Samoupravljanje u Benimacletu – Darko Vujica

Centre Social Okupat i Anarquista l'Horta – Društveni, okupirani i anarhistički centar l'Horta društveni je prostor stvoren 2012. godine u Benimacletu, u pretežito studentskoj četvrti Valencije. Centar je nastao na valu borbi i mobilizacija koje je u Španjolskoj 2011. godine pokrenuo pokret 15M naakon financijskog sloma na zapadu 2008. godine s ciljem stvaranja autonomnog, inkluzivnog, antifašističkog, feminističkog i obrazovnog prostora koji funkcionira na principu samoupravljanja. CSOA l'Horta sastoji se od komada zemlje na kojoj se uzgaja voće i povrće te kuće u kojoj se održavaju razgovori, promocije knjiga, zajednička čitanja, aktivnosti za djecu itd. Društveni centar l'Horta prepoznat je kao jedan od simbola društvenih borbi u Valenciji, makar on već dugo nije samo simbol borbe već aktivni, borbeni i emancipatorni prostor koji (između ostalih) drži Valenciju i Benimaclet živim i buntovnim.

Samo ime Horta otkriva nešto o kontekstu u kojem nastaje. Na valencijanskom ili katalonskom (a u pitanju je jedan jezik) kaže se Horta, dok je na španjolskom Huerta. Huerta ili horta na naš jezik prevodi se kao vrt, voćnjak ili povrtnjak, iako bi mu prikladan prijevod mogao biti i polje. La Huerta de Valencia poljoprivredna je regija oko koje je se Valencia razvijala kao grad i ona obuhvaća znatno širi prostor od samog grada Valencije. Radi se o ogromnom komadu poljoprivrednog zemljišta površine oko 6000 hektara. Huerta je viševjekovni poljoprivredni teren napravljen u srednjem vijeku tokom maurske vladavine Španjolskom. Model navodnjavanja i upravljanja poljoprivrednim zemljištem osmišljen na Bliskom istoku je prenesen i razvijan na području današnjeg Iberijskog poluotoka. Uvid u način funkcioniranja Huerte kroz povijest pomaže nam da shvatimo kako se Valencia – za koju se kaže da je rođena uz Huertu – razvijala i oblikovala u moderan grad kakvog danas poznajemo.

Za vrijeme Al-Andalusa (711-1492) Mauri su na području Valencijske provincije prave izuzetnu riječnu infrastrukturu izgradnjom umjetnih kanala i brana izvlačeći vodu iz najpreplavljenijih područja čime su isušili velik broj močvara i omogućili široko navodnjavanje poljoprivrednih polja. Kulturama koje su već bile uzgajane na tom području kao što su razne vrste žitarica, vinova loza i masline, dodane su riža, čufa, patližan, artičoke i dr. Imovinska struktura Huerte mijenja se u 13. stoljeću kada Jaume I osvaja Valenciju. Muslimansko stanovništvo postepeno biva protjerivano, a na njihovu zemlju dolaze kršćani. Tada se mijenja i organizacijska struktura naselja, a polako i vrsta poljoprivrede. Krajem 15. stoljeća Valencia postaje važan proizvođač svile, dok se u 16. stoljeću na području Huerte počinje saditi voće i povrće doneseno iz Amerika. Kako se grad ekonomski razvijao, tako je rasla i proizvodnja svile, voća, povrća, riže i drugih žitarica. Posebno se raširila riža koja se pored Albufere (estuarij i obalna močvara u blizini Valencije) počela saditi i u drugim dijelovima Huerte. Veću transformaciju Huerta doživljava u 19. stoljeću za vrijeme širenja kapitalističkog načina proizvodnje. Zemljište je ispresjecano novim komunikacijskim pravcima i novim naseljima koja su počela nicati na teritoriji poljoprivrednih zemljišta.

Posebno značajnu ulogu Huerta je imala za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Glavni grad iz Madrida izmješten je u Valenciju zbog napredovanja fašističkih trupa prema Madridu. Huerta je tada bila od izuzetne važnosti za Republiku jer je omogućavala prehranu velikog broja republikanskih trupa. Do najznačajnijih promjena na području Huerte dolazi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, za vrijeme Francove diktature. Grad počinje rasti preko Huerte, a to se progresivno nastavilo i nakon smrti diktatora. O tome nam je više govorio Marc Ferri, povjesničar iz Valencije i član kolektiva Per l'Horta (Za Huertu).

„Španjolska počinje doživljavati velike ekonomske promjene u šezedesetima. Prije toga, u četrdesetima i pedesetima Španjolska je imala jedan jako zatvoren ekonomski mentalitet. U šezdesetima se to mijenja i Španjolska počinje usvajati developmentalistički ekonomski mentalitet. Developmentalistički u smislu ekonomskog rasta unutar kapitalističkog sistema gdje taj rast postaje važniji od svega ostalog. Takvo shvaćanje ekonomije mijenja i predstavu onoga što Huerta znači za grad i regiju. Za vrijeme Građanskog rata Huertu se jako cijenilo. Iz Valencije se hranio Madrid. Znalo se da je taj teritorij plodan i da čini cijelu regiju bogatom. No, u šezdesetima, za vrijeme diktature, Huerta gubi na važnosti i to se nastavlja i u demokraciji. Gubi na važnosti jer se mislilo: ‘Dobro, možemo hranu uzgajati u Valenciji, ali možemo i na drugim mjestima; u Murciji, Andaluziji, Ekstremaduri…’ Taj developmentalizam značio je gradnju cesta i širenje grada po mnogo većoj brzini u odnosu na ranije periode. Zbog toga je Huerta danas u opasnosti da nestane. Nove demokratske vlasti u tome nisu vidjele veliki problem. Znali su govoriti da je Huerta dragocjena, da je šteta što propada, da je šteta što se po njoj mora graditi, ali da se po njoj mora graditi jer rast nema alternativu. To je bio razlog za nastanak pokreta za obranu Huerte. Ljudi su počeli govoriti da se agresivna gradnja ne može više tolerirati, da se ne može prihvatiti da grad mora konstantno rasti preko Huerte, koja bi, ako se tako nastavi, mogla nestati. Tako se 2001. počelo sa narodnom inicijativom za obranu Huerte. Španjolski ustav dozvoljava narodne inicijative koje funkcioniraju na sljedeći način: Ukoliko postoji neka inicijativa odozdo, da bi se o njoj raspravljalo u pokrajinskom parlamentu, potrebno je skupiti određen broj potpisa u roku od pola godine. U slučaju Valencijske zajednice broj potpisa koji se tražio bio je 50 000. Skupina građana predložila je Zakon o zaštiti Huerte za koji je skupljeno 116 000 potpisa, što je više nego duplo od traženog. To se činilo velikim uspjehom, ali sve to se zbilo u nezgodnom političkom trenutku s obzirom da je na nivou pokrajine i države vladala desničarska stranka Partido Popular (Narodna stranka). Lijeve stranke su podržavale projekt, ali ih se nije mnogo pitalo. Na kraju, naša inicijativa nije prošla. No, tada smo ocijenili da ne možemo tek tako prihvatiti poraz i poklopiti se već smo osnovali udruženje kako bi se nastavili boriti za zaštitu Huerte. Tada je nastao kolektiv Per l'Horta“, kazao nam je Marc.

Koliko se struktura (nekadašnjeg) teritorija Huerte promijenila u zadnjih pedesetak godina ilustrura podatak koji je iznio geograf Víctor Soriano u knjizi Valencia: evolucija, utjecaj urbanističkog planiranja i perspektive. On navodi da je između 1956. i 2011. Huerta izgubila 64% površine svog dotadašnjeg teritorija. 1956. imala je 15 000 hektara, dok je 2011. spala na (svega) 6000. Mnogo se gradilo, grad se širio, ljudi koji su bili vlasnici dijelova Huerte prodavali su zemljište jer im se dobro plaćalo. Međutim, sve to imalo je reperkusije kako na ekološku stvarnost grada tako i na poljoprivrednike i seljake koji su ostajali raditi na zemlji koja je počela gubiti na kvaliteti zbog sječe parcela i gradnje cesta i zgrada na njima.

Udruga Per l'Horta koja je nastala iz Narodne inicijative za zaštitu Huerte ima za cilj biti katalizator svih akcija koje se tiču zaštite Huerte, kako bi se sačuvao njezin krajolik, njeno poljoprivredno, vodno te kulturno i historijsko nasljeđe. Marc dodaje da su se stvari počele bitnije mijenjati 2015. kada na vlast u Valenciji (kako u gradu tako i u Valencijskoj zajednici) na vlast dolazi grupa lijevih i lijevocentrističkih stranaka (Compromís, PSOE, Podemos i Izquierda Unida). Tada se, kako kaže Marc „počelo debatirati o donošenju zakona o zaštiti Huerte. Ono što smo mi predložili 2001. odobreno je 2016. Odnosno, odobren je sličan zakon. Huerta se štiti, nije sve kako smo željeli, ali određen vid zaštite postoji.“

Ipak, privatne kompanije i dalje izlaze sa inicijativama za (agresivnom i ekološki neodrživom) gradnjom koja bi dodatno srezala zemljište Huerte, zagadila njena granična zemljišta, vodu i okolinu. Ti obrasci koji su se primjenjivali i ranije značili su ostavljanje seljaka sa ostacima ostataka zemljišta koje je postajalo beskorisno. Pa opet, zahvaljujući inicijativama odozdo, mnogi investitorski projekti su zaustavljeni, a borbe za zaštitu Huerte i dalje se nastavljaju.

Jedna od tih borbi borba je i za Društveni centar l'Horta kojim smo počeli ovaj tekst. Taj društveni centar ima 10 000 kvadratnih metara, od toga je 6000 kvadrata produktivnog zemljišta na kojemu se mogu uzgajati voće i povrće. Tu je i jedna kuća, prilično prostrana koja služi za kulturne aktivnosti. Centar se nalazi relativno blizu gradskog centra, nekih pola sata pješke. Kakva je povijest CSOA l'Horte pitali smo Marca Ferrija.

„Priča o Društvenom centru l'Horta također je povezana sa zaštitom Huerte. To je jako zanimljiv slučaj. Zemljište tog centra također je bilo dio Huerte i to zemljište je prije početka ekonomske krize kupila banka BBVA kako bi na njemu gradila zgrade. Sav dio Benimacleta nekad je bio Huerta. Ove zgrade koje su u njemu nikle, nikle su nanovo. Od 1995. do 2008. imali smo urbanistički bum. To su godine kada španjolska ekonomija raste i na snazi je politika agresivne gradnje. Do 2008. Valencia se mnogo širi. Mnogo je zemljišta predviđeno za gradnju, mnogo se gradi, dosta ljudi ima novca, kupuju se nekretnine, puno je migracija. Međutim, 2008. dolazi ekonomska kriza i stvari se mijenjaju. Sva planirana gradnja se obustavlja a izgrađene zgrade ostaju prazne. Mnogi migranti koji su došli raditi u Valenciju vratili su se svojim kućama jer posla nije bilo. Zbog toga se ne gradi na mnogim zemljištima koja su kupljena da bi se na njima gradilo. Prošlo je nekoliko godina, dvije, tri, pet i nije se gradilo. Tada na društveno-političku scenu Valencije isplivava pokret Los huertos urbanos de Benimaclet (Urbani vrtovi Benimacleta) koji zahtjeva prestanak gradnje i traži da ta zemljišta budu za ljude koji tu žive. Tada dolazi do okupacije zemljišta. Banka BBVA na čija je teritorija okupirana to pokušava zaustaviti, ali su se aktivisti uspjeli nametnuti, ući u taj prostor i ostati u njemu. Bilo je to 2012. godine.“

U Španjolskoj već duže vrijeme ordinira pokret Okupa koji se zalaže za okupaciju stanova i kuća u kojima nitko ne živi. Kao i u svim kapitalističkim državama, tako i u Španjolskoj postoji višak praznih stanova i kuća dok u isto vrijeme postoje beskućnici i oni koji teško plaćaju stanarine zbog ogromnog rasta cijena najamnina. Zbog toga, brojne kuće i stanovi propadaju jer nitko ne živi u njima. Slično je bilo i sa CSOA l'Hortom s obzirom da nikoga nije bilo na njenom zemljištu.

Na 6000 kvadratnih metara produktivnog zemljišta bilo koji stanovnik Valencije (makar tu pretežno dolaze mještani Benimacleta) može zatražiti od Centra jednu parcelu zemljišta za sebe. Jasno, zemljište nije ogromno i zbog toga ne mogu svi koji zatraže parcelu i dobiti istu. Oni koji su prvi zatražili parcele su ih i dobili. Istovremeno, postoji duga lista onih koji su na čekanju i koji „upadaju“ u slučaju da netko želi napustiti svoju parcelu ili ne želi raditi na njoj. Pored zemljišta, nalazi se jedna starija kuća, stara jedno stoljeće. U kući se nalazi anarhistička biblioteka, prostor za djecu i sobe koje služe za promocije knjiga, tribine, jogu i trening samoobrane. U samoupravljanju u ovom društvenom centru može učestvovati bilo tko, način donošenja odluka je horizontalan i sve aktivnosti su neprofitne. Srijedom u 19 sati bilo tko može prisustvovati Skupštini Društvenog centra i predložiti bilo šta. Tu je i (neprofitni) kafić u kojemu se mogu popiti pića od nekomercijalnih, malih, nelicenciranih proizvođača. Marc nam kaže da je ovaj prostor samoupravljanja izuzetno važan za kvart i grad „zbog ljudi koji žive tamo jer participiraju u društveno-političkom životu. To je prostor u kojemu učestvuju ljudi koji su povezani sa Benimacletom. Istina, na kulturnim aktima nekada participiraju i ljudi van kvarta, ali na polje dolaze raditi uglavnom ljudi iz kvarta. Odlučuje se kolektivno, na skupštini, ljudi se sastaju, raspravljaju i odlučuju – konsenzusom.“

Budući da kapitalistička država mora braniti pravo na privatno vlasništvo, otvara se pitanje kako to da država nije istjerala te ljude iz Centra. Marc nam objašnjava:

„To je komplicirana priča. Banka je naime vlasnik velikog dijela parcele, ali ne i cijele parcele. Banka želi graditi ono što je naumila, ali da bi gradila najprije treba dokumentaciju o gradnji predstaviti općini koja mora odobriti taj projekt. Međutim, nije tako lako istjerati nekoga sa neke zemlje ili iz stana. Ovaj slučaj sličan je ranijim okupacijama stanova. Ti kao privatni vlasnik nekog stana ili parcele možeš doći i kazati: „Ovo je moje“, ali s druge strane postoji i osoba koja može reći: „Stani, hej, pa ja isto živim ovdje.“ Te deložacije ne idu automatski i ne izvršavaju se tako brzo budući da postoji određena razina zaštite ljudi koji žive tu. Isto je i sa Društvenim centrom l'Horta. Taj proces iseljenja može trajati tri godine, pet ili uz dosta sreće sedam. A nije da nije bilo pokušaja da se te ljude iseli iz Centra. Pokušalo ih se iseliti prije godinu i pol dana. Došli su sudski izvršitelj i civilna garda, ali se onda preko WhatsApp grupa iskomunicirao problem i pred Centrom se u samo par minuta pojavilo više od 200 ljudi koji su ga branili. Sada se ti ljudi suočavaju sa problemima, nedavno je jedna djevojka pričala da im gradske vlasti isključuju vodu.

Na tom je talasu u posljednjih nekoliko godina u Valenciji nastalo mnogo sličnih projekata. Među najzanimljiviji je onaj koji vodi inicijativa Los huertos urbanos de Benimaclet. Pokrenula ju je Udruga susjeda Benimacleta koja je zuspjela oporaviti neka napuštena zemljišta kako bi obrađivali zemlju i proizvodili hortikulturne proizvode za vlastitu upotrebu. Onda su i same općinske vlasti pokrenule slične projekte. Tako danas građani Valencije mogu od općine tražiti parcelu za uzgoj voća i povrća sa pristupom vodi. „Radi se o sličnim modelima koje su pokrenule neke udruge, ali ih vodi općina“, kaže nam Marc Ferri.

Uprkos tome, Marc nije optimističan kada razmišlja o budućnosti.

A ako me pitaš kakva je budućnost Centra, ja je vidim prilično pesimističnom. Mada, jasno je, ona zavisi i od toga tko vlada u gradu. Bila bi šteta da se ovo ugasi jer je CSOA l'Horta jako dobar primjer samoupravljanja i mislim da se taj model može izvesti i primijeniti bilo gdje. Postoji osjećaj i mreža drugarstva, solidarnosti i suradnje između ljudi koji učestvuju u upravljanju Centrom“.

Posjetiocu koji zna ponešto od skicirane istorije golim je okom vidljivo ubrzano nestajanje Huerte. Ekspanzija agresivne gradnje je zonu smanjila u posljednjih pedesetak godina za pola. Iako nastojanja da se zemljište Huerte i dalje uništava još uvijek postoje, inicijative o kojima smo govorili paraliziraju i zaustavljaju te projekte, a s druge strane, oporavljaju stare zapuštene površine. Ovi modeli otvaraju nove mogućnosti za očuvanje Huerte. Osim toga, mnogi od njih, poput Društvenog centra l'Horta mogu služiti kao dobar generalni primjer samoupravne prakse i samoorganiziranja, a borba oko upravljanja, borba za prirodu, vrtove, zemljišta i vodu će se nastaviti.

Darko Vujica

Samoupravljanje je istovrsno čovjekovom društvenom postojanju. Institucije upravljanja samo su moderne izvedenice ove opšte sposobnosti i potrebe. Institucionalizovani i visoko elaborirani model samoupravljanja pokušan je u socijalističkoj Jugoslaviji. Njegova propast nije međutim dokaz da samoupravljanje drugačije od danas demokratski posredovanog upravljanja ne može postojati i funkcionisati. Primjeri su širom Evrope i svijeta, manji i veći pokušaji da se drugačije živi i radi skupa, u nekim zajednicama koje cijene jedne a ne neke druge društvene vrijednosti i streme nekim drugim ciljevima. Prilog je o tome kako stvari u stvarnosti mogu izgledati.

Tekst je realizovan je u okviru projekta Trans-making koji je finansiran sredstvima Horizon 2020 programa Europske Komisije.

Stavovi i mišljenja u tekstu isključiva su odgovornost izdavača.

Crvena, Sarajevo, 2022.