Situacija u kojoj smo – Boriša Mraović

okt 29, 2020 | Proizvodnja, 2020.

Istorija kapitalizma je i istorija ekonomskih kriza i oporavaka. Amerika je sama, prema podacima Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja, od Drugoga svjetskog rata do danas doživjela 11 recesija. Mehanizmi nastanka kriza u kapitalizmu još uvijek nisu razjašnjeni, niti je moguće predvidjeti kako će se kriza, kada jednom do nje dođe, kretati ili koliko će trajati. Zbog toga ni oporavak nije izvjestan i ne mora nužno značiti poboljšanje za sve jednako.  Dominantna teorija uopšte nije u stanju da uključi krize u svoje modele koji predviđaju kretanja makroindikatora ili tržišta. Objašnjavaju se uglavnom kao izvanjski šokovi koji nemaju puno toga s funkcionisanjem kapitalizma ili tržišta.

Na samo nekoliko dana prije propasti američke berze 1929. godine, iako su iza njih bile dvije godine vrtoglavog rasta vrijednosti investicijskih fondova koja se od 1927. uvećala čak 11 puta, većina je tvrdila da je ekonomija u vrlo dobrom stanju. Rijetke javno izrečene sumnje i strepnje proglašavane su alarmističkim, antiameričkim i nepatriotskim djelovanjem koje zadire u suštinu američke slobode. Onda je došao slom. Uslijedilo je ono što američka istoriografija naziva Velika depresija; SAD-u je donijela deceniju smanjivanja proizvodnje, uništavanje radnih mjesta i siromašenje stanovništva. Duboko je protresla američko društvo, ali i dobar dio ostatka svijeta. Zapadnoj Evropi je manje od dvije godine kasnije donijela tešku recesiju, a krizu nisu izbjegli ni naši krajevi. Tako je na zapadnom kraju Sarajeva nastalo – jedan opis iz 1938. godine prenosi – „pravo groblje tvornica.“ U SAD-u je oporavak započeo tek nakon takozvanog New Deala, koji je pripremila i provela administracija pod Franklinom Rooseveltom, ali je pravi industrijski zamah Americi donio tek Drugi svjetski rat iz kojeg je izašla kao centralna svjetska sila.

Od tada je, pa sve do ranih 70-ih, u razvijenim kapitalističkim zemljama rast uglavnom bio stabilan – uz presudnu ulogu SAD-a i američkog dolara u regulaciji svjetskoga političko-ekonomskog sistema. Ovo je omogućilo prilično stabilan klasni kompromis i relativan progres ovih zemalja koji je pratio i razvoj javnih socijalnih servisa. I socijalistički Istok raste ubrzano tokom ovog perioda. I tamo, međutim, razvojni model doseže svoje limite u 70-im s porastom unutrašnjih i međunarodnih političko-ekonomskih kontradikcija i geopolitičkih napetosti. Stagnacija, inflacija i zamrzavanje plata sedamdesetih godina, zajedno sa dramatičnim promjenama u međunarodnim ekonomskim odnosima, uvod su u tranziciju koja Zapadu donosi stvarno postojeći neoliberalizam, a Istoku raspad kasnih socijalističkih snova. Zapanjujući događaj urušavanja socijalizama u Istočnoj Evropi 1989. godine početak je procesa nejednakog prelaza cijele regije u kapitalizam. Raspad Istočnog bloka zemljama nasljednicama Sovjetskog saveza donosi i dramatičan ekonomski krah mnogo dublji od Velike depresije. U Rusiji su sukcesivni ekonomski šokovi koji su kulminirali s finansijskom krizom 1998. godine prepolovili proizvodnju, desetkovali radništvo i udesetostručili siromaštvo. Druge zemlje Istočnog bloka prošle su nešto bolje: nije bilo tako dubokog pada, ali su sve doživjele kraći ili duži period velikog smanjivanja ukupne ekonomske aktivnosti i zaposlenosti.

Jugoslavija je prošla kroz najcrnji scenarij: prelaz na kapitalizam i višestranačje je započela početkom devedesetih u situaciji već vrlo neujednačenog razvoja, i to nakon decenije stagnacije, da bi se ubrzo raspala u ratovima uz neopisivo tešku ljudsku tragediju. Ove okolnosti su uticale i na dinamiku uvođenja kapitalizma koja je, u terminima brzine i dubine, bila vrlo različita. Ekonomski trošak njegovog uvođenja, kombinovan s procesima političkog raspada, bio je za sve zemlje nasljednice vrlo visok. Prema podacima Maddison World Income Databasea, Hrvatskoj je trebalo više od decenije i po da sustigne stepen razvoja s početka devedesetih. Slično je bilo i s Makedonijom. Bosni i Hercegovini, koja je ionako spadala u manje razvijene republike, trebala je cijela decenija da dostigne prosjek po stanovniku koji je imala prije rata, a i to se desilo prije svega zbog velikog smanjenja broja stanovnika. U smislu ukupnog proizvoda ni dvije decenije kasnije nije dostigla nivo proizvodnje s početka tranzicije. Srbija do danas nije sustigla prosječne prihode koje je ostvarivala početkom devedesetih. I najrazvijenijoj i najmanje pogođenoj Sloveniji trebalo je za to desetak godina.

Stvarni BDP po glavni stanovnice, 1952-2017. (u 2011. USD dolarima)

Izvor: Maddison Project Database

Početak trećeg milenija u razvijenim zemljama karakterizovala je relativno stabilna iako niska stopa rasta. U SAD-u dolazi do dotada neviđenog zamaha u proizvodnji finansijskih derivata na kojem će dolazeća kriza izrasti. Krah je ponovo došao kao veliko iznenađenje. Sve do posljednjeg trenutka prije bankarskog sloma 2008. godine glavnim učesnicima ovih tržišta činilo se, kao i 80-ak godina prije tadašnjim dilerima i trgovcima, da su stvari pod kontrolom. Pad je bio vrlo oštar. Finansijska tržišta su prepolovljena i nestalo je nekoliko velikih banaka i osiguravajućih kuća duboko uvaljenih u tada podivljala tržišta u sjeni (shadow banking). Da bi spriječile domino efekat, države su poduzele do tada neviđene mjere. Mnogi su zbog ovih i ovakvih poteza političkih aparata proglašavali kraj kapitalizma ili barem neoliberalizma kao posebnog oblika upravljanja savremenim kapitalizmom. Da nisu bili u pravu, potvrdila je decenija iza nas. Države jesu efektivno nacionalizovale gigantske gubitke finansijskih institucija, ali su one zadržale puno vlasništvo i pravo na buduću dobit. Banke je trebalo spasiti po svaku cijenu iako je to značilo gurnuti mase u siromaštvo, opustošiti zajednička dobra i uništiti javne servise. Drugačija orijentacija bi značila sistemski krah. Državne kase su time teško opterećene jer je slom u bankarsko-finansijskom sektoru efektivno pretvoren u krizu javnog duga. Sve to će u godinama poslije voditi velikoj demontaži javnih servisa i sistema podrške, posebno u najpogođenijim zemljama. Nije se pričalo o starome ili novome normalnom, ali su se stvari relativno brzo presložile u situaciji u kojoj su milioni ostali bez domova, poslova i osnovnih sredstava za život.

Stvari su tada, kako je to pravilo s kapitalizmom, bile vrlo neujednačene. Centralne zone kapitalističkog sistema jesu bile dobro uzdrmane, ali je periferija ponovo ponijela većinu tereta sloma. U centru, u SAD-u, broj radnih mjesta se tokom 2008. i 2009. godine smanjio za ukupno 8,6 miliona. Najviše je radništva ostajalo bez posla u drugoj polovici 2008. i prvoj polovici 2009. godine. Prosjek je od avgusta 2008. do jula 2009. bio 568 hiljada izgubljenih poslova mjesečno. Najviše je izgubljeno u martu 2008. godine  – 800 hiljada. Situacija se počela mijenjati tek krajem 2010. godine kada se na nivou cijele zemlje stabilizovao uzlazni  trend u domenu stvaranja radnih mjesta. Do početka 2014. ukupan broj stvorenih mjesta bio je 7,5 miliona, što znači da još uvijek nije anulirao broj poslova izgubljenih tokom te dvije godine. Tek je krajem 2015. godine sustigao broj prije sloma.

Broj zaposlenih, SAD, 2004-2020. (u hiljadama)

Izvor: Trading economics.com

Među perifernim zemljama Evrope najteže je tada pogođena Grčka. Tamo 2007. niko nije ni pomišljao da je pred njima decenija duboke krize. Pad 2008. godine iznosio je 0,3 procenta i ekonomija se od tada samo strmoglavljivala dalje. Sljedeće godine minus je bio više od četiri procenta. Dvije godine poslije, u 2011., bio je u minusu više od devet procenata, što je najniža tačka koju su dosegli. Kratki, ali vrlo slabi oporavak desio se 2014. godine, kada je ekonomija rasla za nešto više od 1,5 procenata, da bi iduće dvije godine ponovo padala. Povratak iznad površine došao je tek 2017. godine. U međuvremenu je ekonomija zemlje, prema uslovima međunarodnih zajmodavaca, temeljito rekonstruisana, prošavši usput i dramatičnu političku epizodu velikih iznevjerenih nadanja. Efekat na zaposlenost bio je dramatičan. Od 2008. do 2013. broj zaposlenih smanjio se za više od milion. U 2020. godini još uvijek je bio manji za više od pola miliona nego prije kraha. Ni Španija više od 12 godina nakon sloma nije dostigla broj zaposlenih iz 2008. godine. Eurozoni posmatranoj u totalu trebalo je više od osam godina da dosegne broj zaposlenih prije krize. Srbiji i Hrvatskoj je trebalo 10 godina.

Broj zaposlenih, Grčka, 2004-2019. (u hiljadama)

Izvor: Trading economics.com

I u Bosni i Hercegovini 2008. godina donosi duboki potres. Zemlja je do početka trećeg milenija rasla po vrlo visokim stopama prije svega zbog ratom uzrokovanoga ogromnog uništenja i smanjenja proizvodnje, a onda prosječnom stopom rasta od 6,9 procenata tokom prve decenije 21. vijeka. Na kraju 2009. godine BiH prvi put nakon više od jedne i po decenije bilježi negativnu godinu. Nakon slabog oporavka u 2010. i 2011. godini, u 2012. godini proizvodnja je ponovo bila u padu. U pogledu efekata na zaposlenost, smanjenje je bilo vrlo značajano i trebalo je oko devet godina da postigne razinu zaposlenosti iz 2008. godine. Zaposlenost raste u posljednje tri godine, ali dugoročni trend nakon krize ipak sugeriše produženu stagnaciju u stvaranju novih radnih mjesta uprkos relativno stabilnom rastu proizvodnje sve do ove godine.

Treba primijetiti da kriza 2008. godine za BiH, ali i druge periferne zemlje, označava i prelazak u novu fazu u njihovom kapitalističkom razvoju. Kako sugeriše grubo poređenje kretanja stope rasta BDP-a, dolazi do značajne konvergencije ekonomske dinamike s onom razvijenih zemljama iako bi, standardna ekonomska teorija tvrdi, razvijene zemlje trebale rasti usporenije u odnosu na zemlje u razvoju kakva je BiH.

Bosna i Hercegovina i drugi, Stopa rasta BDP-a, 2000-2019.

Izvor: Svjetska banka

Teoriji uprkos, stopa rasta tokom posljednje decenije vrlo blisko prati prosječnu dinamiku na nivou Evropske unije. Takva kretanja upućuju na zaključak da se učvrstila zavisna periferna pozicija zemlje zbog čega unutrašnja ekonomska kretanja presudno određuje dinamika u primarnim centrima. To znači da je teško govoriti o bilo kakvom nezavisnom razvoju i da je priča o prihodovnoj konvergenciji čista tlapnja.

Sadašnji sunovrat nije počeo kao kriza kapitalizma, ali se ispostavlja kao kriza u srcu kapitalizma. Izvanjski šok koji je prisilio države na drastične mjere ograničavanja dinamizma proizvodnje, razmjene i potrošnje prijeti slomom kakav nismo vidjeli u više od 100 godina. Kretanja u domenu radnih odnosa ukazuju na potencijalno vrlo nepovoljan razvoj događaja, ali će nužno i sve druge kontradikcije izbiti na vidjelo. Naravno, efekti će ponovo biti vrlo nejednako geografski raspoređeni. Do sada znamo da je potres vrlo dubok u centrima savremenog svjetskog kapitalističkog sistema. U SAD-u je pandemijski šok izazvao nezabilježen rast stope nezaposlenosti i iz temelja potresao omjer zaposlenih i cijele populacije. Kriza iz 2008. godine ga je smanjila sa 63 procenta na oko 58 procenata i iako je bio u stabilnom rastu sve od tada, do početka 2020. porastao je na oko 61 procent, što je još uvijek bilo za dva procenta manje nego prije krize. Stopa je u aprilu 2020. pala na 51 procenat, što je nezabilježeno u periodu poslije Drugoga svjetskog rata kada nikada tokom 11 depresija stopa nije bila niža od 55 procenata. U septembru godine na izmaku popela se na oko 56,6 procenata. U brojevima: u martu je nestalo ok 1,4 miliona radnih mjesta. U aprilu je bez posla zvanično ostalo više od 20 miliona ljudi. Od maja je odnos novih i ugašenih poslova pozitivan i rastao je za nekoliko miliona sve do avgusta, dok je ukupan broj novih poslova u septembru bio oko 661 hiljadu. Ako posmatramo period od marta, kada je zabilježen prvi veliki gubitak radnih mjesta, do septembra, Amerika je u minusu više od 10 miliona poslova. Ovo ništa ne govori o tome šta se desilo s platama, uslovima rada niti o tome šta se dešava na sivim i crnim tržištima rada.

Procenat zaposlenih u ukupnoj populaciji, SAD, septembar 2000 – septembar 2020.

Izvor: U.S. Bureau of Labor Statistics (sive uspravne kolone označavaju periode recesije)

Tek treba da se utvrde kratkoročni i srednjoročni efekti, ali se čini da se u mnogim dimenzijama ponavlja ono što se desilo prije više od deset godina. Broj zahtjeva za hitna sredstva Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) pokazuje da je pred nama veliko povećanje javnog duga. Mnogi ionako slabi javni sistemi širom svijeta će se naći pod velikim pritiskom, suočeni s rastom masovne nezaposlenosti i siromaštva koji se bilježi gotovo svuda. U BiH precizni podaci po običaju nedostaju, pa su i procjene i predviđanja teža, ali ne i nemoguća. Već su u toku pregovori za novi kredit kod MMF-a, pa će javni dug očigledno rasti i to u situaciji smanjene proizvodnje, zaposlenosti i javnih prihoda, što su sve sastojci za duboku socijalnu krizu. Alarmantno ili ne, najnovije procjene Svjetske banke sugerišu da bi više od 85 hiljada ljudi moglo biti dovedeno u stanje siromaštva. Pad zaposlenosti je očigledan. Prema pojedinim podacima više od 40 % domaćinstava iskusilo je smanjenje prihoda ili gubitak posla nekog od ukućana. Mediji izvještavaju o povećanom broju onih koji koriste javne kuhinje. Najteže su pogođeni oni već siromašni, slabije obrazovani, a posebno žene. S druge strane, na globalnom nivou, svi izvještaji to pokazuju, bogatstvo najbogatijih naraslo je u nezapamćene visine. Prvih deset s Bloombergove liste milijardera do septembra 2020. uvećalo je bogatstvo u odnosu na prethodnu godinu za ukupno 375 milijardi dolara. To je oko 18 puta najskoriji godišnji bruto proizvod Bosne i Hercegovine.

Kontradikcije se ubrzano zaoštravaju. Moguće je da se u istoriji čovječanstva nalazimo na prelazu ka najdubljem raslojavanju društava i planete na one koji imaju i one koji nemaju. Ako oporavak ne dođe brzo i ne bude drugačije raspoređen, neće biti moguće izbjeći agresivno jačanje demarkacije između centara i periferija na svim geografskim skalama usred klimatske krize koja zahtijeva kolektivnu akciju na skali kakvu svijet do sada nije vidio. Pitanje je da li civilizacija može da opstane u takvim uslovima. Svakako da je moguć i drugačiji razvoj događaja, a zavisit će od poteza onih koji stvaraju istoriju. Danas su to moćni ekonomsko-politički kompleksi i njihovi visokopozicionirani odlučivači. Većina će i dalje biti među onima koji je amaterski ili profesionalno izučavaju ili se u njoj životno snalaze. Istorija nas, međutim, uči i nečemu drugom: u određenim istorijskim okolnostima na mjesto stvaraoca istorije mogu ući i klasne većine, i to onda mijenja stvari iz temelja.

Boriša Mraović

 

 O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 8