Prevod: Moćnici više ne žele da penzija bude produkt kolektivne solidarnosti – Jacques Ranciere

avg 21, 2020 | Proizvodnja, 2020.

Prošlog mjeseca, na Montparnasse željezničkoj stanici u Parizu, francuski filozof Jacques Ranciere obratio se generalnoj skupštini štrajkajućih radnika i radnica željeznice. 

Ako sam danas ovdje, to je, naravno, da bih afirmirao moju totalnu podršku uzornoj borbi, ali i da bih rekao nekoliko riječi o tome zbog čega se meni čini uzornom. 

Proveo sam više godina svoga života izučavajući istoriju radničkog pokreta i ovo mi je pokazalo jednu bitnu stvar: ono što nazivamo socijalnim davanjima mnogo je više od koristi koje pripadaju određenim grupama – radilo se o organizaciji kolektivnog svijeta vođenog solidarnošću. 

Koja je to specijalna shema naknada za željezničko radništvo koja nam se predstavlja kao arhaična privilegija? Bila je dio organizacije zajedničkog svijeta u kojem su stvari esencijalne za svačiji život trebalo da budu svačije vlasništvo. Željeznice su, na primjer, pripadale zajednici. I ovim kolektivnim vlasništvom je upravljao radnički kolektiv posvećen toj zajednici, radništvo za koje je mirovina za svakoga bila proizvod solidarnosti konkretnog kolektiva. 

Demoliranje komad po komad 

U pitanju je konkretna realnost kolektiva, ujedinjenog u solidarnosti, koju moćnici našeg svijeta više ne žele. Ovo su zdanje odlučili demolirati komad po komad. Ono što žele je da ne postoji kolektivno vlasništvo, da ne postoje radnički kolektivi, da ne bude više solidarnosti odozdo. Žele da ostanu samo individue koje posjeduju svoju radnu moć kao mali kapital koji može donijeti plodove ako se iznajmi većim ljudima. Individue koje, prodajući se iz dana u dan, akumuliraju poene za sebe i samo za sebe, anticipirajući budućnost kada penzije više neće biti bazirane na radu nego kapitalu, hoće reći, na eksploataciji i samoeksploataciji. 

Zato je penziona reforma za njih presudna, jer je mnogo više od konkretnog pitanja finansiranja. To je pitanje principa. Penzija je ono kako radno vrijeme proizvodi životno vrijeme i kako je svako pojedinačno povezan sa kolektivnim svijetom. Čitavo pitanje je u tome šta čini ovu vezu: solidarnost ili privatni interes. 

Demoliranje penzionog sistema zasnovanog na kolektivnoj borbi i solidarnoj organizacije je presudna pobjeda naših vladara. Dva su puta već sve svoje snage gurnuli u borbu i izgubili. Moramo učiniti sve moguće danas kako bismo osigurali da izgube i treći put i da im ovaj poraz pomogne da izgube volju za ovu bitku jednom zauvijek. 

Originalno objavljeno na francuskom u Le Monde.
Prevod sa engleskog sa: 
roarmag.org