Nova zora u Čileu – Darko Vujica

dec 11, 2020 | 2020., Proizvodnja

U oktobru 1988. godine u Čileu je raspisan plebiscit o tome treba li ili ne Augusto Pinochet ostati na vlasti do 1997. godine. Opcija koja se protivila nastavku Pinochetove vlasti pobijedila je s 55,99 % glasova unatoč pritisku koji je tokom kampanje trpjela i strogoj kontroli medijske mašinerije u rukama vojne hunte. Kampanju je vodio Eugenio García. Njen simbol bila je duga koja je simbolizirala opozicioni blok stranaka i želju za boljom budućnošću. Tako se rodila pjesma koja je obilježila kampanju – La alegría ya viene, Chile (Čile, radost dolazi). I protivnici i zagovarači ostanka Pinocheta imali su po 15 minuta za emitiranje svojih spotova i stajališta 30 dana do dana referenduma. Iako je puno više novca potrošeno za kampanju za Da, opcija protiv dominirala je u svim tehničkim segmentima. Iz tog vremena je također poznat spot u kojemu je Pinochetov propagandni aparat u spot pjesme Radost dolazi namontirao nekoliko momaka s fantomkama i Molotovljevim koktelima s porukom: „Marksist dlaku mijenja, ali ćud nikada.“

izvor: i.pinmig.com

O vremenu plebiscita 1988. u Čileu Pablo Larraín snimio je dobar film – „No“ – koji se može gledati i kao dokumentarac o samoj kampanji. Pobjeda protivnika režima podrazumijevala je sazivanje višestranačkih izbora i kraj diktature. Budući da je Pinochet bio jedini kandidat na plebiscitu – i da je izgubio – ostao je poznat naslov Alberta Gamboe, novinara nekadašnjeg dnevnog lista Fortín Mapochoa, koji je tim povodom napisao: Trčao je sam, a završio drugi!

Nakon nešto više od trideset godina od plebiscita na kojemu je narod Čilea izglasao kraj diktature, Čileanci i Čileanke na plebiscitu održanom u oktobru ove godine odlučili su pokopati ustav napisan za vrijeme Pinochetove diktature.

Vojni udar i diktatura

Na izborima 1970. godine u Čileu je pobjedu odnio kandidat Narodnog jedinstva Salvador Allende. Allendeova vlada nacionalizirala je određene sektore, među kojima je najpoznatija nacionalizacija rudnika bakra na čijoj su se eksploataciji prethodno bogatile tvrtke iz SAD-a. Provedena je redistribucija prihoda podizanjem plaća i jačanjem kupovne moći. Paralelno s procesima koje je pokrenuo Allende, administracija SAD-a, na čelu s tadašnjim predsjednikom Richardom Nixonom, započela je aktivnosti na političkoj i ekonomskoj destabilizaciji Čilea. Sjedinjene Američke Države su već po pobjedi Narodnog jedinstva čileanskoj ekonomiji nametnule različite blokade. Svaki novi sličan potez čileanske vlasti ih je pogoršavao. Osim ekonomskih blokada, vlada SAD-a financirala je određene medije te organizaciju protesta i štrajkova reakcije. Vojska na čelu s Augustom Pinochetom izvršila je državni udar 11. septembra 1973. Allende se toga dana ubio u predsjedničkoj rezidenciji La Moneda. Od tog dana započela je brutalna represija nad pristašama vlade Narodnog jedinstva. Vojska je pozvala na prijavu pristaša vlade zbog „izdaje domovine“. Hiljade ljudi uhićene su i odvedene na stadion Čile, a potom na Nacionalni stadion Čile gdje su bili podvrgnuti mučenju, premlaćivanju, psihološkom zlostavljanju i izgladnjivanju, dok su mnogi od njih ubijeni. Jedan od njih bio je i pjevač i član Komunističke partije Čilea Victor Jara, koji je mučen i ubijen na stadionu. Stadion Čile danas nosi njegovo ime. Mučenja i ubijanja ljevičara u Čileu nastavila su se sve do 1990. kada je predsjednik republike postao Patricio Aylwin. Podaci Nacionalnog instituta za ljudska prava Čilea govore da broj žrtava Pinochetove diktature premašuje 40 000. Više od 3000 ljudi je ubijeno ili nestalo. Pinochetu nikada nije suđeno za zločine koje je počinio.

Istodobno s dolaskom vojne hunte na vlast, represijom i političkim progonima započinje i era turbo neoliberalizma u Čileu. Režim hunte počinje s agresivnim uvođenjem najortodoksnije ekonomije rezanja, privatizacije i deregulacije na postulatima Miltona Friedmana, koji je sam 1975. Pinochetu predstavio ekonomski plan za Čile. Nakon odlaska mu je uputio pismo u kojemu mu se zahvaljuje na gostoprimstvu te poručio kako se je njegova ekipa u Čileu, usred najbrutalnije represije nad ljevičarima, „osjećala kao kod kuće“. Apologeti neoliberalizma i pinočetizma vole se hvaliti ekonomskim uspjesima i „ekonomskim čudom“ u Čileu. No, je li zaista bilo tako?

Po dolasku vojne hunte na vlast uslijedilo je, kako piše Pablo Torres, brutalno uništavanje cijele radničke avangarde praćeno radnim terorom, produženjima radnog dana i smanjenjem plaća. Usporedo se pristupilo „strukturnim reformama“ u formi ekonomske „liberalizacije“ kroz oslobađanje cijena i privatizaciju socijaliziranih tvornica. Gorespomenuti rudnici bakra su ponovno privatizirani, kao i drugi industrijski pogoni i banke. Tečaj valute je oslobođen, financijsko poslovanje deregulirano uz smanjenje poreza na kapital. Na takvim politikama zemlja je već u 1975. ušla u novu recesiju uz inflaciju od 37 %, što je prouzrokovalo značajan pad plaća. Tada Čikaški momci preuzimaju ekonomski sektor diktature te započinje monetarni „šok tretman“. Cilj „tretmana“ bio je izvući ekonomiju iz stagnacije, smanjiti inflaciju i budžetski deficit. Sve to naravno preko leđa radničke klase, uz pogodovanje kapitalistima. Počelo se s liberalizacijom carina, zamrzavanjem plaća i nastavilo s fiskalnom prilagodbom, posebno u zdravstvu, obrazovanju i socijalnim izdacima, direktno pogađajući najsiromašnije slojeve stanovništva. Mjere su prouzrokovale smanjenje inflacije na 10 % (do 1981.), višak fiskalnog deficita od 5,5 %, plaće su počele rasti, ali su tek 1981. dosegle razinu iz 1974., da bi potom ponovno pale 1982. Nezaposlenost je 1981. iznosila 13 %.

U knjizi Razvoj i nejednakost u Čileu (1850-2009), Javier E. Rodríguez piše da je takav model rasta baziran na kreditnoj ekspanziji olakšanoj reformama u financijskoj i komercijalnoj sferi i zaostajanjem tečaja doveo do snažnog deficita transakcijskog računa koji je financiran povećanjem ulaska kapitala koji je utrostručio vanjski dug u četiri godine. „Racionalni agenti“, kako on piše, zadužili su se daleko iznad svojih mogućnosti, a banke su ih na to poticale. Zbog toga je država morala intervenirati u dvije najveće bankarske institucije, u kontekstu rastućih bankrota poduzeća i neplaćenih dugova. Kako je 1981. proizvodnja pala za 15 %, a bankroti se povećali, prijetio je kolaps financijskog sistema. I kao što je fiskalni tečaj tokom sedamdesetih, kako Rodríguez piše, simbolizirao „čudo“, devalvacija 1982. simbolizirala je debakl. Direktni učinak devalvacije bilo je povećanje duga u dolarima za 50 % i rast zaduženosti kućanstava s 26 % 1976. na 64 % BDP-a u 1982.

Tokom 1982. Čile snažno pogađa ekonomska kriza. Prema Pablu Torresu, za nju su odgovorni i vanjski faktori, poput rasta cijena nafte kao rezultat arapskih sukoba i kraja poslijeratnog ciklusa koji su generirali recesiju u SAD-u, što ih je primoralo na čuvanje svojih interesa. Došlo je do pada vrijednosti sirovina, uglavnom bakra (pad od 40 %). Istodobno, povećanje kamatnih stopa u SAD-u zemljama Latinske Amerike dovelo je do „dužničke krize“. Međutim, 1982. postojali su i „unutarnji uvjeti“ za katastrofu: tu su bile preizložene banke i prezadužene tvrtke. Oba „unutarnja“ faktora stvorila su savršene uvjete da vanjska kriza 1982. u Čileu ima razarajuće učinke.

Mnoge tvrtke su bankrotirale i došlo je do pada proizvodnje za 14,3 %. Javnim novcem spašeno je 14 banaka i osam financijskih tvrtki. Centralna banka je pretvorila njihove dugove u javni dug. Kako to u kapitalizmu ide, dug je socijaliziran, a dobit potom privatizirana. Nezaposlenost je do 1983. narasla na više od 31 %. Kriza iz 1982. uspoređivala se s onom iz 1929., najvećom ekonomsko-socijalnom katastrofom u povijesti Čilea. Bila je to najgora kapitalistička ekonomska kriza u novijoj povijesti. U ljeto 1982. u Santiagu je organiziran prvi „Marš gladi“. Narod Čilea digao se protiv diktature uz centralni slogan „Kruh, rad, pravda i sloboda“. Veći broj prosvjednika činili su srednjoškolski učenici (baš kao i 2019. i 2020.). Protesti su izazvali val narodnih mobilizacija u kasnijim godinama diktature a koje su karabinjeri i vojska u krvi gušili.

Implementacija programa se neumoljivo nastavlja. Hernán Büchi postaje ministar financija 1985. i provodi (gotovo kompletnu) privatizaciju preostale državne imovine. Novi val privatizacija obuhvatio je bankarski sektor, ali i strateške energetske, telekomunikacijske tvrtke i avijaciju. Procjenjuje se da je u tim operacijama čileanska država izgubila protuvrijednost od 2223 milijuna dolara. Usprkos tome, nominalni pad nezaposlenosti i rast BDP-a, period između 1982.–1989., apologeti neoliberalizma su iskoristili da ovaj period nazovu „novim ekonomskim čudom“. Po Torresu to nije bilo nikakvo čudo, već proizvod ekonomske i socijalne katastrofe koje su hunta i buržoazija prevalili preko leđa naroda po cijenu gladi, bijede, nezaposlenosti i nesigurnosti.

Čileanski kejnzijanski ekonomist Ricardo Ffrench-Davis, inače „čikaški disident“, navodi da se mit o „ekonomskom čudu“ bazira samo na razmatranju rasta, zanemarujući padove. Tokom  diktature BDP je ponekad rastao za 6 % ili  9 % godišnje, ali je isto tako i padao za 14 % ili 17 %. Po Ffrench-Davisu prosječni rast, računajući periode oporavaka i recesija, iznosio je samo 2,9 %. U socijalnoj sferi realna minimalna plaća bila je niža 1989. nego 1981. i 1974., a jaz između bogatih i siromašnih dramatično se povećao. Produktivna ulaganja, generatori rasta i zaposlenosti, bila su manja u 70-ima, 80-ima nego u 60-ima (20 % BDP-a nasuprot 16 %). Kapitalisti su radije privatizirali postojeće tvrtke nego stvarali nove.

BDP po glavni stanovnika u Čileu, u hiljadama USD

Izvor: Miranda i drugi, 2017.

Čile je (danas) zemlja s najvećim BDP-om po glavi stanovnika u Južnoj Americi. Drugi je Urugvaj a treća Argentina – uz visok indeks nejednakosti. Gini indeks (koji je se počeo smanjivati s krajem diktature) u Čileu iznosi 44,4. Kao što možemo vidjeti na grafikonu iznad, najveći rast Čile je doživio nakon diktature, i to za vrijeme vlade lijevog centra Michelle Bachelet iz Socijalističke partije Čilea koja je bila predsjednica Čilea u razdoblju 2006.–2010. i 2014.–2018.

Teren za proteste

No, sada već bivši Ustav iz 1980. limitirao je svaku vladu da napravi temeljitije reforme. Da, demokracija je uvedena u Čile 1990., Ustav je modificiran 52 puta do sada, međutim, brojni recidivi pinočetizma su ostali u njemu. Valja kazati da su navedeni ustav pisali „eksperti“ vojne hunte te da je on izglasan na namještenom referendumu, a da opozicija skoro i nije imala mogućnost za vođenje kampanje, uz izborne prijevare i bez biračkih popisa. Ustav je skoro uništio slobodu sindikalnog organiziranja i udruživanja te organizacije radničke klase. Historičarka s Univerziteta Čile Ana López kaže kako je taj ustav bio pisan da održi neoliberalnu konstrukciju koju je implementirala diktatura. To je ostavilo mnoge bez prava na obrazovanje, zdravstvo, uz loše radne ugovore i prekarizaciju rada i uz rast nejednakosti i zaduženosti.

Kada je 1988. raspisan plebiscit o tome treba li Pinochet i dalje biti na mjestu šefa države do 1997. godine, narod Čilea kazao je Ne. Nakon referenduma održani su izbori na kojima je trijumfirala koalicija stranaka poznata kao Concertación de Partidos por la Democracia, koju su donedavno činile Demokratska kršćanska partija (PDC), Socijalistička partija (PS), Za demokraciju (PPD), Radikalna socijaldemokratska stranka (PRSD) i druge (danas manje-više iste stranke čine koaliciju Unidad Constituyente). Predsjednik Čilea postao je Patricio Aylwin iz PDC-a. Koalicija Concertación, kako navodi Ana López, u svom je programu obećala napredak na putu istine i pravde. Međutim, koalicija je prihvatila dogovorenu tranziciju i institucionalni okvir koji je nametnula diktatura: Ustav iz 1980. imenovao je doživotne senatore, uz binomni glasački sistem, vezujuće zakone, Zakon o amnestiji itd. Ta „borba za istinu i pravdu“, nastavlja López, pretvorit će se u borbu za „onoliko pravde koliko je to moguće“ i politiku nacionalnog pomirenja. Tako da se dogovorena tranzicija temeljila na nekažnjavanju i kontinuitetu neoliberalne politike privatizacije, komodifikacije zdravstva, obrazovanja i mirovina te obrani Zakona o radu nametnutog 1979.

Koalicija Concertación je vladala Čileom dvadeset godina; 2010. godine zamijenila ju je desna vlada Sebastiána Piñere (inače brata Joséa Piñere, autora antiradničkog Zakona o radu iz 1979.). Iako su za vrijeme mandata Michelle Bachelet uvedeni određeni socijalni amortizeri koji su pomogli siromašni(ji)m slojevima društva, temeljni stupovi Ustava iz 1980. (pisani poglavito za bogatu manjinu koja može uživati u svojim privilegijama u neoliberalnoj državnoj strukturi) nisu dirani. Većina je zapravo bila deprivilegirana. Zahvaljujući komercijalizaciji zdravstva, za kvalitetno liječenje trebalo je platiti više. Komercijalizacija obrazovanja ostavila je mnoge bez mogućnosti da idu na univerzitet jer nisu mogli platiti visoke cijene školarine ili su bili primorani uzimati studentske kredite koje su s teškom mukom poslije vraćali. Privatizacija mirovinskih fondova otežala je život penzionerima, a u težak položaj stavljena je radnička klasa čija su prava decenijama kršena. Sve to je generiralo veliku nejednakost i ogroman osjećaj nepravde kod narodnih masa. S (ponovnim) dolaskom Sebastiána Piñere na mjesto predsjednika 2018. stvari su se pogoršale, a potom prošle godine i eskalirale.

„Nije zbog 30 pezosa, nego zbog 30 godina“

Kada su vlasti odlučile povećati cijenu javnog prijevoza za srednjoškolce u oktobru prošle godine, čileanski učenici i učenice snažno su se usprotivili navedenoj mjeri, preskačući ograde na stanicama metroa, odbijajući platiti kartu i organizirajući proteste. Nedugo nakon učeničke mobilizacije protestima su se pridružile i druge grupe: radnici i radnice, studentska populacija, nezaposleni i drugi deprivilegirani slojevi društva. Na narodne mobilizacije vlast je odgovorila represijom, pa je tako Plaza Italia (preimenovana tokom protesta u Plaza de la Dignidad – Trg dostojanstva), u centru Santiaga bila poprište velikih sukoba između demonstranata i policije. Protesti su se intenzivirali, a blokovi centra Santiaga bili su ispisani grafitima u kojima se osuđuje državna represija i potiče pobuna protiv najrazličitijih oblika ugnjetavanja. „Siluju nas i ubijaju“, „Dosta sa zlostavljanjem“, „Drotovi ubojice, „Drot – šupak“, „Živjeti u Čileu košta jedno oko s lica“. Protesti su, naravno, imali i jasnu feminističku notu koja je iz dana u dan bivala sve izraženija. Pored brojnih feminističkih grafita koji ukazuju na seksističko nasilje i patrijarhat, grupa žena iz Valparaisa – Las Tesis izvela je performans Un violador en tu camino (Silovatelj na tvom putu), koji je masovno reproduciran na društvenim mrežama i postao popularan u gotovo svim prijestolnicama Latinske Amerike i Europe. U Santiagu je spaljeno 20 stanica metroa, srušeni su i išarani brojni spomenici španjolskim konkvistadorima, između ostalih, i spomenici Kristoforu Kolumbu i Pedru de Valdiviji.

Jedna od najprominentnijih zastava na protestima bila je zastava domorodačkog naroda Čilea – Mapuča, koji su stoljećima bili izloženi konkvistadorskoj represiji, a potom i onoj neoliberalnoj koja je njihove zone militarizirala i oduzimala im zemlju. Mapuči, kao deprivilegirana grupa, također su na protestima iznijeli svoje zahtjeve suprotstavljajući se trenutnom stanju.

Pored brutalne represije koju su karabinjeri provodili nad građanima Čilea, proteste su dodatno intenzivirale Piñerine izjave o „socijalnim reformama“ i odluka da smijeni kompletnu vladu. Da se ne radi samo o tome da obespravljeni žele tek kozmetičke, nego temeljite promjene, najbolje je sažeo transparent koji je postao jedan od simbola ove pobune: „Nije zbog 30 pezosa, nego zbog 30 godina“. „Novi ustav ili ništa“, „Neoliberalizam je rođen i umrijet će u Čileu“, poručivali su prosvjednici, a Inti Illimani pjevali su „Ujedinjen narod nikada neće biti poražen“. Opozicione stranke lijevog centra i ljevice – Frente Amplio (Široki front), Komunistička partija i Socijalistička partija – podržali su proteste, iako su ih pokušali kanalizirati prema parlamentu i kapitalizirati nezadovoljstvo na ulicama preko izbora. Budući da su protesti svakim danom bili sve intenzivniji, Piñerina vlada je zajedno sa strankama iz Concertacióna i dijelom Frente Amplia potpisala Sporazum za socijalni mir i novi ustav. Bilo je to tri dana nakon najvažnijeg generalnog štrajka u posljednjim decenijama u Čileu. Sada se čini da je tim sporazumom spašen Piñera. Od potpisivanja Sporazuma demonstracije su se nastavile, ali smanjenim intenzitetom, pogotovo nakon dolaska pandemije koronavirusa u martu. Proteste je obilježilo policijsko nasilje, ubijeno je 36 osoba, ozlijeđeno više od 11 000. Zabilježen slučaj kada je jedan karabinjer gurnuo s mosta visokog sedam metara šesnaestogodišnjeg mladića u rijeku Mapocho; 427 osobe zadobile su očne ozljede, a više od 8800 osoba je uhićeno. Zahvaljujući Sporazumu, zagarantiran je imunitet politički odgovornima za nasilje, te oni, kako sada stvari stoje, neće biti kažnjeni.

Krajem decembra prošle godine dogovoreno je da će se nacionalni plebiscit o novom ustavu održati 26. aprila 2020. Međutim, zbog pandemije koronavirusa plebiscit je pomjeren na 25. oktobar. Na plebiscitu su bila postavljena dva pitanja, prvo je glasilo: Želite li novi ustav? dok je drugo bilo: Tko bi trebao pisati novi ustav? Na drugo pitanje moglo se odgovoriti sa Mješovita konvencija (koja bi se sastojala od 50 % zastupljenih parlamentarnih partija i 50 % direktno izabranih članova) i Ustavna konvencija (sastavljena 100 % od izabranih članova). Na plebiscitu se 25. oktobra više od 78 % glasača izjasnilo za novi ustav, dok je za Ustavnu konvenciju glasalo 79 % birača. Ustavotvornu skupštinu činit će 155 članova, od kojih će polovinu činiti žene. Još uvijek se raspravlja o tome hoće li i u kolikom broju autohtoni narodi biti zastupljeni u skupštini. Liste podnose političke partije i neovisni kandidati (koji skupe potreban broj potpisa). Izbori za Ustavotvornu skupštinu će se održati 11. aprila, zajedno s lokalnim izborima i izborima za regionalne guvernere. Radno razdoblje ovog tijela bit će devet mjeseci s mogućnošću produženja za dodatna tri mjeseca. Nakon toga održat će se ratifikacijski plebiscit na kojemu će građani glasati za ili protiv predloženog ustava, kojega bi, u slučaju da bude odobren, kasnije trebao usvojiti Kongres. Tako da bi Čile mogao imati novi ustav 2022., s drugim predsjednikom s obzirom na to da su predsjednički izbori zakazani za novembar iduće godine.

La alegría ya viene?

Pa, dolazi li, onda, radost? Možda. Ali naivno bi bilo vjerovati da će se vladajuća (politička) klasa tek tako odreći svojih privilegija. Trenutno vladajuća desnica učinit će sve da zadrži svoje privilegije i da se temeljni stupovi starog ustava zadrže. Valja reći da je konstitutivni proces pun zamki, restrikcija i ograničenja i desnica će ih sve sigurno nastojati iskoristiti. Najprije, za sporazume unutar konvencije će biti potrebna dvotrećinska većina. Dakle, bit će potreban vrlo širok konsenzus. To zapravo znači da će neoliberalna manjina manevriranjem lako moći blokirati odluke za koje misli da ugrožavaju njezine interese. Komunistička partija odbila je sudjelovati u Sporazumu za socijalni mir i novi ustav upravo zbog te uredbe. Carlos Arrué iz PC-a kazao je da se „treba usredotočiti na uvjeravanje onih koji su odobrili dvotrećinski kvorum da se odluče za apsolutnu većinu ili tri petine“. Camila Vallejo, također iz PC-a, predložila je zakon koji bi članovima Ustavotvorne skupštine omogućio da odluče žele li zadržati postojeći kvorum. Desno krilo bivšeg Concertacióna i Frente Amplia izjasnilo se protiv tog prijedloga, cinično ga braneći, rekavši da „je taj kvorum bio dio pregovora i da se dogovor mora poštovati“. Daniel Vargas iz PTR-a (Radničke revolucionarne partije) tim povodom je pozvao na štrajk i mobilizacije, kazavši da je to jedini način da se razbiju sve antidemokratske zamke i ograničenja procesa.

Druga zamka krije se u činjenici da će se izbori održati uz trenutni D'Hondtov sustav koji favorizira tradicionalne stranke i umanjuje mogućnost da određeni neovisni kandidati budu izabrani. Isto tako, na izborima neće moći sudjelovati stranke nastale nakon 18. oktobra 2019. Ono što također mnogi kritiziraju jeste to da oni koji su započeli pobunu – srednjoškolski učenici i učenice – neće moći učestvovati u procesu jer su mlađi od 18 godina.

Stoga će glavni cilj desnice biti da osvoji trećinu zastupnika u skupštini. Valja kazati da podrška Piñeri tokom i nakon protesta nije išla više od 17 %. No, zbog infrastrukture, izbornog metoda i povezanosti s poslovnim svijetom desnicu ne treba podcijeniti. Svoje kandidature predstavit će i koalicije lijevog centra, bivši Concertación, danas Unidad Constituyente i Frente Amplio. Komunistička partija također će se predstaviti na izborima u koaliciji Chile Digno, Verde y Soberano. Revolucionarna radnička partija predstavit će svoje kandidature u nekoliko regija, zalažući se istovremeno za slobodnu i suverenu konstitutivnu skupštinu, uz pozive na društvene mobilizacije. No, prema anketama (tradicionalne) stranke ne uživaju veliku potporu među stanovništvom. Agencija za ispitivanje javnog mnijenja iz Čilea Tú Influyes objavila je rezultate svog istraživanja i prema njima samo 11 % ispitanika bi glasalo za članove političkih stranaka. Prema istom istraživanju 81 % Čileanaca i Čileanki bira glasati za neovisne kandidate, iz društvenog svijeta i bez stranačke pripadnosti.

Ustavotvorni proces daleko je od potpuno definiranoga i zatvorenoga. Iako Piñera više nema nikakav društveni legitimitet da upravlja državom, on i njegova vlada nastavljaju po starome i time provociraju nove proteste. Politologinja sa Univerziteta Čile Claudia Heiss kaže da će se socijalna napetost nastaviti ako konstitutivni proces ne proizvede stvarne transformacije, ali da je malo vjerojatno da se one neće dogoditi. Ona kaže da ništa neće biti tako loše kao Ustav iz 1980. te da privatno vlasništvo više neće biti vrhovno dobro jer sila koja stoji iza konstitutivnog procesa traži smanjenje nejednakosti, jačanje socijalne zaštite i drugačiju distribuciju moći.

Darko Vujica

 

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21. vijeku, br.10.