Lijeve društveno-ekonomske politike: teme i pravci promišljanja – Toni Prug i Marko Grdešić

Uvod: oskudica suvremenih analitičkih znanja i subjektivni korijeni empirijskih kategorija[1]

Unatoč napretku i raznovrsnosti lijevo orijentiranih društvenih teorija u mnogim disciplinama formiranje društveno-ekonomskih politika danas predstavlja veliki izazov lijevim akterima. Nekoliko je razloga. Krah bivših socijalističkih država i povlačenje socijaldemokratskih politika pred naletom neoliberalizma značili su i drastično smanjenje podršci istraživanjima koja su se bavila razvojem teorija i empirijskih kategorija s kojima bi se afirmirao razvoj kakav ljevica u širem smislu zagovara. No kako se zadnjih desetak godina pokazalo da s padom Berlinskog zida ipak nismo došli do kraja ideoloških neslaganja, niti je nastupio proglašeni kraj povijesti i različitih društveno-ekonomskih uređenja, ponovno se ukazala potreba za lijevim razvojnim modelima.

Ljevica je dugo tražila alternativnu teoriju razvoja u Marxovom radu, mada njemu to nije bila ni tema niti cilj. Dijelom zbog karaktera Marxovog rada koji je primarno kritika kapitalističkog razvoja,[2] dijelom zbog načina na koji se on najčešće nadograđivao, lijeve su se teorije više razvijale u okviru humanističkih i društvenih disciplina, bez povezanosti s matematskom sofistikacijom tehničkih i prirodnih nauka i ekonomske analize. Zbog toga je kod lijevo orijentiranih teoretičara šire usvajanje suvremenih analitičkih metoda i primjene matematike i statistike bilo rjeđa pojava, dok je u posljednjih tridesetak godina još više izostalo. Za razliku od lijevih teoretičara, čije izabrane istraživačke teme nužno ne moraju zahtijevati suvremeni analitički pristup, politički akteri nemaju taj luksuz. S obzirom na to da se danas u mainstreamu suočavamo s argumentima koji se često naslanjaju na istraživanja u kojima se koriste suvremene analitičke metode, od lijevih se aktera također očekuje razumijevanje i korištenje takvih vrsta istraživanja kako bi njihove kritike i alternative bile vjerodostojne.

Jedan od razloga za manju prisutnost lijevo orijentiranih istraživača u uvođenju suvremenih analitičkih metoda u društveno-ekonomske teorije je politički kontekst, povijesno često hladnoratovski, koji je definirao idejne korijene društveno-ekonomskih teorija te mnogih empirijskih kategorija koje danas prikupljamo i pomoću kojih procjenjujemo napredak tretirajući ih kao objektivne pokazatelje. Drugim riječima, razvoj društveno primjenjivih znanstvenih metoda i selekcija podataka koji se prikupljaju i obrađuju najčešće su se dešavali u okviru istraživačkih pravaca i projekata koji su bili usmjereni ka većoj dominaciji tržišta, kapitala i privatnog vlasništva, i to primarno u okviru ekonomije, ali i političke teorije i sociologije. Stoga nisu ideološki neutralni. Lijevim teoretičarima su takvi istraživački projekti bili neprivlačni, a kako im se vrijednosni stavovi nisu poklapali s ciljevima projekata, rijetko ih se pozivalo da u njima sudjeluju.[3]

Kako je razmjerno malo pristaša lijevih ideja koji posjeduju vrstu znanja i vještina potrebnih za procjenu karaktera analitički složenijih teorija oko kojih se vodi šira rasprava, one često prolaze bez značajnije kritike. Tako izostaje razlučivanje praktične primjenjivosti i empirijski utemeljene valjanosti teorija od ideološke pristranosti autora koja je nužno ugrađena u svaki društveno-znanstveni rad.[4]

U danoj situaciji nedostatka cjelovitog lijevog razvojnog društveno-ekonomskog modela i fokusa lijevih istraživača na humanističke discipline nameću se dva srodna pitanja: kako selektirati znanja iz postojećih društveno-ekonomskih disciplina i teorija za potrebe lijevih političkih aktera, te kako kritički parirati društveno-ekonomskim stavovima političkih snaga iz drugih političkih pozicija? Kao prilog raspravi o navedenim problemima ovdje u najkraćim crtama otvaramo niz tema s kojima se susreću lijevi politički akteri, dajući indikacije smjera u kojem se odgovori mogu tražiti i naznačujući koje istraživačke pravce treba izbjegavati.

Zašto se ne možemo osloniti na mainstream društvenih disciplina, pogotovo ne ekonomske profesije?

Razvoj mainstreama društvenih disciplina dešava se pod imperativom da se da legitimitet poretku najbogatijih zemalja u kojima dominira kapitalistički način proizvodnje. Mnoge od njih su kolonijalizam i imperijalizam zamijenile novim formama dominacije kroz financijske institucije, trgovinske sporazume, nametanje ekonomskih reformi manje razvijenim zemljama, širenje tržišnih odnosa i novih formi zaduživanja, odnosno cijelog niza promjena koje u pravilu odgovaraju njihovim ekonomijama, proizvođačima i investitorima. Mada širenje novih formi dominacije sa sobom donosi i prilike za razvoj manje razvijenim zemljama, ostvarivanje tih prilika ovisi i o razumijevanju ideja s kojima se nove forme dominacije promoviraju. Osim što su takve ideje u pravilu mješavina znanstvenih i ideoloških argumenata, dodatan je problem karakter društvenih disciplina zbog kojeg je teško moguć znanstveni pristup lišen vrijednosnih stavova autora i dominantnih snaga u društvu. S obzirom na to, odvajanje znanstvenog od ideološkog i odvajanje prilika za razvoj od nazadovanja kojem svjedočimo u Hrvatskoj i drugdje u regiji zadnjih desetljeća dodatno je složen zadatak za koji je potrebno strpljenje, kolektivni rad te određena teorijska i analitička znanja i vještine.

Sve navedeno je posebno izraženo u ekonomskoj profesiji. Mada ona u najširem smislu obuhvaća širok spektar pristupa i načina analize, zadnjih desetljeća strukom i udžbenicima dominira neoklasična škola. Čine je prije svega matematički modeli čije su nerealne početne pretpostavke potpuno neostvarive, a prognoze nepouzdane. Povezanost neoklasičnih teorija i modela s empirijskim kategorijama na mikro i makro nivou je samo prividna,[5] pa ih stoga nije moguće ni potvrditi niti opovrgnuti empirijskim testiranjima. Najčešće se koriste kao argument u korist superiornosti tržišta, robne proizvodnje i privatnog vlasništva.[6] Jedna od najvećih slijepih pjega mainstream ekonomske profesije jest konceptualno nepriznavanje postojanja drugih vrsta proizvodnje osim robne i tržišne. U neoklasici se primjerice državne aktivnosti priznaju samo tamo gdje se tržišta ne mogu uspješno uspostaviti, tj. gdje po neoklasičnoj terminologiji postoji tržišni neuspjeh (eng. market failure).[7] No tržišni neuspjeh u neoklasici ne određuje skup kriterija po kojima činjenično utvrđujemo da li je do neuspjeha funkcioniranja tržišta došlo ili ne, kao primjerice u slučaju Velike depresije ili krize hipotekarnih kredita u SAD-u i Europi 2007. i 2008. Neoklasika postojanje tržišnog neuspjeha određuje apstraktnim teorijama i modelima čije pretpostavke odgovaraju zagovaračima širenja tržišta, a koje su zaštićene od empirijske provjere.[8] Nova institucionalna i bihevioralna ekonomija su najvećim dijelom nadgradnje na neoklasičnu metodologiju te nasljeđuju spomenute probleme koji u velikoj mjeri pogađaju i austrijsku školu ekonomske teorije.

Dok je takve ekonomske pristupe bitno odbaciti na metodološkim osnovama, jednako je važno usvajati ekonomske pristupe koji koriste suvremene analitičke metode i teorije koje su empirijski provjerljive, te koje se oslanjaju na nacionalna računovodstva i druge kvantitativne izvore društveno-ekonomskih kategorija. Primjerice, korisne mogu biti studije koje sagledavaju kako odabrati sektore preko kojih države mogu razviti uspješnu industrijsku politiku,[9] kako sagledavati makroekonomska pitanja (rast, nezaposlenost, potražnja, nezaposlenost, distribucija prihoda) bez neoklasičnih teorija,[10] ili kako objasniti razvoj kapitalističkih ekonomija kroz nadgradnju klasične političke ekonomije, oslanjajući se na natjecanje i logiku profita kao osnovne pokretačke mehanizme ekonomija.[11]

Kako gledati na društveno-ekonomske dosege SFRJ i socijalističkih zemalja generalno? 

SFRJ i druge socijalističke zemlje su nastale kao odgovor na probleme kapitalističkog razvoja. Natjecanje i tržišta su inicijalno zamijenjeni planiranjem. U različitim periodima i na različite načine, zemlje su priznale da se nisu u stanju razvijati pomoću centraliziranog planiranja proizvodnje te su ga postepeno zamjenjivale robnom proizvodnjom, tržištima i decentralizacijom. SFRJ je bila pionir u takvom zaokretu, što je donijelo neke prednosti, ali i probleme neravnomjernog razvoja tipičnog za distribuciju bogatstva u društvima u kojima dominira kapitalistički način proizvodnje. Razlike u republičkom nivou razvoja u socijalizmu povećale su se jer je u njihovoj međusobnoj interakciji dominiralo natjecanje vođeno robnom proizvodnjom firmi.[12] Unatoč tome emancipacija žena kroz  zapošljavanje i socijalizacija dijela kućanskog rada (vrtići, menze) u više su socijalističkih zemalja bile iznad najbogatijih kapitalističkih zemalja.[13] U mnogim su se aspektima društveno-ekonomskog razvoja postigli dobri rezultati: javno zdravstvo, obrazovanje, znanost, kultura, sport, društvena stanogradnja i urbano planiranje, kao i u razvoju proizvodnje mnogih vrsta robe široke potrošnje, te naposljetku i u nekim visokotehnološkim sektorima poput npr. farmaceutske industrije, brodogradnje ili napredne optike. Unatoč nabrojenim postignućima nije se uspjelo u smislu cjelokupnog zaokreta društveno-ekonomskog sustava prema socijalističkom modelu razvoja koji bi nadomjestio ili planiranjem nadgradio i regulirao robno-tržišnu proizvodnju autonomnih proizvođača. Ovisnost o međunarodnoj razmjeni zbog toga je rasla te je bila i presudni faktor zaokreta prema dominaciji kapitala i pripadajuće robno-tržišne logike proizvodnje. Kako bi se podizala produktivnost domaćih firmi, države su morale uvoziti sirovine, tehnologije i znanje koji su se u pravilu prodavali isključivo za jake valute. Da bi se došlo do jakih valuta, bilo je potrebno na međunarodnim tržištima prodati proizvode domaćih izvozno orijentiranih firmi. One su stoga morale postati međunarodno konkurentne, što je značilo uvoz naprednih tehnologija i znanja te usklađivanje cijena svog rada i sirovina. Dominacija kapitalističke proizvodnje u svijetu prisiljava sve sudionike da se podrede njenoj logici. Kina je tek centralno planiranim strateškim okretanjem tržištima i robnoj proizvodnji veće tehnološke složenosti uspjela drastično napredovati u podizanju nivoa bogatstva.

Vodi li kompetitivna slobodna trgovina ka prosperitetu svih nacija i da li su se tako razvile najbogatije države?

Jedno od svetih načela mainstream ekonomske teorije koje je usvojeno od strane neoliberalnog projekta proizlazi iz neoklasične teorije internacionalne trgovine te tvrdi da kompetitivna slobodna trgovina vodi ka prosperitetu svih nacija. Empirijske studije pokazuju da tvrdnja nije točna. Radije, poput natjecanja firmi, u natjecanju nacionalnih ekonomija postoje dobitnici i gubitnici, neke nacije prolaze bolje, a neke lošije.[14] Mada najbogatije države i jake institucija to načelo desetljećima nameću ostatku svijeta kao garant razvoja za sve sudionike, povijest razvoja najbogatijih država pokazuje upravo suprotno: sve su te države u svojoj ne tako davnoj fazi razvoja strateški razvijale i štitile svoje industrije dok nisu postale međunarodno kompetitivne. Drugim riječima, najbogatiji brane manje razvijenima da se koriste metodama protekcionizma i strateškog razvoja s kojima su se i sami razvili. Ha-Joon Chang najjasnije piše o toj nedosljednosti, često se koristeći i primjerom svoje Južne Koreje koja se razvila ekonomskom strategijom suprotnom neoliberalnom načelu slobodne trgovine, otvarajući se međunarodnim tržištima tek kad su njihove firme postale konkurentne.[15]

Ljevica najčešće govori o drugačijoj, iz naše pozicije pravednijoj distribuciji bogatstva, no kako govoriti o drugačijoj proizvodnji?

Unatoč tome što su robno-tržišna proizvodnja i privatno vlasništvo nad firmama dominantan način proizvodnje u cijelom svijetu, država igra ključnu ulogu u nekoliko aspekata koji su važni kako za razvoj i napredak robne proizvodnje, tako i kao nosilac specifičnog načina javne proizvodnje koju obrađujemo u sljedećem pitanju. Prvo, najosnovnija uloga države za robno-tržišnu proizvodnju jest uspostavljanje i provođenje pravnog i institucionalnog okvira s kojima se garantira privatno vlasništvo i financijski sustav. Država također financira bazična i primijenjena znanstvena istraživanja jer su često preriskantna i preskupa za privatne firme, te stvara nove sektore. SAD prednjači u ovoj praksi s pionirskom ulogom države u razvoju informatike, elektroničkih uređaja te nano tehnologija.[16] Drugo, mada modeli vlasništva i uprave nisu garancija boljih rezultata, mnoge empirijske studije pokazuju da razni oblici državnog vlasništva i uprave mogu unaprijediti poslovanje, posebno u određenim fazama razvoja nekih sektora.[17] Treće, kod velikih infrastrukturnih sustava koji u znatnoj mjeri imaju karakter monopola, poput javnog transporta, energetike i vode, inicijalni razvoj je moguć isključivo planiranjem te centraliziranim financiranjem i upravljanjem proizvodnjom. Privatne firme su često najveći izvođači radova izgradnje takvih sustava. Mada su se mnogi takvi sustavi parcelizirali i privatizirali, zadnjih se godina širi remunicipalizacija, vraćanje sustava u javni sektor.[18] Četvrto, postojeći sustav robno-tržišne proizvodnje je izrazito neefikasan u određenim sektorima poput prehrane. Preko trideset posto sve proizvedene hrane u svijetu propada. Dodatno, u svim zemljama EU-a postoje oligopoli velikih trgovačkih lanaca koji donose niz negativnih posljedica za potrošače i proizvođače hrane.[19] Uspostavljanje sustava javne prehrane na osnovama javnog zdravstva, školstva i skrbi, s velikom participacijom privatnog sektora, moglo bi donijeti niz prednosti iz perspektiva efikasnosti, produktivnosti, održivosti, emancipacije žena i stimuliranja lokalne zelene industrije i proizvodnje hrane.[20] Londonski Institut za globalni prosperitet predlaže širenje javnog sektora kroz sistem temeljnih usluga (engl. Universal Basic Services) kojim bi najugroženiji dio stanovništva dobio besplatnu javnu prehranu, stanovanje, lokalni prijevoz i osnovni pristup informacijama (telefon, internet, TV, radio).[21] Njihova analiza pokazuje da je model koji predlažu za Ujedinjeno Kraljevstvo održiv kroz povećanje progresivnosti postojećih poreza. Peto, u zemljama OECD–a država kroz javne usluge, infrastrukturne i druge projekte proizvede svake godine oko 20 % BDP-a, najviše kroz javno zdravstvo, školstvo i skrb.[22] Mainstream ekonomske profesije tretira takve aktivnosti kao potrošnju te kao drugorazredne aktivnosti čiji je primarni zadatak podrška razvoju robno-tržišne proizvodnje. Iz naše perspektive radi se o specifičnom društvenom obliku proizvodnje javnog bogatstva na osnovama planiranja i budžetiranja koji se najvećim dijelom alocira po kriterijima (bolesne se liječi, mlade educira, o potrebitima skrbi, naselja i stambene jedinice povezuje s mjestima rada i potrošnje). Na taj se način potrebe stanovništva zadovoljavaju direktnije, na principima solidarnosti i egalitarnosti, a da finalni proizvodi ne postanu roba koja zbog direktnog individualnog plaćanja u trenutku kupovine reflektira postojeće nejednakosti u osobnim prihodima i bogatstvu.[23]

Što proizvodi javni sektor? Možemo li javnim dobrima nazivati porezno financirane proizvode javnog sektora alocirane tako da se zadovolje kriterijima definirane potrebe?

Kada se u govori o državnoj proizvodnji koja je besplatna u trenutku korištenja,[24] kojom se zadovoljavaju potrebe definirane kriterijima, najčešće se koristi termin javna dobra. Dva su uvriježena i iz različitih razloga problematična načina njegovog korištenja. Jedan obuhvaća sve proizvode javnog sektora ili prirodne resurse za koje akteri smatraju da ih treba braniti jer doprinose društvu u cjelini (javno zdravstvo) ili lokalnom stanovništvu (park). Jasnih kriterija kategorizacije pri tome nema, no implicitna je neka vrsta javnog interesa, interesa zajednice. Drugi je ekonomska definicija koju nalazimo u stručnoj literaturi i javnim nastupima ekonomista i u tom se slučaju radi o usko i striktno definiranoj neoklasičnoj kategoriji.[25] U svim se udžbenicima ekonomije tako već desetljećima nalazi da su javna dobra isključivo oni proizvodi kod kojih je tržišni neuspjeh neminovan, primarno iz dva razloga: zato što je individualno naplaćivanje zbog vrste proizvoda ili izuzetno teško (ulična rasvjeta) ili nemoguće (obrana zemlje), te zato što se ti proizvodi ne troše individualnom konzumacijom. Stoga neoklasična teorija kaže da se takvi proizvodi ne mogu uspješno proizvesti u formi robe već isključivo u okviru javnog sektora kao proizvodi besplatni u trenutku korištenja. S obzirom na to da ova definicija javnih dobara obuhvaća jako mali dio javnog sektora, nedostatak se adresira proširivanjem kategorije. Tako se javno zdravstvo i obrazovanje nazivaju kvazijavnim dobrima unatoč tome što ne zadovoljavaju kriterije bazične definicije jer se mogu profitno proizvoditi i individualno naplatiti te se troše konzumacijom. Kako proširenje neoklasične kategorije javnog dobra nema uvjerljive logičke niti teorijsko-empirijske osnove,[26] postavlja se pitanje funkcije takvog poteza. Tri su osnovna problema. Prvo, ovakvim promišljanjem mainstream ekonomske profesije nameće svoju viziju poželjne podjele proizvodnih aktivnosti na tržišne i netržišne. Valjanost i opravdanost teorijske i znanstvene osnove takve podjele se gotovo nikad ne dovodi u pitanje. Drugo, s obzirom na arbitrarnost kriterija javnog dobra ostavlja se otvoren prostor osobnim vrijednosnim stavovima kod zagovaranja privatizacija i protivljenja širenju javnog sektora. Treće, nazivom koji u sebi sadrži riječ javno implicitno se sugerira afirmativna povezanost s javnim sektorom ili javnim interesom. Tako se kategorijom koja u nazivu sadrži javno u praksi od strane ekonomske struke zagovara širenje privatnoga te se postavljaju limiti na širenje javnoga.[27]

Dodatni problem nastaje kada u javnoj raspravi zagovornika javnog sektora i njegovih kritičara dođe do sukoba dva spomenuta uvriježena značenja. Kritičari javnog sektora pri tome iza sebe imaju autoritet stručno razrađenog koncepta čija implicitna povezanost s javnim interesom maskira karakter njihovih sugestija, dok zagovarači javnog sektora koriste koncept javnih dobara ne bivajući svjesni miješanja značenja i problema koje donosi ekonomsko značenje. Dva su moguća razrješenja za lijeve aktere: prestati koristiti termin javna dobra ili ga redefinirati. Druga opcija je teško zamisliva zbog snage i raširenosti mainstream ekonomije.

Koje su alternative za imenovanje i promicanje proizvodnje javnog sektora koja je besplatna u trenutku korištenja?

U nedostatku razrađenog teorijskog i znanstvenog pristupa koji bi obuhvatio specifičan karakter proizvoda javnog sektora nama se čini da bi bilo korisno koristiti opisne termine, poput solidarnosti i jednakosti koju javno zdravstvo, školstvo i slični proizvodni sustavi uvode bivajući dostupni bez obzira na individualnu platežnu sposobnost korisnika.[28] Privremeno bi se mogao koristiti pojam javno bogatstvo kao kategorija koja pokriva nerobne proizvode javnog sektora koji su besplatni u trenutku korištenja.[29] Koncept bi mogao uključiti i druga kolektivno bitna bogatstva, primjerice prirodne resurse koji su u robnoj proizvodnji često zanemareni kao eksternalije te čijem očuvanju nisu skloni ni profitna logika ni njen imperativ rasta. S obzirom na to da se tehnokratska vladavina u znatnoj mjeri oslanja na neoklasičnu teoriju te generalno na logiku ekonomskih analiza, kod zagovaranja javnog bogatstva treba spominjati neadekvatnosti takvog pristupa za procjene i provođenje javnog interesa. Nasuprot tome, status javnog interesa bi imale društveno-ekonomske odluke političke zajednice o tome koje će vrste proizvoda financirati porezima, proizvoditi pod okriljem javnog sektora i alocirati kao javno bogatstvo, bez plaćanja u trenutku korištenja. Mainstream ekonomsku tvrdnju da je državno vođena proizvodnja javnog bogatstva opravdana isključivo tamo gdje po neoklasičnoj teoriji tržišta ne funkcioniraju ispravno treba odbaciti kao neadekvatnu i štetnu za razumijevanje javnog zdravstva, školstva i ostalih primjera proizvodnje javnog bogatstva.

Kooperative i demokracija na radu: mijenja li radničko vlasništvo i uprava negativne aspekte robne proizvodnje i tržišne alokacije?

Alternativa privatnom vlasništvu nad firmama može se tražiti u raznim oblicima i kombinacijama zadrugarstva i kooperativa i drugih oblika vlasništva. Pozitivni efekti takvih organizacija vide se u višem nivou emancipacije i participacije radnika, u većoj vjerojatnosti da firma ulaže u lokalnu zajednicu, u manjoj vjerojatnosti da se ignoriraju eksternalije poput zagađenja, te u većoj vjerojatnosti da se održi poslovanje i zapošljavanje u trenucima krize. Što se tiče negativne strane, zadružne i kooperativne firme su i dalje primorane sudjelovati u tržišnoj utakmici te se vode profitnim motivom kao i klasične privatne firme. U takvoj situaciji one su primorane prioritet staviti na preživljavanje na tržištu. Ipak, ne treba zanemariti da takvi primjeri postoje te da mogu biti veoma uspješni. Baskijska kooperativa Mondragon, primjerice, zapošljava više od 80 tisuća ljudi, raspolaže imovinom od preko 24 milijardi eura te prihodima od preko 12 milijardi eura. Mondragon, osim proizvodnih dijelova koji proizvode strojne sustave i električnu opremu, unutar svoje federalne strukture sadrži i banku te trgovine.[30] Humanistička načela koja su bila važna pri osnivanju kooperative opstaju do danas pa je raspon plaća relativno uzak za kriterije današnjeg doba (1 : 5 u prosjeku do 1 : 9 u krajnjim slučajevima). Problem za Mondragon je taj što je okružen firmama koje se ne vode takvim načelima, što konkurentskim firmama može dati prednost, primjerice, u privlačenju menadžerskog kadra. Iz ovog se primjera vidi da je za ljevicu važno da se postepeno mijenja cijeli ekonomski ekosustav, a ne samo da se stvaraju drugačiji otoci u neoliberalnom moru.

Kako promišljati poduzetništvo?

Pitanje poduzetništva predstavlja bolnu točku za ljevicu. Primjerice, mada se u socijalističkoj Jugoslaviji do neke mjere poduzetništvo prepoznavalo unutar velikih uspješnih firmi, o poduzetništvu se nije diskutiralo sve do kraja osamdesetih godina kada je ekonomska stagnacija već postala kronična. Kada se debata pojavila, ona je naprosto preuzela definiciju poduzetništva kao aktivnosti pojedinaca koji na sebe preuzimaju rizik neuspjeha u potrazi za tržišnim inovacijama. U današnjem kontekstu je pak očito da sitno poduzetništvo nije dovoljno za ekonomski razvoj, pogotovo ne ako je cilj tehnološka konvergencija s bogatijim zemljama. Malim firmama nedostaje niz kapaciteta nužnih za internacionalno natjecanje. S druge strane, ulaz u poduzetništvo je za mnoge nužnost koja sa sobom nosi nestabilnost i prekarnost. Dodatan je problem što je refleks ljevice da podiže poreze, a refleks poduzetnika da traži manje poreze. No ono što se rijetko spominje u domaćim raspravama jest da su upravo u siromašnijim zemljama svijeta najveći dio stanovništva poduzetnici, dok u najrazvijenijim zemljama većina stanovnika radi za korporacije i nikada ne dođu ni blizu da postanu poduzetnici. Primjerice, iz statistika OECD-a vidimo da je za stanovnike Bangladeša deset puta veća šansa da postanu poduzetnici nego u SAD-u.[31] Stoga je potrebno otvoriti širu debatu o izvorima poduzetništva koji imaju poželjan razvojni potencijal. Ljevica o tome nije nikada posebno detaljno razmišljala, pa monopol nad ovom temom imaju konzervativni i liberalni autori. Osim spomenutih potencijala za konstruktivnu uloge kooperativa i njihovog udruživanja, plodan iskorak je u tom smislu nedavna diskusija o „poduzetničkoj državi”, tj. o posebnim institucionalnim aranžmanima u kojima država preuzima na sebe rizik neuspjeha upravo zato što je vjerojatnost neuspjeha u mnogim vrstama inovacija i istraživanja previše visoka.[32] Na tragu ove ideje je moguće o poduzetništvu razmišljati kao o funkciji koju u različitim oblicima preuzimaju različiti akteri, od pojedinaca do kvazidržavnih tijela ili fondova. Jednako treba razmotriti moguće uloge države u okrupnjivanju privatnog sektora i socijalizaciji investicija.[33] Zemlje kod kojih nailazimo na uspješnu poduzetničku državu pored velikih i dugoročnih investicija u istraživanja i njihovu primjenu također obilježava i veliki broj strukturalno važnih elemenata, poput njihove vojne uloge u svijetu, vanjske politike, trgovinskih sporazuma, monetarne politike i međunarodne uloge vlastite valute.

Porezna politika: ako smanjimo regresivni PDV, kako nadopuniti budžet?

Porezna politika je jedan od ključnih alata ekonomske politike. Na neka pitanja porezne politike se mogu dati relativno dobro uhodani načelni odgovori.[34] Iz lijeve je perspektive jasno da porezima treba više opteretiti kapital, imovinu, nasljedstvo, a manje rad i potrošnju. Hrvatski porezni sustav ovisi o porezu na dodanu vrijednost, koji je kao i svaki porez na potrošnju regresivan po svojoj prirodi. Identično je i u Bosni i Hercegovini. To znači da relativno više opterećuje one koji imaju manji dohodak, a manje one koji imaju veći dohodak. Međutim, ako se smanji PDV, postavlja se pitanje iz kojih bi se izvora ti porezni prihodi mogli nadoknaditi. Alternativa je oporezivanje imovine, nasljedstva, kapitala i štednje. Da bi se, međutim, ovakva reforma uopće mogla poduzeti, potrebno je raspolagati s dovoljno dobrom evidencijom imovine te prihvatljivim kriterijima za određivanje njezine vrijednosti. Ovo se pojavljuje kao velika prepreka u kontekstu oporezivanja nekretnina. S obzirom na to da većina građana u Hrvatskoj živi u nekretnini kojoj su ujedno i vlasnici (ili je riječ o nekom bliskom članu obitelji), postoji potencijalna široka baza za oporezivanje. Međutim, nered u području zemljišnih knjiga te nejasni kriteriji oko određivanja vrijednosti nekretnina čine ovaj korak težim nego što se isprva čini. Osim toga, u posljednjim je godinama šira javnost razvila averziju prema svim novim porezima. Ovakvo a priori protivljenje svakom porezu otežava diskusiju. Također, kao što pokazuju nedavne analize HNB-a,[35] građani raspolažu, komparativno gledano, s relativno visokom razinom realne imovine (nekretnina), ali s veoma niskom razinom financijske imovine (štednje). Drugim riječima, većina ljudi posjeduje nekretninu, ali živi od plaće do plaće. Prema tome, ako bi se svima oporezivala njihova jedina nekretnina, postavlja se pitanje s kojim dohotkom bi oni taj porez platili. Ako bi se pak prva nekretnina izuzela iz oporezivanja, čime bi se uvažila logika progresivnosti, onda bi se i potencijalni prihodi koji bi se mogli dobiti kroz ovaj tip oporezivanja značajno smanjili te vjerojatno ne bi bili dovoljni da nadoknade gubitak prihoda zbog eventualnog smanjenja PDV-a. Prema tome, lakih odgovora nema, osim što je jasno da treba jačati administrativne kapacitete porezne birokracije.

Monetarna politika: kako se izvući iz fiskalnog konzervativizma i što s neskladom različitih ekonomija sa zajedničkom valutom?

Monetarna politika predstavlja ključnu ekonomsku polugu. U načelu, putem monetarne politike može se utjecati na kamatne stope, a preko toga i na investicije i zaposlenost. Međutim, za male otvorene zemlje kao što je Hrvatska, u kojima se građani, firme i država zadužuju u stranoj valuti, manevarski prostor za autonomnu monetarnu politiku značajno je sužen. Naime, svaka promjena tečaja promijenila bi realni teret duga. Ako bi se, dakle, započeo proces deprecijacije domaće valute vis-a-vis eura i drugih stranih valuta, onda bi se teret duga koji je denominiran u eurima povećao. Zato središnja banka pokušava što prije domaću valutu zamijeniti eurom. Iz lijeve perspektive bolje bi bilo da se domaća valuta sačuva jer tako vrata nekoj budućoj alternativnoj politici ostaju barem odškrinuta.[36] Osim toga, eurozona je ekonomska integracija veoma heterogenih zemalja koje sve nemaju iste potrebe. Ne odgovara svim članicama ista stopa inflacije ili ista kamatna stopa. Eurozona ne omogućava ni jasne mehanizme izlaska, što znači da je ulazak, jednom kada se dogodi, trajan. Fiskalni konzervativizam koji zagovara EU inzistira na uravnoteženom proračunu i „zdravim” financijama. No posljednjih se godina u SAD-u razvila tzv. „moderna monetarna teorija”[37] koja zagovara mnogo veći prostor autonomnog upravljanja monetarnom politikom. Također, i u europskom kontekstu se pred glavne aktere, kao što je Europska središnja banka u Frankfurtu, sve češće postavljaju pitanja klimatskih promjena i smanjivanja nejednakosti.[38]

Odrast i zeleni razvoj: kako adresirati zajedničke korijene uništavanja uvjeta za život i nejednakosti?

Pristup „Odrasta” (engl. degrowth, franc. Décroiassance) predstavlja način razmišljanja po kojem prioritet u ekonomskoj politici više ne treba biti ekonomski rast pod svaku cijenu, već se potrebno okrenuti vrijednostima ekološke održivosti u egalitarnom i participativnom društvu.[39] Naime, trenutno se ekonomski rast uzima kao samorazumljivi cilj ekonomske politike. Smatra se, ne bez razloga, da je druge društvene probleme lakše rješavati (ili barem njima lakše upravljati) ako postoji ekonomski rast. Međutim, ekološka šteta koja nastaje s postojećim modelom koji se oslanja na fosilna goriva je tolika da potencijalno nadjačava koristi ekonomskog rasta. Pogotovo je problematično što su koristi od ekonomskog rasta posljednjih nekoliko desetljeća vidjele samo najbogatije skupine društva.[40] Drugim riječima, ekonomska nejednakost i uništavanje okoliša idu ruku pod ruku. U kontekstu diskusija koje su motivirane pristupom odrasta pojavljuju se i neki prijedlozi – poput zajamčenog zaposlenja ili zajamčenog temeljnog dohotka – koji se pojavljuju i u drugim heterodoksnim ekonomskim diskusijama. Ranije spomenuti prijedlog uvođenja temeljnih usluga (stanovanja, prehrane, lokalnog prijevoza, pristupa informacijama i komunikaciji) alternativa je zajamčenom temeljnom dohotku. Njime se postojeći javni modeli bazirani na solidarnosti i jednakosti članova zajednice, poput javnog zdravstva, školstva i skrbi, šire na nove domene. Time se istovremeno adresira limitiranje inherentne potrebe profitne proizvodnje za konstantnim rastom i nejednakosti koje rezultiraju iz robno-tržišnih odnosa. Također se otvara mogućnost napredovanja ka bitnim ciljevima političke ekonomije odrasta: ekološke održivosti, smanjenja nejednakosti, skraćenja radnih sati i daljnje socijalizacije kućanskog rada.[41] Korištenje digitalnih platformi bi u okviru sustava temeljnih usluga moglo omogućiti jednostavnije uključenje raznih aktera (privatnog sektora, lokalne samouprave, civilnog sektora i vjerskih organizacija) uz puno transparentnije procese i njihovo računovodstvo.

Kako bi razvoj i suradnja s privatnim sektorom mogli izgledati kroz agilniju ulogu države, poboljšanje i  širenje javnih usluga?

Kako bi lijevi politički akteri razvili neke od uvida nužnih za vođenje države čiji bi javni i privatni proizvodni kapaciteti prestali zaostajati za razvijenijim državama, bilo bi korisno identificirati najuspješnije firme u granama s visokom dodanom vrijednošću te firme čiji izvozni rezultati (ili neki drugi kriterij razvijen za ovu svrhu) sugeriraju poželjan razvojni potencijal. Takvim bi se firmama valjalo obratiti s ciljem uspostavljanja suradnje tako da im se ponudi pomoć za razvoj s onim što im država i javni sektor mogu ponuditi, a istovremeno otvoriti pitanje o tome kako njihovi proizvodi mogu unaprijediti usluge i proizvode javnog sektora na dobrobit stanovništva u cjelini i funkcionalnije javne uprave. Primjerice, s predstavnicima firmi koje se bave električnim transportom bi se moglo razgovarati o mogućnosti osmišljavanja pilot-programa javne flote električnih automobila koje stanovništvo s elektronskom karticom koristi besplatno određeni broj kilometara mjesečno. Ako unutar države ne bi mogli proizvesti takve automobile, takve bi firme mogle voditi tehničku stranu projekta osmišljavanja i nabavke takvih vozila. Isto važi za informatičke firme koje zadovoljavaju spomenute kriterije, s kojima bi se moglo razgovarati kako njihovi proizvodi mogu unaprijediti javne sustave. Slične vrste razgovora bi trebalo obaviti s firmama koje su internacionalno kompetitivne iz svih sektora te s istaknutim znanstvenicima.

Također bi se moglo stupiti u kontakt s projektima poput sistema temeljnih usluga i sličnim inicijativama radi unapređenja ideja o širenju domaćeg javnog sektora, ali i kako bi se otvorila rasprava o promišljanju internacionalizacije temeljnih javnih usluga, ideje da države krenu ka umrežavanju svojih usluga u jedan, dugoročno gledano, održiv globalni sustav kojim se garantira određeni nivo zadovoljenja temeljnih potreba za cijelo stanovništvo planete. U Europi su se primjerice zbog pandemije korona virusa otvorile rasprave o zajedničkoj zdravstvenoj politici koja bi limitirala slobodu kapitala s ciljem sustava javnog zdravstva dostupnog svim stanovnicima.[42] Sa sličnim je ciljem Svjetska zdravstvena organizacija u studenom 2020. ustanovila Vijeće o ekonomiji zdravstva za sve.[43] Desetljeća javnog financiranja zdravstvenih sustava i farmaceutske industrije su pokazala da zadovoljavanje takvih potreba funkcionira bolje kada su profitni motiv i robno-tržišna proizvodnja u funkciji zdravstva kao javnog bogatstva dostupnog svima, ustrojenog prema javnome, a ne privatnom interesu.[44]

Toni Prug i Marko Grdešić

 

 

Izvori i napomene

[1] Inicijalna namjena teksta je podloga za raspravu i edukaciju o kompleksnim temama na koje ljevica teško daje adekvatno argumentirane odgovore. Velik je broj bitnih tema koje ovdje nisu pokrivene, tekst bi se mogao nadograđivati postepeno kako se za pojedinim temama ukaže potreba. Hvala Tamari Buble, Mislavu Žitku i Boriši Mraoviću na komentarima.

[2]  Mada u njemu postoje mnogi elementi teorijskog, metodološkog i etičkog karaktera koji mogu biti korišteni u svrhu izgradnje lijevog društveno-ekonomskog razvojnog modela, Marxov rad nije razvijen s namjerom da se omogući shvaćanje socijalističkog razvoja, niti je u tu svrhu direktno primjenjiv.

[3] Za Američku The Cowles Commission kao dobar primjer takvog rada na razvoju primijenjene matematike u ekonomiji vidi Weintraub i Mirowski (1994), a za razvoj OECD-ovih empirijskih kategorija u svrhu statističke obrade i prikaza društveno-ekonomskih stanja vidi Schmelzer (2016).

[4] Putnam i Walsh daju dobar uvid u argumente koji negiraju mogućnost znanstvenog rada u ekonomiji bez uključenosti vrijednosnih prosudbi autora (2012).

[5] Felipe-McCombie (2013) i King (2012).

[6] Robert Solow, dobitnik nagrade Švedske centralne banke u spomen na Alfreda Nobela iz 1987., jedan od najpoznatijih mainstream ekonomista dvadesetog stoljeća, o ovoj temi je zapisao: „Teorija je jednostavna, lako se nauči, ali je dovoljno tehnička da daje osjećaj ’znanosti’. Štoviše, praktički je zajamčeno da će davati savjete tipa laissez-faire, što se lijepo uklapa s općim zaokretom prema političkoj desnici koji je započeo sedamdesetih“ (2008).

[7] Vidi sažetak neoklasičnog koncepta tržišnog neuspjeha (Kesner-Škreb 1994).

[8] Stiglitz je ostajući u okvirima neoklasičnog pristupa razvio balansiraniji pristup problemima tržišta i ulozi države (1989), definirajući šest vrsta tržišnog neuspjeha (2000, 85). Zerbe i McCurdy pokazuju nedostatak empirijske utemeljenosti koncepta tržišnog neuspjeha i neadekvatnost postojećih čisto teorijskih pristupa (1999).

[9] Felipe (2015).

[10] Hein i Stockhammer (2011).

[11] Shaikh (2018).

[12] Woodward (1995).

[13] Burcar  (2020).

[14] Shaikh (2004).

[15] Chang (2014) i https://pescanik.net/23-stvari-koje-vam-nisu-rekli-o-kapitalizmu/

[16] Ovakva je uloga države suprotna tvrdnjama liberalnih ekonomista da država nije inovativna niti bira pobjednike. Za posebno zanimljiv recentni primjer nano tehnologije vidi: Motoyama (2011).

[17] Primjerice, u  jednoj najopsežnijih studija privatizacija autor je uspoređujući mnoga istraživanja performansi firmi nakon privatizacija zaključio: “Općenito, rezultati su neujednačeni (mixed results), a samo su neke studije zaključile da je privatizacija povezana s jasnim povećanjem performansi i rezultatima koji ponekad ovise o tome koja se mjera uspješnosti koristi.“ (Parker 2012, 524).

[18] https://www.remunicipalisation.org/ i Đulabić (2013)

[19] Tijela Europske unije godinama istražuju probleme oligopola hrane, vidi: EU i Nilsson (2013), (2019).

[20] Prug (2020a).

[21] Social Prosperity Network i Institute for Global Prosperity (2017).

[22] Mirovine i doplatci također čine veliki dio BDP-a. No oni nisu proizvodnja već redistribucija prihoda s kojima primaoci zadovoljavaju svoje potrebe kupovinom potrepština na tržištu.

[23] Prug (2020b).

[24]Termin “free at the point of use” uvriježio se u UK-u da bi se opisalo njihovo nacionalno zdravstvo.

[25] Vidi sažetak neoklasičnog koncepta javnih dobara Kesner-Škreb (1993).

[26] Argumentacija Samuelsona i Nordhausa zašto su dijelovi zdravstva javna dobra je dobar primjer (2009, 219–21).

[27] Za detaljnu kritiku koncepta javna dobra vidi Malkin i Wildavsky (1991) te daljnju raspravu u istom časopisu.

[28] Mada se ne bave specifičnostima proizvoda javnog sektora koji su besplatni u trenutku korištenja, postoji nekoliko projekata s fokusom na društveno-ekonomski razvoj u kojem bitnu ulogu igraju jednakost i proizvodi koji nemaju robno-tržišnu formu (Bárcena Ibarra and Prado 2016; Bowman et al. 2014; Gibson-Graham 2020).

[29] Za inicijalni rad prema definiranju koncepta javnog bogatstva vidi: Bilić, Prug, and Žitko 2021, chap. 2,7.

[30] Wright (2011).

[31] Chang (2014, chap. 15, 2015).

[32] Mazzucato (2020), te za sažetak knjige vidi Prug (2017).

[33] Bellofiore (2014).

[34] Murphy (2016).

[35] Kunovac (2020).

[36] Za niz lijevih kritika Evropske unije, uključujući monetarna pitanja, vidi temate S onu stranu Schengena (Miloš et al. 2010; Žitko et al. 2011).

[37] MMT se ponajviše promiče s Levy Instituta u SAD-u. Vidi: https://www.levyinstitute.org/ i Grdešić (2020).

[38] Incijativa „Positive money”, vidi: https://www.positivemoney.eu/ .

[39] D'Alisa, Demaria, Kallis (2016).

[40] McKibben (2007).

[41] Chertkovskaya, Paulsson, Barca (2019, chap. Introduction).

[42] Wixforth i Hochscheidt (2020).

[43] WHO (2020).

[44] Mazzucato, Lishi Li i Torreele (2020).

 

LIteratura

Bárcena Ibarra, Alicia, and Antonio Prado. 2016. Neostructuralism and Heterodox Thinking in Latin America and the Caribbean in the Early Twenty-First Century. ECLAC. https://repositorio.cepal.org/handle/11362/40121 (October 31, 2018).

Bellofiore, Riccardo. 2014. The Socialization of Investment, from Keynes to Minsky and Beyond. Levy Economics Institute. Working Paper. https://www.ssrn.com/abstract=2539307 (January 6, 2021).

Bilić, Paško, Toni Prug, and Mislav Žitko. 2021. The Political Economy of Digital Monopolies: Contradictions and Alternatives to Data Commodification. Bristol University Press.

Bowman, Andrew et al. 2014. The End of the Experiment?: From Competition to the Foundational Economy. 1 edition. Manchester: Manchester University Press.

Burcar, Ljiljana. 2020. Restauracija Kapitalizma: Repatrijarhalizacija Društva. Zagreb, Croatia: Institut za etnologiju i folkloristiku. https://www.knjigolov.hr/katalog/Ljiljana-Burcar/Restauracija-kapitalizma—repatrijarhalizacija-drustva/43902 (November 14, 2020).

Chang, Ha-Joon. 2014. 23 Stvari Koje Vam Neće Reći o Kapitalizmu. Profil knjiga. https://www.scribd.com/doc/111948930/Ha-Joon-Chang-23-Stvari-Koje-Vam-Ne-Govore-o-Kapitalizmu.

———. 2015. “Poverty, Entrepreneurship, and Development.” UNU-WIDER. https://www.wider.unu.edu/publication/poverty-entrepreneurship-and-development (January 6, 2021).

Chertkovskaya, Ekaterina, Alexander Paulsson, and Stefania Barca, eds. 2019. Towards a Political Economy of Degrowth. London: Rowman & Littlefield Publishers.

D’Alisa, Giacomo, Federico Demaria, and Giorgos Kallis, eds. 2016. Odrast : Pojmovnik za novu eru. Institut za političku ekologiju i Fraktura. https://mvinfo.hr/knjiga/11127/odrast-pojmovnik-za-novu-eru (January 6, 2021).

Đulabić, Vedran. 2013. “Europeizacija javnih službi i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.” Agencije u Hrvatskoj : regulacija i privatizacija javnih službi na državnoj, lokalnoj i regionalnoj razini: 31.

2019. 2019. OJ L 111 (CONSIL, EP) Uredba (EU) 2019/633 Europskog Parlamenta i Vijeća Od 17. Travnja 2019. o Nepoštenim Trgovačkim Praksama u Odnosima Među Poduzećima u Lancu Opskrbe Poljoprivrednim i Prehrambenim Proizvodima. https://data.https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32019L0633&from=EN.eu/eli/dir/2019/633/oj/eng (June 18, 2020).

EU, and Staffan Nilsson. 2013. “Opinion of the European Economic and Social Committee on ‘The Current State of Commercial Relations between Food Suppliers and the Large Retail Sector’ (Own-Initiative Opinion).” Official Journal of the European Union (C 133): 16–21.

Felipe, Jesus. 2015. Development and Modern Industrial Policy in Practice: Issues and Country Experiences. Edward Elgar Pub.

Felipe, Jesus, and John McCombie. 2013. The Aggregate Production Function and the Measurement of Technical Change: Not Even Wrong. Edward Elgar Publishing.

Gibson-Graham, J. K. 2020. The Handbook of Diverse Economies. ed. Kelly Dombroski. Cheltenham, UK ; Northampton, MA: Edward Elgar Pub.

Grdešić, Marko. 2020. “Što donosi moderna monetarna teorija?” Politička misao : časopis za politologiju 57(3): 99–118.

Hein, Eckhard, and Engelbert Stockhammer. 2011. A Modern Guide to Keynesian Macroeconomics and Economic Policies. Edward Elgar Publishing.

Kesner-Škreb, Marina. 1993. “Javna Dobra.” Financijska praksa 17(3): 295–97.

———. 1994. “Tržišni Neuspjeh.” Financijska praksa 18(1): 55–57.

King, J. E. 2012. The Microfoundations Delusion: Metaphor and Dogma in the History of Macroeconomics. Cheltenham; Northampton, MA: Edward Elgar Publishing Ltd.

Kunovac, Marina. 2020. Distribucija imovine kućanstava u Hrvatskoj. Hrvatska narodna banka. https://www.hnb.hr/-/i-057.

Malkin, Jesse, and Aaron Wildavsky. 1991. “Why the Traditional Distinction between Public and Private Goods Should Be Abandoned.” Journal of Theoretical Politics 3(4): 355–78.

Mazzucato, Mariana. 2020. Država poduzetnica. Školska knjiga. https://www.skolskiportal.hr/sadrzaj/skolska-knjiga-za-vas/svjetska-ekonomska-zvijezda-rusi-mit-o-podrijetlu-appleova-uspjeha/ (January 6, 2021).

Mazzucato, Mariana, Henry Lishi Li, and Els Torreele. 2020. “Designing Vaccines for People, Not Profits.” Social Europe. https://www.socialeurope.eu/designing-vaccines-for-people-not-profits (January 6, 2021).

McKibben, Bill. 2007. Deep Economy: Economics as If the World Mattered. New York: Oneworld Publications.

Miloš, Jelena et al. 2010. “Temat – s Onu Stranu Schengena.” Zarez XII(282). https://europskaunija.yolasite.com/s-onu-stranu-schengena.php.

Motoyama, Yasuyuki, Richard Appelbaum, and Rachel Parker. 2011. “The National Nanotechnology Initiative: Federal Support for Science and Technology, or Hidden Industrial Policy?” Technology in Society 33(1–2): 109–18.

Murphy, Richard. 2016. The Joy of Tax: How a Fair Tax System Can Create a Fair Society. Penguin, Corgi Books.

Parker, David. 2012. The Official History of Privatisation, Vol. II: Popular Capitalism, 1987-97: 2. Routledge.

Prug, Toni. 2017. “Poduzetnička Država Mariane Mazzucato: Do Razvitka Planski i Bez Poveza Na Očima.” Ideje.hr. https://ideje.hr/poduzetnicka-drzava-mariane-mazzucato-do-razvitka-planski-bez-poveza-ocima/.

———. 2020a. “Argumenti u Korist Javne Prehrane.” Slobodni Filozofski. https://slobodnifilozofski.com/2020/07/argumenti-u-korist-javne-prehrane.html (September 21, 2016).

———. 2020b. “Što Proizvodi Javni Sektor.” Hrvatsko sociološko društvo. https://hsd.hr/hr/2020/06/02/sto-proizvodi-javni-sektor-o-vaznosti-drustvenih-formi-proizvodnje/ (September 21, 2016).

Putnam, Hilary, and Vivian Walsh. 2012. The End of Value-Free Economics (Routledge INEM Advances in Economic Methodology). 1 edition. Routledge.

Samuelson, Paul, and William Nordhaus. 2009. Economics. 19 edition. Boston: McGraw-Hill Education.

Schmelzer, Matthias. 2016. The Hegemony of Growth: The OECD and the Making of the Economic Growth Paradigm. Cambridge: Cambridge University Press.

Shaikh, Anwar. 2004. “The Economics Mythology of Neoliberalism.” In Neoliberalism: A Critical Reader, Pluto Press, 41–49.

———. 2018. Capitalism: Competition, Conflict, Crises. Oxford University Press, USA.

Social Prosperity Network, and Institute for Global Prosperity. 2017. Social Prosperity for the Future: A Proposal for Universal Basic Services. London: Institute for Global Prosperity, University College London. https://www.ucl.ac.uk/bartlett/igp/news/2017/oct/igps-social-prosperity-network-publishes-uks-first-report-universal-basic-services (December 1, 2020).

Solow, Robert. 2008. “The State of Macroeconomics.” The Journal of Economic Perspectives 22(1): 243–46.

Stiglitz, Joseph E. 1989. “Markets, Market Failures, and Development.” The American Economic Review 79(2): 197–203.

Stiglitz, Joseph E. 2000. Economics of the Public Sector. 3rd Revised edition. W. W. Norton & Co.

Weintraub, E. Roy, and Philip Mirowski. 1994. “The Pure and the Applied: Bourbakism Comes to Mathematical Economics.” Science in Context 7(02): 245–72.

WHO. 2020. WHO Establishes Council on the Economics of Health for All. Geneva: World Health Organization. https://www.who.int/news/item/13-11-2020-who-establishes-council-on-the-economics-of-health-for-all (January 6, 2021).

Wixforth, Susanne, and Lukas Hochscheidt. 2020. “A Solidaristic European Strategy for Public Health.” Social Europe. https://www.socialeurope.eu/a-solidaristic-european-strategy-for-public-health (January 6, 2021).

Woodward, Susan L. 1995. Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990. illustrated edition. Princeton University Press.

Wright, Erik Olin. 2011. Vizije Realističnih Utopija. Fakultet političkih znanosti.

Zerbe, Richard O., and Howard E. McCurdy. 1999. “The Failure of Market Failure.” Journal of Policy Analysis and Management 18(4): 558–78.

Žitko, Mislav et al. 2011. “Temat – s Onu Stranu Schengena 2.” Zarez XII(282). httphttps://europskaunija.yolasite.com/s-onu-stranu-schengena-ii.phpeuropskaunija.yolasite.com/s-onu-stranu-schengena.php.

 

O: prilozi o radno-proizvodnim odnosima 12.