Rad koji sve pokreće – Boriša Mraović

sep 22, 2020 | 2020., Proizvodnja

Jedan od stubova na kojima stoji savremeni svjetski kapitalistički sistem jeste globalna infrastruktura neplaćenog fizičkog rada kao i rada brige i njege u domaćinstvu i izvan njega. Isto važi, generalno, i za svaki oblik proizvodnje. Podjela rada u organizaciji zajedničkog života porodice ili proširene zajednice bazično je i transcivilizacijsko pitanje strukturno vezano s opštom spolnom/rodnom organizacijom društava. Tu je uvedena relativno striktna spolna podjela obaveza koja se proteže u ovom ili onom obliku sve do danas i na kojoj počiva cijeli drugi svijet odnosa najamnog rada, tj. svi oni odnosi gdje za rad dobijamo novac od nekoga drugog. U gotovo svim krajevima svijeta domena najamnog rada dobrim je dijelom liberalizovana tako da je ženama dozvoljeno da rade gotovo sve poslove (iako naravno nije došlo do izjednačavanja prihoda), dok rad vezan za domaćinstvo, ukućane i bližnje i dalje karakteriše žilava struktura podjele rada utemeljena na žilavoj strukturi uvjerenja koja neproporcionalno više opterećuje žene.

Rad ove vrste obuhvata složeni miks fizičkog i psihičkog angažmana čija je zajednička crta to što se obavlja primarno kao rad koji zadovoljava potrebe nekoga drugog. Varirat će od jedne do druge specifične socijalne situacije, ali je istovremeno svepristutan i uprkos vrlo dinamičnoj istoriji tehnoloških i društvenih promjena, posebno u posljednja dva vijeka, nije se u suštini mnogo izmjenio. Uvod u Knjigu za svaku ženu iz 1957. godine kaže da je žena u domaćinstvu „tucet raznih zanimanja spojenih u jedno“. Domaćica je „čistačica, pralja, nosač, krojačica, odgojiteljica, vrtlarica, knjigovođa i blagajnik, ložač i kućni dekorater, prema potrebi bolničarka i magaciner, na selu još i poljoprivredna radnica… na kraju ona je povrh svega i žena i majka.“ Posao obuhvata sve od rada na održavanju zajedničkih prostora, preko organizovanja ishrane, planiranja nabavki i uopće budžeta do brige za nemoćne i bolesne i sve one koji su u stanju neke posebne potrebe koja zahtijeva tuđi rad i vrijeme, a ne može biti zadovoljena nekim tehnološkim rješenjem – bilo ono masovna proizvodnja, robotika ili algoritmika mašinskog učenja.

Od sedamdesetih godina prošlog vijeka pod uticajem italijanskih feminističkih marksistkinja organizovan je značajan istraživački i politički rad povezan s ovim pitanjima. Uprkos tome, neplaćeni kućni rad i povezani rad brige ostao je uglavnom marginalna tema u društvenim naukama rezervisana za feministički orijentisane autorice. To je razlog zbog kojeg nemamo ni detaljan komparativni uvid u ovu sferu uprkos činjenici o njenoj univerzalnoj rasprostranjenosti i ogromnom značaju za ukupnu reprodukciju ljudske vrste. Feministička aktivistkinja i naučnica Caroline Criado Perez nedavno je primijetila da je nepostojanje podataka o ovoj sferi rada “možda najveća rupa u rodnim podacima od svih“.

Rupa se, ipak, postepeno počinje popunjavati. Gigantska istorija organizovana oko ove najranije podjele rada još uvijek nam je dobrim dijelom nepoznata i ostaje zadatak da se na ravni velikog programa istraživanja prodre u tu sferu, ali raspolažemo sa sve više podataka o savremenom stanju u ovoj domeni rada. Čak 16,4 milijarde sati rada svakog dana obuhvata neplaćeni kućni rad brige čemu bi, prema tvrdnji Međunarodne organizacije rada, ekvivalentno bilo dvije milijarde plaćenih poslova. Tri četvrtine ovog rada obavljaju žene. Tokom posljednje dvije decenije narastao je i gigantski profitni ekonomski sektor – takozvani sektor brige. Danas obuhvata čak 11,5 procenata globalno zaposlene radne snage – 381 milion ljudi ukupno; dvije trećine radnica.

Nejednaka podjela radnih zadataka unutar domaćinstava i drugih mreža brige sveprisutna je geografski i nije u uskoj vezi sa stepenom ekonomskog razvoja pojedine zemlje ili društva. Ni u jednoj savremenoj državi ne vlada jednakost u raspodjeli rada u domaćinstvima. Upravo suprotno, standard je krajnje nejednaka podjela. Čak i tamo gdje su razlike najniže, npr. u Norveškoj, žene na poslovima iz ove domene rade dvostruko više nego muškarci. I u drugim bogatim zemljama, poput npr. Japana, žene kućne poslove rade najmanje četiri puta više od muškaraca.

Pandemija i duboki poremećaj koji je izazvala u proizvodnom radu uticala je i na organizaciju kućnog rada i rada brige u zajedničkim domaćinstvima i u porodičnim odnosima. U Turskoj je u maju 2020. godine objavljeno istraživanje koje detaljnije ispituje šta se tačno desilo u ovom domenu rada tokom pandemije. Interesantno je razmotriti neke njegove rezultate. Na ravni stavova 85 procenta žena i 65 procenata muškaraca smatra da muškarac mora ravnopravno dijeliti kućni posao. Istovremeno, čak dvadeset procenata muškaraca se izjašnjava neutralno spram ove formulacije, dok se 14 procenata s konstatacijom ne slaže. Izvještaji o tome koliko se zbog pandemije promijenilo opterećenje vezano za neplaćeni rad otkrivaju drugačiju sliku. Čak 68 procenata žena izvještava da im se opterećenje povećalo. U domaćinstvima s djecom procenat raste na 70 posto. I muškarci izvještavaju o povećanom opterećenju, i to 41 procenat njih. Kada su procjenjivali da li se partneru u domaćinstvu opterećenje povećalo, 65 procenata muškaraca izvještava da je opterećenje za žene poraslo. S druge strane, čak 61 procenat žena u domaćinstvima s djecom izvještava kako smatra da se za njihove partnere stvari uopće nisu promijenile. Izvještaji o razlozima zbog kojih je došlo do intenziviranja rada u domeni domaćinstva navode najprije povećan napor da se održava higijena, potom dodatnu brigu oko djece zbog obustave škole, više nabavki, manje narudžbi itd. Svaka druga žena je pretrpana poslom nasuprot 24 procenta muškaraca. Među zaposlenim ženama čak 63 procenta se teško nosi s dodatnim opterećenjima.

Šta u Bosni i Hercegovini ljudi misle o ovoj domeni života, rada i svakodnevnice? Neka istraživanja sugerišu da i dalje dominira tradicionalna vizija podjele rada među polovima u kojoj se „muškarca posmatra kao opskrbitelja, a ženu kao osobu odgovornu za odgoj djece i obavljanje kućnih poslova.“ Nedavno objavljena obimna analiza podataka prikupljenih u okviru Evropske ankete vrijednosti za Bosnu i Hercegovinu obuhvata i stavove o ovim pitanjima. Nalazi sugerišu razvijenu svijest o važnosti ravnomjerne raspodjele kućanskog rada između odraslih članova domaćinstava. Nije iznenađujuće da žene češće nego muškarci smatraju da je ovo pitanje veoma važno. Više od 48 procenata žena smatra ga takvim. Iznenađujućim može zvučati podatak da ga čak 44,3 % muškaraca smatra veoma važnim. Za 40,2 % žena i 38,4 % muškaraca pitanje podjele poslova u domaćinstvima je važno. Drugim riječima, više od 88 procenata žena i 82 procenta muškaraca smatra ga važnim. Tako otprilike stoje stvari na ravni deklarativno iznesenih stavova.

Kako situacija izgleda u praksi, sasvim je drugo pitanje jer se stavovi ne ozbiljuju nužno u svakodnevnoj praksi. Istraživanja u drugim zemljama sugerišu da žene na rad u domaćinstvu u toku jednog mjeseca rade čak punu radnu nedjelju više od muškaraca. I u Hrvatskoj i u Srbiji vlada izrazito nejednaka podjela posla u ovoj domeni i mnogi muški partneri nemaju ništa s poslovima pripremanja hrane, čišćenja, pranja odjeće ili čišćenja kupatila. I za Bosnu i Hercegovinu imamo različite podatke na osnovu kojih možemo okvirno opisati stvarnost podjele rada u ovoj sferi i uporediti je s izraženim stavovima. Popis iz 2013. godine nam daje samo vrlo grube obrise, ali već tu nalazimo važne indikacije. Broj žena koje su u sistematizaciji po radnom statusu popisane kao domaćice, tj. osobe koje obavljaju posao u kući dramatično je veći od broja muškaraca. Od ukupnog broja ekonomski neaktivnih koji obuhvataju penzionere, učenike i studente, nesposobne za rad i osobe koje obavljaju kućni rad, što je oko 1,6 miliona osoba, više je neaktivnih žena – 988 hiljada. Od ovog broja žena domaćica je 440 992. S druge strane, među 636.676 neaktivnih muškaraca samo je 8.196 u cijeloj Bosni i Hercegovini popisano kao osoba koja obavlja kućne poslove.

Istraživanje Muškarci i rodni odnosi u Bosni i Hercegovini iz 2012. godine jedan je od prvih pokušaja da se sociološki detaljnije opiše ovaj fenomen. Samo istraživanje ne ulazi detaljno u domenu kućanskog rada već ga pokriva u širem spektru odnosa među spolovima, a barata i s vrlo uskom, a i iz drugih uglova problematičnom definicijom koja ne obuhvata dimenziju koju feministička kritika stavlja u prvi plan a koja se tiče stvarnog rada brige i stotina samotnih sati u kojima po pravilu one brinu o drugima, planiraju i organizuju svakodnevnicu i domaćinstva. Osim toga, ne ulazi ni u vremensku analizu već uglavnom barata ocjenama ravnomjerne raspodjele i ličnog zadovoljstva raspodjelom.

Uprkos tome, puno je interesantnih nalaza koji se tiču odnosa u domeni rada u kući. Istraživanje sugeriše da postoje značajne razlike u procjeni učestvovanja u pojedinim kućnim poslovima kada o njima izvještavaju muškarci, odnosno žene. U procjeni generalne podjele posla 60 procenata muškaraca procjenjuje da „muškarac radi jednako ili više“ na kućnim poslovima nasuprot 46 posto žena. Kada su muškarci procjenjivali koliko učestvuju u npr. pranju odjeće, 21,6 procenata muškaraca procijenilo je da učestvuju u jednakoj mjeri ili više. Nasuprot tome, prema mišljenju anketiranih žena ovo se događa u samo 11 posto slučajeva. Velika većina muškaraca je zadovoljna podjelom posla u domaćinstvima – više od 95 procenata. Visok procenat žena takođe je zadovoljan podjelom posla – 78 procenta. Interesantno je da su i žene i muškarci u BiH puno zadovoljniji podjelom posla nego što je to u Hrvatskoj, gdje 61 procenat muškaraca i 47 procenata žena smatra podjelu posla zadovoljavajućom. Kada je u pitanju podjela posla, i ovo je istraživanje pokazalo da među muškarcima s različitim stepenom obrazovanja ne postoji značajna razlika u količini kućnog posla koji obavljaju. S druge strane čini se da stvarne efekte na transformaciju ovih odnosa ima generacijski transfer, na šta upućuje nalaz da više vremena u kućanske poslove ulažu muškarci čiji su očevi takođe više radili.

Početkom septembra 2020. godine pod pokroviteljstvom Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine objavljeno je istraživanje Uticaj rodne podjele porodičnih i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena u Bosni i Hercegovini. Istraživanje se fokusirano bavi pitanjem spolne podjele rada u domaćinstvima sa zaposlenim ženama i prvi put opisuje dinamiku u ovoj domeni s obzirom na vrijeme koje odrasli članovi zajedničkih domaćinstava troše na kućne poslove. U stavovima izražena važnost jednakosti raspodjele u praksi ne postoji. Kada je u pitanju obavljanje takozvanih rutinskih poslova, nejednaka podjela je dramatična. Istraživanje barata nijansiranom listom poslova u domaćinstvu koja obuhvata – čišćenje kupatila i toaleta, peglanje, poslove vezane za pranje veša, mijenjanje posteljine, pranje i brisanje podova, prašine, suđa, usisavanje, pospremanje kreveta, kuhanje, brigu za biljke, pospremanje, logistiku prehrane, nabavke itd. Nalazi pokazuju da u oko 94 procenta slučajeva sve ili većinu ovdje definisanih rutinskih poslova obavljaju žene. U samo 5,6 procenata slučajeva podjela je ujednačena, a u manje od jedan posto slučajeva muškarac je taj koji obavlja većinu ovih poslova.

Analiza vremena koje muškarci, odnosno žene provedu radeći rutinski neplaćeni posao u domaćinstvu i oko njega otkriva još izraženiju nejednakost. Čak 14,5 procenata žena na rad u domaćinstvu potroši više od 30 sati sedmično, a čak 32 procenta između 20 i 30 sati. Samo 21 procenat žena radi po kući u toku sedmice manje od deset sati. S druge strane, velika većina muškaraca, čak 83,4 procenta u rutinske kućne poslove sedmično uloži ne više od 10 sati. Razumljivo, u domaćinstvima gdje je podjela posla ravnomjernija mnogo je manji broj žena koje na kućne poslove potroše više od deset sati. Očekivano, opterećenje raste s godinama, pa gotovo da nema žena starijih od 40 godina koje sedmično rade manje od 10 sati. Žene obavljaju i veliku većinu poslova vezanih za brigu o djeci – čak 81 procenat žena obavlja sav ili većinu ovog posla. Stanje je nešto ravnomjernije samo u nerutinskim i povremenim poslovima i veći je broj slučajeva u kojima muškarci preuzimaju na sebe jednaku količinu obaveza. Nažalost, ni ovo istraživanje ne razmatra stvari dalje od materijalne podjele posla, pa smo i dalje uskraćeni za ozbiljnije podatke o stvarnim razmjerima rada brige u njegovoj centralnoj dimenziji – vremenu provedenom u brizi i planiranju. Nije posvetilo ni posebnu pažnju izmjenama koje je pandemija eventualno mogla prouzročiti.

Raspolaganje vlastitim vremenom jedna je važna dimenzija slobode – kako god je shvatali i definisali. Sukob u srcu kapitalističke proizvodnje između nastojanja vlasnika da radnicu iskoristi što više i nastojanja radnika da radi što manje izvor je trajne kontradikcije kapitalističkih društava i demonstracija koliko je vrijeme za takva društva bitno. Vrijeme potrošeno na rad u kući i rad na brizi podzemna je nejednakost na koju se nadovezuje monetizovana eksploatacija rada. Bilo koji progresivni program koji nastoji ponovo pretresti žensko pitanje od ove domene rada mora učiniti pitanje od centralne društvene, političke i ekonomske važnosti.

Boriša Mraović

 

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 6