Uvijek ima nešto da se popravi – Alma Midžić

Kad god bih vidjela bijeli caddy folksvagen na kojem piše Elektroservis, uvijek sam zamišljala neku dobru, futurističku elektro traku. Možda ovo nadahnuće i nije toliko daleko od potencijalne budućnosti u kojoj će popravka i produženje životnog vijeka stvari za svakodnevnu upotrebu biti mnogo poželjniji od nerijetko i pomodnog kupovanja novih uređaja i stvari. Vjerovatno se mnogi od vas sjećaju da su neki stari proizvodi imali daleko duži vijek trajanja nego današnji tehnološki savremeniji aparati. Postoji i izraz namjerno zastarijevanje (Planned Obsolescence) kojim se opisuje ovaj fenomen savremenog kapitalizma, tj. namjerno ograničavanje upotrebljivosti proizvoda tokom vremena. Dva su osnovna načina kojima se ovo postiže: tehnički – korištenjem loših dijelova i materijala te psihološki – djelujući na individualni stav potrošača o zamjeni funkcionalnog proizvoda.[1] Bilo da je riječ o namjernom zanemarivanju, popravci zbog nedostatka novca ili čistoj ljubavi prema nekom uređaju, majstori su danas zanimanje koje, čini se, još dugo neće biti zamijenjeno nekom mašinom s vještačkom inteligencijom, a u krajnjem slučaju i robote će neko morati servisirati.

Često sam se divila svome tati jer je sve znao popraviti i posljednji put kad mi je na otvorenoj mašini za suđe objašnjavao kako radi njen motor i koji je kvar u pitanju, nekako sam potajno razmišljala o prekvalifikaciji. Uvijek me interesovalo kakav je zapravo posao majstora, možda zbog toga što je to istinsko radno mjesto gdje ste posvećeni nalaženju rješenja problema. Opet sam se vratila u Bihać kako bih napisala priču o mjestu gdje možete popraviti skoro sve uređaje – usisivač, peglu, sušilicu, veš mašinu, klimu, mlin, blender, televizor i sve drugo što vam padne na pamet. Ovaj elektroservis postoji više od 40 godina. U Jugoslaviji je bio ovlašteni servis za poznatu banjalučku tvornicu televizora Rudi Čajevec, tvornicu koja je, kažu, hranila svaku četvrtu porodicu u tome gradu. Danas su ovlašteni servis za marke LG, Beko, Vivax, Samsung. Teritorijalno pokrivaju područje skoro cijeloga Unsko-sanskog kantona, uz izuzetke Sanskog Mosta, Bosanskog Petrovca i Ključa. Razgovarala sam s jednim radnikom koji radi na popravci aparata koji imaju garanciju neke od navedenih kompanija, a pored toga popravlja i sve druge kućanske aparate bez garancije. Firme za koje rade ovlašteni servisi zapravo snabdijevaju ovu lokalnu poslovnicu dijelovima i plaćaju rad majstorima – putovanje, gorivo i radni sat. S obzirom na veliko područje na kojem djeluju, naš sagovornik svakih nekoliko dana putuje po cijelom USK-a, a prema zaprimljenim prijavama za servisiranje uređaja.

I njihov rad je bio obustavljen naredbom Kriznog štaba FBiH na skoro dva mjeseca. U Hrvatskoj to, naprimjer nije bilo tako. Tamo su nakon početne zbunjenosti nedovoljno jasnim definisanjem zabrane rada za pojedine djelatnosti već 25. marta velike kompanije službeno saopćile da će njihovi servisi raditi u skladu s higijenskim pravilima i sigurnosnim preporukama.

Naš sagovornik komentariše ovu situaciju: „Zamislite kako je bilo porodicama kojima se pokvario neki aparat poput šporeta, veš mašine, pećnice. Svi smo bili u izolaciji i u tom smo periodu provodili vrijeme u kući, pa samim tim smo više kuhali, pekli kruh, prali veš, koristili sve te kućanske aparate. I ova djelatnost je trebala biti prepoznata kao esencijalna (op. a. – poput zdravstva i trgovine) jer jednostavno ljudi ovise o nama. Ne bi trebalo ove djelatnosti blokirati, kao što nije bio blokiran recimo odvoz smeća, jer zamislite da oni nisu radili, to bi bila katastrofa.”

I zatvaranje granica je značajno uticalo na posao jer roba iz Turske i od drugih snabdjevača centralnog servisa nije dolazila u Bihać. I danas, više mjeseci nakon izbijanja pandemije, osjećaju te posljedice jer im fali dijelova, pa se moraju snalaziti.

„U suštini, firme za koje radimo servisiranje aparata u garanciji primale su naloge i obećavale popravke, a vlasti nisu imale sluha i nisu nam dopustile da radimo.“

Da pojasnim princip odnosa s Centralnim servisom (jedne od navedenih firmi). Njegovo sjedište se nalazi u Beogradu i on predstavlja centar za područje Balkana, tako da svi upiti potrošača stižu njima, a iz tog centra šalju radne naloge u lokalne servise na osnovu kojih majstori izlaze na teren. I pored proglašenja stanja pandemije i uvođenja restriktivnih mjera, Centralni servis sve vrijeme nastavlja zaprimati prijave o kvarovima i pripremati naloge.  Za bihaćki Elektroservis to je nakon dva mjeseca obustave rada značilo da ih je prvi dan posla dočekalo više od 200 naloga za popravke.

Za jedan mali servis, čiji terenski tim čine dva radnika ovo itekako predstavlja izazov, naročito ako uzmemo u obzir i problem s nabavkom dijelova. Pravilo je da u roku od pet dana moraju doći kod stranke da pogledaju kvar i riješe problem ili poruče nove dijelove ako se kvar ne može popraviti na licu mjesta. Prema Zakonu o zaštiti potrošača u roku od 48 dana ako ne uspiju riješiti problem, moraju zamijeniti aparat, tj. firma za koju rade servisiranje mora isporučiti novi proizvod.

„Mi uprkos velikom broju naloga i nedostatku dijelova uspijevamo za neka tri dana popraviti kvar, ali zato imamo dodatne troškove jer često odemo na teren pa nam fali određeni dio,  moramo se vraćati u Bihać i tražiti zamjenu za njega. I stranke su bile razumne i shvatile su situaciju u kojoj se nalazimo te su ljudi bili dosta strpljivi.“

U njihovom servisu nije bilo otkaza, a pomoć su dobili od Općine Bihać, te su bili oslobođeni plaćanja dijela kirije. Vlasnik je sve vrijeme uredno plaćao sve namete i plate: „ … a čak smo i proširili ponudu jer je Gorenje ugasilo svoj servis, pa je naša firma preuzela njihovog servisera koji sad u svojoj radionici pruža dodatne usluge, i to funkcioniše dosta dobro.“

Što se tiče mjera, smatra da trenutno samo mi građani možemo napraviti neki red poštujući elementarne mjere – održavati distancu, nositi maske, izbjegavati gužvu, prati ruke. Društvo jednostavno mora funkcionisati dalje.  Što se tiče posla, predviđa da neće imati problema, te je samouvjereno potvrdio da mogu ispuniti svoje obaveze prema strankama, ali ako neki viši nivo donese odluku da blokira granice, to bi mogao biti veliki problem što se tiče nabavke dijelova i to bi moglo značajano uticati na njihov rad, ali, kako kaže „… ovo je jednostavno takav posao – uvijek ima nešto da se popravi“.

Alma Midžić

Bilješke

[1] Izvor: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A1056

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 6