Tri pitanja sa Ayelén Branca i Natalijom D’Amico – Darko Vujica

sep 22, 2020 | Proizvodnja, 2020.

U Argentini su 2015. godine hiljade žena marširale protiv mačističkog nasilja uz poruku i povike Ni una menos! (Nijedna manje). Pokret Ni una menos potom se proširio i na druge (latinoameričke) zemlje te doživio veliku ekspanziju, postavivši ozbiljne političke zahtjeve, probleme i pitanja pred državu. Iako je pokret izvojevao neke veoma važne pobjede, strukturalni problemi koji generiraju patrijarhat, mačizam i mizoginiju još uvijek postoje. Na tome tragu bih volio da pokušamo napraviti rekapitulaciju onoga sa čim se pokret suočavao u prethodnim godinama te vidimo koji su uspjesi postignuti u tom periodu.

Pokret koji je izbio u poznatom Ni Una Menos (NUM) nije se dogodio tek spontano, već je povezan s dugim procesima ženske borbe i otpora te seksualnog disidentstva: on se ne može razumjeti izvan procesa borbe „Baka s trga Mayo“[1] koje su tijekom posljednje vojne diktature izašle na ulice s pelenama svojih unuka na glavama. NUM je također rezultat Nacionalnog ženskog susreta,[2] koji je nastao 1986. godine i neprekidno traje već 35 godina, a koji nakon godina širenja borbi i artikulacije feminističkih prostora danas nazivamo Plurinacionalni susret žena, lezbejki, travesta, trans osoba, biseksualnih, interseksualnih i nebinarnih.  NUM je konsolidacija ovih susreta, gdje se svake godine hiljade žena i seksualnih disidentkinja i disidenata sastaju i raspravljaju o rodno zasnovanom nasilju, pravu na abortus, sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju, ljudskim pravima, seksualnom radu, rodnim identitetima, radničkim pravima i policijskoj represiji.

Ni Una Menos također treba shvatiti kao rezultat društvene svijesti i pokreta generiranog borbom piketerosa [3] koja je nastala u Argentini zbog posljedica neoliberalnih politika iz devedesetih, a koja je buknula 2001. Od tada se otvaraju javni prostori za nezaposlene žene koje se priključuju feminističkom pokretu, s klasnom sviješću, migrantskom perspektivom i iskustvom te sa snažnim fokusom na očuvanje zemlje i teritorije. Žene i seksualni disidenti/kinje piketeri/kinje zauzimaju centralno mjesto kao politički akteri u feminističkom pokretu u Argentini.

Državna kampanja za pravo na legalan, siguran i besplatan abortus, kao glavni element svih borbi i procesa koje vodi Ni Una Menos, od 2005. uspješno se artikulira na federalnom nivou u obrani temeljnog prava trudnica, kao prava na zdravlje, rodnu ravnopravnost i autonomno odlučivanje. Od tada se unutar i izvan samog ženskog pokreta vodi spor oko ovih pitanja. Napredak je postignut i u feminističkoj agendi gdje smo mi žene i seksualne disidentkinje i disidenti sad i protagonisti borbe za naša prava.

Transverzalna os feminističke borbe bila je borba protiv nasilja, koja nije mišljena samo kao borba protiv fizičkog nasilja muškaraca nad ženama, nego i kao borba iz strukturalne perspektive koja savez kolonijalnog kapitalizma i patrijarhata razumije kao kriminalni savez. Visoka stopa femicida očita je činjenica: procjenjuje se da su u periodu između 2008. i 2015. godine 2094 žene bile žrtve seksističkog nasilja. Suočene sa zahtjevima pokreta, institucije su bili prisiljene nešto poduzeti, pa Zakon o nasilju nad ženama, usvojen u martu 2009., prvi put prepoznaje akt „femicida“, koji je potom 2012. unesen i u Kazneni zakon. Te mjere, kao i donošenje Zakona o sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju (2006); Zakona o istospolnim brakovima (2010) i Zakona o rodnom identitetu (2012) neki su institucionalni odgovori koji su rezultat višedesetljetnih borbi oko ovih konkretnih problema.

Međutim, društveni procesi moraju ići mnogo dublje od izglasavanja zakona. Iako feministički glasovi postaju svaki put sve jači  (nasilje koje se činilo nevidljivim stalno se osuđivalo na ulicama, medijima i društvenim mrežama), različiti oblici seksističkog nasilja u praksi su i dalje prisutni. A u vezi s femicidom, najgorim licem seksističkog nasilja, brojke su i dalje alarmantne. Samo u 2014. godini, prema Državnom registru, bilo je 225 femicida. U suočenju s ovom kritičnom situacijom došlo je do masivnih mobilizacija kada smo rekli basta con matarnos! (dosta s ubijanjem). Suočeni s brutalnim femicidom Daiane García, koja je pronađena mrtva u vreći za smeće, 3. juna 2015. došlo je do prvog marša pod parolom Ni Una Menos.

Kao uspjeh možemo prepoznati i neke napretke u pravnim i institucionalnim pitanjima, kao što je otvaranje SOS telefonskih linija, kreiranje protokola za situacije nasilja, otvaranje mogućnosti za donošenje zakona o pravu na abortus, produbljivanje problematike nasilja kao sadržaja Zakona o sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju, te radnih kvota za trans osobe, između ostalog. Ove borbe, pretvorene u javne politike, daju nam veći okvir za djelovanje, ali su obično i nedovoljno financirane, pa su i prilično površne politike jer im nedostaje proračun da bi bile stvarno efektivne.

Ono što prepoznajemo kao najvažnije jeste proces osnaživanja i zauzimanja javnog prostora. Doskora se vjerovalo da su sigurni prostori za žene samo kuća ili porodica. Mi feministkinje izlazimo kako bismo pokazale da je javni prostor siguran prostor onda kada ga zauzimamo kako bismo učinile vidljivim uvjete u kojima živimo i zahtijevale zakonom nam zagarantirana prava. Pokret je izašao na ulice s jasnim stavom da femicidi, kao i travesticidi, nisu izolirani slučajevi, niti zločini tamo nekih luđaka ili bolesnika; nego su to sistemski slučajevi koji su vrlo jasna posljedica sistema koji prožima društvene strukture i subjektivne prakse. Stoga je proces politizacije ključan za borbu za naša prava kao i za održavanje borbenih i aktivističkih mreža. Taj proces podrazumijeva organiziranje praćenja slučajeva nasilja, kreiranje protokola o nasilju unutar društvenih i političkih organizacija, kao i nekih institucija te širenje disidentskih aktivnosti koje se mogu vidjeti u načinu na koji su organizirane sigurne kuće za trans osobe. Prostori koje je 2015. godine formirala Skupština Ni Una Menos u mnogim provincijama i dalje su prostori susreta i artikulacije ljevičarske feminističke borbe.

Koji su po vama temeljni problemi i izazovi s kojima se suočava feministički pokret danas u Argentini?

Kao posljedica epidemije životni uvjeti žena i disidenata i disidentkinja pogoršali su se. Posebno onih koji pripadaju radničkoj klasi. Problem je strukturalni: državni registri pokazuju da žene  najviše pristupaju programima socijalne pomoći, budući da smo mi siromašna većina u  društvu. Uz to, mi smo te od kojih se očekuje da će preuzeti odgovornost za reproduktivne i produktivne zadatke u našim kućama. U situacijama rada na daljinu svjedočimo zabrinjavajućim uvjetima za rad i prekomjernoj eksploataciji. To je ono što vidimo kao kriminalni savez kapitalizma i patrijarhata, koji se u ova vremena produbljuje. Situacija izolacije dovela je i do redukcije javnih prostora stvorenih za pružanje pomoći i prijavljivanje nasilja. Stopa femicida tijekom karantene bila je jedna žena na svakih 29 sati. Zabrinjavaju nas prilike nasilja nad drugaricama i drugovima disidentkinjama i disidentima koji moraju živjeti u domovima gdje ih se ne prihvaća; nad našim trans i travesti drugaricama i drugovima od kojih mnogi rade neformalno i nalaze se u sve nesigurnijim uvjetima te im je prosječni životni vijek još uvijek 35 godina.

Očigledno su se ove prilike produbljivale s demontažom javnih politika koju je provodila otvoreno neoliberalna vlada kakva je bila vlada Mauricija Macrija. Tu vidimo i napredak sektora koje zovemo „antipravašima“, tj. ideološki jako religijskih sektora (s mnogo evangelista i katolika), homofoba, rasista i mizoginih koje možemo naći diljem svijeta, pa tako i u Argentini. Oni su, jasno je, jedan od izazova za feministički pokret.

Vidimo dalje da je danas – kada vlada „progresivna“ koalicija, a koja se i dalje održava na kapitalističkoj i patrijarhalnoj strukturi – glavni izazov s kojim se suočavamo povezan s mogućom institucionalizacijom i pripitomljavanjem lijevih politika od strane državnih struktura. Pred ovom situacijom možemo identificirati tri procesa koji pozivaju na uzbunu. To su: iskustvo institucionalizacije pokreta piketerosa 2003. kada je na vlast došla vlada Néstora Kirchnera, poraz koji je pretrpio feministički pokret 2018. zbog odbijanja izglasavanja zakona o abortusu, i sada dolazak Elizabeth Gómez Alcorta na čelo Ministarstva za žene, rodove i raznolikost, uz podršku duge liste feministkinja, što je generiralo očekivanja kod jednih i dileme kod drugih. Šta se događa kada država čini to da apsorbira naše zahtjeve, naš rječnik, naše načine vođenja politike? Stvorila su se očekivanja i diskurs da je država sada feministička. Tako da su mnogi načini vođenja politike koju smo mi izgradile apsorbirane od strane službenog diskursa. U tom smislu jedan od velikih problema je atomizacija pokreta, ali sada s ojačanim državnim institucijama, koje sa svoje strane i dalje ne uspijevaju odgovoriti na konkretne zahtjeve koji se stavljaju pred njih. Trenutno se proračun za rodne politike nastavlja smanjivati, a projekt kampanje za pravo na pobačaj i dalje stoji u ladicama.

U ovoj novoj fazi, u kojoj bezličnost postaje svakodnevica, gdje higijenizam i nadziranje određuju naše društvene prakse, gdje će hiljade i milioni ljudi zapasti u ekstremno siromaštvo, neophodno je vratiti se našim mrežama i ojačati kontrahegemonijsku snagu feminističkog pokreta.

Na koji način je pandemija koronavirusa pogodila Argentinu?

Iako su u Argentini od početka poduzimane epidemiološke mjere temeljene na socijalnoj izolaciji, sigurno da broj mrtvih i pogođenih koronavirusom nije bio tako visok u usporedbi s drugim zemljama u regiji; nesumnjivo je pak da su ekonomske, socijalne i političke posljedice bile višestruke.

Uvjeti koje nam nameće pandemija i trenutni krizni kontekst povezani su s neoliberalnom matricom na kojoj se razvija. Važno je prepoznati specifičnosti koje utječu na nas, kao ovisnu regiju, s ekonomijama koje su najviše bazirane na ekstraktivizmu i agrobiznisu; s visokim stopama duga koje nas vezuju za smjernice tijela poput MMF-a. U tom smislu efekti su bili višestruki. Uz to, tu je model reprimarizacije ekonomije, popraćen diskursom o razvoju, gdje se te aktivnosti smatraju jedinom alternativom, iako znamo da jedino što s tim dolazi narodnim sektorima su kontaminacija, uzurpacija teritorija i bolesti.

U međuvremenu, zbog politika socijalne izolacije, neformalni sektor koji predstavlja 35% radnika i radnica uglavnom je ostao bez prihoda i bez posla. Istovremeno, osim donošenja Zakona protiv otpuštanja te vladinih doprinosa za „pomoć“ poslodavcima u isplati plaća, vidljiv je velik broj otpuštanja u velikim i malim poduzećima. A da ne spominjemo pregovaračka kočenja o plaćama dok se inflacija nastavlja. Na sve to došli su sukobi u cijeloj zemlji s radnicima i radnicama koji rade u državnoj, općinskim i provincijalnim administracijama, koji su ostali bez posla zbog zastoja svih administrativnih aktivnosti. Mnogi poslovi su se počeli odvijati u uvjetima rada na daljinu bez ikakvih propisa već duže vrijeme. Radnici i radnice na prvim linijama esencijalnih poslova su tu bez dovoljne zaštite. Uz to, trenutno postoje hiljade ljudi koji žive u situaciji prenapučenosti i nemira u selima i kvartovima. Nadalje, tu je i situacija prenatrpanosti zatvora, represija i veliki broj ubojstava koja čine snage sigurnosti, uvijek s jasnom klasnom i rasnom orijentacijom.

Suočeni s ovom kritičnom situacijom, nalazimo se s malo mogućnosti otpora na ulicama. Pred nama su narodni pokreti suočeni s izazovom da se p(r)okaže i učini vidljivom problematika na drugi načini. Međutim, reafirmiramo centralno mjesto što ga zauzimaju društvene i političke organizacije koje podržavaju mogućnost opstanka kvartova i života u njima, obranu prava i radnih uvjeta i dostojnog života. Više nego ikad prije potrebno je nastaviti (samo)artikulirati se s pozicija lijevog feminizma, antikapitalizma i ekosocijalizma kako bismo se suočili s ovom situacijom.

Razgovarao Darko Vujica

 

* Natalia D’Amico je novinarka, nastavnica i feministička aktivistkinja. Ayelén Branca je profesorica filozofije i sindikalna aktivistkinja. Članice su ljevičarske društveno-političke organizacije Marabunta iz Argentine koja se bori za socijalizam i feminizam.

 

Bilješke

[1] Abuelas de Plaza de Mayo (Bake sa Trga Mayo). Više na https://www.abuelas.org.ar/.

[2] Encuentro Nacional de Mujeres.

[3] Pokret piquetero je pokret nezaposlenih radnika koji je nastao i rastao tokom devedesetih godina u Argentini.

 

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 6