluga vodosnabdijevanja je pitanje formiranja cijena odnosno pitanje da li će cijene biti formirane na fer osnovi ili ne. Međutim, u osnovi, privatizacija upravljanja znači uvođenje tržišta kao regulatora u distribuciju vode, a tako i „zakone“ tržišta za koje dobro znamo šta mogu značiti. Načelo efikasnosti će usmjeravati privatnikove odluke o ulaganjima, zapošljavanju i uticati na formiranje cijena. Tako negativni efekti mogu biti višestruki, od gubitka poslova, rasta cijena i redukcija, do slabijeg održavanja vodovodnog sistema što ugrožava kvalitet vode i predstavlja potencijalne opasnosti za širenje bolesti.

Jedan od glavnih argumenata za privatizaciju je stanje opterećenosti javnog sektora i posljedično nesposobnost da se osiguraju skupi infrastrukturni projekti kojim bi se obezbijedila čista i dostupna pitka voda za sve. Javni sektor je predstavljen i kao suviše birokratski, neefikasan i korumpiran, dok je privatni predstavljen kao fleksibilan i tržišnim zakonima gonjen da odgovorno i efikasno upravlja ovim resursom. Ovako pojednostavljenim prikazom razlika zaboravljamo važnu činjenicu, kako javni sektor može poslovati i sa gubitkom. Ovo je naročito važno jer su ulaganja u vodovodni i kanalizacioni sistem veliki infrastrukturni projekti koji zahtijevaju značajna sredstva.

Lijepu ilustraciju pronalazimo 2000. godine u gradu Cochambamba u Boliviji, kada su Svjetska Banka i Interamerička razvojna banka prisilile vlast ove zemlje da privatizuju vodne resurse kako bi zadržali tekuće državne kredite, pod izgovorom unaprijeđenja pristupa vodovodnoj mreži. Proces privatizacije je u stvarnosti predstavljao uvođenje monopola i političke kontrole: prvo je privatizirana vodovodna infrastruktura, potom su zatvoreni svi alternativni izvori vode, da bi na kraju i prikupljanje kišnice bilo zabranjeno. Cijena vode se utrostručila. Minimalna plata bila je ispod 100$, a za vodu ste morali izdvojiti oko 20$.

Ovakve mjere su dovele do povećanja siromaštva i bile okidač za pokretanje masovnih protesta. Milioni Bolivijaca su marširali ka Cochambambi zahtjevajući zaštitu prava na vodu. Pokret za odbranu vode uspio je staviti u politički plan zahtjeve poput priznavanje prava autohtonom stanovništvu, nacionalizaciju prirodnih resursa, zaštitu Majke Zemlje i druge zahtjeve. Nova vlada predvođena Evom Moralesom, koji je i sam bio dio pokreta, usmjerila se na provedbu lijevih politika, smanjenje siromaštva i borbu protiv uticaja SAD-a i multinacionalnih korporacija u Boliviji. Međutim, ovaj pokret je samo do određene mjere uspješan jer vlada nije uspjela odgovoriti na sve zahtjeve niti naći način za realizaciju alternativnih mjera. Razlog je taj što institucionalni procesi i njihovi agenti (vladini službenici, parlamentarci, zamjenici, itd.) teže ka tome da ponovo potisnu ljude iz procesa donošenja odluka, a sve kako bi oni zadržali kontrolu nad resursima, zarad boljeg povezivanja s globalnim tržištem.[7]

Sličan slučaj pronalazimo i u Gani, gdje je, u jednom momentu, siromašna porodica morala oko 50 procenata primanja trošiti na račune za vodu. Vlada Gane je 2006. popustila pritisku mnogobrojnih donatora i privatizovala komunalije nazivajući ovaj proces „učešće javnog sektora“, a ne privatizacija. Zbog mnogobrojnih malverzacija, lošeg ugovora sa privatnom kompanijom, nepoštivanja radničkih prava i u konačnici neredovne dostupnosti vode za većinu građana, ovaj put je pod pritiskom civilnog društva, 2011. godine, voda vraćena pod javnu upravu. Trenutno je u vlasništvu državne centralne kompanije koja upravlja preko svojih regionalnih i okružnih kancelarija. Nažalost, pošto su naslijedili 5 godina lošeg održavanja i nikakva ulaganja u mrežu, očekivanja građana u vidu poboljšanja vodosnabdijevanja, još se nisu ostvarila. Jedna od mjera za povećanje učinkovitosti naplate prihoda je bila uvođenje unaprijed plaćenih brojila za vodu. Burna reakcija javnosti je trenutno zaustavila provođenje ove mjere, ali ne i u potpunosti njeno odbacivanje.

Važno je reći da privatizacija vode nije problem samo zemalja u razvoju. Nedavno su u Detroitu, građani masovno isključeni sa vodovodne mreže i ostavljeni bez pristupa pitkoj vodi. Više od 15. 000 siromašnih, radničkih domaćinstava koji su kasnili sa plaćanjem, isključeni su sa vodovodne mreže. Istovremeno je 40 preduzeća sa dugovima u iznosu od 9.5 miliona američkih dolara i dalje regularno bilo na mreži. Slično je i Irska, koja se 2014. godine našla pred bankrotom, bila primorana da privatizira vodu kako bi ispunila uslov za dobijanje financijske pomoći MMF-a. Građani su izašli na masovne proteste i poslali jasnu poruku da privatizacija nije rješenje. Također su odlučili da neće plaćati račune za vodu i na taj način primijenili jednu od lako primjenjivih metoda nenasilne akcije – građanski neposluh.

Jedan od najpoznatiji pokreta je i italijanski Beni comuni pokret za zajednička dobra protiv neoliberalnog upravljanja. Važnost ovog pokreta ogleda se u upotrebi strategije bazirane na direktnoj demokratiji i korištenje dobro poznatog mehanizma – referenduma. Pomoću ove platforme uspješno je mobilizovano na desetine hiljada aktivista. Oni su se uspjeli oduprijeti pritiscima za koje su korišteni i sud i mediji, te na kraju uvjeriti više od 27 miliona Italijana da glasaju protiv privatizacije vode na referendum koji je održan 2011. godine. Pored tog što je uspio povezati teoriju i praksu i ponuditi teoretski artikulisanu viziju koja je inspirisala mnoge male lokalne inicijative, ovaj pokret je ponudio i zanimljivo institucionalno rješenje u vidu Ombudsmana za zajednička dobra. Također, iz ove borbe je nastala i politička alternativa u vidu stranke Alleanza Lavoro Beni Comuni Ambiente (ALBA) ili doslovno prevedeno, Savez za rad, zajednička dobra i okoliš.

Ovi nam primjeri sugerišu najmanje dvije stvari. Najprije kako naše političko djelovanje mora biti utemeljeno na načelima poput samoupravljanja i društvene kontrole, a strategije utemeljene na društvenoj aproprijaciji javnog. Potom nam pokazuju kako, široko shvaćeno, civilno društvo mora uvijek budno paziti jer je kroz tržišnu inkorporiranost i državna firma često prisiljena žrtvovati zajedničke, socijalne ciljeve zarad profita. Ta budna pažnja je prvi korak ka uključenju građana u proces upravljanja ovim resursom.

U tom je smislu ohrabrujući razvoj kojem svjedočimo, kroz zaokret prema inicijativama koje teže ponovnom uvođenju modela javnog upravljanja. Jedan pronalazimo pod terminom rekomunalizacije koja se odnosi na povratak ranije privatiziranih sanitarnih usluga i vodoopskrbe u javno vlasništvo. Glavni razlog za rekomunalizaciju je neuspjeh privatnog sektora da osigura kvalitetne usluge. S druge strane, velike investicije su dostupnije javnim instancama i pod povoljnijim uslovima, dok su radna mjesta sigurnija jer privatne firme operišu po prirodnoj tendenciji smanjenja plaća i kalkulacija sa radnom snagom. Tako je u 180 gradova u 35 zemalja, uključujući Urugvaj, Francusku, Italiju i Boliviju, upravljanje vodnim zalihama vraćeno pod javno upravljanje. U Francuskoj je čak 40 opština odlučilo rekomunalizovati vodosnabdijevanja i to nakon što je u Parizu osnovano javno-komunalno preduzeće 2010. godine. Na taj je način ušteđeno oko 35 miliona eura, a naknada za vodu je smanjena za 8 procenata.

Najvažniji aspekt rekomunalizacije usluga u Francuskoj je uvođenje novog modela upravljanja vodosnabdijevanjem kao javnim dobrom. Grenoble i Pariz ne samo što su vratili javnu upravu nego su uključili i građane i građanke u proces upravljanja tako što sudjeluju u formiranju cijene vode. Iako nisu uspjeli značajno sniziti cijenu vode sav profit ulažu u unaprijeđenje sistema. Sve troškove pokrivaju isključivo kroz cijenu vode. Interesantno je da su zarad bolje usluge građani spremni platiti i višu cijenu ako postoji garancija da će profit biti racionalno potrošen. U ovom slučaju taj garant su sami građani.

Rekomunalizacija vodnih usluga predstavlja mnogo više od puke smjene u vlasništvu ovog servisa, ona nudi novu mogućnost za realizaciju kolektivne ideje razvoja i održivo upravljanje vodama. Drugim riječima, nudi mogućnost društveno poželjnijeg i ekološki održivog upravljanja temeljenog na kvalitetu javne usluge od kojih će koristi imati i sadašnje i buduće generacije. Poučan je i primjer Slovenije gdje je ustavno povjerenstvo slovenskog parlamenta odlučilo da se u Ustav unese i pravo građana na pitku vodu kao zajedničko dobro koje ne smije postati roba, a obrazloženo je potrebom zaštite javnog interesa zbog moguće komercijalizacije vodosnabdijevanja i opasnosti da izvori vode postanu vlasništvo multinacionalnih kompanija.[8]  Ovo je presedan, jer najviši zakonski akt Ustav garantuje da je opskrba pitkom vodom dužnost države koju će vršiti javna preduzeća kojima upravlja država ili lokalna zajednica s ciljem sprječavanja komercijalizacije i omogućavanja pristupa izvorima pitke vode.

Ako se sada vratimo na slučaj BiH, ono što ohrabruje je jačanje otpora gradnji hidrocentrala i okupljanje različitih grupa oko borbe za očuvanja naših rijeka. Ujedinjuje ih jedinstven stav, da prirodna bogatstva nisu samo naše naslijeđe nego da pripadaju svjetskoj baštini i da smo ih dužni zaštiti zbog budućih generacija. Važno je naglasiti da su navedene inicijative uspjele mobilizovati veliki broj ljudi upravo iz razloga što je voda nešto esencijalno i zato što se lako možemo emotivno povezati sa borbama koje se temelje na očuvanju zajedničkih dobara poput rijeka.

Građani i građanke sve više prepoznaju važnost očuvanja i upravljanja resursima i uključivanja u ove procese. Svi ovi napori su važni jer osvješćuju javnost i usmjeravaju pažnju na probleme koji nisu u sferi interesa vladajućih političkih struktura.

Na nedavno održanoj javnoj raspravi o Prostornom planu Kantona Sarajevo mogli smo čuti[9] izjave visoko pozicioniranih političara iz kojih se jasno vidi da zaštita postojećih izvora vode za njih predstavlja kočnicu takozvanom razvoju grada koji se bazira na neplanskoj gradnji ekskluzivnih odmarališta i skupih stambeno-poslovnih objekata koji nisu bazirani na pristupačnim stambenim rješenjima. Njih ne brine što postrojenja za tretman otpadnih voda u Sarajevu i Trnovu zahtijevaju ozbiljnu rekonstrukciju. Koliko je loše stanje sa vodosnabdijevanjem u Sarajevu potvrđuje i nedavna vijest da voda sa vrela Bosne opet nije za piće.

Pravo na vodu uključuje i pravo pristupa postojećim zalihama vode koje su potrebne za uživanje ovog prava, kao i pravo na slobodu od zagađenja vodenih resursa. Nestanak endemskih vrsta ribe u Neretvi, sakaćenje Une betonskim čudovištem kojim žele da zaustave Unac, rast cijena vode ili zagađenje megalomanskim turističkim fekalijama, višestruko će se odraziti na naše živote i zbog toga je neophodno djelovati. Uskoro ćemo vidjeti da li će političke odluke za posljedicu imati uništene izvore, redukcije kao normalno stanje i ogromni rast prodaje vode koju proizvode korporacije kojima smo dali izvore pod koncesije. Drugim riječima, pitanje je da li se trebamo početi spremati za neki scenario poput onog u Boliviji i Gani? Poučeni primjerima teško možemo smatrati da će korporacije, pa čak i državne institucije u nekim slučajevima, staviti interes lokalne zajednice prije profita. Prije nego se to desi treba odlučno krenuti stopama Slovenije ili Grenobla.

U tom je smislu organizirani otpor nužan. Potrebne su, i dodatno ohrabruju, prakse kojima u posljednje vrijeme svjedočimo, razmjena iskustava, resursa i strategija među nezavisnim i kritičkim akterima jednako kao i inovacije organizovanja i javnog djelovanja kroz npr. organizovanje građanskih javnih rasprava. Potrebno je angažovati sve formalne i neformalne participativne kanale i zahtijevati da se ovaj proces učini maksimalno javnim i sa jasnom orijentacijom ka apsolutnoj zaštiti ovih resursa. Na ovaj način se može prekinuti trenutna praksa sakrivanja informacija koja otežava i onemogućava širu građansku participaciju.

Dokle god možemo sačuvati resurse kao zajedničko dobro postoji mogućnost za političku akciju. Upravo zato ovaj proces mora jasno utemeljiti stav kako je voda zajedničko dobro, da takva mora ostati, da ne smije postati tržišna roba regulirana tržišnim odnosima i da pravično obezbjeđivanje opskrbe ovim resursom i njegova najšira zaštita moraju biti osnovni mandat javnog sistema.

 

Bilješke i izvori:

[1] Baza podataka Svjetske banke: http://data.worldbank.org/indicator/ER.H2O.INTR.PC?end=2014&start=1987

[2] Još od kraja 19. stoljeća Sarajevo je prepoznatljivo po mnogobrojnim javnim česmama. Mnoge se nalaze ispred džamija i pored svrhe koja je vezana za vjerski obred često su služile i kao mjesto gdje putnik namjernik može da se osvježi, a zanimljivo je da su bile i mjesto okupljanja mještana gdje bi se odlučivalo o „stvarima iz mahale“. Prema podacima iz Arhiva grada Sarajeva postojale su 152 česme, a danas ih je ostalo svega tridesetak. Možemo reći da ove česme simbolizuju stanje blagostanja i ugodnog življenja, a pošto je voda nezaobilazni element javnog prostora ovo kulturno naslijeđe itekako vrijedi očuvati.

[3] Izvještaj o reviziji finansijskih izvještaja KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo za 2012.godinu Broj: 06 – 03/13. Izvor: http://www.vrifbih.ba/javni-izvj/j-pred/pdf/Izvj_Vodovod_Sarajevo_za_2012g.pdf

[4] Ibid.

[5] Shiva, Vandana. Water Wars: Privatization, Pollution and Profit. New York: South End Press, 2002. 87. (prijevod autorke)

[6] Zakona o vodama FBiH Član 3. stav 2.1

[7] Do određene mjere su uspjeli osigurati ekonomsku stabilnost kroz nacionalizaciju, izmjenu i dopunu ugovora sa transnacionalnim korporacijama i strogu kontrolu državne potrošnje. Globalni uticaj pokreta ogleda se u novom imaginariju koji dovodi u pitanje neoliberalizam, kolonijalizam i kulturnu hegemoniju Zapada – interkulutralizam koji je transformisao sam način bavljenja politikom.

[8] Slovenija: Pitka voda je javno dobro, a ne tržišna roba, pravo na vodu ulazi u ustav. Izvor: http://www.h-alter.org/vijesti/slovenija-pravo-na-pitku-vodu-unijet-ce-se-u-ustav

[9] Radio Crvena antena, Javna rasprava na temu Nacrt B faze izmjena i dopuna prostornog plana Kantona Sarajevo, za period od 2003. do 2023. godine. Izvor: https://soundcloud.com/radio-crvena-antena/javna-rasprava-o-prostornom-planu-ks-od-2003-do-2023