Prevod: Mit zelenog kapitalizma
Katharina Pistor
Toplotni udari, poplave, suše i šumski požari uništavaju zajednice širom svijeta i samo će postajati sve suroviji. Dok su oni koji poriču klimatske promjene i dalje moćni, potreba za urgentnom akcijom sada je prepoznata široko izvan aktivističkih krugova. Vlade, međunarodne organizacije pa čak i biznisi i finansije saginju se pred neizbježnim – barem se tako čini.
U stvari, svijet je potrošio decenije improvizujući sa trgovanjem ugljendioksidom i „zelenim“ finansijskim šemama, i trenutni trend je puko razvijanje zgodnih investicionih strategija („kompenzacija ugljika“) i zatvaranje očiju pred jednostavnom činjenicom da čovječanstvo sjedi u istom brodu. „Kompenzacija“ može koristiti individualnim vlasnicima imovine, ali će učiniti malo da bi se izbjegla klimatska katastrofa koja nas čeka sve.
Privatni sektor koji prigrljuje zeleni kapitalizam čini se kao još jedan trik kojim se izbjegava stvarno suočavanje. Da su poslovne i finansijske vođe ozbiljne, prepoznali bi potrebu da kurs izmjene drastično da bi osigurali da planeta ostane naseljiva za svo čovječanstvo sada i u budućnosti. Tu se ne radi o zelenom vlasništvu umjesto smeđeg, nego o dijeljenju gubitaka koje je smeđi kapitalizam nametnuo milionima i o osiguravanju budućnosti čak i za najranjivije.
Privatizovana dobit, socijalizovani gubici
Pojam zelenog kapitalizma implicira da su troškovi suočavanja sa klimatskim promjenama previsoki da bi ih vlade preuzele same i da privatni sektor uvijek ima bolje odgovore. Tako će, za advokate zelenog kapitalizma, javno-privatna partnerstva osigurati da tranzicija od smeđeg ka zelenom kapitalizmu bude troškovno neutralna. Efikasno određivanje cijena investicija u nove tehnologije će navodno spriječiti čovječanstvo da prekorači ivicu ambisa.
Ovo međutim zvuči previše dobro da bi bilo istinito, jer je baš tako. DNK kapitalizma čini ga nesposobnim da se nosi sa rupturom klimatskih promjena koje su, ne u maloj mjeri, produkt kapitalizma samog. Cijeli kapitalistički sistem postavljen je na premisi privatizacije dobitaka i socijalizacije gubitaka – i to ne u nekom divljem obliku nego uz blagoslov zakona.
Zakon nudi licence za eksternalizaciju troškova za onečišćenje planete bilo kome ko je dovoljno pametan da uspostavi zakladu ili korporativni entitet prije nego što generiše zagađenje. Podstiče transfer stečenih okolišnih opterećenja kroz restrukturiranje i institut bankrota. Cijele zemlje drži kao taoce međunarodnim pravilima koja prvenstveno štite povrate stranih investitora na račun dobrobiti sopstvenog stanovništva. Nekoliko su zemalja strane kompanije tužile po osnovu Energy Charter Treaty zbog nastojanja da ograniče njihove emisije ugljendioksida.
Dvije trećine totalnih emisija od industrijske revolucije došle su od samo 90 korporacija. Ipak, čak i ako bi menažderi najgorih svjetskih zagađivača bili spremni da poduzmu brzu dekarbonizaciju, nnjihovi dioničari bi se opirali. Decenijama je, gospel maksimizacije dioničarskih vrijednosti suvereno vladao, i menadžeri odavno znaju da, ako napuste ortodoksiju, mogu biti tuženi zbog narušavanja njihovih neformalno utvrđenih dužnosti
Obilni poticaji za fosilna goriva
Nikakvo čudo onda da Veliki biznis i Velike finansije sada zagovaraju klimatsku transparentnost kao izlaz. Poruka je da dioničari, a ne menadžeri moraju poduzeti nužnu promjenu ponašanja; rješenja moraju biti pronađena putem cjenovnog mehanizma, ne kroz naučno utemeljene politike. Ostaje neodgovoreno pitanje zašto investotori sa lakim izlaznim opcijama i mnoštvom opcija za dodatno rizično finansiranje treba da brinu za otkrivanje buduće štere za neke kompanije u njihovim portfolijima.
Očigledno postoji potreba za drastičnijim promjenama: porezima na ugljik, trajnim moratorijima na ekstrakciju prirodnih resursa i sl. Ove politike se često odbacuju kao mehanizmi koji bi distorzirali tržišta; ali ovo znači idealizovati tržišta kakva ne postoje u stvarnom svijetu. U konačnici, vlade su izdašno davale poticaje industrijama baziranim na fosilnim gorivima decenijama – u iznosi od 5,5 triliona USD (prije i poslije poreza) ili 6,8 posto globalnog bruto društvenog proizvoda u 2017. godini. A ako fosilne kompanije ikada izgube profite suočene sa ovim poreskim kočnicama, jednostavno se mogu prodati profitabilnijim kompanijama, nagrađujući time svoje dioničare za njihovu vjernosti. Scenario za ovakve strategije davno je napisan u zakonima u spajanjima i akvizicijama.
Majka svih olakšica i poticaja je više vijekova star proces pravnog regulisanja kapitala kroz vlasnički, korporativni, zakladski i stečajni zakon. Zakon, ne tržišta ili kompanije, štite vlasnike kapitalnih dobara čak i dok druge tovare enorminim opterećenjima.
Zagovornici zelenog kapitalizma se nadaju nastavku ove igre. Zbog toga sada lobiraju vlade da podstaknu zamjenu osnovnih dobara, tako što će sa padom cijena smeđih dobara rasti cijena zelenih kako bi kompenzirale vlasnike dobara. Ponovo, to je ono o čemu se u kapitalizmu radi. Da li predstavlja najbolju strategiju za osiguravanje osnovnih uslova za život planete je potpuno drugo pitanje.
Tržišno-prijateljski mehanizmi
Umjesto da se suoče sa takvim pitanjima, vlade i regulatori su ponovo poklekli pred sirenskim zovom tržišno-prijateljskih mehanizama. Novi konsezus fokusira se na finansijsku otvorenost jer taj put obećava promjenu bez obaveze da je zaista i isporuči. (Dešava se usput da tako generiše posao za industrije računovođa, advokata i poslovnih konsultanata sa sopstvenim snažnim lobističkih polugama.)
Nije iznenađenje da je rezulltat bio talas zelenog-pranja (greenwashing). Finansijska industrija je sretno ulila trilione dolara u zelenim označena dobra za koja se ispostavilo da uopšte nisu tako zelena. Prema nedavnoj studiji 71 posto ODU-denotiranih fondova (onih koji navodno odražavaju okolišne, društvene ili kriterije upravljanja) je negativno postavljeno spram ciljeva Pariškog klimatskog sporazuma.
Ponestaje nam vremena za takve eksperimente. Ako je ozelenjavanje ekonomije stvarno cilj, prvi bi korak bio eliminacija svih direktnih poticaja i poreskih olakšica za smeđu kapitalizam i madat da se zaustavi ugljenička proliferacija. Vlade bi trebale staviti moratorij na zaštitu zagađivača, njihovih vlasnika i investitora od odgovornosti za okolišna oštećenja. Igrom slučaja, ovi bi potezi uklonili neke od najgorih tržišnih distorizija koje postoje.
Prevod: Crvena
Originalni tekst na enegleskom na: socialeurope.eu