Klasna konfuzija – Boriša Mraović

U 21. vijeku u srednjostrujaškim društvenim istraživanjima dolazi do obnavljanja interesa za temu klasa. Višestruke krize kapitalizma i rastuća nejednakost neki su od razloga. Još jedan je urušavanje Istočnog bloka; to je Zapadu omogućilo da slobodnije priča o kapitalizmu i klasama umjesto o tržišnom društvu i biznisu, što je bio standard u drugoj polovini 20. vijeka. Iako i dalje postoje uticajni autori koji tvrde da je klasna analiza beskorisna za objašnjavanje dinamike savremenih društava, ogroman je broj novih istraživanja koja ponovo pretresaju vezu između klasa i različitih domena društvenog života u različitim režimima političkog kapitalizma u kojima danas živi većina ukupnog stanovništva Zemlje.

Neki od inžinjera neoliberalne globalizacije, poput Svjetske banke, postali su u 21. vijeku najznačajniji promotori obnavljanja klasne analize, fokusirajući se na opis i promociju srednje klase. Razlog posebnog interesa za ovu klasu jeste politička pretpostavka prema kojoj je njena veličina dokaz uspješnosti kapitalizma i osovina na kojoj se održava stabilnost određenog društveno-političkog poretka. Srednja klasa je u ovim istraživanjima definisana prije svega na osnovu kriterija potrošnje, i to tako da uključuje praktično sve one koji nisu siromašni. Prvi globalni empirijski pregled iz 2009. godine koji je izradio ekonomist Svjetske banke Martin Ravallion definisao je globalnu srednju klasu kao sve one koji dnevno troše od dva do 13 dolara. Na tom je osnovu zaključio da je između 1990. i 2005. godine međunarodna srednja klasa narasla za oko 800 miliona ljudi. Blizu 80 procenata ovog rasta odnosilo se na Kinu. Uslijedile su i druge uticajne studije koje su nastojale ocijeniti kretanje pojedinih regija ka svijetu srednje klase – kako su entuzijasti označili socijalnu situaciju u nastajanju. Tokom uvođenja kapitalizma i nekadašnji socijalistički blok je prigrlio ovu pretpostavku. Čak su i Kina  i Vijetnam, još uvijek pod čvrstom vlašću komunističkih partija, u posljednjih nekoliko godina proglasili srednju klasu glavnim osloncem društvene stabilnosti i pokretačem razvoja.

Očigledno je da isključiv naglasak na sposobnosti potrošnje i nisko postavljen prag učešća u srednjoj klasi nedopustivo redukuje značenje klasnih odnosa i nastoji uvesti homogenost tamo gdje je nema. Stvari su neuporedivo komplikovanije i puno je drugih faktora koji oblikuju klasne odnose. Max Weber je klasnu strukturu analizirao kao sistem povezanih sfera u kojem se klasna razlika formira prije svega na osnovu različitih kapaciteta za gomilanje prilika. Ti kapaciteti se, i to je u ovoj perspektivi vrlo važno, održavaju na štetu drugih klasa mehanizmima isključivanja, tj. namjernim, institucionalnim i drugim akcijama koje ograničavaju pristup određenim resursima. Tako je blagostanje jednih povezano s održavanjem stanja siromaštva i nerazvijenosti drugih. Zbog toga je pristup interakcionistički, a klase shvaćene kao u korelaciji, što mnogo bolje odgovara empirijskoj stvarnosti.

U Velikoj Britaniji je 2013. godine poduzeto veliko istraživanje klasne strukture inspirisano idejama Pierra Bourdieua, autora još jednog uticajnog teoretskog pristupa. Istraživači su posmatrali koja se klasna struktura pojavljuje kao klasterizacija nejednake distribucije različitih prethodno definisanih komponenti ekonomskog, društvenog i kulturnog kapitala. Tragali su za klasifikacijom koja prema ovim razlikama razvrstava populaciju u najmanji broj latentnih klasa. Tako su identifikovali sedam klasa. Elitu karakterizuju vrlo visoke mjere ekonomskog kapitala, posebno visoka štednja koja premašuje štednju svih drugih klasa zajedno, te mnogo društvenog i kulturnog kapitala takozvane visoke kulture (highbrow). Tradicionalna srednja klasa i tehnička srednja klasa raspolažu značajnim ekonomskim kapitalom, ali imaju relativno malo kontakata i umjeren kulturni kapital. Slijedi ih klasa novog dobrostojećeg radništva koje je ekonomski dobrostojeće i ima širok spektar kontakata i umjeren pristup highbrow kulturnom kapitalu, uz razvijen novi kulturni kapital. Tradicionalnoj radničkoj klasi, koja ima umjeren ekonomski kapital, domove (kuće i stanove) relativno visoke cijene i niske mjere društvenog i kulturnog kapitala, pridružena je klasa novog uslužnog radništva, koja rjeđe posjeduje stan ili kuću, ali uglavnom ima pristojne prihode na nivou domaćinstva i više mjere socijalnog i novog kulturnog kapitala. Najniže u ovoj hijerarhiji stoji prekarijat, koji je i siromašan i ima niske mjere socijalnog i kulturnog kapitala. Naravno, svaka ovako utvrđena klasna struktura uvijek je u krajnjoj analizi arbitrarna jer su uvijek moguće i druge klasifikacije koje će zavisiti od prethodno definisanih posmatranih varijabli.

Marksistički pristup klasnu strukturu i odnose razmatra također interakcionistički, ali prije svega kroz odnose eksploatacije i dominacije u procesu proizvodnje koji se održavaju na bazi vlasništva i prava da se privatno prisvaja višak vrijednost koji se kolektivno proizvodi. U tom smislu postoje dvije osnovne velike klase – kapitalistička i radnička. Iako su se stvari istorijski dramatično izmijenile kroz razvoj različitih režima vlasništva u okrilju kapitalizma, stvarna priroda odnosa se nije mijenjala. Klasne pozicije su izvori posebne moći jednih nad drugima, dok se struktura održava kao pravno-politička struktura prisile i regulacije. Iz pretpostavke stalne borbe klasni odnosi u marksistički inspirisanim analizama imaju subjektivnu i objektivnu dimenziju. Subjektivna se odnosi na organizacionu stvarnost klasa, tj. tiče se odgovora na pitanja koliko je klasa „svjesna“ svoje pozicije u strukturi i da li organizovano poduzima nešto da svoju poziciju ojača ili da djeluje u domenu pravno-političkih okvira kojima se ova struktura održava.

Klase u našem dvorištu

Koje klase postoje i igraju li kakvu važnu ulogu kod nas? Izrazito politički nabijen proces uvođenja kapitalizma (koji je uključivao i ratno razaranje i sistematsko pljačkanje) doveo je do toga da su politička i ekonomska moć u našim zemljama, nastalim s raspadom Jugoslavije, puno tješnje prepletene nego što je to slučaj u dijelovima zapadne Evrope s dužom istorijom kapitalističkih odnosa. Osim toga, kako je uvođenje u pravom smislu izvedeno tek kroz temeljitu nacionalnu podjelu društava, ova pitanja ostala su centralna za politički život zemalja nasljednica. Zbog toga se mnogima čini da lokalni oblik političkog kapitalizma nije moguće analizirati kao uobičajenu klasnu strukturu kapitalizma ili, ako jeste, da je takva analiza beskorisna.

Ipak, nema sumnje da neka vrsta elite ili više klase postoji. Jedan njezin dio čine političke vlasti i povezani akteri koji su se tokom uvođenja kapitalizma obogatile na bazi instrumentalizacije političke moći koja je, zbog prirode vlasništva nad sredstvima proizvodnju, logično bila skoncentrisan u rukama državnog aparata. Bogatstvo su stekli uglavnom privatizacijom društvene imovine na bazi jeftino kupljenih državnih dionica koje je u procesu privatizacije država podijelila građanima kao njihovo učešće u ukupnom društvenom kapitalu proizvodnog sektora. Ovoj klasi načelno pripadaju i oni koji većinu prihoda ostvaruju na osnovu plata ali čije su plate izrazito visoke. Glavni segment ove klase obuhvata vlasnice i vlasnike velikih privatnih proizvodnih i trgovačkih firmi nastalih u posljednje dvije decenije. Drugi segment čine vlasnice i vlasnici narastajućih firmi u polju digitalnih tehnologija i intelektualnih usluga, ali je i puno pojedinačnih vlasnika različitih preduzeća koji se mogu svrstati u ovo grupu.  U ukupnoj populaciji oni čine izrazitu manjinu. Svakako da bilo kakvo vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne znači nužno da pripadate eliti. Stvari mogu biti i skroz suprotne i nerijetko je vlasnica firme, čak i srednje velike, i sama direktno angažovana u proizvodnji ali ima veći standard potrošnje nego radnik u njenon firmi – ovoj grupi dosta dobro odgovara arhaična odrednica sitna buržoazija. Pravu kapitalističku klasu čini manjina manjine vlasnika i ona aktivno politički djeluje i pojedinačno i udruženo kroz udruženja poslodavaca, banaka i osiguravajućih kuća, ali i kroz sve dostupne kanale koji nisu dio formalnih institucionalnih odnosa ili procesa zastupanja.

Nadalje, politički kapitalizam uvijek proizvodi i jedan poseban segment radništva koje se ne može smatrati tipičnom kapitalističkom radničkom klasom. Radi se o manjem dijelu populacije zaposlene u institucijama koje čine državni aparat, što uključuje i birokratsko-administrativni i represivni aparat, ali i sve socijalne sisteme kojima upravlja država, poput zdravstva, obrazovanja ili socijalne zaštite. Veličina segmenta varira od zemlje do zemlje i zavisi od specifične strukture institucija. Tu radništvo, čak i ako prihod ostvaruje isključivo ili pretežno od plata, ne zavisi direktno od odluka i poteza vlasnika jer je samo vlasništvo drugačije formalno određeno. Osim toga, uobičajeno su i bolje zaštićeni od samovolje nadređenih kroz sindikalne organizacije i mnogo je manji pritisak tržišne efikasnosti iako je odavno konceptualno integrisan i u ovoj domeni. Jedan dio ove populacije, koja čini oko 30 procenata ukupno zaposlenih, posebno oni visokoobrazovani i sa stabilnim i iznadprosječno plaćenim poslovima, relativno dobro odgovara britanskoj stabilnoj srednjoj klasi. Drugi dio čine slabije plaćene radnice i radnici zaposleni na različitim pomoćnim poslovima i razumno je pretpostaviti da su po drugim mjerama bliži tradicionalnoj radničkoj klasi.

Kad je u pitanju klasični objekat klasne analize – radnička klasa, često se iznosi ocjena da je ona kod nas nestala tokom tranzicije. Ocjena se obično temelji na poređenju savremene klasne strukture i one s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Tako posmatrano, broj onih koji su činili ovu klasu – radništvo u „teškoj industriji“ i „masovnoj proizvodnji“ u organizacijama koje zapošljavaju veći broj ljudi – drastično se smanjio. Puno je onih koji su skončali nasilnom smrću, puno onih koji su napustili zemlje, mnogi su završili svoj radni, a mnogi i životni vijek. Nestanak ove klase usko je povezan s dramatičnom izmjenom industrijske strukture koja je omogućavala postojanje tog segmenta radničke klase. Uz pojedine izuzetke, uglavnom su nestali (ili upravo sada dovršavaju svoje postojanje) veliki kombinati i preduzeća koja su zapošljavala više hiljada radnica i radnika.

Danas većina radništva radi u privatnim profitno orijentisanim preduzećima koja u Bosni i Hercegovini zapošljavaju oko 70 procenata svih zaposlenih. Kada pogledamo industrijsku strukturu vidimo da preovlađuju mikro i male firme koje zapošljavaju oko 93 procenata radništva od ukupnog broja zaposlenih u firmama na tržištu. Oko 6 procenata radi u srednje velikim koje zapošljavaju do 250 ljudi, a samo 0,06 procenata radi u velikim preduzećima. Najviše je zaposlenih u prerađivačkoj industriji, potom u trgovini i sve više u uslugama, što sugeriše rast udjela segmenta koji bi odgovarao novom uslužnom radništvu. Jedna manjina unutar ovog segment radi na dobro plaćenim radnim mjestima i u novim uslužnim sektorima vezanim uz digitalne i druge savremene tehnologije i ona bi se mogla smatrati jezgrom nove dobrostojeće srednje klase.

Iako preciznije statistike nemamo, znamo da značajan dio radnica i radnika radi u sivoj i crnoj zoni. Za većinu je podjela posla još uvijek lokalizovana i vezana za mjesto u kojem žive, iako to ne znači da nisu dio globalnih lanaca proizvodnje i eksploatacije. Oni ginu na građevinama, u jamama, oni nas hrane u pekarama i grilovima. S druge strane, nove infrastrukture stvorile su poslove koje u razvijenom industrijskom dobu nije bilo moguće ni zamisliti. Sve je više onih koji zbog određenih vještina svoj rad prodaju direktno u inostranstvo a da ne moraju  maknuti iz svojih domova. Zarađuju više nego oni na građevinama i ne izlažu se sličnom riziku, ali i njima danas i sutra zavisi od firme iz Kanade ili Austrije i nisu nužno dio formalno zaposlene radničke klase. I dalje su, i zasigurno će još dugo biti, mala manjina. Svi skupa čine prekarijat, tj. poseban segment radništva koji je zaposlen na povremenim, nesigurnim i nestabilnim poslovima.

Ukoliko je na ovaj način i moguće identifikovati postojanje različitih klasa, to nam ništa ne govori o njihovoj političkoj aktivnosti i ulozi. Sve dok nacionalni koordinatni sistem drži potpuni primat u domenu organizovane praktične politike, klasna baza političkog organizovanja će ostati u drugom planu. Istovremeno, iz istorije znamo da u vrijeme velikih društvenih pritisaka različite razlike mogu dobiti politički značaj. Izbijanje epidemije početkom ove godine prvi put je u našoj novijoj istoriji potaknulo neka nova klasna grupisanja. Vidjeli smo to na temelju kratkotrajnog, ali ilustrativnog primjera pokušaja organizovanja malih privatnika. Nedavno se i bolje plaćeni dio prekarijata ozbiljnije politički organizovao u formi udruženja freelancera. Niz prijedloga i zakonskih inicijativa koje je u posljednjim mjesecima promovisalo udruženje poslodavaca svjedoči o promišljenom i organizovanom djelovanju klase vlasnika. Najmanje inicijative dolazi od radničke klase, što nikako nije iznenađujuće. Kako smo već vidjeli, objektivni uslovi za organizovanje jako su nepovoljni. Nekoliko aktivnih progresivnih sindikata bori se za očuvanje minimuma radničkog dostojanstva, ali u uslovima hroničnog nedostatka ozbiljnijeg političkog predstavljanja. Nema nijedne značajnije političke organizacije koja pokušava ozbiljnije raditi s novim, razbijenim i fragmentiranim radništvom i tamo tragati za bazom podrške i okvirima političke orijentacije. Prva organizacija koja u tom smislu nešto uspije napraviti mogla bi značajno izmijeniti balans političkih snaga.

Boriša Mraović

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 09.