Radnici iz uvoza – Tamara Zablocki

„Kad bi se u Bosni situacija popravila za samo deset posto, odmah bih se vratio“, priča mi tik pred početak pandemije Nusret, varilac iz okoline Travnika koji posljednjih godina radi u Sloveniji za preduzeće koje unosne ugovore ima i sa slovenskom državnom agencijom za autoputeve DARS. To što privatna firma za koju Nusret radi posluje i s državom ne znači da se radnička prava ondje poštuju. Zaštitne opreme nema, pa polovina njegovih kolega, Bosanaca, ima sjenu na plućima, dok se povremeni incidenti na radnom mjestu i povrede radnika zataškavaju. S platom je zadovoljan, ali mu poslodavac na platnoj listi prikazuje minimalnu platu, dok ostatak dobija na ruke. Radi 12 sati dnevno, skromni životni prostor dijeli s drugim bosanskim radnicima, a suprugu i djecu u Bosni posjećuje tek na nekoliko dana svaka dva mjeseca. Češći odlasci mu se ne isplate jer plaćenog odmora nema, niti slobodnih dana, osim onih koje unaprijed „naradi“. Kada neko od bosanskih radnika odlazi u posjetu porodici, sin vlasnika firme ga zaduži da mu odozdo donese cigarete. Jeftinije su.

Priče poput Nusretove ranije su se mogle čuti tek povremeno, ali su nakon 2012. godine, kada su Slovenija i Bosna i Hercegovina potpisale Sporazum o zapošljavanju radnika iz BiH, postale svakodnevna pojava, obrazac prije nego incident. Sporazum dovodi najbrojnije strane radnike na slovenskom tlu u duboko neravnopravan položaj i nameće im obavezu da ostanu kod istog poslodavca tokom čitave prve godine rada u Sloveniji. To u praksi znači da je bh. radnicima cijelu godinu zabranjeno da se bore za bolje uslove rada i da se „slobodno takmiče na tržištu“, a poslodavcu su odriješene ruke da ih tretira kako želi. Sporazum je tako praktično legalizovao i omogućio diferenciranu eksploataciju radnika po povoljnim uslovima u mjeri u kojoj to ranije nije bilo moguće.

Kršenja radničkih prava kao interes države

„Nažalost, među bh. radnicima je zaživjelo pravilo da tu prvu godinu moraju izgurati. Sporazum je u izuzetno velikoj korelaciji s kršenjem radničkih prava, koja su ranije bila na nivou ekscesa. O tome jasno svjedoče brojke o vrstama kršenja i vremenskom okviru u kojem su se one počele masovno događati. Danas imamo sistem kršenja radničkih prava čiji je temelj spomenuti sporazum. To je očito interes države, budući da je nedavno potpisan identičan sporazum i sa Srbijom, a u pripremi je isti sporazum s Ukrajinom. Riječ je o međunarodnim sporazumima o crpljenju radne snage iz jeftinijih država, o uvozu kršenja radničkih prava. Prioritet u vremenu konjunkture bio je dovesti što je moguće više radnika iz inostranstva u Sloveniju; od sekundarnog značaja je bio interes poslodavca, a radnička prava tek od tercijarnog“, ističe Goran Lukić iz Delavske svetovalnice, atipičnog sindikata posvećenog migrantskim radnicama i radnicima u Sloveniji.

Jednogodišnja obaveza iz sporazuma omogućila je vrlo raznolik spektar kršenja prava. Tako, naprimjer, poslodavci nerijetko na radnike prebacuju svoju obavezu plaćanja potrebnih dozvola za rad. Regres je za bh. radnike u Sloveniji nepoznanica ili ga u slučaju da im bude uplaćen, moraju vratiti poslodavcu. Isto je i s putnim troškovima. Mjesečno znaju raditi 200, 250 i 300 sati, premda zvanični podaci s platne liste tvrde drugačije. Na račun im nerijetko liježe minimalna plata, dok ostatak dobijaju na ruke. Dešava se i da nakon prvih par mjeseci plate počnu kasniti ili uopšte ne stižu. Radnici uglavnom tek slučajno otkriju da ih je poslodavac odjavio iz evidencije Zavoda za zdravstveno osiguranje. Radnicima se prijeti povratkom kući, a vlasnici firmi istovremeno mogu biti sigurni da ih oni neće tužiti, već da će istrpjeti. Čak i ako radnik dokaže kršenje svojih prava, navedeni sporazum mu nalaže da u 30 dana nađe isti posao kod drugog poslodavca ili mora ići kući.

Za to vrijeme iz slovenske Gospodarske zbornice mogli su se čuti prijedlozi da se vezanost za istog poslodavca poveća na čak pet godina. Očigledno se radi o isplativom načinu da se dobije disciplinovana i potčinjena radna snaga kojoj je na određeni period ukinuto pravo izbora poslodavca. Delavska svetovalnica se, s druge strane, bori za to da se obavezni period u potpunosti ukine.

„Sav taj novac koji radnik ne dobije, ta razlika između cijene usluge i nadoknade koja na kraju ide radniku, naprosto je tu da poboljša životni standard poslodavca. Taj standard košta, znate, kuće, automobili, putovanja“, ironičan je Lukić. Radniku, s druge strane, ne samo da se s mukotrpnijim radom ne poboljšava životni standard već mu loši uslovi rada, dugi prekovremeni sati, nepostojanje slobodnih dana, kao ni zaštite na radu, te ishrana bazirana na sendvičima vrlo brzo počnu narušavati zdravlje. Odreda imaju bolove u leđima, vozačima počinje slabiti vid, želučane tegobe su česte, kao i psihički problemi. „Do četrdesete imaju čitavu hrpu dijagnoza i teško mogu nastaviti raditi. I šta onda biva? Dobiju otkaz“, dodaje.

Zdravlje za platu

Radnice, kojih je među migrantskim radništvom brojčano daleko manje i time su još i nevidljivije, ne prolaze ništa bolje. Dok su muškarci većinom angažovani na poslovima u građevinarstvu, prerađivačkoj industriji i kao vozači kamiona, žene iz BiH obično dolaze u Sloveniju da bi bile čistačice. Njih odavno ne zapošljavaju direktno već preko posrednika koji ponudi najnižu cijenu, što radnicama praktično onemogućuje bilo kakvo pregovaranje o boljim uslovima rada. Kao sobarice često rade na crno i pod velikim pritiscima dnevne norme, a rade i kao pomoćnice u kuhinji te kao peračice posuđa. Na tim radnim mjestima česte su povrede, te se radnice žale na otoke, posjekotine, psihičke probleme, a dobijaju oboljenja kostiju, zglobova i mišića.

„Sve to smo u Delavskoj svetovalnici već vidjeli: mlade djevojke na tabletama, artritis, fibromialgiju, sindrom karpalnog kanala. Zato je važno istaći da se ovdje ne radi samo o visini plate, već je pravo pitanje: šta su ljudi spremni napraviti da bi svakog mjeseca dobili platu? Na kraju ispadne da si zamijenio zdravlje za platu“, ističe Lukić i dodaje da inspekcije postoje, ali su kazne takve da se poslodavcima kršenje radničkih prava naprosto isplati. Od stotinu radnika koje zapošljava možda će jedan podnijeti prijavu inspekciji, što će rezultirati kaznom od 3.000 eura, dok je poslodavac na svojih stotinu radnika već zaradio desetostruko više od te sume. Ministarstvo za rad je svjesno ovih problema, ali zasad ne čini ništa da bi bolje zaštitilo migrantske radnice i radnike.

Ni nakon jedne godine stvari se ne mijenjaju drastično. Radnice i radnici jesu u boljoj poziciji jer imaju otvoren pristup tržištu rada i slobodu da traže posao s boljim uslovima, ali prema uvidima Delavske svetovalnice sistem iskorištavanja koji je na snazi posljednjih godina već je generirao toliko poslodavaca spremnih na kršenje radničkih prava da su raspoloživi poslodavci i poslije tih prvih godinu dana – isti. U sistemu koji je uspostavio Sporazum, pošteni poslodavci se osjećaju kao budale kojima se drugi smiju. Radnik je, s druge strane, dotad već navikao na loše uslove rada, njegova očekivanja od poslodavca su srozana i pristat će raditi na drugom mjestu ako mu ponude i samo neznatno bolje uslove.

Zahvaljujući spornom sporazumu, radnice i radnici iz BiH već su godinama najbrojniji među stranom radnom snagom u Sloveniji. Tačnije, čine skoro polovinu ukupne strane radne snage. Podaci Ureda za statistiku Republike Slovenije govore da su stranci u oktobru 2019. godine činili 11 posto radne snage ili 101.200 radnica i radnika. Od ukupnog broja stranih radnica i radnika u Sloveniji 80 posto su muškarci, a 20 posto žene. Najviše je stranih radnika i radnica iz BiH, njih 49 posto ili oko 49.600 (iako za bh. radništvo nema tačne rodne statistike). To je višestruko više od druge najbrojnije skupine, radnica i radnika iz Srbije kojih je 13 posto ili 12.900. Sporazum o zapošljavanju između Slovenije i Srbije stupio je na snagu krajem 2019. i ostaje da se vidi kako će se odraziti na kretanje broja radnika iz Srbije.

Sačuvati „naše“

Opravdana je pretpostavka da je veliki broj radnica i radnika iz BiH izgubio poslove od početka epidemije, ali zvaničnih podataka o tome zasad također nema. Među njima su vjerovatno brojnije radnice, jer su hotelijerstvo i ugostiteljstvo od izbijanja epidemije pretrpjeli veće zastoje nego poslovi u građevinarstvu i međunarodnom prevozu. Očekivano, potražnja za migrantskim radnicama i radnicima od početka epidemije je dobrano smanjena: za njih je u periodu od januara do maja 2020. raspisano tek 2925 radnih mjesta, dok je u istom periodu prošle godine taj broj iznosio 11.489. Zavod Republike Slovenije za zapošljavanje je od januara do maja 2020. izdao gotovo upola manje dozvola za rad stranim radnicama i radnicima nego u istom periodu prošle godine, premda među onima koji su i u epidemiji dobili posao prednjače radnice i radnici iz BiH: na njih se odnose 3234 od ukupno 3883 izdate dozvole.

Lukić ističe da se od početka epidemije jasno promijenila i slika koja se o stranim radnicama i radnicima šalje u javnost. „Ranije je priče o migrantskim radnicima u Sloveniji obavezno pratila stereotipna slika uplakanog radnika zgrbljenog pred kamerom, a od početka epidemije i krize koju je ona uslovila takve slike više nema. Debata se više ne vodi o radničkim pravima već o tome kako se treba pobrinuti za naš zdravstveni sistem, za naš socijalni sistem, za naš ekonomski sistem uopšte, a onaj uplakani radnik više ne postoji. Ti radnici kao da su nestali. Gdje su ti ljudi? U domovima za samce? Jesu li se vratili u Bosnu i Hercegovinu? Ne znamo.“

U martu, na samom početku epidemije, nije bilo riječi o zvaničnoj zabrani putovanja u BiH prema kojoj bi se radnice i radnici mogli ravnati, ali su vrlo brzo počele kružiti priče o tome da im prijeti otkaz ako odu posjetiti porodicu. U maju se još mešetarilo zvaničnim interpretacijama odluka o karanteni. Mijenjane su iz sata u sat, a budući da se ministarstva međusobno nisu mogla dogovoriti, odlučivanje o karanteni ostavljeno je na prosudbu graničnoj policiji.

„Radnice i radnici nisu mogli biti sigurni šta ih čeka na granici i na radnom mjestu. Ministarstvo za rad je ocijenilo da odlazak u posjetu porodici u uslovima epidemije nije viša sila i da takvo izbivanje s radnog mjesta treba urediti drugačije, kao plaćeno ili neplaćeno odsustvo. Poslodavci su se zatim dosjetili da zaprijete radnicima kako će ih u slučaju odlaska u BiH odjaviti, a trenutno, budući da je BiH na crvenoj listi zemalja zbog broja slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-19, a recimo Srbija na narandžastoj, radnice i radnici iz BiH koji bi otišli samo na sahranu umrlom članu uže porodice svejedno bi po povratku u Sloveniju morali u karantenu“, pojašnjava Lukić.

Radnice i radnici iz BiH koji još imaju posao u Sloveniji stoga većinom biraju da nikako ne idu kući jer ocjenjuju da je važnije zadržati radno mjesto i platom pomagati porodici. Vladine mjere zauzdavanja epidemije koje se tiču stranih radnika usto su nelogične i nepravedne, pa tako migrantski radnici i radnice iz Hrvatske, koja je od augusta također na crvenoj listi, imaju pravo otići u kratku posjetu porodici, kao i na pogreb člana uže porodice. Lukić smatra da je epidemija razotkrila stvarni status migrantskih radnica i radnika.

„Epidemija je pokazala da su radnice i radnici iz BiH ne samo nevidljivi već i potrošni. U vremenu konjunkture im je poručivano koliko ih trebamo i koliko želimo da dođu, a od početka epidemije mogu računati na otkaze i brisanje iz evidencije. Poslodavci spašavaju sebe, prijete zatvaranjem firmi i kukaju da bi im država dala novac, a na radnike niko ne misli. Poslodavci su, recimo, u uslovima epidemije dobili povrat troškova za radnika koji je zvanično bio na čekanju, a ustvari je radio, te je poslodavac zapravo njegov rad dobio besplatno. Interes države je jasan, spašavamo poslodavce jer oni stvaraju radna mjesta. Ali, ko radi na tim radnim mjestima?“

Statistike o migrantskim radnicama i radnicima koji su izgubili posao od početka epidemije još se čekaju, ali u Delavskoj svetovalnici tvrde da se oni broje u hiljadama. No, prema riječima Gorana Lukića, nije pitanje samo koliko je ljudi izgubilo posao, već i šta će biti jednom kad epidemija prođe. „Ranije si poslije otkaza mogao računati da ćeš u kratkom roku naći drugi posao jer se potražnja za stranim radnicima iz godine u godinu povećavala. Bilo je mnogo i onih koji su se iz Slovenije zaputili u Njemačku jer su im tamo nudili bolje plate. Ti procesi su sada zamrli, a prostor za traženje posla kod drugog poslodavca je sužen, te se problem Sporazuma i uslova prve godine kod istog poslodavca pokazuje još većim. Naprosto, poslodavci imaju još i više mogućnosti za manipulacije, počevši od pitanja koje postavljaju nezadovoljnom radniku: A gdje ćeš otići? I opet smo na početku.“

Tamara Zablocki

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 7