“Građanin koji ne cijeni vodu ne zaslužuje da se njome koristi, ali grad koji ne cijeni vodu, česme i fontane ne zaslužuje naziv grada, nego samo naselja.“

Duško Kečkemet, 1982.

Prirodnu i političku granicu Bosne i Hercegovine (BiH) čine dvije rijeke, Sava i Drina, dok se druge rijeke koje čine vodni sistem zemlje pružaju duž teritorija susjednih zemalja. Zbog toga ovaj sistem ima i značajnu međunarodnu dimenziju. Jedno od osnovnih, svima zajedničkih, pitanja je ono o dostupnosti vode za piće. U kontekstu ruralne zajednice ono može biti riješeno jednostavnim pristupom planinskom izvoru, dok u urbanom ili regionalnom kontekstu nužno podrazumjeva kompleksne sisteme vodovoda koji uključuju i sisteme za upravljanje otpadnim vodama. Podaci Svjetske banke pokazuju kako smo jedna od zemalja sa najvećom količinom obnovljivih izvora pitke vode po glavi stanovnika u regionu, sedma u Evropi, a po vodnim resursima bogatija od mnogih zemalja svijeta, uključujući Kinu, Francusku, Njemačku, Japan i SAD.[1]

I pored velikih internih resursa, i generalno dostupne pitke vode, vodni sektor u Bosni i Hercegovini je daleko od zdravog ili razvijenog. Izazovi u vodnom sektoru su raznoliki i u značajnoj su mjeri rezultat procesa postratne, političke i ekonomske tranzicije. Danas ne postoji jedinstveni okvir pravnih normi kojima se uređuje sistem upravljanja vodama, dok je javni sektor upravljanja premrežen katastrofalnim praksama. Najveći dio otpadnih voda se ispušta u rijeke bez prečišćavanja. Samo jedan manji broj gradova u BiH posjeduje postrojenja za tretman otpadnih voda koja su u funkciji (Čelinac, Čitluk, Gradačac, Grude, Ljubuški, Neum, Srebrenik, Trebinje) dok ovakvi sistemi u Sarajevu i Trnovu zahtijevaju ozbiljniju rekonstrukciju. Istovremeno se uvozi nedopustivo mnogo vode za piće. Samo u toku prošle godine uvoz je iznosio skoro 45 miliona litara vode u vrijednosti 10,7 miliona eura, dok je izvezeno 10,6 miliona litara, u vrijednosti 1,62 miliona eura. Stimulativnih mjera za domaću proizvodnju nema jer slobodna tržišta nešto ovako ne dopuštaju.

Sarajevo je trenutno pred posebnim izazovima. I pored resursa, bogatog naslijeđa i bitne uloge vode u javnom životu[2], grad se suočava sa svakodnevnim redukcijama. Ovaj problem je posljedica lošeg održavanja vodovodne mreže, malverzacija unutar sektora, nelegalne gradnje, nelegalnih priključaka te ekspanzije megalomanskih građevinskih poduhvata. Još 1970. godine je upozoravano kako Vodovod nije u stanju osigurati redovno snabdijevanje vodom, te su noćne i dnevne redukcije bile redovna pojava u pojedinim dijelovima grada.[3] Ni nakon ratnih dešavanja, u kojima je vodovodna mreža dodatno oštećena, problem nije riješen na odgovarajući način i pored mnogobrojnih donatorskih sredstava.

Sredstva iz budžeta Kantona Sarajevo namjenjena za oblast vodovoda i kanalizacije uglavnom se usmjeravaju na izgradnju nove mreže, a ne na sanaciju postojećeg sistema koji ubrzano propada. Cijenu vode i način obračuna utvrđuje Vlada Kantona Sarajevo. Preporuka Ureda za reviziju institucija FBiH je da se cijena vode mora povećati.[4] Prema ovom izvještaju cijena vode se nije mijenjala od 1997 godine. Vlada za sada nije uvažila preporuke, a danas bi poskupljenje iznosilo oko 30 procenata. Upitno je ko bi plaćao te račune jer, kako je poznato, mnogobrojni potrošači, uključujući hotele i druge privredne subjekte, nisu prijavljeni. Dugoročno gledajući, ovakav slijed događaja bi mogao pojačati pritiske prema privatizaciji sektora. Dugo je dominantni model upravljanja bio javni, sa različitim kooperativnim eksperimentima. Sada se međutim privatizacija paradigmatski promovira u svim sektorima. Osnovni međunarodni akteri su Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija koja među uslovima za kreditiranje ili trgovinske olakšice zahtijevaju potpune ili djelimične privatizacije vodosistema. Vandana Shiva, autorka knjige Ratovi za vodu, tvrdi: „Pravila nametnuta od strane Svjetske banke i pravila liberalizacije trgovine, skrojena od strane Svjetske trgovinske organizacije, stvaraju sveopšte kulture korporativnih država širom svijeta.”[5]

Jedno od načela upravljanja vodama u BiH je načelo nekomercijalnosti, prema kojem voda u osnovi nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje se mora čuvati, štititi i u skladu s time postupati.[6] Ovo možemo smatrati prvom preprekom privatizaciji. Međutim, moramo biti svjesni da ovaj model upravljanja može biti implementiran i putem koncesija i javno privatnih partnerstava koje predstavljaju oblik privatizacije u širem smislu gdje se privatnom subjektu daje pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogastava i obavljanje djelatnosti od opšteg interesa. Problem je što većina građana ne vidi zamku koja se krije iza pojmova koncesija i javno-privatno partnerstvo.

Osnovno pitanje privatizacije usluga vodosnabdijevanja je pitanje formiranja cijena odnosno pitanje da li će cijene biti formirane na fer osnovi ili ne. Međutim, u osnovi, privatizacija upravljanja znači uvođenje tržišta kao regulatora u distribuciju vode, a tako i „zakone“ tržišta za koje dobro znamo šta mogu značiti. Načelo efikasnosti će usmjeravati privatnikove odluke o ulaganjima, zapošljavanju i uticati na formiranje cijena. Tako negativni efekti mogu biti višestruki, od gubitka poslova, rasta cijena i redukcija, do slabijeg održavanja vodovodnog sistema što ugrožava kvalitet vode i predstavlja potencijalne opasnosti za širenje bolesti.

Jedan od glavnih argumenata za privatizaciju je stanje opterećenosti javnog sektora i posljedično nesposobnost da se osiguraju skupi infrastrukturni projekti kojim bi se obezbijedila čista i dostupna pitka voda za sve. Javni sektor je predstavljen i kao suviše birokratski, neefikasan i korumpiran, dok je privatni predstavljen kao fleksibilan i tržišnim zakonima gonjen da odgovorno i efikasno upravlja ovim resursom. Ovako pojednostavljenim prikazom razlika zaboravljamo važnu činjenicu, kako javni sektor može poslovati i sa gubitkom. Ovo je naročito važno jer su ulaganja u vodovodni i kanalizacioni sistem veliki infrastrukturni projekti koji zahtijevaju značajna sredstva.

Lijepu ilustraciju pronalazimo 2000. godine u gradu Cochambamba u Boliviji, kada su Svjetska Banka i Interamerička razvojna banka prisilile vlast ove zemlje da privatizuju vodne resurse kako bi zadržali tekuće državne kredite, pod izgovorom unaprijeđenja pristupa vodovodnoj mreži. Proces privatizacije je u stvarnosti predstavljao uvođenje monopola i političke kontrole: prvo je privatizirana vodovodna infrastruktura, potom su zatvoreni svi alternativni izvori vode, da bi na kraju i prikupljanje kišnice bilo zabranjeno. Cijena vode se utrostručila. Minimalna plata bila je ispod 100$, a za vodu ste morali izdvojiti oko 20$.

Ovakve mjere su dovele do povećanja siromaštva i bile okidač za pokretanje masovnih protesta. Milioni Bolivijaca su marširali ka Cochambambi zahtjevajući zaštitu prava na vodu. Pokret za odbranu vode uspio je staviti u politički plan zahtjeve poput priznavanje prava autohtonom stanovništvu, nacionalizaciju prirodnih resursa, zaštitu Majke Zemlje i druge zahtjeve. Nova vlada predvođena Evom Moralesom, koji je i sam bio dio pokreta, usmjerila se na provedbu lijevih politika, smanjenje siromaštva i borbu protiv uticaja SAD-a i multinacionalnih korporacija u Boliviji. Međutim, ovaj pokret je samo do određene mjere uspješan jer vlada nije uspjela odgovoriti na sve zahtjeve niti naći način za realizaciju alternativnih mjera. Razlog je taj što institucionalni procesi i njihovi agenti (vladini službenici, parlamentarci, zamjenici, itd.) teže ka tome da ponovo potisnu ljude iz procesa donošenja odluka, a sve kako bi oni zadržali kontrolu nad resursima, zarad boljeg povezivanja s globalnim tržištem.[7]

Sličan slučaj pronalazimo i u Gani, gdje je, u jednom momentu, siromašna porodica morala oko 50 procenata primanja trošiti na račune za vodu. Vlada Gane je 2006. popustila pritisku mnogobrojnih donatora i privatizovala komunalije nazivajući ovaj proces „učešće javnog sektora“, a ne privatizacija. Zbog mnogobrojnih malverzacija, lošeg ugovora sa privatnom kompanijom, nepoštivanja radničkih prava i u konačnici neredovne dostupnosti vode za većinu građana, ovaj put je pod pritiskom civilnog društva, 2011. godine, voda vraćena pod javnu upravu. Trenutno je u vlasništvu državne centralne kompanije koja upravlja preko svojih regionalnih i okružnih kancelarija. Nažalost, pošto su naslijedili 5 godina lošeg održavanja i nikakva ulaganja u mrežu, očekivanja građana u vidu poboljšanja vodosnabdijevanja, još se nisu ostvarila. Jedna od mjera za povećanje učinkovitosti naplate prihoda je bila uvođenje unaprijed plaćenih brojila za vodu. Burna reakcija javnosti je trenutno zaustavila provođenje ove mjere, ali ne i u potpunosti njeno odbacivanje.

Važno je reći da privatizacija vode nije problem samo zemalja u razvoju. Nedavno su u Detroitu, građani masovno isključeni sa vodovodne mreže i ostavljeni bez pristupa pitkoj vodi. Više od 15. 000 siromašnih, radničkih domaćinstava koji su kasnili sa plaćanjem, isključeni su sa vodovodne mreže. Istovremeno je 40 preduzeća sa dugovima u iznosu od 9.5 miliona američkih dolara i dalje regularno bilo na mreži. Slično je i Irska, koja se 2014. godine našla pred bankrotom, bila primorana da privatizira vodu kako bi ispunila uslov za dobijanje financijske pomoći MMF-a. Građani su izašli na masovne proteste i poslali jasnu poruku da privatizacija nije rješenje. Također su odlučili da neće plaćati račune za vodu i na taj način primijenili jednu od lako primjenjivih metoda nenasilne akcije – građanski neposluh.

Jedan od najpoznatiji pokreta je i italijanski Beni comuni pokret za zajednička dobra protiv neoliberalnog upravljanja. Važnost ovog pokreta ogleda se u upotrebi strategije bazirane na direktnoj demokratiji i korištenje dobro poznatog mehanizma – referenduma. Pomoću ove platforme uspješno je mobilizovano na desetine hiljada aktivista. Oni su se uspjeli oduprijeti pritiscima za koje su korišteni i sud i mediji, te na kraju uvjeriti više od 27 miliona Italijana da glasaju protiv privatizacije vode na referendum koji je održan 2011. godine. Pored tog što je uspio povezati teoriju i praksu i ponuditi teoretski artikulisanu viziju koja je inspirisala mnoge male lokalne inicijative, ovaj pokret je ponudio i zanimljivo institucionalno rješenje u vidu Ombudsmana za zajednička dobra. Također, iz ove borbe je nastala i politička alternativa u vidu stranke Alleanza Lavoro Beni Comuni Ambiente (ALBA) ili doslovno prevedeno, Savez za rad, zajednička dobra i okoliš.

Ovi nam primjeri sugerišu najmanje dvije stvari. Najprije kako naše političko djelovanje mora biti utemeljeno na načelima poput samoupravljanja i društvene kontrole, a strategije utemeljene na društvenoj aproprijaciji javnog. Potom nam pokazuju kako, široko shvaćeno, civilno društvo mora uvijek budno paziti jer je kroz tržišnu inkorporiranost i državna firma često prisiljena žrtvovati zajedničke, socijalne ciljeve zarad profita. Ta budna pažnja je prvi korak ka uključenju građana u proces upravljanja ovim resursom.

U tom je smislu ohrabrujući razvoj kojem svjedočimo, kroz zaokret prema inicijativama koje teže ponovnom uvođenju modela javnog upravljanja. Jedan pronalazimo pod terminom rekomunalizacije koja se odnosi na povratak ranije privatiziranih sanitarnih usluga i vodoopskrbe u javno vlasništvo. Glavni razlog za rekomunalizaciju je neuspjeh privatnog sektora da osigura kvalitetne usluge. S druge strane, velike investicije su dostupnije javnim instancama i pod povoljnijim uslovima, dok su radna mjesta sigurnija jer privatne firme operišu po prirodnoj tendenciji smanjenja plaća i kalkulacija sa radnom snagom. Tako je u 180 gradova u 35 zemalja, uključujući Urugvaj, Francusku, Italiju i Boliviju, upravljanje vodnim zalihama vraćeno pod javno upravljanje. U Francuskoj je čak 40 opština odlučilo rekomunalizovati vodosnabdijevanja i to nakon što je u Parizu osnovano javno-komunalno preduzeće 2010. godine. Na taj je način ušteđeno oko 35 miliona eura, a naknada za vodu je smanjena za 8 procenata.

Najvažniji aspekt rekomunalizacije usluga u Francuskoj je uvođenje novog modela upravljanja vodosnabdijevanjem kao javnim dobrom. Grenoble i Pariz ne samo što su vratili javnu upravu nego su uključili i građane i građanke u proces upravljanja tako što sudjeluju u formiranju cijene vode. Iako nisu uspjeli značajno sniziti cijenu vode sav profit ulažu u unaprijeđenje sistema. Sve troškove pokrivaju isključivo kroz cijenu vode. Interesantno je da su zarad bolje usluge građani spremni platiti i višu cijenu ako postoji garancija da će profit biti racionalno potrošen. U ovom slučaju taj garant su sami građani.

Rekomunalizacija vodnih usluga predstavlja mnogo više od puke smjene u vlasništvu ovog servisa, ona nudi novu mogućnost za realizaciju kolektivne ideje razvoja i održivo upravljanje vodama. Drugim riječima, nudi mogućnost društveno poželjnijeg i ekološki održivog upravljanja temeljenog na kvalitetu javne usluge od kojih će koristi imati i sadašnje i buduće generacije. Poučan je i primjer Slovenije gdje je ustavno povjerenstvo slovenskog parlamenta odlučilo da se u Ustav unese i pravo građana na pitku vodu kao zajedničko dobro koje ne smije postati roba, a obrazloženo je potrebom zaštite javnog interesa zbog moguće komercijalizacije vodosnabdijevanja i opasnosti da izvori vode postanu vlasništvo multinacionalnih kompanija.[8]  Ovo je presedan, jer najviši zakonski akt Ustav garantuje da je opskrba pitkom vodom dužnost države koju će vršiti javna preduzeća kojima upravlja država ili lokalna zajednica s ciljem sprječavanja komercijalizacije i omogućavanja pristupa izvorima pitke vode.

Ako se sada vratimo na slučaj BiH, ono što ohrabruje je jačanje otpora gradnji hidrocentrala i okupljanje različitih grupa oko borbe za očuvanja naših rijeka. Ujedinjuje ih jedinstven stav, da prirodna bogatstva nisu samo naše naslijeđe nego da pripadaju svjetskoj baštini i da smo ih dužni zaštiti zbog budućih generacija. Važno je naglasiti da su navedene inicijative uspjele mobilizovati veliki broj ljudi upravo iz razloga što je voda nešto esencijalno i zato što se lako možemo emotivno povezati sa borbama koje se temelje na očuvanju zajedničkih dobara poput rijeka.

Građani i građanke sve više prepoznaju važnost očuvanja i upravljanja resursima i uključivanja u ove procese. Svi ovi napori su važni jer osvješćuju javnost i usmjeravaju pažnju na probleme koji nisu u sferi interesa vladajućih političkih struktura.

Na nedavno održanoj javnoj raspravi o Prostornom planu Kantona Sarajevo mogli smo čuti[9] izjave visoko pozicioniranih političara iz kojih se jasno vidi da zaštita postojećih izvora vode za njih predstavlja kočnicu takozvanom razvoju grada koji se bazira na neplanskoj gradnji ekskluzivnih odmarališta i skupih stambeno-poslovnih objekata koji nisu bazirani na pristupačnim stambenim rješenjima. Njih ne brine što postrojenja za tretman otpadnih voda u Sarajevu i Trnovu zahtijevaju ozbiljnu rekonstrukciju. Koliko je loše stanje sa vodosnabdijevanjem u Sarajevu potvrđuje i nedavna vijest da voda sa vrela Bosne opet nije za piće.

Pravo na vodu uključuje i pravo pristupa postojećim zalihama vode koje su potrebne za uživanje ovog prava, kao i pravo na slobodu od zagađenja vodenih resursa. Nestanak endemskih vrsta ribe u Neretvi, sakaćenje Une betonskim čudovištem kojim žele da zaustave Unac, rast cijena vode ili zagađenje megalomanskim turističkim fekalijama, višestruko će se odraziti na naše živote i zbog toga je neophodno djelovati. Uskoro ćemo vidjeti da li će političke odluke za posljedicu imati uništene izvore, redukcije kao normalno stanje i ogromni rast prodaje vode koju proizvode korporacije kojima smo dali izvore pod koncesije. Drugim riječima, pitanje je da li se trebamo početi spremati za neki scenario poput onog u Boliviji i Gani? Poučeni primjerima teško možemo smatrati da će korporacije, pa čak i državne institucije u nekim slučajevima, staviti interes lokalne zajednice prije profita. Prije nego se to desi treba odlučno krenuti stopama Slovenije ili Grenobla.

U tom je smislu organizirani otpor nužan. Potrebne su, i dodatno ohrabruju, prakse kojima u posljednje vrijeme svjedočimo, razmjena iskustava, resursa i strategija među nezavisnim i kritičkim akterima jednako kao i inovacije organizovanja i javnog djelovanja kroz npr. organizovanje građanskih javnih rasprava. Potrebno je angažovati sve formalne i neformalne participativne kanale i zahtijevati da se ovaj proces učini maksimalno javnim i sa jasnom orijentacijom ka apsolutnoj zaštiti ovih resursa. Na ovaj način se može prekinuti trenutna praksa sakrivanja informacija koja otežava i onemogućava širu građansku participaciju.

Dokle god možemo sačuvati resurse kao zajedničko dobro postoji mogućnost za političku akciju. Upravo zato ovaj proces mora jasno utemeljiti stav kako je voda zajedničko dobro, da takva mora ostati, da ne smije postati tržišna roba regulirana tržišnim odnosima i da pravično obezbjeđivanje opskrbe ovim resursom i njegova najšira zaštita moraju biti osnovni mandat javnog sistema.

 

Bilješke i izvori:

[1] Baza podataka Svjetske banke: https://data.worldbank.org/indicator/ER.H2O.INTR.PC?end=2014&start=1987

[2] Još od kraja 19. stoljeća Sarajevo je prepoznatljivo po mnogobrojnim javnim česmama. Mnoge se nalaze ispred džamija i pored svrhe koja je vezana za vjerski obred često su služile i kao mjesto gdje putnik namjernik može da se osvježi, a zanimljivo je da su bile i mjesto okupljanja mještana gdje bi se odlučivalo o „stvarima iz mahale“. Prema podacima iz Arhiva grada Sarajeva postojale su 152 česme, a danas ih je ostalo svega tridesetak. Možemo reći da ove česme simbolizuju stanje blagostanja i ugodnog življenja, a pošto je voda nezaobilazni element javnog prostora ovo kulturno naslijeđe itekako vrijedi očuvati.

[3] Izvještaj o reviziji finansijskih izvještaja KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo za 2012.godinu Broj: 06 – 03/13. Izvor: https://www.vrifbih.ba/javni-izvj/j-pred/pdf/Izvj_Vodovod_Sarajevo_za_2012g.pdf

[4] Ibid.

[5] Shiva, Vandana. Water Wars: Privatization, Pollution and Profit. New York: South End Press, 2002. 87. (prijevod autorke)

[6] Zakona o vodama FBiH Član 3. stav 2.1

[7] Do određene mjere su uspjeli osigurati ekonomsku stabilnost kroz nacionalizaciju, izmjenu i dopunu ugovora sa transnacionalnim korporacijama i strogu kontrolu državne potrošnje. Globalni uticaj pokreta ogleda se u novom imaginariju koji dovodi u pitanje neoliberalizam, kolonijalizam i kulturnu hegemoniju Zapada – interkulutralizam koji je transformisao sam način bavljenja politikom.

[8] Slovenija: Pitka voda je javno dobro, a ne tržišna roba, pravo na vodu ulazi u ustav. Izvor: https://www.h-alter.org/vijesti/slovenija-pravo-na-pitku-vodu-unijet-ce-se-u-ustav

[9] Radio Crvena antena, Javna rasprava na temu Nacrt B faze izmjena i dopuna prostornog plana Kantona Sarajevo, za period od 2003. do 2023. godine. Izvor: https://soundcloud.com/radio-crvena-antena/javna-rasprava-o-prostornom-planu-ks-od-2003-do-2023

 

 

Esencijalna potreba bosanskohercegovačke kulturne, umjetničke i aktivističke scene (ili pak protoscene) je detekcija i deskripcija sociopolitičkog i ideološkog konteksta unutar kojeg scena egzistira. On se sastoji od dvije dominantne tendencije. Prva kulturu i umjetnost tretira kao tržišne kategorije, a aktivizam kroz oblike pseudoprogresivističkog aktivizma označenog raznim (neo)liberalnim, pro-EU ili filomodernim prefiksima. Druga iste domene tretira u tradicionalističkom, etnocentričnom i atavističkom ključu.

Treba primjetiti kako su obje u direktnoj korelaciji sa osnovnim ideološkim tendencijama u Prvom svijetu kapitala, tj. na Zapadu. Prva i dominantnija je neoliberalizam koji se reprezentira kao isključivo ekonomski prefiksiran emancipacijski diskurs tržišta koje navodno svima (na globalnom, lokalnom i subjektivnom planu) omogućava ostvarivanje ekonomskog prosperiteta, a realizira se kroz liberalizaciju uvjeta za širenje kapitala – putem privatizacije, derogiranjem socijalnih aspekata države i subvertiranjem organiziranja klase neposjednika. Druga značajna ideološka diskurzivnost na snazi u Prvom svijetu i (posebno) na njegovoj periferiji je nekonzervativizam. Ova se diskurzivnost organizira kao konstelacija reakcionarnih ideja utemeljenih na etnocentričnoj koncepciji države[1], desekularizaciji države, normalizaciji i instalaciji arhaičnih obrazaca u društveni normativ, diskriminirajućem odnosu spram žena i seksualnih manjina[2], te na tretmanu umjetnosti i kulture u tradicionalističko-etnocentričnom ključu.

Dvije diskurzivnosti funkcioniraju u stanju kohabitacije[3] neokonzervativni aspekt proizvodi društvo na gore navedene načine, dok ga neoliberalni strukturira u skladu s interesima kapitala. Obje, domene kulture i umjetnosti (kao i sociopolitički poredak sâm) tretiraju kao postideološke kategorije postideološkog društva koje se realizira dvojako, kao kapitalistički poredak razmjene koji se u svojem suvremenom izdanju reprezentira kao konstelacija ekonomskih, “tržišno uvjetovanih” odnosa i kao poredak uprave koja se legitimira u liberalno-demokratskoj formi kao navodno posthistorijskom obliku socio-političkog uređenja putem kojeg je omogućena društvenu i kulturna hegemonija.[4] U korjenu procesa modernizacije kapitalizma stoji modernizacija “interne logike” organizacije proizvodnje, o kojoj sve češće govorimo kao o pomaku od fordističke proizvodnje (locirane u tvornicu i usko vezane uz serijsku traku) ka postfordističkoj – kao onaj koji je cijelo društvo mobilizirao u tvornicu i eksploatacijski pogon.

Kapitalistička modernost u provinciji

Pored toga što se u BiH (kao i u regionu) kapitalizam stalno i iznova predstavlja kao da “još” nije “u potpunosti” primijenjen, isti se sistem često povezuje sa provincijalno konceptualiziranim označiteljima koji simplistički upućuju na “prosperitet” i “red”. Ovo najbolje demonstrira dominaciju kapitalističke modernosti kao epistemološke logike organizacije vladanja. Iako ovako konceptualiziranu modernost Prvi svijet kapitala reprezentira kao univerzalnu modernost, kao spektar značenja i znanja o “najboljim” oblicima organizacije socio-političkog poretka, ona se realizira prije svega kao izraz geopolitičke i ekonomske dominacije struktura moći Zapada – što ne znači da Istok, kao konstelacija geopolitičkih interesa i kulturnih matrica, ne pripada registru kapitalističke modernosti. I bosanskohercegovačka verzija, iako je po svojim epistemološkim uzusima, uspostavljenim tokom devedesetih godina, zapravo predmoderna, ona, u gore naznačenom smislu, bez ostatka pripada širem registru kapitalističke modernosti.

Šta je sa postfordističkim oblikom proizvodnje u regionu? U onoj mjeri u kojoj postfordizam označava proizvodnju koja ekonomiju i ektrakciju profita temelji na estetizaciji robe materijalno proizvedene negdje drugdje (u Trećem svijetu), postfordistička proizvodnja, bar u strateškom obliku, u regionu ne postoji. Ipak, ako postfordizam shvatimo kao pomak ka prioretiziranju industrija usluga, konverziji države u protržišnog, kolonijalnog kompradora koji egzistira kao agentura interesa vladajućih, ekonomiju temelji na deindustrijalizaciji i doprinosti produkciji prekarnih klasa i lumpen proleterijata, vidimo da je postfordizam u regionu razvijeniji nego se to na prvi pogled čini.

Dakle, politički problem nije, kako to mainstream diskurs često artikulira, “manjak napretka u procesu euroatlantskih integracija” ili korupcija (koja je inherentna, ne incidentna u kapitalizmu), nego pristanak na takvu interpretaciju sociopolitičke “situacije” koja zanemaruje operacije koje sadrže, ali i nadilaze lokalne konzervativne načine organizacije politike i društvenih konflikta. Kapitalistička ideologija se očituje kao implicitni pristanak na neoliberalizam – privatizaciju, komodifikaciju[5] društva i inflitraciju logike kapitala u sve sfere egzistencije – te kao rješenje za sve sistemske probleme, uključujući posebno one koji proizilaze iz neokonzervativnog spektra.

Ovdje vidimo drugi veliki pomak ove ere, onaj ideološki koji se sastojao od deideologiziranja politike, od depolitizacije same politike. Kako je to tvrdio Althusser, parafrazirajući, ideologija interpelira, tj. “zaziva” subjektivitet[6], a taj je subjektivitet u tzv. postideološko doba formatiran na način da “misli” da je slobodan, tj. lišen ideologije u onoj mjeri u kojoj je potčinjen istoj. Ovdje pronalazimo suštinu djelovanja kapitalističke ideologije kao par exellance ideologije koja ne dopušta da je se proglasi ideologijom, tj. koja se predstavlja kao (racionalističko- reduktivistički) antipod ideologiji. Takvo se političko djelovanje ne izvodi u ime nekog politički eksplicitnog institucionalnog diskursa, nego u ime ekonomije kao maske (i instrumenta) hegemonije te u ime “oslobođenja” populacije od politički eksplicitnih oblika ideologije.

U tom kontekstu, budućnost, kako je dominatni dio BH društva zamišlja, nije zapravo puno bolja od sadašnjeg potpunog kolapsa politike u provincijalno-plutokratski primitivizam; kolapsa medija u populističku profanost; kolapsa kulture u provincijalni, proto-buržoaski mrak malograđanskog manirizma i pro-tržišnog aktivizma te potpunog kolapsa društva kao političke kategorije.

Depolitizirana kultura u tržišnoj matrici eksploatacije

Kakav ulog u svemu ovome igraju kultura i umjetnost? Kritikom rane postfordističke komodifikacije kulture bavila se još klasična kritička teorija.[7] Osnova ove kritike počiva na strukturnom povezivanju logike prozvodnje i domena kulture. Međutim, oblici postfordističke komodifikacije i eksploatacije koji su na snazi danas ne komodificiraju samo kulturu u organiziranom obliku, nego cijelu populaciju, ali i kognitivnu nutrinu njenih pripadnika, mišljenje i pažnju, iskorištavaju kao resurs i izlažu ideološkoj indoktrinaciji. Znakovit primjer je razvoj tzv. ekonomije pažnje koja komodificira samu pažnju i tako je angažira kao tržišnu kategoriju.
Cijeli spektar tzv. PR industrija, industrija vizualnih komunikacija i dizajna, koncept tzv. brandiranja, kao i vezani procesi spektakularizacije društva (u smislu proizvodnje društva i kao resursa i kao potrošačke kategorije) izrastaju na ovom osvajanju unutrašnjosti[8] i kao navodno ideološki neutralan registar estetizacije tzv. kreativnosti. Tu se ona komodificira u ime afirmacije kulture kao zasebnog sektora naizgled nepovezanog sa društveno-političkim procesima i diskurzivnom moći.

I neokonzervativni tretman kulture kao populističkog instrumenta promocije predmodernog arhaizma, i neoliberalne tendencije ka komercijalizaciji[9] i mobilizaciji kulture u oblik poduzetništva svode kulturu tek na domenu kojom valja „efikasno upravljati“ radi ekstrakcije profita odnosno osiguranja hegemonije u registru kulture. Stoga je, u konačnici, depolitizirana kultura, cilj i jednih i drugih. Ovakva kultura nije, naravno, apsolutno impotentna u kritici odnosa moći, društva i kulture, ali se ona, u najvećem broju slučajeva svodi, izvodi iznutra, kao kritika onih aspekata strukture moći koje se prepoznaje kao prepreka opštoj komodifikaciji, a ne kao kritika kapitalističkih odnosa dominacije.

Stoga, ukoliko kulturu želimo angažirati i proizvoditi kao društveno (pa i umjetnički, teorijski i artikulacijski) relevantan modus operandi interpretacije i proizvodnje poretka, ona mora biti iznova politizirana. Ovo se naravno ne odnosi na politikantsku instrumentalizaciju kulture u ime bilo atavizama, bilo sitnih interesa, bilo tržišta ili struktura moći koje ga zagovaraju. Misli se, prije svega na razvoj antagonističkog diskursa u odnosu na hegemoni, konzervativni, institucionalni i tržišni, diskurs. U tom slučaju, politizacija kulture znači analizu kulturnih formi kao ekstenzija ideoloških logika, ali i artikulaciju ovih formi u obliku kritičke distance naspram navodno objektivnih i univerzalnih normativnih logika u epistemologiji kulture.

Pored toga, politizaciju kulture treba misliti i kroz formu političkog organizovanja. U tom je smislu potrebno naznačiti kako političko i kulturno-političko organiziranje Ljevice (kao pretpostavljenog mjesta proizvodnje alternativa) barem po nekim mišljenjima, „već dulje vrijeme napušta institucionalne organizacijske oblike borbe i okreće se ‘aktivizmu’ te s njima povezanim novim društvenim pokretima, uglavnom posvećenim ‘identitetskim politikama”.[10] Redukcija aktivizma na borbe koje kulturne ili aktivističke identitete ispostavljaju u oblike jedine političke subjektivnosti, bez sumnje je nepoželjen razvoj. Međutim, iako „često neučinkovit ili kraćeg roka trajanja, aktivizam, dakle, ima svojih nedostataka,…nikako ga ne treba u potpunosti odbaciti. Radije promisliti kako ga smislenije uskladiti s organizacijskim oblicima borbe.”[11]

Kako se ne bi palo u gore naznačenu zamku, politizacija kulture se mora izvesti kroz kritičku distancu naspram kapitalizma i kao strukture moći i kao ideološke matrice i mora obuhvatiti dva nastojanja.

Najprije je potrebno insistirati na političkoj subjektivnosti kao subjektivnosti političkog diskursa, a ne obliku estetizacije njegovih partikularnih pretendenata ili nositelja. Čini se kako je koncept „scene“ koji implicira postojanje i kritičke distance od normativa, ali i strukturiranje višeg cilja i dalje okvir unutar kojeg je ovakvo organiziranje moguće misliti. Međutim, o političkoj relevantnosti scene možemo suditi tek u odnosu na to koje strukture moći definira kao neprijatelje i cijeniti je kao društveno relevantnu tek ukoliko se pojavljuje kao diskurs distance i antagonizacije hegemone moći kapitalizma, a ne kao njegov tihi partner, hipsterizirani advokat ili saučesnik.

Krucijalni zadatak scene mora biti ponovno u domenu kulture kao političkog polja, uključiti analizu institucija koje materijalno opredmećuju ideološke vektore unutar ranije diskutiranih tendencija. Upravo povratak strukturnoj važnosti institucije, u epistemologiju djelovanja vraća ideju o diskursu moći u registar političke borbe, te polje kulture proizvodi u polje političke borbe.

 

Bilješke i izvori:

[1] Gdje se misli i na percepcije države kao ekstenzije etničkih identiteta, tj. naroda, ali i na strukturiranje političkog diskursa na temelju percepcije istih kao ekstenzija zagovaranja interesa etničkih identiteta.

[2] Primjetno je naravno da u zadnje vrijeme veliki dio raznih LGBTIQ agendi na Zapadu postaje komodificiran te sveden na tržišno-turističku kategoriju. Komodifikacija ovih oblika aktivizma dakako dolazi u paru sa depolitizacijom istih, tj. u obliku odustajanja od niza političkih, feminističkih i anti-patrijarhalnih borbi koje su nekad inherentno bile integrirane u LGBTIQ agendu.

[3] Cf. David Harvey (2003). The New Imperialism. Oxford–New York: Oxford University Press.

[4] Cf. Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man (1992). New York: Free Press.

[5] Komodifikacije (od engl. commodity – roba) je, najjednostavnije rečeno, proces pretvaranja neke materijalne ili nematerijalne kategorije u robu, tj. u razmjensku vrijednost koju valorizira tržište, tj. logika kapitala.

[6] Cf. Louis Althuser (2008). On Ideology. Radical Thinkers, Book 26. New York, London: Verso.

[7] Cf. Max Hokheimer, Theodor Adorno (1989). Dijalektika prosvjetiteljstva. Sarajevo: Veselin Masleša – Svjetlost.

[8] Tzv. kreativne i komunikacijske industrije koje se, u obliku raznih branding inicijativa kombiniranih sa mizernim pseudo-produhovljenim, corporate guru agendama i tržišno senzibiliziranim retorikama, pojavljuju zadnje desetljeće također su jedna od tipičnih neoliberalnih ideoloških praksi komodifikacije umjetnosti. Ovdje se često radi i o takvom historijskom revizionizmu koji socijalističku modernost komodificira domesticirajući je u kapitalističku modernost – što je strategija koja uveliko doprinosti depolitizaciji društvenih konflikta, ali i profanizaciji involviranih umjetnosti.

[9] Ovdje se ne zagovara opskurantizam ili povlačenje kulture u underground, nego se kritizira svođenje kulture na tržišnu kategoriju.

[10] Astra Taylor (2016). “Protiv aktivizma”, Le Monde Diplomatique (hrvatsko izdanje), https://lemondediplomatique.hr/protiv-aktivizma/ (17.06.2016.).

[11] Ibid.

Inicijativa “slobodna zona” živa je i u Sarajevu. Radio CRVENA Antena je bio u posjeti mladim ljudima koji stoje iza ove ideje transformiranja javnog prostora. Razgovarali samo sa njima i sa njihovim komšilukom o tome šta stoji iza ideje da se jedno ničije smetljište transformira u slobodnu zonu za odmor i razonodu mladih ljudi. U prilogu možete poslušati njihove komentare, ideje, brige i odgovore.

Interview je vodio i snimio: Haris Sahačić
Muzika: Haris Sahačić
Produkciju ove radio reportaže finansijski je podržao Olof Palme International Centar

English:

Initiative “Free zone” is alive also in Sarajevo, Radio CRVENA Antenna visited young people who are standing behind this idea of transforming public space. We spoke with them and with their neighbors about the background of the action to transform an no mans depot into a free zone for leisure of young people. These are their comments, ideas, hopes, concerns and answers.

Interview was produced and edited by: Haris Sahačić
Music: Haris Sahačić
The production of this radio reportage was financially suported by Olof Palme International Center

#slobodna-zona-sarajevo #međunardoni-centar-olof-palme #radio-crvena-antena #sarajevo #javni-prostor

Na druženju sa članovima i članicama Centra za zdravo starenje Općine Novo Sarajevo ukazala se prilika za razgovor sa predstavnicama i jednim predstavnikom različitih sekcija koje djeluju unutar Centra za zdravo starenje Općine Novo Sarajevo. Tako su nas kroz aktivnosti centra proveli gospođe Senada Zametica, Jasmina Musić, Zrinka Kalaba i gospodin Mustafa Šalaka. Osim o centru ovaj put se u mikrofon Radija Crvana Antena govorilo o komšilucima nekad i sad, problemima kućnih savjeta danas i o borbi protiv samoće i otuđenosti.

Snimio i uredio: Haris Sahačić
Muzika: Haris Sahačić
Produkcija: CRVENA, 2015
www.crvena.ba
Istraživačko – aktivistički program GRADOLOGIJA
www.gradologija.ba
Program podržavaju: Fond otvoreno društvo BIH i Olof Palme International Center

#gradologija #FODBiH #Olof-Palme-Centar #radio-crvena-antena #crvena #haris-sahacic #centar-za-zdravo-starenje-opcine-novo-sarajevo #općina-novo-sarajevo

Na druženju sa članovima i članicama Centra za zdravo starenje Općine Novi Grad za Radio CRVENA Antena govorili su Faruk Tuzović i Mina Filipović. Osim o aktivnostima Centra i ovaj put govorilo se o komšilucima nekad i sad, problemima kućnih savjeta danas i o borbi protiv samoće i otuđenosti. Ostatak ekipe koja nas je dočekala, počastio nas je svojim izvedbama nekoliko starogradskih pjesama.

Snimio i uredio: Haris Sahačić
Muzika: Haris Sahačić
Produkcija: CRVENA, 2016
www.crvena.ba
Istraživačko – aktivistički program GRADOLOGIJA
www.gradologija.ba
Program podržavaju: Fond otvoreno društvo BIH i Olof Palme International Center

#gradologija #FODBiH #Olof-Palme-Centar #radio-crvena-antena #crvena #haris-sahacic #centar-za-zdravo-starenje-opcine-novi-grad #općina-novi-grad #sarajevo

Inicijativa o umjetničkom uljepšavanju haustora je zahvaljujući mladim entuzijastima i entuzijastkinjama okupljenim oko inicijative hART već odavno poznata, uglavnom u gradu Sarajevu. Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA je podržala jednu intervenciju koju je upriličila grupa umjetnika/ca okupljenih oko inicijative hART a Radio CRVENA antena je zabilježila dio atmosfere. Razgovarali smo sa umjetnicima/cama, organizatorima/cama, posjetiteljima/cama i komšilukom.

Interview vodio i uredio: Haris Sahačić
Muzika: Haris Sahačić
Produkcija: Radio CRVENA Antena 2016

#pofalići #međunardoni-centar-olof-palme #radio-crvena-
antena #sarajevo #javni-prostor #hART #umjetnicke-intervencije-u-javnom-prostoru #komšiluk #radio-anketa

Na druženju sa članovima i članicama Centra za zdravo starenje Općine Centar Sarajevo ukazala se prilika za razgovor sa dvije osobe slične starosne dobi ali dijametralno različitih svjetonazora. Ovaj put razgovaralo se i u mikrofon Radija Crvana Antena govorilo o ašikovanju u provinciji, međuljudskim odnosima, 80-tih, komšiluku, redu i adetima, post-ratnoj obnovi i zanimljivim usporedbama sa vremenom u kojem danas živimo.

Snimio i uredio: Haris Sahačić
Muzika: Haris Sahačić
Produkcija: CRVENA, 2015
www.crvena.ba
Istraživačko – aktivistički program GRADOLOGIJA
www.gradologija.ba
Program podržavaju: Fond otvoreno društvo BIH i Olof Palme International Center

#gradologija #FODBiH #Olof-Palme-Centar #radio-crvena-antena #crvena #haris-sahacic #centar-za-zdravo-starenje-opcine-centar #opcina-centar #sarajevo

#sarajevo-album #actopolis #armina-pilav #haris-sahacic #radio-anketa #radio-crvena-antena #goethe-institut-sarajevo #danijela-dugandzic #crvena #vedad-islambegovic

My visit to Belgrade ACTOPOLIS project resulted among others also with this interview that I conducted with Mirjana Radovanović and Miloš Miletić from the Organisation KURS Belgrade. Interview gives an interesting insight into the issues that are surrounding the Sava ma'la.

Moja posjeta Beogradu i projektu ACTOPOLIS rezultirala je između ostalog i intervjuom koji sam imao zadovoljstvo uraditi sa Mirjanom Radovanović i Milošem Miletičem, članom i članicom ogranizacije KURS iz Beograda. Intervju pruža zanimljiv uvid u probleme koje okružuju Sava ma'lu.

#actopolis-belgrade #mirjana-radovanovic #miloš-miletic #udruzenje-kurs #beograd #savamala #radio-crvena-antena #haris-sahacic #crvena #goethe-institut-beograd

#sarajevo-album #actopolis #armina-pilav #haris-sahacic #radio-anketa #radio-crvena-antena #goethe-institut-sarajevo #danijela-dugandzic #crvena #ibrica-jašarević