Rad, emancipacija i siromaštvo

okt 29, 2020 | 2020., Proizvodnja

Velika većina ljudi na ovaj ili onaj način zavisi direktno od svog rada. U kapitalističkim društvima u kojima uvijek postoji tržište rada, većina svojim radom osigurava sopstvenu egzistenciju tako što odgovara na potražnju tog tržišta. Jednom, kada se po određenoj cijeni proda, radnica može dugo zadržati posao u istoj firmi. To će međutim i dalje biti firma jednog ili više vlasnika koji su se u međuvremenu mogli izmjeniti više puta, dok će radnica iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, zavisiti od svoje plate koja možda nije rasla zadnjih 20 godina.

Za većinu je tako posao koji obavljaju za nekog drugog primarni izvor prihoda. Među 1 posto onih sa najvišim prihodima značajniji dio prihoda dolazi od vlasništva nad preduzećima ili finansijskim vrijednostima dok je kod 0.1 najbogatijih velika većina prihoda ona od različitih vrsta vlasništva. Oni dakle ne zavise direktno od sopstvenog rada već od vlasništva nad imovinom ili operacijama tehničkih, proizvodnih i logističkih aparata, te od rada stotina i hiljada drugih ljudi.

Ako se nalazite u grupi onih koji moraju da rade, onda u neoliberalnom novogovoru, uglavnom nastojite da uvećate vaš ljudski kapital. Više kapitala ove vrste povećava mogućnost da se zateknete u zoni većih prihoda. U ljudski kapital, rečeno nam je, jednako kao i u ekonomski, moramo da ulažemo. To činimo obrazujući se, usavršavajući se, i umrežavajući se da bi se onda kao kapital realizovali (ili ne) na tržištu. To je sada dominantna predstava veze obrazovanja i društva: da obrazovanjem postajemo vrijedniji pojedinačni kaptiali za druge kapitale. Diploma fakulteta, ili specijalističke srednje škole, navikli smo da mislimo, prvi je korak do pristojnog posla, onog koji mora moći omogućiti barem osnovnu reprodukciju. Nema međutim jednog reda u koji se uključimo i u kojem, čekajući duže ili kraće, eventualno dođe red i na nas. U slučaju da nas nešto već „nije čekalo“ u formi porodične firme ili namještenog posla, jedino što preostaje je „tražiti posao“ tj. uključiti se u tržišno takmičenje.

Takmičenja se, znamo, uvijek organizuju prema određenim pravilima. Iako je najmanje što se očekuje da svi učesnici i učesnice startaju sa istih pozicija, na tržištu rada situacija je u pravilu drugačija. Uvijek je puno više takmičara nego što bi bilo optimalno za datu stazu, a za većinu je vodena prepreka ili preduboka ili preširoka. Redovi su otvoreni svuda, ali je vrlo malo onih na čijem kraju nas možda čeka nešto. I novi takmičari koji dolaze reda se naročito ne drže. Dok se okrenete, već ste ponovo na kraju, a ispred vas su oni koji tek što su došli.

Čak i kada uspijete da stignete na red, zaposlenje ne znači nužno da su vaše egzistencijalne brige riješene. Mnogo je onih koji se, iako zaposleni, dakle načelno pobjednici takmičenja, nalaze u grupi siromašnih. Među zaposlenim u BiH, prema novijim istraživanjima Nikoline Obradović, Mirne Jusić i Nermina Oruča za Evropsku policy mrežu, čak je 24.5 procenata onih koji žive ispod linije siromaštva. U brojevima to iznosi oko 238 hiljada osoba. Procenat je posebno visok među samozaposlenima pod kojima se misli na male obrtnike, sitne prodavače itd. Čak 36 procenata samozaposlenih je u zoni siromaštva. Među onima koji rade za druge, procenat je 21.5 i on obuhvata i one koji primaju izrazito male ili nikakve plate iako se i dalje zvanično vode u nekoj vrsti radnog odnosa. Očekivano, među onima koji su zaposleni na dio radnog vremena, učestalost zaposlenih u zoni siromaštva je skoro 40 procenata, dok je za zaposlene po punom radnom vremenu 19,4 procenta. Različiti izvori pokazuju da nije puno drugačije ni u razvijenim kapitalističkim zemljama poput Njemačke, Velike Britanije ili SAD-a gdje je siromaštvo kod onih u radnom odnosu u posljednjih nekoliko godina takođe u značajnom porastu.

Jedina gora stvar od bivanja eksploatisanim u kapitalizmu – zapisao je Michael Denning – je da uopšte ne budete eksploatisani tj. da formalno niste zaposleni. Pogled u sivu zonu otkriva gigantsko nasilje i nehuman tretman zvanično nezaposlenih, s tim da i veći dio nezaposlenih stalno nešto radi, ali u vrlo različitim uslovima. Bilo da teško rade u sopstvenoj ili tuđoj kući, na građevini ili u polju, troše cipele i zdravlje prosijačenjem ili da od ranog jutra obilaze lokalne otpade u potrazi za bilo čim od čega je moguće napraviti koji dinar, jasno je da i ovi nezaposleni itekako rade.

U začecima kapitalizma, radništvo je relativno rijetko i uglavnom znalačko, to su radnici koji poznaju tehnike obrade, postupke, poznaju svoje zanate. Izumom masovne proizvodnje, kroz tehnološke inovacije, smanjuje se potreba za kompleksnim znanjima, dok se obrazovanjem masa osposobljava za različite  stručne vještine i dalje potrebne za veće i lakše uključivanje u tržište radne snage. Danas razvoj robotizacije i automatizacije prijeti da temeljito izmjeni status mnogih trenutno postojećih poslova. Ovo, kako se čini, neće voditi značajnijoj emancipaciji od nužnog rada, ishodi će za mnoge biti suprotni i značiće još više sati rada potrebnog za bazično preživljavanje. Zbog toga progresivni antikapitalistički cilj može biti jedino reorganizacija sadašnje tehnološke revolucije s ciljem drastičnog smanjenja neophodnog rada. Uz rizik da zvučimo nedopustivo naivno: ako je vrijeme novac, zašto ne bismo izmjenili razmjensku stopu tj. tekući kurs pa za manje dobijali više? Takva intervencija mogla bi da na glavu izvrne postulat na kojem kapitalizam počiva, raskine vezu kroz koju dominira nad životima i svakodnevnicom ljudi i izmjeni metabolizam između civilizacije i okoliša što je centralni društveni imperativ današnjice. Da li smo sposobni za takvu naivnost?

Redakcija

 

Izvori

Denning, Michael. „Wageless Life”, New Left Review, 66 (2010) 79-97.

Eurofound. Estimating labour market slack in the European Union. Luxembourg: Publications Office of the European Union, 2017.

Obradović, Nikolina, Jusić, Mirna, Oruč, Nermin. ESPN Thematic Report on In-work poverty – Bosnia and Herzegovina, European Social Policy Network (ESPN), Brussels: European Commission, 2019.

Pradella, Lucia. „The working poor in Western Europe: Labour, poverty and global Capitalism“, Comparative European Politics 13/5 (2015), 596–613.

 

 O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 8