Kako sam završila u globalnim operacijama

Pripadam generaciji koja je u bezbrižnim danima svoga jugoslavenskog djetinjstva na televiziji gledala raznovrstan i kvalitetan program, pa tako i fenomenalnu britansku Monty Python ekipu i njihov Smisao života (The Meaning of Life). Bili su mi jako zabavni sa svojim crnim humorom, i iako tada nisam baš mogla razumjeti sve što ismijavaju, jedna scena mi se posebno urezala u memoriju – višespratna zgrada osiguravajuće kompanije „The Crimson Permanent Assurance“ s veselom piratskom posadom širi jedra, diže sidro i u sumrak isplovljava ka horizontu, u nemirni okean međunarodnih finansija kojim vladaju gigantske korporacije.

Radnja se dešava u Londonu 1983. godine. Porodičnu kompaniju preuzima Menadžment opresivne korporacije. Računovođe su sijede čikice, sjede u nizu i rade bez prestanka. Za vratom im pušu supervizori sa štopericama, mladi, ambiciozni, u odijelima, samo se učinku i parama klanjaju. Drugim riječima i slikama – iscrpljeni robovi koji mehanički veslaju u potpalublju dok fijuču bičevi čuvara. Jedan čikica zastane, pogleda u kolegu i dobije otkaz iste sekunde. Site Menadžmentovog robovskog tretmana, računovođe se pobune, sklepaju sebi oružje od uredskog materijala, Menadžment zatvore u sef, a supervizori se sami bace kroz prozor.

Radnja iz budućnosti dešava se 2020. godine u Sarajevu. Jugoslavije ni na mapi. Čini se da je preko noći skončao mučni bosanski niz dekada poslijeratne pljačke i otimanja označen pažljivo, u politički korektnim rukavicama, pojmom tranzicija. Ustvari, bio je to jedan gadan, iscrpljujući, zastrašujući sunovrat, nešto kao mirnodopski nastavak rata. Sve da bi se sada mogli probuditi u jednom novom svijetu, u kojem našim životima i društvenim kompanijama vlada Menadžment.

Januar završava objavom SZO-a o globalnoj prijetnji od virusa. Polovinom marta proglašavaju pandemiju. Stao svijet, stalo sve. Šta bude kad se ne peru ruke… Prva sedmica prolazi u šoku, situacija vanredna, podsjeća na rat. I drugu sedmicu sam kao paralizirana. Navikavam se na neveselu činjenicu da dani počinju prebrojavanjem mrtvih i zaraženih. Svi poslovi i putevi otkazani. Krasan početak svijetle budućnosti. Šta ćemo sad?

Sjetim se Denzlinog „nema druge, neg’ u treću…“ Nađem nekoliko prihvatljivih ponuda za posao u oglasima, privuče me jedan nepretenciozan.  Radi se od kuće, potrebno znati engleski jezik, imati „dobre komunikacijske sposobnosti“, od škole je dovoljna srednja. Iz ostatka teksta nije jasno šta se konkretno radi. Ima informacija da se predstavništvo te globalne grupe nalazi u sarajevskom predgrađu, a Menadžment sjedi u Velikoj Britaniji.

Apliciram i pozovu me telefonom iz agencije za posredovanje pri iznajmljivanju: „Možete li sutra raditi test engleskog jezika?“ Mogu.  Prvo test, pa razgovor. Zovu opet za termin drugog intervjua sa osobom iz agencije. Pričaj o sebi, šta voliš, šta ne voliš, kako provodiš slobodno vrijeme, imaš li hobi, procjena osobnosti valjda. Prođem i to i budem obaviještena da do polovine maja pripremim dokumente koje traže, dođem u firmu kod Šefice u računovodstvo u petak i potpišem ugovor.

Ugovor je tipski, o radu na određeno, probni period od tri mjeseca. O njemu se ne pregovara, već se potpisuje na brzinu, po principu uzmi ili ostavi. Pozicija se zove administrator obrade podataka. Plata je minimalna bosanska, plus topli obrok, plus naknada za prevoz koje nema jer radiš od kuće. Radi se pet radnih dana u sedmici, ukupno 40 sati. Direktor ima pravo usmeno narediti bilo šta, pa i prekovremeni rad – 8 dodatnih sati po sedmici, u slučaju veće količine posla do 52 sata sedmično, a za ono što se zove sezonskim poslovima i do 60 sati sedmično.

Meni treba posao, a Šefica nema vremena za razgovor:

„Znaš li ti koliko mene ljudi još čeka…!“

Vidim, mislim u sebi, jer nije ni pitala da dobije odgovor. Ovdje je riječ samo o 50 ljudi pozvanih kad i ja i o stotinama onih koji već rade, iznajmljeni raznim globalnim projektima i korporacijama. Oglasi nikad nisu zatvarani, mašina ne staje, nije stala ni kad je cijeli svijet stao zbog virusa. Korporacija mora praviti pare i zato trebaju jeftinu radnu snagu kao gorivo. Probudili smo se u budućnosti, u kojoj smo samo ljudski resurs, nešto što se crpi dok se ne potroši. Ide bosanska radna snaga ko balvani, na metar.  Kakve smo sreće, mogli bismo i zaplakati za tranzicijom. O statusu radništva u Jugoslaviji ne smijem ni razmišljati, opasnost od očaja je prevelika.

„Sad s ovim potpisanim ugovorom ideš na biro i doneseš meni odjavu.“

„Dobro, neću stići danas, već je zatvoreno, otići ću odmah u ponedjeljak.“

„Ti si u ponedjeljak na poslu. Ima l’ ti ko od familije otić do biroa, nek zamoli, uradiće oni to.“

„Nema. Nemam rodbine u Sarajevu.“

Mislim u sebi – uđe ti u kuću i još hoće ukućane da raspoređuje šta će ko raditi, gdje će ko sjediti.

„Dobro, onda otiđi rano u ponedjeljak, pa na posao. I ovo mi potpiši, to je ugovor o zaštiti povjerljivih informacija. I svrati sad dole do skladišta, preuzmi opremu.“

Do kraja ove moje radne avanture opremu sam nosala i transport plaćala iz svog džepa. Desktop kompjuter, dva teška monitora, prateći kablovi, nabacani u veliku kartonsku kutiju. Menadžmentove metode uštede. Valja platiti skupa odijela i velike aute.

Na naš prvi radni dan saznamo da radimo za staru, po zlom glasu dobro poznatu Korporaciju. U svom novom pohodu ulijeće na uzbudljivo tržište zelene energije u Velikoj Britaniji. Mnogo hvaljeno „korporativno upravljanje“, preporučeni model za svaki oblik uprave, postavljeno je tako da se neslaganja i pobune onemogućavaju unaprijed. Zabranjeno je razmišljati i odlučivati za sebe. Kao što nama nije rečeno prije potpisivanja ugovora za koga ćemo zaista i šta raditi, tako ni ljudima koji plaćaju plin i struju nije rečeno da je malu, lokalnu, privatnu kompaniju u Velikoj Britaniji kupila velika i ne baš etična Korporacija, u svom poduhvatu probijanja na dinamično novo tržište. To je kao da ti neko uđe u kuću bez pitanja. Preko struje, plina, interneta i „pametnih domova“. I ne bi to moglo tako bez sprege korporacije i države kao plijena političkih stranaka. Tako bogati iz Menadžmenta sebi daju za pravo vladati životom i planetom,  a njima bliski ljudi iz Uprave pomažu da tako i ostane.

U ponedjeljak ujutro na biro, popodne na trening. Korporacija ima svoju akademiju, zato je diplome ne zanimaju. Trening je intenzivan i potreban je vrlo fokusiran napor da pratiš svih 18 otvorenih tabova istovremeno. Trener i supervizor su u Velikoj Britaniji. Učimo o svemu, od energetske politike, kretanja na tržištu i regionalne ustrojenosti energetske mreže za plin i struju do izgleda i funkcija mjerača potrošnje u domaćinstvima. Iako je rečeno da će trening trajati mjesec dana, nakon samo 15 počinjemo primati pozive i razgovarati sa ljudima. Mi smo korporacijski kontakt centar, nas potrošači zovu za sve što im treba, a moj bi posao trebao biti nešto kao službenica na zajedničkom online šalteru Elektrodistribucije i Sarajevogasa. Tako sam barem mislila tada. I ima za tu priliku jedan divan izraz na engleskom: „little did we know…“

Ispostavi se za koji dan da tu nije riječ ni o kakvom intelektualnom radu. Moji stvarni zadaci nisu da administriram podatke, već se pozicija zove – glas (voice). Ja sam ništa više do govorni aparat koji ne treba da razmišlja već da slijepo slijedi protokol Menadžmenta, od riječi do riječi, po strogom algoritmu: ako potrošač kaže da, onda slijedi to, ako kaže ne i usprotivi se, onda uradi to. I da je glas neprirodno ljubazan i da se „kroz njega čuje osmijeh“.

I kreću pozivi, zovu bijesni ljudi, šalju u neku stvar, plač, vriska.

„Zašto ste mi poslali dupli račun?!“

„Zašto mi je račun za pola veći od prethodnog?!“

„Kako mislite da ja sad kupujem struju i plin od  Korporacije, pa mene niko nije pitao, ja to ne želim…!“

Na takva pitanja, po protokolu, odgovaram da nemam pristup računima zbog zaštite njihovih ličnih podataka, ali da oni to mogu sami sve informacije potražiti na internetu, na sajtu Korporacije.

„Ali ja nisam na internetu, ja to ne koristim! To je glupost! Hoću da plaćam račune kao i dosad!“

Pomislim kako je ljudsko pravo da se ne bude na internetu trebalo biti garantirano i zaštićeno prije nego su se države, tehnološki giganti i korporacije dosjetili kako da nas uvuku u svoje mreže.

„Jesi li ti robot? Želim razgovarati s ljudskim bićem.“

U tom slučaju nezadovoljnog potrošača prebacujem starijem agentu, ovlaštenom da rješava upite. Shvatimo ubrzo u grupi da većina tih poziva ne ode nikome, već se vrte unutar naše grupe i svi mi redom tim ljudima pričamo istu priču. Supervizori na naše prijave problema ne reaguju. Čeka se dok čovjek potpuno ne pobjesni od slušanja muzike na čekanju da bi mu opet neko rekao da mu ne može pomoći – i sit svega ode platiti račun, samo da ih skine s vrata, i njih i odrede utjerivača dugova što ih svakodnevno opsjedaju.

Osjećam se kao da sudjelujem u velikoj organiziranoj pljački, i to na prvoj liniji korporacijske odbrane od opljačkanih. Da su uzeli bogatima, mogla bih to podvući pod poravnavanje računa, ali ovo su ljudi koji su jedva plaćali račune i prije harača. Penzioneri, samci, samohrani roditelji, radnici s malim primanjima i velikim porodicama. Jedan fini, mladi i pristojni kolega, shvativši svoj posao ozbiljno, pokušao je riješiti problem jedne bakice. Upozoren je da ne odstupa od protokola.

Bosansko potpalublje nadgleda lokalni Menadžer, a ispod njega po hijerarhiji je pet žena koje odrađuju posao. Imaju i bičeve: mailove, chatove i notifikacije. Govore čudnom mješavinom izvitoperenoga bosanskog sa unakaženim engleskim, uši zabole od eskaliranja, čekiranja i vrapapanja. Nije sasvim jasno ko ljude koordinira i kome se obraćaš za odgovore. Kako mi šaltamo potrošače, tako i Menadžment šalta nas, nema tu neke velike razlike.

Počinju prekovremeni sati. Da bi se činilo da se i ti tu nešto pitaš,  kao kad te mama pošalje po prut, sam sebi izabereš kojih dana ćeš odraditi dodatnih osam sati svake sedmice. Možeš poraniti dva sata u smjenu, možeš ostati i poslije smjene, a može i oboje. U praksi to znači doslovce da tokom radne sedmice samo jedeš, radiš i spavaš, a u vikend strpaš sve ostalo iz svog života. Došli su onda u pitanje i slobodni dani vikenda i rad od kuće. Ide se raditi u firmu čim prođe kriza sa virusom. Ako na pitanje o iznenadnim promjenama i dobiješ odgovor od Menadžmenta, čut ćeš objašnjenje da je takva situacija i da su pitanja suvišna. Ako se oglušiš o naredbu „postupi po uputi“, to se smatra povredom radne discipline, prvo ide opomena, zatim smanjenje plate, a u konačnici i otkaz.

Solidarnosti među ljudima, kolegicama i kolegama nema. Ako se i pomoli, plijevi se kao najopasniji korov. Ako izraziš nezadovoljstvo spram odluka Menadžmenta, smatraju te opasnošću za svoju poziciju. Još će te pozvati agent osiguranja kvaliteta i u stilu sarajevskih šanera reći: „Ne valja ti prva rečenica, trebaš to od riječi do riječi.“ Nigdje više veselih i solidarnih pirata iz osamdesetih da ustanu protiv Menadžmenta i Korporacije.

Presudila je starija gospođa kad je pozvala i rekla: „Nemam da platim ovako veliki račun. Ja sam bolesna i ne mogu podnijeti više ove utjerivače dugova koji me zovu svaki dan. Molim vas učinite nešto.“

Sanjala sam je. Nije mi izlazila iz glave danima. Nije uredu maltretirati slabijeg od sebe. Sasvim lako se u toj situaciji mogu naći i ja, može biti neko moj, može biti bilo ko. Korporacije su svuda. Tamo odakle ja dolazim to nije prihvatljivo i pravilo vrijedi na svim mjestima globusa, za sve ljude i sav živi svijet. Prelomim i dam otkaz.  Desetak ljudi iz moje grupe također.

Mnogi od nas su se zatekli u radnom okruženju u kojem se mora pristajati na sve, kao što se mora jesti i platiti račune. Što bi rekao kolega: „Nisam dosad nikog pljačk'o, a da sam lag'o, lag'o sam.“ Ali su i mnogi govorili – ne, kopali dalje, nalazili bolje, što nije nemoguće, kao što ni u Bosni nije nemoguće naći posao preko oglasa, usred svjetske krize. Tamo sam našla i novi posao, također globalnu operaciju, ali sa mnogo humanijom misijom i boljim uslovima rada.

U pravu je Greta Thunberg kad skreće pažnju na činjenicu da se ljudi ubiše govoreći kako sve rade za budućnost svoje djece istovremeno im potkopavajući tu istu budućnost bjesomučnim usisavanjem resursa planete. Globalne operacije korporacija tu igraju centralnu ulogu i dok je po njihovom, tako će i biti. Analitičari za Deutsche Welle procjenjuju da je zbog Brexita iz Velike Britanije do sada izmješteno preko 10.000 radnih mjesta. Norveška, uobičajeni primjer društvenog blagostanja, godinama je držala prvo mjesto UN-ove liste najsretnijih zemalja. Kad su ove godine u formulu kojom se ta sreća računa, osim visine zarada, kvaliteta zdravstvene usluge i općeg standarda uračunali i faktor iskorištavanja prirode i njenog zagađenja, pala je „lille Norge“ na 15. mjesto. A u okolini Osla se u po noći otvorila rupa u zemlji i progutala trideset domova, zajedno sa ljudima. Nestale još traže; do sada je potvrđeno sedam mrtvih, deset povrijeđenih i najmanje hiljadu evakuiranih.

Važnu lekciju nam je 2020. očitala, na vrlo jednostavan način – iscrpljivanje resursa i gomilanje bogatstva jednih ide na štetu većine drugih, a u konačnici na zajedničku štetu. Tako dalje neće ići. Ogoljela je cara protekla godina do kraja, rastjerala magle i za sobom ostavila samo podsjetnik na najosnovnija egzistencijalna pitanja.  Koliko svako od nas može biti odgovoran u izboru operacija kojima će davati svoju energiju, imajući na umu ono što te operacije rade živim bićima i planeti, našem zajedničkom staništu? Korporacije neće same prestati sa sumanutim iscrpljivanjem resursa, destrukcijom civilizacije i autoritarnom dominacijom nad masama ljudi. Pa čak i da smo svjesni i savjesni, može li to činiti bitnu razliku? Teško, ali morat će. Želim da vjerujem kako još uvijek možemo izbjeći sudbinu vesele piratske družine s početka priče – njihovo punim jedrima naprijed odnijelo ih je predaleko, na sami kraj svijeta, oni napravili katastrofalno pogrešnu pretpostavku i … izvrnuli se u bezdan, sa svim što su posjedovali.

Ime poznato redakciji

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 13/14.