Obuća i opstanak – Dajana Cvjetković

Industrija tekstila, kože, obuće, odjeće i gume jednim dijelom obuhvata i privredne grane kao što su poljoprivreda, stočarstvo, odnosno proizvodnja i obrada mesa i kože, te hemijsku industriju. U svijetu, dominira industrija obuće s udjelom u prodaji od 60 %; koža čini 30 %, a galanterija 10 % ukupne proizvodnje.[1] O veličini industrije govori podatak da se u Kini kao najvećem proizvođaču godišnje proizvede više od 13 milijardi pari obuće. Prema međunarodnoj statistici, jedna radnica pri uobičajenoj izradi obuće lijepljenjem proizvede 10 pari obuće u jednoj smjeni.

Dugo je Evropa bila centar proizvodnje. Ipak, od 1980-ih zbog niske cijene rada, blizine postrojenja i povezanosti s Evropom, talijanska i njemačka modna industrija ubrzano sele svoja postrojenja u Vijetnam, Tajvan, i Kinu, a poslije i na naše prostore, vođene istim motivima. Danas su glavni centri proizvodnje u Kini i Vijetnamu; tamo su troškovi proizvodnje izrazito niski, a stopa produktivnosti visoka, što ih pozicionira na svjetskoj rang-listi u top 5 proizvođača svega, a posebno odjeće i obuće. Italija je, treba naglasiti, jedina evropska zemlja koja se oduprla azijskom pritisku i zadržala jednu od vodećih poziciju u sektoru kože i obuće, a i glavni je inozemni proizvođač u Bosni i Hercegovini.

Tekstilna i srodne industrije prisutne su na tlu Bosne i Hercegovine još od početaka dvadesetog stoljeća, razvijaju se ubrzano nakon Drugoga svjetskog rata. Tekstilna industrija te industrija kože i obuće prije rata u BiH su bile organizovane u kombinate u različitim dijelovima zemlje, od Mostara preko Travnika i Visokog do Brčkog i Bijeljine. Najznačajniji kombinati u BiH su: Fabrike konfekcije Borac, Kurjak, Fabrika obuće Zenit, KTK Visoko te dijelovi kombinata poput Varteksa. O razvijenosti industrije tekstila, kože i obuće svjedoči i podatak da je prije ratnih događanja ovaj sektor upošljavao oko 75.000–85.000 radnika i radnica.

Posljednji rat dovodi do velikog zastoja sektora koji se obnavlja sredinom devedesetih godina brzom parcijalnom privatizacijom do tada postojećih kombinata, u kojoj učestvuju inostrani vlasnici tvornica, ali i lokalni privrednici. U BiH je danas registrovano više od 200 kompanija u ovom sektoru. Dvije trećine preduzeća uključenih u obradu kože i proizvodnju obuće su u Federaciji BiH. Pogone imaju: Sarajevo, Visoko, Travnik, Tešanj, Gračanica, Bugojno, Donji Vakuf, regija Tuzla, Banja Luka, Kotor-Varoš, Mrkonjić-Grad, Prnjavor, Bijeljina, Zvornik, Teslić i Derventa.

Više od 90 % kompanija je izvozno orijentisano, što znači da je proizvodnja uglavnom bazirana na lohn poslovima za inostrane partnere, tj. na jednu od faza u procesu izrade finalnog proizvoda. Prema bazi podataka UN-a COMTRADE o međunarodnoj trgovini, izvoz obuće iz Bosne i Hercegovine tokom 2019. godine iznosio je 426,53 miliona američkih dolara. Gotovo 50 % prodaje u inostranstvu, vrijedne oko 340 miliona KM, odnosi se na talijansko tržište.^[2]

Prema analizi poslovnog portala Akta.ba, top 10 kompanija u kožarskoj industriji u 2018. godini ostvarilo je prihod od 245.406.765 KM; prihodi za prethodnu godinu iznosili su 227.255.720 KM.  Ukupna dobit ovih kompanija u 2018. godini iznosila je 23.628.527 KM. Najbolje poslovne rezultate prema ostvarenom prihodu zabilježila je kompanija Sportek d.o.o. Kotor-Varoš, koja je ostvarila prihod od 38.714.137 KM. Slijedi Olip-Bosna d.o.o. Travnik, 34.213.841 KM, Intral BH d.o.o. Tuzla 32.091.733 KM…”[3] Ove su kompanije u stranom vlasništvu.

Interesi vlasnika u sektoru kože i obuće primarno su organizovani kroz spomenuto Udruženje tekstila, obuće i kože UTOK, koje je osnovano u martu 2006. godine i okuplja kompanije iz cijele BiH. Osim toga, postoji i Asocijacija tekstila, odjeće, kože i obuće (Asocijacija T.O.K.O.) koja djeluje pri Spoljnotrgovinskoj/Vanjskotrgovinskoj komori BiH, a predstavlja oblik artikuliranja interesa članica ove bh. komore čija je osnovna djelatnost proizvodnja, prerada i promet proizvoda od tekstila, odjeće, kože i obuće. S druge strane, radnici su organizovani kroz djelovanje dva granska sindikata: Sindikat tekstila, kože, obuće i gume FBiH i Sindikat tekstila, kože i obuće Republike Srpske.

Opći odnosi između poslodavaca i radništva su uređeni općim entitetskim kolektivnim ugovorima kao i granskim kolektivnim ugovorima koji definišu specifične odnose na razini proizvodne grane. Općim kolektivnim ugovorima u oba entiteta se uređuju: plaće, najniža satnica i najniža plaća,  povećanje plaće, sadržaj granskih kolektivnih ugovora, djelovanje i uslovi rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, postupak raskidanja kolektivnog ugovora, trajanje i važenje ovog kolektivnog ugovora te štrajk. Kolektivnim granskim ugovorom su definisane i obaveze poslodavaca u domenu zaštite zdravlja: “Poslodavac je obavezan osigurati radniku uvjete za siguran rad, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.”

Analiza stvarnog stanja otkriva brojne povrede obaveza iz ovog ugovora. U sektoru kože i obuće zdravstvena zaštita čini poseban problem. Rade se fizički naporni poslovi bez adekvatne opreme i mehanizacije, uz udisanja gasova i drugih hemikalija štetnih po zdravlje (na mjestima za preradu, lijepljenje i farbanje kože i obuće) koje se akumuliraju u postrojenjima zbog neadekvatne ventilacije i filtriranja izloženosti visokim temperaturama zbog nepostojanja klimatizacije proizvodnih prostora i dr. Nadležne inspekcije, međutim, ne čine ništa u vezi s tim, pa se kontinuirano narušava zdravlje radnica. Osim loših uslova rada, ovaj sektor karakterišu i izrazito niske plaće, što funkcionira i kao osnovna komparativna prednost sektora i motiv inostranim kompanijama da svoja postrojenja sele u BiH, ili da proizvodnju povjere nekoj bh. kompaniji jer su ukupni troškovi proizvodnje niski, po cijenu izrazito niskih plaća i maksimalne eksploatacije.

Prosječna neto plaća po sektorima u 2019. i 2020. godini, u KM

*Za RS imamo samo podatke za cijeli prerađivački sektor

Prema Općem kolektivnom ugovoru za FBiH, (Član 7.) najnižu satnicu utvrđuje Ekonomsko-socijalno vijeće za teritoriju Federacije BiH najkasnije do 1. decembra u tekućoj za narednu godinu. Prilikom utvrđivanja najniže satnice vodit će se računa o rastu i padu GDP-a i inflaciji. Ako se u roku iz stava 1. ovog člana ne postigne dogovor o najnižoj satnici, utvrđena najniža satnica za prethodnu godinu primjenjuje se za narednu godinu ili do postizanja dogovora iz stava 1. ovog člana. Najniža satnica je definisana Općim kolektivnim ugovorom 2016. godine i u godinama poslije nije došlo do mijenjanja iznosa. Bitno je spomenuti da je granskim kolektivnim ugovorom između Udruženja poslodavaca FBiH / Grupacija poslodavaca za djelatnost tekstila, kože i obuće i Sindikata tekstila, kože, obuće i gume FBiH Članom 26. definisana najniža plaća, kao i iznos najniže satnice prije oporezivanja 2,48 KM, ali poslodavci je često ne poštuju, zbog čega više od 150 radnika i radnica kompanije Olip iz Travnika tuži poslodavca. Najniža satnica za 2016. godinu, prije oporezivanja, ne može biti manja od 2,31 KM.[4] Utvrđeni iznos iz prethodnog stava uvećava se za doprinose iz plaće u skladu s posebnim zakonima.

Najniže neto plaće za redovan rad, FBiH, 2016., u KM

Slična situacija je i u Republici Srpskoj, gdje je za 2020. godinu utvrđena najniža plaća od 520,00 KM. Ako uporedimo podatke o prosječnim primanjima u sektoru i utvrđene minimalne plaće, vidimo da je prosječni neto prihod u sektoru blizu tog definisanog minimuma.

Stepen zaštite ostalih radnih prava također je nizak. Najčešća kršenja prava su: pravo na dnevnu pauzu, pravo na planiranje godišnjih odmora, pravo na naknadu za prekovremeni rad, pravo na zaštitnu opremu, pravo na sedmični odmor i dr. Medijski članci o mobingu u fabrikama kože i obuće svjedoče i o drugim teškim povredama prava i dostojanstva radništva. Tako je direktor fabrike Olip-Bosna u Travniku udario dva šamara radniku koji se žalio na visinu plaće. U istoj fabrici radnicima ugovor traje 11 mjeseci i završava krajem jula, a onda se radnici opet zapošljavaju početkom septembra kako bi jednomjesečnim prekidom radnog odnosa izbjegli obavezu plaćanja godišnjeg odmora. Ugovor se na neodređeno radno vrijeme potpisuje, suprotno odredbama Zakona o radu, tek nakon tri godine rada u kompaniji.

Direktor Beme iz Banje Luke je u augustu 2019. godine na jednom skupu informisao radnike i radnice da će uvesti kažnjavanje onih koji na slavama budu govorili protiv fabrike. Nakon medijskog pritiska direktor je dijelom promijenio iskaz i rekao da misli na disciplinske prijave, što je također jedan vid mobinga. Na jednom od gostovanja dotakao se pitanja trudnica: Ona nije glupa, ona živi van Banjaluke… Imam radnike s osam opština, odmah ona veže drugo dijete, znači nije radila devet mjeseci, nije radila godinu dana, odmah veže drugo dijete, odmah čuva trudnoću, znači opet devet mjeseci, godinu. Imam jedno sedam žena koje treće dijete odmah vežu. Neka djece, hvala Bogu, što kažu mašala, ali ne mogu to fabrike platiti. Nažalost, sindikat niti bilo ko drugi nije reagovao na ovakve istupe direktora. Štaviše, u predizbornoj kampanji 2018. godine pozivao je radnice i radnike na predizborne skupove svoje političke opcije, popisivao one koji su posjetili skup da im se zahvali i poručivao onima koji nisu došli „da će taj podatak imati u vidu“.

Industrija u pandemiji

Kratak pregled stanja u industriji tekstila, odjeće, kože i obuće u periodu od početka pandemije koronavirusa koji je izradila Vanjskotrgovinska / Spoljnotrgovinska komora BiH navodi da je pad tržišne razmjene u ovoj u grani u BiH oko 61 milion KM, odnosno 5,82 %. Do pada je došlo već u prvim mjesecima pandemije kada je putna komunikacija bila otežana, a time i uvoz sirovina i repromaterijala potrebnih za obradu i preradu u finalne proizvode. Kada je u pitanju izvoz, segment kože i obuće kao najznačajniji u cijelom sektoru doživio je pad izvoza od 13,47 % (31.625.390 KM). Pad izvoza na nivou cijele industrije još je veći i iznosi 15,84 % u odnosu na isti period prošle godine.[5]

Jedan od najznačajnijih razloga za ovako veliki pad u prometu u oblasti kože i obuće  je potpuna višemjesečna blokada Italije koja je najveći uvoznik iz BiH u ovoj oblasti. Nakon deblokade Italije, proizvodni pogoni u BiH su počeli s radom u punom kapacitetu, što ne znači i dostizanje godišnjih ciljeva; proizvođači obuće u BiH očekuju da bi prihodi ove godine mogli biti manji i za 40 %. Najviše su zabrinuti zbog otkazivanja godišnjih ugovora koji bi dugoročno mogli nanijeti veliku štetu ovoj industrijskoj grani koja pati od viška proizvodnje i s razlogom je moguće očekivati dodatno smanjenje broja zaposlenih. Ostalo je više miliona neprodanih cipela. Radnje su bile zatvorene duži period. Zbog toga će morati biti smanjena ili privremeno obustavljena proizvodnja, pa će u fabrici u Mrkonjić-Gradu potpuno obustaviti proizvodnju na mjesec dana, dok će u i Banjoj Luci proizvodnja biti na 20 %. Obustava i smanjenje samo u ovoj fabrici pogodit će direktno oko 500 radnika.

Ukupno smanjenje broja zaposlenih je očigledno. Samo u Banjoj Luci oko 1.200 radnica i radnika je ostalo bez posla. Oni koji su ostali zaposleni u strahu šutke prihvataju sve teže uslove rada, niže naknade i manje poštovanja ili zaposlenje na crno. Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica u FBiH je fokusiran na mjere subvencije, moratorija, privremene obustave zakonskih obaveza i sl. Niti u jednom članu Zakon ne dozvoljava poslodavcima zanemarivanje odredni kolektivnog ugovora i kršenje prava uposlenika, što se na terenu redovno dešava. Kreativni, kakvi jesu, vlasnici su pribjegli setu mjera kojima režu troškove na štetu radništva. Veliki broj poslodavaca uputio je radnike na prinudni godišnji odmor zanemarujući zakonsku obavezu u pogledu konsultacija o planu godišnjih odmora kako je definisano Članom 19. prema kojem je poslodavac dužan sačiniti plan godišnjih odmora u skladu s potrebama procesa rada, a uzimajući u obzir opravdane razloge radnika. Također, poslodavac je dužan da se konsultuje s vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom o namjeravanoj odluci, koju im dostavlja najmanje 30 dana prije donošenja odluke, u skladu sa Zakonom o vijeću zaposlenika. Druga popularna mjera koju Zakon o radu ni drugi zakoni ne prepoznaju odnosi se na neplaćeno odsustvo. Zakonski, takvo odsustvo može tražiti isključivo radnik od svog poslodavca uz navođenje razloga i dužinu trajanja neplaćenog odsustva u pisanom obliku. Načine korištenja neplaćenog odsustva poslodavac definira internim aktom, ali poslodavcu nije dozvoljeno da radnika uputi na neplaćeno odsustvo. U Općem kolektivnom ugovoru ovo je definisano Članom 18. Nisu dostupni podaci o načinu plaćanja poreza i doprinosa u slučajevima kada je poslodavac uputio radnika na neplaćeno odsustvo, niti je evidentirano da su uposlenici sami snosili troškove kao što je definisano ovim zakonom. U pojedinim pogonima došlo je do smanjenja minimalne satnice radnika s 2,31 ili 2,43 na 1,8 KM, ali i do kršenja prava radnika invalida da obavlja posao u skladu s rješenjem koje je izdala nadležne službe.

Vrlo je ilustrativan razvoj događaja u Travniku koji je jedan od glavnih centara proizvodnje. Od početka pandemije industrija tekstila i obuće u ovom gradu se suočava s brojnim preprekama, obustavom uvoza kože i repromaterijala, nekoliko otkazanih ugovora za isporuku obuće i stalnim kršenjima radničkih prava. U razgovoru s Travničanima i Travničankama osjeti se doza ponosa što već duži niz godina na području njihove općine djeluje i razvija se industrija tekstila, kože i obuće. Radi se o industriji koja za mnoge doslovno život znači, jer u njoj radi više hiljada radnica i radnika u oko 25 postrojenja. Posao je težak, ali kažu da je pošten i omogućava im opstanak. Odzvanja riječ: opstanak.

Najveća fabrika u Travniku je Olip-Bosna d.o.o. koja zapošljava oko 1.100–1.200 osoba u Travniku i nekoliko stotina radnica i radnika u Donjem Vakufu te generira prodaju od 20,17 miliona USD.[6] Prema vlastitim tvrdnjama, fabrike i u Italiji i u Bosni i Hercegovini posjeduju certifikat SA8000,[7] koji potvrđuje da je kompanija svoje poslovanje potpuno uskladila s principima sigurnoga, čistog i prema radništvu korektnog poslovanja.  Ponosno ističu kako „osoblje smatraju iznimno važnim i strateški ključnim resursom zbog čega se zalažu za profesionalan rast i razvoj stvarajući pošteno mjesto za rad na kojem radnik ne podliježe nijednoj vrsti diskriminacije i gdje su jednake mogućnosti svima zagarantovane.“ Pandemija je otkrila da, u situaciji prilagođavanja ekonomskim kretanjima, certifikati ne znače previše. Uprava je u maju odlučila da će zbog pandemije aprilske plaće biti umanjene za iznos od 100 do 140 KM. Vrlo brzo nakon nove odluke o smanjenju plaća, oko 300 radnika i radnica je stupilo u štrajk tražeći ukidanje odluke o umanjenju aprilskih plaća. Prosječna plaća prije pandemije je iznosila između 500 i 600 KM,[8] ali su je radnici dobijali dijelom na račun, dijelom u kešu, što je umanjivalo bruto troškove radnica. Odluku o umanjenju plaće smatraju neosnovanom jer su, kako navode, pogoni za proizvodnju obuće i kožne galanterije u aprilu radili punim kapacitetom. Ovo nije prvi štrajk radnika  fabrike Olip-Bosna. Prethodni se desio u julu 2018. godine kada su radnici i radnice u postrojenju u Donjem Vakufu tokom višednevnog štrajka zahtijevali: smanjenje norme, rad subotom kako je navedeno u ugovoru (prva u mjesecu), povećanje plaće za 5%, smanjivanje neplaćenog rada, isplate plaća na tekući račun (ne u kovertama), sankcionisanje mobinga i bahatog ponašanja pojedinih šefova. Tada je oko 150 radnica i radnika više dana u štrajku bilo koji nije uspio dijelom i zbog uloge tvorničkog sindikata koji je odlučio da stane na stranu uprave.

Razvoj događaja tokom pandemije dodatno je zaoštrio situaciju. Uprava je više od 100 zaposlenih uputila na neplaćeno odsustvo usmenim putem – suprotno navedenim propisima iz kolektivnog ugovora. Radnice su  tražile pismena rješenja o neplaćenom odsustvu. Nakon što je uprava odbila da ih izda, 80 ih je podiglo zasebnu tužbu. Nakon podizanja tužbe za zloupotrebu zakonske odredbe o neplaćenom odsustvu uprava je (prije dolaska inspekcije) u dosluhu sa sindikatom kreirala nova rješenja bazirana na zahtjevu sindikata za neplaćeno odsustvo radnika u doba pandemije. Rješenjem se daje ovlast sindikat da ima prava da u ime radnica podnese zahtjev za neplaćeno odsustvo. Ovo je predmet trenutnog spora koji se vodi pred sudom u Travniku.

Desetak radnica je pokrenulo sudski postupak zbog nepoštivanja rješenja o potrebi prilagodbe radnog mjesta ili promjene radnog mjesta u skladu s utvrđenim stepenom invalidnosti. Jedan radnik je u skladu s rješenjem po završetku bolovanja dobio stolicu za obavljanje radnih obaveza, koju je majstor (šef njegovog odjela) nakon manje od sedam dana slomio pred svim uposlenicima ponižavajući uposlenika zbog njegova invaliditeta. Skoro 400 radnica i radnika potpisalo je kolektivnu tužbu. Osnove tužbe su nezakonito smanjenje plaća i satnice na 1,80 KM u periodu neplaćenog odsustva, neplaćeni prekovremeni rad i rad subotom, neplaćeni doprinosi, neutvrđene mjesečne naknade i druge povrede.

Nepovoljna ekonomska situacija opravdanje je vlasnicima da smanjuju ionako veoma male plaće, nedovoljne za život, ali dovoljne za bazični opstanak, a teška društveno-ekonomska situacija radništvo primorava da pristaju na gotovo sve. Jedna radnica za mjesec dana rada, i više od 40 sati rada sedmično ne može ni maštati o cipelama, torbama ili sandalama koje sama svojim rukama pravi. Nema jasnije ilustracija nejednakosti u kojoj se jedna prosječna radnica nalazi i kako je njena stvarna situacija sve osim situacija slobode koja navodno vlada na tržištu.

Dajana Cvjetković

Bilješke

[1] ARGE Padilla & Klein (Padilla Carlo, Klein Dieter), Studija razvoja industrije kože i obuće u Bosni Hercegovini, Sarajevo: GIZ, 2001.

[2] https://www.poslovni.hr/regija/gasi-se-proizvodnja-u-bih-tvornicama-koje-su-najvise-izvozile-4223000 .

[3] Akta.ba https://www.akta.ba/vijesti/deset-najboljih-u-proizvodnji-obuce-i-odjece-od-koze/102115, objavljeno: 29. 5. 2019.

[4] Kolektivnim granskim ugovorom za FBiH utvrđena je najniža satnica od 2,48 KM.

[5] Komorabih.ba  https://www.komorabih.ba/wp-content/uploads/2020/04/Tekstil-koza-odjeca-i-obuca.pdf.

[6] https://www.dnb.com/business-directory/company-profiles.olip-bosna_doo_travnik.45d9a63ba099b14d91999d0db19d23d1.html.

[7] Certifikat za društveno odgovorne kompanije.

[8] Obračun plate u KM: 2,4KM(satnica) x 40 (sedmično radanih sati) x 4 (sedmice) =384KM  +53 (prevoz) + 168 (topli obrok).

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 6