Neka živi korporacija – Boriša Mraović

mar 3, 2021 | 2021., Proizvodnja

Međunarodne korporacije su među najznačajnijim izumima kapitalizma. U posljednjih stotinjak godina rast njihove ekonomske moći i geografsko širenje učinili su od njih ne samo gigantske ekonomske mašine nego i moćne političke aktere od čije volje zavisi sudbina miliona ljudi. Danas su sveprisutne i neraskidivo povezane sa svakodnevnim životom; trgovačke, naftne, prehrambene, poljoprivredne, farmaceutske, automobilske, internetske, uslužne, finansijske i sve univerzalne koje se bave raznim aktivnostima. Korporacije su danas nerijetko u stanju da ostvare sopstvene ciljeve čak i ako je za to potrebno dislocirati brojnu populaciju, onečistiti okolinu, angažovati oružane snage, mijenjati zakone ili ih potpuno ignorisati. Korporacije su, u apstraktnom smislu, forma eksploatacije i realizacije viškova na svjetskom nivou, uspostavljene na strukturi i dinamici nejednakoga kapitalističkog razvoja. One uključuju efekat veličine, nejednaku mobilnosti faktora proizvodnje (kapitala i radništva), varijabilne limite i uslove eksploatacije u vrlo različitim regulativnim okruženjima i ekstrakciju apsolutnih viškova vrijednosti i specijalnih renti koje to omogućavaju na međunarodnom nivou. Dobra ilustracija pozicije korporacija ne samo kao ekonomskih već i političkih aktera je Ministarstvo za odnose s korporacijama koje je 2019. godine uspostavila Kraljevina Danska kao ravnopravno ostalim ministarstvima.

Ovakav položaj korporacija u političko-ekonomskoj strukturi i uloga u dinamici savremenog svijeta nije ishod slučaja, već kompleksne istorije nastanka i rasta korporacija pokretanih svjesnim razvojnim orijentacijama vladajućih klasa pojedinih država. Države su, mnogo više nego što im se to priznaje, primarno odgovorne za nastanak i razvoj korporativnih organizacija. Prve korporacije su direktne pravno-političke kreacije država. Njihovim normativnim akcijama omogućeno je udruživanje osoba u jedinstveno pravno tijelo kojem su data prava, prije svega, da posjeduje imovinu, ali i privilegije, poput one da postoje nezavisno od članova koji ga čine, čime im se omogućava stalno postojanje.

Prvobitna svrha korporacija nije bila primarno komercijalna nego su one služile različitim državnim ciljevima. U 17. vijeku korporacije su upravljale bolnicama, školama, sirotištima, ali učestvuju i u reorganizaciji kolonijalne i imperijalne trgovine. Uspostavljane su korporativnim poveljama koje su definisale ciljeve korporacija. Povelje su izdavali monarsi. Engleska je bila prvak korporativnog razvoja i tamo je definisana pravna norma na kojoj u dobroj mjeri počivaju i savremene korporacije. Najpoznatija iz tog perioda je Engleska istočnoindijska kompanija, osnovana je 1600. godine kao specijalno korporativno i političko „tijelo“ s ciljem „uvećavanja naše navigacije, i promocije zakonite trgovine za dobrobit našeg zajedničkog bogatstva“. Imala je monopol nad ukupnom trgovinom na ogromnom teritoriju od Rta dobre nade na jugu Afrike do Magelanovih stepenica u Južnoj Americi, ali i jurisdikciju – dakle suverenu moć – nad ljudima koji su je naseljavali; imala je pravo da ima vojsku, da ratuje i sklapa mir, propisuje zakone i provodi ih, uspostavlja diplomatske odnose,  izdaje novac i ima svoju zastavu.

Tokom druge polovine 19. vijeka korporacije doživljavaju daljnju ekspanziju. Velike savremene rudarske korporacije kakve su npr. BHP ili Rio Tinto formiraju se u ovom periodu. Trgovačke kompanije se ujedinjuju u formi dioničarskih korporacija, pa tako dolazi do velike koncentracije vlasništva i moći uza sve veću manevarsku snagu i geografski zahvat. Korporacija postaje centralni razvojni model evropskih država koje nastoje da krenu putem Engleske i industrijalizuju svoja društva. Dobar dio i danas prepoznatljivih korporativnih proizvođača, poput na primjer BASF-a, Daimlera, Kruppa i drugih, kreacija su njemačke države koja je tokom druge polovine 19. vijeka uložila ogromna sredstva i napore u sustizanje već industrijalizovanih dijelova svijeta, prije svega Velike Britanije i SAD-a.

Originalni pravni status „osoba“ i „tijela“ dat kapitalističkim korporacijama imao je u retrospektivi vrlo dalekosežne političke posljedice. Kako su primijetili mnogi autori, korporacije pripadaju pravnom prostoru koji se nalazi između, u klasičnom i neoklasičnom određenju, javnoga i privatnoga. Politički ih se ustanovljava i njihovo postojanje zavisi od državne volje, ali ih to ne čini javnim državnim tijelima jer je upravljanje i finansiranje prepušteno privatnim licima. Ova pozicija im je omogućila sve više moći koju uobičajeno opisujemo kao suverenu moć, tj. onu koja pripada državama i istovremeno sve veću slobodu od ove državne regulativne moći. U prostoru koji su uveliko same kreirale korporacije su glavni agenti regulacije. Drugim riječima, režimi regulacije korporativne akcije su od 80-ih godina prošlog vijeka u velikoj mjeri postali kreacije samih korporacija. Privatizacija regulacije dovela nas je u paradoksalnu situaciju u kojoj je suverena moć država u odnosu na korporacije ograničena čak i kada je legitimizovana nečim kao „javni interes“ i s ciljem zaštite stanovništva.

Korporacije su od tada agresivnim i dobro finansiranim lobističkim i pravnim akcijama, potpomognute svesrdnom podrškom i povremeno snažnom rukom država, uspjele da za sebe priskrbe spektar specijalnih prava i privilegija. Suverena moć je i dalje, barem načelno, u rukama država. S druge strane, čim pobliže osmotrimo kako državni aparati u stvarnosti funkcionišu, u kakvoj su istorijskoj vezi sami aparati s korporacijama, šta su sve spremni da učine jedni za druge, kako se u aparatima reflektuje klasna struktura društva i ko su ljudi koji ih popunjavaju, otkriva nam se duboka veza korporativnih formi i državnih akcija u nejednako regulisanom i heterogenom međunarodnom političko-ekonomskom prostoru.

Privilegije su osvojene svuda. Pri Sudu za ljudska prava u Strazburu postoji višegodišnja praksa koja obuhvata stotine slučajeva u kojima su razne korporacije vodile sporove s državama oko kršenja njihovih „ljudskih prava“. U Ekonomskom i trgovačkom sporazumu između Kanade i EU-a (CETA) postoji takozvani Investor-State Dispute Settlement (ISDS) mehanizam, nazvan još i Povelja o pravima korporacija, koja korporacijama daje pravo da tuže države ako donose mjere koje ograničavaju njihovo pravo na profit. Mehanizam je u primjeni kroz djelovanje Internacionalnog centra za nagodbe u investicionim razmiricama (ICSID), koji je jedna od organizacija Grupe Svjetske banke. Na ovom osnovu njemački energetski gigant RWE je u januaru 2021. godine pokrenuo postupak protiv Holandije zbog takozvanog Klimatskog zakona. RWE je 2015. godine završio izgradnju najveće na uglju bazirane termoelektrane u Holandiji, u gradu Eemshavenu, uz trošak od oko tri milijarde dolara. Zakon je usvojen u decembru 2019. godine i postavio je nacionalne ciljeve u vezi sa smanjenjem emisije stakleničkih gasova na koje su se zemlje obavezale Pariškim sporazumom, ne preuzimajući usput obavezu monetarnih kompenzacija. Po ovom zakonu Holandija će 2030. godine zabraniti funkcionisanje elektroenergetskih  proizvodnih sistema baziranih na uglju. RWE je na ovom osnovu pokrenuo postupak u kojem od Holandije traži nadoknadu štete koja će im biti učinjena jer će morati prestati raditi puno prije nego što bi to inače trebalo; šteta je procijenjena na 1,6 milijardi dolara. Tuže ih, dakle, zbog profita u budućnosti, profita koji treba doći.

Wendy Brown u svojoj knjizi Undoing the demos analizira nekoliko slučajeva pred Vrhovnim sudom SAD-a čijim su presudama tokom 2010. i 2011. godine korporacije i biznisi uopšte izvojevali velike pravne pobjede u svojoj borbi s radnicima, potrošačima i stanovništvom Sjedinjenih Država. Odluke su dramatično proširile spektar korporativnih prava i utemeljile sudsku praksu na koju se mogu pozvati. U jednoj odluci ovaj sud je dozvolio korporacijama da izbjegnu kolektivne tužbe koje su godinama bile jedno od glavnih oruđa radničke klase, potrošača i građanstva protiv korporativne ili državne samovolje, primoravajući ljude da vode pojedinačne litigacijske postupke. U još dvije dodatno je ograničeno pravo kolektivnog pregovaranja isključivo na pitanja plate, a ne i uslova rada. U odluci s najdalekosežnijim posljedicama u slučaju Citizen united protiv Centralne izborne komisije sud je dozvolio korporacijama da finansiraju političke komitete, i to interpretacijom po kojoj zabrana ustvari znači ograničavanje prava političkog govora korporacija. Priznavši im status fizičke osobe, sud je, ističe Brownova, efektivno omogućio korporativnom novcu da bez prethodnih ograničenja preplavi izborni proces.[1] Time je, Brownova tvrdi, izvrnut sam demokratski odnos i legitimisano učešće korporacije u političkim stvarima na načelno jednakim osnovama kao i ono svake osobe pojedinačno. Efekat takve norme je naravno radikalna nejednakost u korist korporacija čija je moć da djeluju praktično neograničena, a uloga duboko strukturna na nivou svjetskog sistema.

Ekonomska moć korporacija i stepen koncentracije moći takođe su istorijski nezabilježeni. Prije više od deset godina Konferencija Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj (UNCTAD) procijenila je da je ukupan promet 79 000 transnacionalnih korporacija 2007. godine dosegao 31 trilion američkih dolara. Bio je to rast od 21 posto u odnosu na prethodnu godinu. Ovih skoro 80 hiljada korporacija zapošljavalo je te godine 82 miliona ljudi. Imovina u inostranstvu sto najvećih međunarodnih korporacija tada je procijenjena na 570 milijardi američkih dolara.[2] Osim ogromnih apsolutnih iznosa koje korporacije kontrolišu, karakteristika korporativnog ekosistema je i visoka koncentracija kontrole. Prema istraživanjima koja su pomoću analiza mreže mapirala koncentraciju vlasništva i kontrole korporativnog prometa na svjetskom nivou postoji vrlo visok stepen koncentracije kontrole nad korporativnim vlasništvom.[3] Na uzorku od preko 40 000 korporacija uključenih prema OECD-ovoj definiciji pokazali su da globalna korporativna kontrola ima oblik „leptir mašne“ sa uskim centrom i širom periferijom. Jezgro mreže čini 147 međunarodnih korporacija. Povezanost u centru je mulitiplikovana. Svaka korporacija iz ove centralne zone posjeduje uloge u svim drugim centralnim korporacijama i skupa kontrolišu 40 posto bogatstva u mreži; 737 korporacija, dakle, manje od dva posto, kontroliše 80 % ukupnog prometa cijelog uzorka. Autori ovu centralnu formaciju zovu „super entitetom“, čije postojanje, čak i ako nema dokaza o eksplicitnom zajedničkom djelovanju, otvara važna pitanja o načelnoj slobodnoj trgovini ili jednakosti kapitalističkog takmičenja unutar geografije svjetskog kapitalizma. Vrlo je ilustrativna povezanost među centralno smještenim finansijskim korporacijama (ilustracija ispod).

Ilustracija 1. Vlasnička povezanost centralnih finansijskih korporacija

Izvor: Vitali, Glattfelder i Battiston, 2011.

Koncentracija kontrole u ovom sektoru na prelazu u 21. vijek dobro je dokumentovana. Međutim, a to je takođe jedna od definišućih karakteristika savremenog stanja, odavno je skoro nemoguće analitički jako razlikovati proizvodni i finansijski kapital jer su sjedinjeni u korporacijskim formama i različitim mogućim pravnim oblicima. Korporacije istovremeno i proizvode, ali postoje i kao finansijska tijela čija vrijednost na berzi ne zavisi uvijek ni direktno od stvarnih okolnosti proizvodnje već od poteza, raspoloženja, povremenih hlađenja i naglih zagrijavanja.

Ilustracija 2: Spajanja banaka u SAD-u, 1995–2009.

Izvor: Federal Reserve; GAO

Nema prostora niti domene ljudskog djelovanja i proizvodnje u koje savremene korporacije nisu ugradile svoje lako pokretljive i fleksibilne operacije. Korporacije danas osvajaju svemir. Broj vještačkih satelita u orbiti oko naše planete sada iznosi oko 3000. Više od 1300 pripada SAD-u, kineskih je više od 360, ruskih oko 180, dok sve preostale zemlje svijeta posjeduju nešto više od 800 satelita.  Sve veći broj je u vlasništvu korporacija i ovaj se broj stabilno uvećava. Najviše je Amazonovih, a raste broj Teslinih. Do osamdesetih privatne kompanije nisu mogle lansirati satelite. Od tada je privatno osvajanje svemira značajno napredovalo. Između 2008. i 2019. godine industrija satelita se udvostručila i ukupno je iznosila više od 270 milijardi dolara. U svojim megalomanskim projekcijama osvajanja drugih planeta i svemirskih tijela korporacijske gazde već su javnosti dali do znanja da se u ovim projektima neće obazirati na postojeće međunarodne norme na Zemlji ili u njenoj neposrednoj blizini. U kolonijama koje zamišljaju vladat će ne neki nacionalni ili bilo kakvi demokratski zakoni, već korporacijske norme, pravila i zakoni. U pitanju su, dakle, izrazito totalitarne vizije društva.

Dok se čeka njihovo osvajanje svemira i drugih planeta, na Zemlji korporacije već uveliko rade na totalitarnom premrežavanju cijele planete. Amazon je najbolji primjer s obzirom na to da već godinama usko sarađuju s obavještajnim aparatima država, ali njeguje i puno ulaže i u sopstvene obavještajne službe. Tako je u septembru prošle godine Amazon raspisao konkurs za dva radna mjesta „obavještajnih analitičara“ od kojih se očekivalo da prate osjetljiva i povjerljiva pitanja, „uključujući prijetnje organizovanjem radništva protiv kompanije“. Oglasi nisu prošli neopaženo i nakon javnih kritika radničkih organizacija korporacija ih je uklonila s web-stranice nazvavši ih pogreškom. Ovo je samo jedna dimenzija korporativnog nadzora. Osim nadzora nad radništvom, ogromna pažnja posvećena je nadzoru potrošača. Osim toga, nisu nam do kraja poznate razmjere saradnje korporacija i nadzornih sistema države, ali je istovremeno znano da je puno korporativnih proizvoda direktno povezano sa savremenim nadzornim sistemima. Amazon je, tvrde neki nedavni kritički osvrti, „prijetnja po zdravlje, sigurnost i opstanak najranjivijih i najmanje zaštićenih“. Osim toga, isti izvor primjećuje da „carstvo nadzora uzrokuje eroziju i potkopava centralne demokratske vrijednosti: slobodu govora, jednakost i nediskriminaciju, poštovanje privatnosti i ljudskog dostojanstva“.

Ne smijemo se, naravno, fokusirati na jednu korporaciju i proglasiti je u klasičnom kapitalističkom manevru „zlom korporacijom“ nasuprot koje stoje neke imaginarne, dobre „društveno odgovorne“ korporacije posvećene razvoju zajednica i opštoj dobrobiti. U pitanju je problem strukture međunarodne političke ekonomije koji potiče postojanje i razvoj korporativnih formi kojima je mandat jedan jedini a tiče se povećanja vrijednosti imovine dioničara. Iz činjenice finansijske i političke moći proizlazi spektar metoda kojima korporacije mogu (a to svakako i čine) dalje jačati svoje pozicije spram drugih društvenih i ekonomskih aktera. Ukupne sume koje su korporacije platile po različitim osnovama u gigantskim slučajevima korupcije, prevara i prouzrokovanih smrti i bolesti samo u posljednjoj deceniji ne mogu se ni prebrojati. Sume koje su date da bi se osigurale posebne pogodnosti, a koje nisu bile predmet istraga i procesa, nikada nećemo saznati. Broj direktnih i indirektnih žrtava takođe. Korporacije osnivaju i finansiraju načelno nezavisne think-tankove zadužene za promociju određenih ideja i politika koje u datom trenutku pušu u jedra zainteresovanim finansijerima i obezbjeđivanju „naučnoga“ ili „ekspertnog“ legitimiteta. Već godinama korporacije posjeduju, osnivaju i razvijaju sve vrste medija i koriste ih kao platformu za propagandno djelovanje i promociju svjetonazorskog jednoumlja. Osim toga, veliki broj korporativnih glodura, posebno onih iz finansijskih korporacija, komotno se kreće između korporativnih ureda i vladinih odjela i bez puno rezerve uskače u razne, inače sukobljene uloge – regulatora i regulisanih.

U perifernim, fleksibilno regulisanim geografskim zonama korporativna moć je gotovo neograničena i usko je povezana s ukorijenjenim procesima monopolizacije političke moći. Ni naše prostore nije zaobišao globalni korporacijski pohod. Prodor kineskog biznisa u Srbiju, BiH i Hrvatsku odličan je primjer. Njihov ples na rubovima zakonitosti i prezira vrijedan tretman osnovnog dostojanstva i radnika i korisnika pokazuju razna istraživanja i pojedinačni izvještaji (EJ). Na teritoriji koja je nekada bila Jugoslavija posebno je interesantno pratiti prodore korporacija s Istoka koje u posljednjoj deceniji igraju sve značajniju ulogu u ekonomijama južnoslavenskih zemalja i dalje na jug.

Ako su nas nekada plašili autoritarnim i totalitarnim državama, danas su korporacije, a ne države, egzemplarne forme totalitarnih i autoritarnih organizacija u kojima individualizam, osobenost, višestruki potencijali i vlastito mišljenje ne samo da ništa ne znače nego se i aktivno blokiraju, ograničavaju i disciplinuju. Feudalni despotizam koji je karakterizovao masovnu proizvodnju u korporacijama početkom 20. vijeka vraća se u novom razvijenom obliku. Korporacijski totalitarizam digitalnog tipa, za razliku od svakoga državnog koji je ikada postojao, obuhvatio je društvo, subjekte i prostore proizvodnje u do sada neviđenom obliku. Ušao je i svaku njegovu poru u misiji koja nema svoj početak ni kraj, već samo svoju svrhu – da od svakog pogleda, misli i pokreta, i od prošlosti i od budućnosti napravi profit.

Boriša Mraović

 

Izvori

[1] Wendy Brown, Undoing the Demos: Neoliberalism's stealth revolution, New York: Zone Books, 2015.

[2] Ursula Hjus, „Kriza kao kapitalistička prilika: Nova akumulacija kroz komodifikaciju javnih usluga“ u: U borbi za javno dobro. Analize, strategije i perspektive, Centar za politike emancipacije, 2012.

[3] Stefania Vitali, James B. Glattfelder, Stefano Battiston (2011), „The Network of Global Corporate Control“, PLoS ONE 6(10): e25995. doi:10.1371/journal.pone.0025995.

 

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21. vijeku, br.13/14