Prikazivanje zazornog: urbano stanje i okviri političke imaginacije – Boriša Mraović

maj 28, 2021 | 2015., Proizvodnja

Obrisi političke pripadnosti

Društveni zahtjevi koji se ispostavljaju u javnoj sferi, od druge polovice dvadesetog vijeka, sve se više mogu svrstati pod rubriku „identiteta.“[1] Identitet i razlika se od 80-ih i 90-ih uspostavlja kao politička platforma raznorodnih pokreta širom svijeta, od nacionalno-oslobodilačkih do seksualnih, koji sve više zamjenjuju pokrete zasnovane na zahtjevima široke ekonomske i društvene jednakosti. Uprkos konceptualnim problemima1 tako je otkrivena „politika identiteta“ koja će se u svoj svojoj kompleksnosti izručiti, sa različitim ishodima, na istoriju ovih prostora, ali i na mnoge druge teritorije i ljude. Nema sumnje da je političko organizovanje duž ovih linija značilo neizmjerno mnogo za status različitih grupa, u smislu ‘osvajanja sloboda’ pa smo svjedočili nastanku desetina novih država, ali i mobilizaciji različitih manjinskih populacija širom već postojećih.

Istovremeno, otvaranje koje ovdje nastaje, na mnogim je mjestima poslužilo kao prilika za zatvaranje drugih frontova i ubrzo se sloboda svela na dva osnovna zahtjeva, kao što kaže američki istoričar Erik Foner (2015:14): „da se posjeduje oružje i da se vladu makne sa vrata“ dok se borba za jednakost svela na kulturnu borbu grupa da ih se „društveno prizna“. U isto su vrijeme, sa javne scene sistematski sklonjene koncepcije slobode „mnogo zainteresovanije za pitanja jednakosti i ekonomskih prava, i na kojima moramo insistirati“ (Foner, 2015: 14; vidi i: Fraser, 1997). Posebnu epizodu ovog istorijskog „otkrića“ identiteta čine tzv. „demokratske revolucije“ u Jugoslaviji i u zoni pod uticajem Sovjetskog saveza. Ovdje će ponovno otkrivene razlike i istosti, pokrenuti još uvijek nezavršeni proces cijepanja teritorija prema zahtjevima svježe emancipiranih nacionalnih bića. Sarajlić (2010) tvrdi kako je ovakva konstrukcija pripadanja izvedena prije svega kao, postmodernim duhom zaogrnuto, otkrivanje i njegovanje „kulture kulture.“ Nema sumnje kako ovi procesi stoje u određenoj vezi sa inflacijom relativizacije, ukoliko se ovo uzme kao jedna objedinjujuća karakteristika postmodernog zaokreta.

Moguće posljedice ovih događaja, onima koji su u 90-tim živjeli ili pratili njihov razvoj, dobro su poznate, a malo istorijskog istraživanja može nam ponuditi uvid u širi kontekst ovih promjena i njihove posljedice. Kolektiv koji počiva na razlici čiji je temelj kulturni, dakle narodi ili nacionalnosti, je u ideologemama koje ga razrađuju, ništa drugo nego prirodno stanje, jedina moguća sudbina čovječanstva. Ovakve interpretacije poriču istoričnost grupnog fenomena koji nastaje kao proces proizvodnje, artikulacije i održavanja osnovnog sadržaja razlika koje prati crtanje granica duž ovih razlika pa u slučaju prevelike sličnosti, granice postaju važnije od samih razlika i glavni markeri razlike same. (vidi: Bart, 1969/1994).

Ovo je suština državne granice i suština nacionalnog projekta. Tek sa razvojem moderne interpretacije državne forme postaje moguće zamisliti kolektiv koji ima neku vrstu prventstva na određenom teritoriju, što je približno ono što predstavlja naciju. Nacija koja nastaje u dijalektici spram neke teritorije zasniva se na interpretaciji temporaliteta jednog prostora i postaje moguća tek sa modernim utemeljenjem državnog statusa. Tek tada jedna teritorija postaje dostupna za retroaktivnu kostituciju koja onda otkriva „duše“ naroda, narodnosti i nacija kao organski povezanim sa teritorijom odakle slijedi njihovo suvereno pravo. U tom, smislu nema razlike između političkih teritorija zasnovanih na pravu prvenstva, duši i pravu naroda ili onih zasnovanih revolucionarnim činovima. Tek iz perspektive moderne države, bila ona stvarna ili tek željena, teritorija postaje „izvor smisla“ za određenu grupu bez obzira na to na čemu se on temeljio. Međutim, osim radom graničnih službi, granice se održavaju i kao kontinuirani rad u sferi kulture koji traži, pronalazi i ispostavlja razliku i upravo je zbog toga doba velikih prevrata i ratova, kada se otvara prilika da se granice preispitaju, pomjere ili redefinišu, doba kad se ovaj rad upinje do svojih krajnjih granica (vidi više u: Vlaisavljević, 2007). Rad u kulturi međutim nikada nije završen i svako se veliko kulturno zdanje omeđeno kulturnim granicama, koje se kontinuirano popunjava i samo u sebe uvrće, neprekidno suočava i susreće sa drugim oblicima rada na diskursima i registrima pripadnosti, ali i alternativnim praksama proizvodnje prostora i znakova pripadnosti.

Nepregledna praksa proizvodnje urbanog života pruža mnoštvo primjera, a predstavlja i krucijalni primjer bujanja alternativa praksi proizvodnje prostora i društvenosti, odnosno onoga što bi se moglo nazvati „izdaja identiteta“, barem onog uspostavljenog unutar dominantne kulture (vidi: Levi, 2009: 124). Razmatranje ovih ukrštanja i „izdaja“ nam može pomoći u kritičkoj rekonstrukciji savremene artikulacije granica, unutrašnjosti i izvanjskosti, razlike i istosti. Može nam i signalizirati odakle treba početi ovu rekonstrukciju zamišljenu kao politički čin konstitucije, čin koji koketira sa nekom idejom zajednice, čin koji ne završava deklaracijom već se tek u praksi koja oko njega nastaje (ili ne) transformira (ili ne) u političku i socijalnu činjenicu.

Pripadanje, mjesto i prostor

Na psihološkoj ravni, osnova lične identifikacije je tjelesna. Svako pojedinačno ima tijelo, koje nosi ime i tako prepoznaje samoga ili samu sebe, ili ju tako prepoznaju drugi, registruje administracija i tretira sudstvo. Iako se češće opisujemo vrijednosnim terminima pa smo: „pošteni“, „istinoljubivi“ „romantični“ ili „patriote“, ili frazama iz ličnih biografija, pa tako za sebe kažemo da smo: npr. „posvećeni detaljima“ ili „timski igrači“ sve su ovo tek naknadni dodaci (i društvene konstrukcije) na bazu samoiskustva koje počiva na iskustvu i predstavi tjelesnosti. Prije nego se u sopstvenom iskustvu učvrstimo kao tijelom omeđena jedinka, kao slika, neki francuski psihoanalitičari bi rekli, tek smo „raskomadano tijelo“ (le corps morcelé).[2]

Kada je u pitanju grupno pripadanje ili identifikacija u igri su neki drugi elementi. Na bazičnoj ravni, pripadnost porodici označena je prezimenom, ali i odnosom spram i unutar ovog kolektiva. Pripadnost klubu je nešto drugo, samoprepoznavanje kao nekoga ko stanuje u, ili je iz jednog grada, ima određeno državljanstvo ili se prepoznaje kao član ili članica određenog naroda, kulturno ili politički konstituisane grupe je nešto treće. Gotovo bez izuzetka pripadnost će biti uokvirena i prostornim znakovljem uz čiju će pomoć biti konstituisana ova pripadnost. Bio to privatni prostor porodice, kvart, grad, država ili fudbalski stadion.

Od sredine 60-tih godina 20. vijeka u „okolišnoj psihologiji“ (environmental psychology) niz istaživanja nastojao je konceptualizovati i opisati relacije između „mjesta“ i individalnih identiteta. Konceptualizacija je varirala od „identiteta vezanog za mjesto“, „osjećaja mjesta“, do „vezanosti za mjesto“. Fokus ovih istraživanja bio je na neposrednom iskustvu odnosa sa mjestima koja su izvori smisla odnosno tačke „simboličke važnosti“ koje su u odnosu sa društvenim, emotivnim i ka akciji usmjerenim obrasci ponašanja. U tom je smislu naglasak bio na mikro-prostornim odnosima poput stana, komšiluka, mjesta posla itd. Druga su se istraživanja počela zanimati za odnose unutar manjih gradova dok se u geografiji pčelo govoriti o „regionalnim identitetima“. Neka su istraživanja iz sredine 80-tih pokazala kako je povezanost sa određenim mjestom često povezana sa autobiografskim značajem koje individue pridaju određenim mjestima. Takođe su pokazala kako postoji pozitivna povezanost između emotivne veze spram lokacije i političkih aktivnosti unutar određene zajednice. Svakako da će se veze i značaj veza razlikovati zavisno od toga koliko je dugo i koliko značajno iskustvo specifičnog prostora. Na ove će odnose uticati i drugi faktori, poput npr. mjesta rođenja ili posjedovanje imovine (stana ili zemlje) (Lalli, 1992).

Kasnije, sve značajniji postaje rad na istaživanjima „urbanog identiteta“ koji konceptualno komplikuje pitanje individualnog odnošenja spram prostora i ispituje ove odnose unutar novog obzora velikih urbanih sredina, tradicionalno opisivanih kao mjesta anonimnosti i otuđenja (Lalli, 1992). Analizirajući rast gradova u 20. vijeku, Kuvačić (1970: 81-82) piše kako se gradovi „šire na bazi špekulantskog tlocrta, u kojem osnova nije stambena jedinica ili rajon, već gradilište koje se mjeri dužinom ulične fronte.“ Vrtoglavi rast urbanih naselja neizbježnim je učinio pitanja o tome kako se mijenja značaj mjesta za individualne obrasce doživljaja i odnose pripadanja. Osnovni izazov s kojim se ovdje susrećemo je povezati različite ravni unutar kojih se oblikuju odnosi pripadanja koji povezuju pojedince, njihove referentne grupe i definišu temporalno-prostorne okvire ovih odnosa.

U odnosu na prostorne predstave ili prakse potrebno je razlikovati individualne relacije povezane sa mjestima i teritorijama od onih koji izviru iz karakteristika i istorijskih uslova samog mjesta, njegovih fizičkih ili kulturnih posebnosti. Možemo ovu razliku označiti kao razliku između fenomenološkog i subjektivnog mjesta. Individualno pozicioniranje u odnosu na ovu razliku biće funkcija ‘simboličkog mjesta’. Simboličko mjesto se konstruiše u jeziku i fizičkom prostoru kao gomilanje i ispisivanje značenja i znakova vezanih za istoriju i svakodnevnicu specifičnog mjesta koji se oblikuju i kao politička, etička, kulturna ili emotivna, gomilanje koje je posredovano dejstvom formalnih i društvenih institucija.

Već dugo se govori o tome kako je, s obzirom na gigantski razvoj gradova koji su postali nepregledni konglomerati sačinjeni od nekada posebnih cjelina jasno označenih centrom i okruženjem, sama definicija grada u pitanju. Zbog toga, arhitekta Richard Ingersoll (1992) kaže kao su „gradovi postali fenomeni koje nije moguće opisati“. Ukoliko je ovo tačno onda nam je na raspolaganju tek mogućnost da gradove zamislimo odnosno, imaginiramo kao cjeline, kao odvojene identitete, kao razlike.

Nije rijetkost da osoba koja cijeli život provede u New York u Brooklynu nikad ne vidi kakvo drugo naselje ovog grada. Iako mali grad, i u Sarajevu će za mnoge, naselja uz brda ili ona daleko od centra ostati trajna nepoznanica, mistično ili zazorno mjesto. Ovo znači da, bilo koji oblik deklaracije ili prakse pripadnosti čiji je referent grad, mora, barem djelomično počivati na naknadnoj konstrukciji odnosa, odnosno zajednice na koji se referenca sa kojom radimo odnosi. U tom smislu simoblički grad uvijek, kao ideja nekog zajedničkog obzora, kao i nacija, postoji jedino u činu kolektivne imaginacije učvršćenom mjestima i znacima pripadanja koji organiziraju mišljenje i praksu.

Moć imaginacije

Ideja koju je, istina u okvirima istorijskih i teorijskih istraživanja vezanih za pojam nacije, uveo Benedict Anderson, utvrdivši, u svome poznatom djelu „Zamišljene zajednice“ da je imaginacija u osnovi fenomena koji određujemo kao nacionalni (Anderson, 1983/2006) nam može poslužiti kao okvir i za proučavanje statusa gradova u odnosu na politička vezivanja. Iako primarno ograničena na istraživanje nacionalnog, nakon paradigmatske promjene u društvenim naukama poznate kao „lingvistički zaokret“, postaje jasna šira eksplanatorna moć koncepta. Operacija imaginacije tako postaje ključna za razumijevanje različitih društvenih i političkih institucija, uključujući i instituciju mjesta, odnosno društvenosti prostora kao „zamišljenog okruženja (Cınar & Bender, 2007).

Anderson, u naknadnom izdanju ovog značajnog djela, u dodanom eseju „Mapa, popis, muzej“ pokušava dopuniti značajan propust u originalnoj analizi nastao, kako sam primjećuje, zbog neuvažavanja činjenice da prostorne jednako kao i temporalne transformacije (kojima Anderson pripisuje krucijalan značaj) učestvuju u konstituciji nacionalnog obzora političkog. Nacija bi se tako mogla posmatrati kao specifično diskurzivno prostorno-vremensko jedinstvo koje u imaginaciji traži i pronalazi svoj referent. Imaginaciji su potrebni osnovni parametri, materijal s kojim radi. Nacija je, kao i grad, gusta mreža znakova, ponekad sukobljenih ili tek labavo povezanih. Jedni će biti neposredno čitljivi, poput npr. imena ulica, institucija ili grafita dok će za pravilno čitanje drugih, kakvi su na primjer oni arhitektonski ili znakovi političkih promjena, trebati uložiti dosta napora ili raspolagati određenim specifičnim znanjima. U nekim slučajevima, kada imamo posla sa gradovima sa dugačkom istorijom, možemo opaziti slojeve znakova slične slojevima zemljine kore. Svaki od ovih slojeva će nam otkriti ponešto o periodima prošlosti kada je nastao. Nerijetko će na ruševinama ili temeljima starih građevina nicati nove pa će i čitanje znakova biti teško ili nemoguće. Kako bi se orjentisali, potrebno nam je autoritarno tumačenje koje će izdvojiti „sliku od pozadine“ i tako razabrati bitno od nebitnog.

U ovom se smislu može reći kako je kolektivna imaginacija javni proces posredovan onim što bi se moglo nazvati „simbolički režim“.[3] Simbolički režim možemo odrediti kao okvir unutar kojeg osobe pripisuju značenja prošlosti i sadašnjosti. Za režim se kaže da je na snazi. Ovo označava činjenicu da je, u bilo kojem prostorom uokvirenom kolektivu, u bilo kojem trenutku, moguće identifikovati mrežu ispletenu od značenjskih čvorova i identifikovati konkretnu aktivnost određenih instanci koje djeluju unutar i preko granica okvira koji organizira operaciju imaginacije. Ovo znači prepoznati, ne samo simboličku mrežu već i institucije i materijalne prakse, djelatne unutar simboličke mreže putem kojih se uspostavlja dominantni prosječni javni diskurs.

Opšti narativ jednog grada razvija se u procesu koji je po definiciji javan i u odnosu na koji se uspostavlja sama pretpostavljena javnost. Ovo znači da dominacija, ni u kom slučaju, nije potpuna i sugeriše da je nemoguće pronaći simbolički režim koji je u stanju da potpunosti prekrije javno polje i totalitarizira ga u odnosu na specifične elemente diskursa. Tako je svaki pojedinačni režim realizovan kao dominacija određenih grupa nad sredstvima za simboličku reprodukciju, u svakom trenutku, izbušen dodatnim, alternativnim, distancirajućim, subverzivnim ili neprijateljskim diskursima koji nastaju kao rezultat individualnog i kolektivnog rada na instaliranju razlika i lomova i borbe oko kontrole nad kanalima koji omogućavaju javni govor.

Prostor grada je zbog toga moguće posmatrati kao kompleksni tekst više autora, nad kojim ne postoji kontrola, tekst koji se kontroliše dok se izmiče kontroli, tekst koji ispusuje međuigra dominantnih i alternativnih tendencija (Donald, 1992; Palonen, 2008). Emilia Palonen (2008:220) kaže kako je, ono što ona naziva, „grad-tekst“ (city-text) istovremeno „sistem reprezentacije i objekat političke identifikacije.“ Tako je grad kao tekst mjesto koje nikada jednostavno „ne označava ideologiju onih koji drže vlast niti zrcali političke diskurse“ (Palonen, 2008:220), već je konstruisana reprezentacija koju dominantne društvene sile variraju kroz selekciju elemenata, kako bi održali iluziju koherentnosti, i zaštitili je od „subverzivnih elemenata.“

Jednom kada ideju javne sfere konketno prostorno smjestimo, postaje nam jasan niz materijalnih i tehničkih zahtjeva koje je neophodno ispuniti da bi se javnost kao mjesto rasprave moglo pojaviti. Onda nam postaje jasno koliko je koncept javnosti nedostatan bez rasprave o dominaciji nad samim mehanizmima konstrukcije javnosti u savremenom dobu koji uključuju i dominaciju prostorom koja se konstruiše kroz javni diskurs koji uspostavlja i održava simboličku mrežu i definiše okvire imaginacije i reprezentacije unutar kojih se uspostavljaju odnosi pripadanja i udaljavanja, definišući tako i ono što bi trebala biti suština gradova. Tamo gdje su pripadanja i razlike nabijeni značenjem, često će biti neophodno i svaki pojedinačni grad dodatno označiti znakom pripadanja koji mu nije nužno inherentan.

Na ravni istraživanja procesa planiranja, transformacije u gradnji urbanog teksta, preusmjerile su pažnju na male „akupunkturne projekte“ koji ispituju dinamiku unutar lokalnih zajednica, dinamiku inače nedostupnu formalnim procesima planiranja (vidi: Brudet, 2013). Istovremeno, istinsko prisustvo ovih zajednica u procesima planiranja zavisiti će od stepena u kojem će se veza između zajednice i mjesta razvijati i kao politička veza koja vodi akciji i intervencijama u proces upravljanja. Tu vidimo i teorijsku granicu „urbane akupunkture“: iako privremeno može razdrmati uobičajeno stanje, uzroci dugoročnih problema ostaju nedirnuti. Drugim riječima, i ova perspektiva odbija da uvidi istinsku političku dimenziju grada, odnosno svodi je na tek sekundarnu funkciju generalnog političkog i ekonomskog kretanja čiji su ciljevi jedni i jedini, neupitni, oni ekonomskog rasta. Izbjegavajući da se bavi uslovima unutar kojih planiranje operiše, ova praksa tako potiskuje činjenicu, na koju je ukazao još davno Lewis Mumford, „da se od početka XIX stoljeća, veliki gradovi ne tretiraju kao javne institucije, već kao privatni trgovački pothvat u kojemu je sve dopušteno što unaprijeđuje obrtaj sredstava i porast vrijednosti nekretnina“ (Kuvačić, 1970: 81).

Mape, narativi i emancipacija

Grad je i slika i ideja koja nam se u svijesti stvara i u svijest vraća. Grad je i ime. Tako ih razlikujemo i pamtimo, tako ih lociramo, tako o njima pričamo i u odnosu na ovo ime ih razmještamo na našim mapama. Ime grada marker je za one koji se u ovom ili onom gradu rode, za one koji u njemu žive ili umiru, za one koji u grad dolaze, kao marker u ličnom sjećanju, mjesto rođenja ili privrememog pravnog statusa – prebivanja. Tragove ovog bilježenja pronalazimo kao tačke na mapi svijeta gdje nas je naša avan(turistička) želja odvela, kao epizode našeg života koje se rado (ili nerado) sjećamo ili kao naš jedini i posljednji horizont. Markeri pripadanja, imaginarni čvorovi u odnosu na koje se pripadnost uspostavlja, ispituje i reuspostavlja, će biti svuda.

Jedan od osnovnih alata kojima se prostor totalitarizira i konstruira kao prostor ovog ili onog narativa je mapa. Mapa razdjeljuje, povlači granice i definiše teritorij unutar kojeg će važiti određeni poredak stvari, i predstavlja politički instrument i alat moći koji oblikuje imaginaciju. (Anderson, 1983/2006). Ona je isto tako i istorijski fenomen, odnosno onaj koji se mijenja pod uticajem istorijskog razvoja. Drugim riječima, mape su politički instrument pa se politički i mijenjaju. Samo od druge polovice 20. vijeka, nastalo je preko 60 novih država, a i danas traju različite borbe, ili se cijeli teritoriji nalaze u limbu, jer postoji zahtjev ili namjera da određeni subjekt nacrta svoju političku mapu ili se ucrta unutar neke već postojeće. Ideja mape kao znaka i dokumenta koje se tiče teritorije tako obuhvata ono što bi mogli nazvati geo-tijelo (geo body – vidi: Anderson 1983/2006: 171) kolektiviteta koje tek u spajanju temporalno-spacijalnog dostiže konzistenciju koja čini jedinstvenim fenomen kakav je nacija.

Mape kojima je premreženo, i tekstovi od kojih je sačinjeno Sarajevo jako su zamršeni. Nećemo pretjerati ako odnos Sarajeva kao mjesta, sa Sarajevom kao mapom, odredimo kao duboko traumatičan. U prelazu od imperijalnih preko jugoslovenskih, do nezavisnih, jedinstvenih i cjelovitih bosanskohercegovčkih, u 90-tim će kroz samo središte grada biti ucrtana nova politička granica i to ona ratna. Ono što se danas zove grad Sarajevo potpuno je nova prostorno institucionalna konfiguracija. Najprije je 1994. godine usvajanjem Ustava Federacije BiH, ukinut grad i umjesto njega ustanovljen kanton Sarajevo. Usvajajem Protokola o organizaciji Sarajeva 1996. godine, Grad Sarajevo svodi se na četiri gradske općine (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad). Iste godine, kroz proces „reintegracije“, naselje Grbavica koje je četiri godine bilo nedostupan onima sa desne strane Miljacke ponovo postaje i zvanični dio grada.

Ako se vratimo na metaforu „raskomadanog tijela“ čini se da prilično dobro može opisati i stanje u kojem se Sarajevo nalazi kao i istorijski proces koji je grad doživio. Niz traumatičnih iskustava „komadanja“ i „sašivanja“, koja uvijek znače smjenu dominantnih simboličkih režima i, po pravilu, transformaciju reprezentativnog prostora grada (vidi: Salecl, 2000), sačuvani su u iskustvu i materijalnosti prostora kao podsjetnici na ono tijelo koje se nekada činilo cjelovitim, bez obzira na sve rupe i procjepe kojima je bilo izbušeno i ispresjecano. Od čega se tačno sastoji ova transformacija i šta se gubi (ili možda, paradoksalno, dobija) u procesu komadanja? Analiza jednog komadića urbane stvarnosti nam može pomoći da ocrtamo odgovore.

Godine 1972. u produkciji sarajevskog Sutjeska Filma izrađen je kratki film „Fasade“ koji je režirao Suad Mrkonjić. Film na izvanredan način uspjeva uhvatiti službenu državnu naraciju socijalističke Jugoslavije u napetosti spram jednostavne urbane stvarnosti koja stoji kao inertni marker neuspjeha zvaničnog projekta da eliminiše nejednakost i tehničku i tehnološku nazadnost. 1970. godine, u Sarajevu se organizira veliki državni skup na kojem će se obilježiti 20 godina samoupravljanja, same suštine jugoslovenskog društvenog eksperimenta. U sklopu priprema za ovaj veliki skup, u netom otvorenom sportsko-poslovnom kompleksu „Skenderija“, na kojem će učestvovati i Tito, organizator se susreo sa jednom neugodnošću. Dio Gundulićeve ulice, u neposrednoj blizini Skenderije nije dostojan jednog ovakvog događaja i da bi od zvaničnih pogleda sakrila poluruinirane stambene jedinice u ovoj ulici, organizator odlučuje da izradi ogradu i na nju postavi oglasne plohe na kojima će ponosno najaviti: 20 godina samoupravljanja. Montaža suprotstavlja snimke skupa, euforičnih aplauza i figure vođa, i snimke zagrađivanja oronulog naselja kao i obične epizode svakodnevnice iza novosagrađene ograde.

Ulica se u međuvremenu izmjenila, jedan njen dio stoji potpuno uništen, a spomenuto naselje, u filmu skriveno iza ograde, danas izgleda slično onome sa početka 70-tih, s tim da su neke građevine potpuno propale dok su druge još uvijek nečiji dom. Nasuprot njemu, tamo gdje je nekada bila tvornica tekstila, stoji mamutski stakleni objekat, u proporcijama koje višestruko prevazilaze one najveće građevine u neposrednoj blizini, zgrade skupštine. Jedan dio ulice i danas je prekriven oglasnim panelima. Njihova uloga danas međutim nije da fizički sakriju bilo šta, iako su uredno poredani duž ostataka pogona Vladimir Perić Valter.

Na mjesto slave samoupravljanja došli su tek nasumični znakovi potrošnje. Ako je samoupravljanje sa panela „prodavalo“ veliku priču emancipacije kao kolektivnog projekta, ikone, znakovi i poruke danas prodaju tek proizvode za individualni užitak ili ličnu „komodifikaciju“ kroz ulaganje u obrazovanje, što su svojevrsna formule emancipacije danas: uloži, kupi, prodaj, umnoži – emancipacije iskovane od elemenata iskustva kupovine, proizvodnje samog sebe kroz objekte u posjedu (Novi Peugeot 208: Probudi svoju unutrašnju energiju; EFSA u 5% najboljih u svijetu!).

Mogli smo ne tako davno vidjeti i plakat koji poručuje „Revolucija!“, a radilo se o ko zna kojem proizvodu. Ovdje se ponovo vidi na koji način logika profita i povezane prakse marketinga, reklamiranja, brendiranja, od bilo koje, ako uopšte smijemo upotrijebiti ovu riječ – uzvišene ideje, za tili čas, nakon jedne „brainstorming“ sesije, može postati parola na gigantskom panelu ili natpis na majici. Bilo kakva, u principu, subverzivna ideja može biti iskorištana da be se nešto zaradilo i ne treba nas začuditi ukoliko uskoro, uz sliku nekog najnovijeg automobila, pročitamo: „Samoupravljanje – potpuno novo doba“ ili nešto tome slično.

Parola emancipacije kao otkriće novog, kao zajednički napor da se konstruiše društvo na novim načelima, na novim vizijama, zamijenjeno je ovdje stalno novim parolama, koje se smjenjuju prije nego uspjemo da zaboravimo prethodne pa se onda sve miješa u nepreglednom kovitlacu slika i riječi. Istovremeno, zajedno sa brisanjem emancipacijskog projekta sa horizonta mogućnosti, generalizirano je politički struktuirano nasilje lijepo izraženo u tvrdnji Michael Denninga (2010:79) kako je u kapitalizmu, „jedina stvar gora od eksploatacije, ne-eksploatacija“ odnosno bivanje izvan režima najamnog rada. Kroz kontinuiranu proivodnju zaštitnih zona i periferije, kroz proizvodnju rubova sistema i potpuno izvlaštenih populacija, reprodukuju se uslovi neophodni za održavanje ovog nasilja, a oni su (uslovi) generalizirana, sistemska korupcija, koja nema nužno veze sa plavim kovertama, već se proizvodi i praktikuje na svim razinama društvene i institucionalne konstrukcije kao stanje duha, kao duh sadašnje epohe.

Grad kao politički horizont

Danas se čini da budućnost gotovo da ne može ne biti budućnost grada. Samosvojnost urbanog fenomena upućuje na to kako imaginacija na djelu u konstrukciji grada nije istovrsna operaciji imaginacije čiji je referent zajednica (krvi, mesa, ustava ili deklaracije). Zbog toga se moramo upitati da li, i kako, razvoj gradova utiče na odnose političkog pripadanja, posebno u ranije opisanim uslovima. Pošto je „grad dominanta forma kolektivnog života“ (Badiou, 2014) onda nam transformacija gradova mora nešto moći reći o transformaciji drugih formi i odnosa pripadanja. Forma i ideja grada može predstavljati okvir unutar kojeg je moguće graditi drugačije, avangardne odnose pripadnosti i društvenosti i drugačiju viziju političkog djelovanja. Na to su nas podsjetile masovne, dugotrajne okupacije prostora u gradovima širom planete kojima svjedočimo u posljednjih nekoliko godina, kao i inicijative koje gradove i život u gradu stavljaju u centar rasprave o jednakosti i društvenoj pravdi. To je sva suština onoga što zovemo „pravo na grad“. Ne radi se tu ni o kakvom pravu kojeg bi po pojedinačnim žalbama ili tužbama trebalo da štiti sud, već upravo o mogućnosti stvaranja radikalno drugačijih političkih vezanost, koje u zajedništvu i mnoštvu onoga što grad jeste traži zametke ove mogućnosti.

Da li dominacija grada i ono što ona u budućnosti donosi može donijeti i promjene u oblicima i značenjima pripadanja kao političkog smiještanja i osnove djelovanja? Teško je vjerovati da se išta slično može dogoditi, barem ne brzo i jednostavno. Bilo kakva dalekosežna promjena zavisiće od različitih sila. Ipak, u trenucima „neobičnih konvergencija“ efekti novih, privremenih, urbano definisanih formi pripadanja nas ponovno mogu zateći nespremne. Ovo nas međutim ne treba plašiti. Umjesto toga, politički je zadatak biti spreman da se, duž linija spajanja i razdvajanja koje su u ovakvim momentima stanu ispisivati, uključi u borbu i kroz kombinirane napore razvije radikalno drugačiji okvir imaginacije, okvir koji bi mogao pomoći u reformulaciji referenata političkih odanosti i vezanost kao i ciljeva političkog djelovanja. Ovim se putem ne može poći bez projekta i figura emacipacije. Bez njega ostajemo zarobljeni unutar neumoljivih ciklusa oplodnje kapitala kojima je „strano sve što je ljudsko“ odričući se čak i prava da razvijamo drugačiju viziju koja zamišlja bilo kakvo „carstvo slobode“. Grad možda može biti jedna takva figura, a projekat mora biti elaboracija ove figure kao motiva političke imaginacije.

 

Izvori i bilješke

Althusser, L. (1971/2001). Lenin and philosophy and other essays. New York: Monthly Review Press.

Anderson, Benedict (1983/2006). Imagined communities: Reflections on the origin and spread of nationalism. New York: Verso Books

Badiou, Alain (2014) A present defaults – unless the crowd declares itself”; dostupno na: http://www.versobooks.com/blogs/1569-apresent-defaults-unless-the-crowd-declares-itself-alain-badiou-on-ukraine-egypt-and-finitude

Barth, Frederic. (1969/1998). Ethnic groups and boundaries: The social organization of culture difference. Long Grove: Waveland Press.
Brubacker, Rogers & Frederick Cooper (2000) Beyond „identity“, Theory and Society 29, 1-47.

Burdett, Ricky (2013) Designing urban democracy: mapping scales of urban identity. Public Culture, 25 (2). 349-367

Cınar, Alev & Thomas Bender (2007) „Introduction: The City: Experience, Imagination, and Place“ u: Alev Çınar & Thomas Bender (ur.) Urban imaginaries: locating the modern city, Minesota University Press.

Denning, Michael (2010) Wageless Life, New Left Review 66, pp. 79-97.

Donald, James (1992) “Metropolis: The City as Text,” u: Robert Bocock & Kenneth Thompson Social and Cultural Forms of Modernity (ur.), Cambridge: Polity Press. 417–61.

Fraser, Nancy (1997) Justice Interruptus: Critical Reflections on the “Postsocialist” Condition, Routledge.

Foner, Erik (2015) Struggle and Progress – interview with Erik Foner, Jacobin 18, ljeto 2015; 9-23.

Ingersoll, Richard (1992) “The Disappearing Suburb,” Design Book Review 26.
Kirn, Gal (2012) Transformation Of Memorial Sites in The Post-Yugoslav Context, u: Daniel Šuber & Slobodan Karamanić (ur.) Retracing Images, Brill Online Books and Journlas, 251-281

Kuvačić, Ivan (1970) Obilje i nasilje, Zagreb:Praxis.

Lalli, Marco (1992) Urban-Related Identity: Theory, Measurement, and Empirical Findings, Journal of Environmental Psychology (1992) 12, 285-303.

Lacan, Jacques (1983) Spisi (izbor), Beograd, Prosveta.

Levi, Pavle (2009). Raspad Jugoslavije na filmu: Estetika i ideologija u jugoslovenskom i postjugoslovenskom filmu, Beograd: Biblioteka XX vek.

Palonen, Emili. (2008). The city-text in post-communist Budapest: Street names, memorials, and the politics of commemoration. GeoJournal, 73 (3), 219–230.

Salecl, Renata (2000) Where is the center? dostupno na: http://www.westfaelischer-kunstverein.de/uploads/pdf/2000_realplaces/salecl. pdf

Sarajlić, Eldar (2010) „Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika“, Mostar: Status.

Vlaisavljević, Ugo (2007) Rat kao najveći kulturni događaj: ka semiotici etnonacionalizma. Meuna-fe 1950 Publishing.

[1] Identitet je najprije razvijen kao koncept u indivudalnoj psihologiji, da bi se kroz decenije proširio se širom društvenih nauka. Ovdje nemamo prostora za iole šire razmatranje koncepta identitata. Navedimo samo, kako su, kako su, ne tako davno, Brubacker i Cooper (2000) ponudili argumente protiv upotrebne vrijednosti koncepta u društvenim naukama tvrdeći da na neodgovarajući, statički, način tretira pitanje grupnog pripadanja i odnošenja i da ponekada „može značiti previše, ponekad premalo, a ponekad apsolutno ništa“(1).

[2] Poznato je da nervni sistem pri rođenju djeteta nije dovršen pa tako imamo još uvijek nerazvijene osjete vida, sluha, itd. ova nedovršenost ima i psihološke posljedice, vidi: Lacan, Jacques (1983) Spisi (izbor), Beograd, Prosveta.

[3] Simbolički režim bismo mogli opisati kao mrežu dinamički povezanih značenja i aktera koji djeluju u odnosu, unutar i preko imaginarnih granica društvenih grupa. Mogli bi razlikovati dvije dimenzije simboličkog režima: ono što se ponekad označava kao „ideološki aparati države“ koji obuhvataju: pravni, obrazovni, politički, informativni i kulturni sistem koji su različiti izrazi dominacije kroz forme države (vidi: Althusser, 1971/2001) i dimenziju odnosa moći na mikro nivou koji funkcioniše kao infrastruktura širih struktura.