Sa zadovoljstvom vam predstavljamo drugi esej u nizu eseja posvećenih ispitivanju savremenih artikulacija patrijarhalne i nacionalne ideologije, mašinerije, kulture i prakse. Pisala ga je Marija Ivanović, a bavi se onim što jedna njena sagovornica definira kao „mikrokosmose otpora” patrijarhatu. Kroz glasove mladih žena saznajemo kako patrijarhat djeluje, i u intimnoj svakodnevnici i kao regulativni sistem. Vodeće je pitanje kako se one lično snalaze unutar mreže odnosa moći na kojoj patrijarhat počiva. Esej pledira za nijansirano razumijevanje djelovanja bilo koje političko-normativne strukture u svjetlu neprekinute i aktivnosti ljudi.

Čitajte ispod ili skinite u pdf formatu.

 

Tekst je realizovan uz pomoć Rosa Luxemburg Stiftung Gesellschaftsanalyse und politische Bildung e.V. – Ured u Bosni i Hercegovini, sredstvima njemačkog Ministarstva za ekonomski razvoj i saradnju (BMZ). Ova publikacija ili njeni djelovi izuzev ilustracija, mogu biti besplatno korišćeni uz odgovarajuću referencu na originalnu publikaciju. Sadržaj publikacije ne odražava nužno stavove Rosa Luxemburg Stiftung Gesellschaftsanalye und politische Bildung e.V. – Ured u Bosni i Hercegovini. Za stavove i informacije u tekstu odgovoran je sam autor. Publikaciju nije dozvoljeno prodavati.

Čitajte, dijelite, pišite.

Crvena

Centre Social Okupat i Anarquista l'Horta – Društveni, okupirani i anarhistički centar l'Horta društveni je prostor stvoren 2012. godine u Benimacletu, u pretežito studentskoj četvrti Valencije. Centar je nastao na valu borbi i mobilizacija koje je u Španjolskoj 2011. godine pokrenuo pokret 15M naakon financijskog sloma na zapadu 2008. godine s ciljem stvaranja autonomnog, inkluzivnog, antifašističkog, feminističkog i obrazovnog prostora koji funkcionira na principu samoupravljanja. CSOA l'Horta sastoji se od komada zemlje na kojoj se uzgaja voće i povrće te kuće u kojoj se održavaju razgovori, promocije knjiga, zajednička čitanja, aktivnosti za djecu itd. Društveni centar l'Horta prepoznat je kao jedan od simbola društvenih borbi u Valenciji, makar on već dugo nije samo simbol borbe već aktivni, borbeni i emancipatorni prostor koji (između ostalih) drži Valenciju i Benimaclet živim i buntovnim.

Samo ime Horta otkriva nešto o kontekstu u kojem nastaje. Na valencijanskom ili katalonskom (a u pitanju je jedan jezik) kaže se Horta, dok je na španjolskom Huerta. Huerta ili horta na naš jezik prevodi se kao vrt, voćnjak ili povrtnjak, iako bi mu prikladan prijevod mogao biti i polje. La Huerta de Valencia poljoprivredna je regija oko koje je se Valencia razvijala kao grad i ona obuhvaća znatno širi prostor od samog grada Valencije. Radi se o ogromnom komadu poljoprivrednog zemljišta površine oko 6000 hektara. Huerta je viševjekovni poljoprivredni teren napravljen u srednjem vijeku tokom maurske vladavine Španjolskom. Model navodnjavanja i upravljanja poljoprivrednim zemljištem osmišljen na Bliskom istoku je prenesen i razvijan na području današnjeg Iberijskog poluotoka. Uvid u način funkcioniranja Huerte kroz povijest pomaže nam da shvatimo kako se Valencia – za koju se kaže da je rođena uz Huertu – razvijala i oblikovala u moderan grad kakvog danas poznajemo.

Za vrijeme Al-Andalusa (711-1492) Mauri su na području Valencijske provincije prave izuzetnu riječnu infrastrukturu izgradnjom umjetnih kanala i brana izvlačeći vodu iz najpreplavljenijih područja čime su isušili velik broj močvara i omogućili široko navodnjavanje poljoprivrednih polja. Kulturama koje su već bile uzgajane na tom području kao što su razne vrste žitarica, vinova loza i masline, dodane su riža, čufa, patližan, artičoke i dr. Imovinska struktura Huerte mijenja se u 13. stoljeću kada Jaume I osvaja Valenciju. Muslimansko stanovništvo postepeno biva protjerivano, a na njihovu zemlju dolaze kršćani. Tada se mijenja i organizacijska struktura naselja, a polako i vrsta poljoprivrede. Krajem 15. stoljeća Valencia postaje važan proizvođač svile, dok se u 16. stoljeću na području Huerte počinje saditi voće i povrće doneseno iz Amerika. Kako se grad ekonomski razvijao, tako je rasla i proizvodnja svile, voća, povrća, riže i drugih žitarica. Posebno se raširila riža koja se pored Albufere (estuarij i obalna močvara u blizini Valencije) počela saditi i u drugim dijelovima Huerte. Veću transformaciju Huerta doživljava u 19. stoljeću za vrijeme širenja kapitalističkog načina proizvodnje. Zemljište je ispresjecano novim komunikacijskim pravcima i novim naseljima koja su počela nicati na teritoriji poljoprivrednih zemljišta.

Posebno značajnu ulogu Huerta je imala za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Glavni grad iz Madrida izmješten je u Valenciju zbog napredovanja fašističkih trupa prema Madridu. Huerta je tada bila od izuzetne važnosti za Republiku jer je omogućavala prehranu velikog broja republikanskih trupa. Do najznačajnijih promjena na području Huerte dolazi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, za vrijeme Francove diktature. Grad počinje rasti preko Huerte, a to se progresivno nastavilo i nakon smrti diktatora. O tome nam je više govorio Marc Ferri, povjesničar iz Valencije i član kolektiva Per l'Horta (Za Huertu).

„Španjolska počinje doživljavati velike ekonomske promjene u šezedesetima. Prije toga, u četrdesetima i pedesetima Španjolska je imala jedan jako zatvoren ekonomski mentalitet. U šezdesetima se to mijenja i Španjolska počinje usvajati developmentalistički ekonomski mentalitet. Developmentalistički u smislu ekonomskog rasta unutar kapitalističkog sistema gdje taj rast postaje važniji od svega ostalog. Takvo shvaćanje ekonomije mijenja i predstavu onoga što Huerta znači za grad i regiju. Za vrijeme Građanskog rata Huertu se jako cijenilo. Iz Valencije se hranio Madrid. Znalo se da je taj teritorij plodan i da čini cijelu regiju bogatom. No, u šezdesetima, za vrijeme diktature, Huerta gubi na važnosti i to se nastavlja i u demokraciji. Gubi na važnosti jer se mislilo: ‘Dobro, možemo hranu uzgajati u Valenciji, ali možemo i na drugim mjestima; u Murciji, Andaluziji, Ekstremaduri…’ Taj developmentalizam značio je gradnju cesta i širenje grada po mnogo većoj brzini u odnosu na ranije periode. Zbog toga je Huerta danas u opasnosti da nestane. Nove demokratske vlasti u tome nisu vidjele veliki problem. Znali su govoriti da je Huerta dragocjena, da je šteta što propada, da je šteta što se po njoj mora graditi, ali da se po njoj mora graditi jer rast nema alternativu. To je bio razlog za nastanak pokreta za obranu Huerte. Ljudi su počeli govoriti da se agresivna gradnja ne može više tolerirati, da se ne može prihvatiti da grad mora konstantno rasti preko Huerte, koja bi, ako se tako nastavi, mogla nestati. Tako se 2001. počelo sa narodnom inicijativom za obranu Huerte. Španjolski ustav dozvoljava narodne inicijative koje funkcioniraju na sljedeći način: Ukoliko postoji neka inicijativa odozdo, da bi se o njoj raspravljalo u pokrajinskom parlamentu, potrebno je skupiti određen broj potpisa u roku od pola godine. U slučaju Valencijske zajednice broj potpisa koji se tražio bio je 50 000. Skupina građana predložila je Zakon o zaštiti Huerte za koji je skupljeno 116 000 potpisa, što je više nego duplo od traženog. To se činilo velikim uspjehom, ali sve to se zbilo u nezgodnom političkom trenutku s obzirom da je na nivou pokrajine i države vladala desničarska stranka Partido Popular (Narodna stranka). Lijeve stranke su podržavale projekt, ali ih se nije mnogo pitalo. Na kraju, naša inicijativa nije prošla. No, tada smo ocijenili da ne možemo tek tako prihvatiti poraz i poklopiti se već smo osnovali udruženje kako bi se nastavili boriti za zaštitu Huerte. Tada je nastao kolektiv Per l'Horta“, kazao nam je Marc.

Koliko se struktura (nekadašnjeg) teritorija Huerte promijenila u zadnjih pedesetak godina ilustrura podatak koji je iznio geograf Víctor Soriano u knjizi Valencia: evolucija, utjecaj urbanističkog planiranja i perspektive. On navodi da je između 1956. i 2011. Huerta izgubila 64% površine svog dotadašnjeg teritorija. 1956. imala je 15 000 hektara, dok je 2011. spala na (svega) 6000. Mnogo se gradilo, grad se širio, ljudi koji su bili vlasnici dijelova Huerte prodavali su zemljište jer im se dobro plaćalo. Međutim, sve to imalo je reperkusije kako na ekološku stvarnost grada tako i na poljoprivrednike i seljake koji su ostajali raditi na zemlji koja je počela gubiti na kvaliteti zbog sječe parcela i gradnje cesta i zgrada na njima.

Udruga Per l'Horta koja je nastala iz Narodne inicijative za zaštitu Huerte ima za cilj biti katalizator svih akcija koje se tiču zaštite Huerte, kako bi se sačuvao njezin krajolik, njeno poljoprivredno, vodno te kulturno i historijsko nasljeđe. Marc dodaje da su se stvari počele bitnije mijenjati 2015. kada na vlast u Valenciji (kako u gradu tako i u Valencijskoj zajednici) na vlast dolazi grupa lijevih i lijevocentrističkih stranaka (Compromís, PSOE, Podemos i Izquierda Unida). Tada se, kako kaže Marc „počelo debatirati o donošenju zakona o zaštiti Huerte. Ono što smo mi predložili 2001. odobreno je 2016. Odnosno, odobren je sličan zakon. Huerta se štiti, nije sve kako smo željeli, ali određen vid zaštite postoji.“

Ipak, privatne kompanije i dalje izlaze sa inicijativama za (agresivnom i ekološki neodrživom) gradnjom koja bi dodatno srezala zemljište Huerte, zagadila njena granična zemljišta, vodu i okolinu. Ti obrasci koji su se primjenjivali i ranije značili su ostavljanje seljaka sa ostacima ostataka zemljišta koje je postajalo beskorisno. Pa opet, zahvaljujući inicijativama odozdo, mnogi investitorski projekti su zaustavljeni, a borbe za zaštitu Huerte i dalje se nastavljaju.

Jedna od tih borbi borba je i za Društveni centar l'Horta kojim smo počeli ovaj tekst. Taj društveni centar ima 10 000 kvadratnih metara, od toga je 6000 kvadrata produktivnog zemljišta na kojemu se mogu uzgajati voće i povrće. Tu je i jedna kuća, prilično prostrana koja služi za kulturne aktivnosti. Centar se nalazi relativno blizu gradskog centra, nekih pola sata pješke. Kakva je povijest CSOA l'Horte pitali smo Marca Ferrija.

„Priča o Društvenom centru l'Horta također je povezana sa zaštitom Huerte. To je jako zanimljiv slučaj. Zemljište tog centra također je bilo dio Huerte i to zemljište je prije početka ekonomske krize kupila banka BBVA kako bi na njemu gradila zgrade. Sav dio Benimacleta nekad je bio Huerta. Ove zgrade koje su u njemu nikle, nikle su nanovo. Od 1995. do 2008. imali smo urbanistički bum. To su godine kada španjolska ekonomija raste i na snazi je politika agresivne gradnje. Do 2008. Valencia se mnogo širi. Mnogo je zemljišta predviđeno za gradnju, mnogo se gradi, dosta ljudi ima novca, kupuju se nekretnine, puno je migracija. Međutim, 2008. dolazi ekonomska kriza i stvari se mijenjaju. Sva planirana gradnja se obustavlja a izgrađene zgrade ostaju prazne. Mnogi migranti koji su došli raditi u Valenciju vratili su se svojim kućama jer posla nije bilo. Zbog toga se ne gradi na mnogim zemljištima koja su kupljena da bi se na njima gradilo. Prošlo je nekoliko godina, dvije, tri, pet i nije se gradilo. Tada na društveno-političku scenu Valencije isplivava pokret Los huertos urbanos de Benimaclet (Urbani vrtovi Benimacleta) koji zahtjeva prestanak gradnje i traži da ta zemljišta budu za ljude koji tu žive. Tada dolazi do okupacije zemljišta. Banka BBVA na čija je teritorija okupirana to pokušava zaustaviti, ali su se aktivisti uspjeli nametnuti, ući u taj prostor i ostati u njemu. Bilo je to 2012. godine.“

U Španjolskoj već duže vrijeme ordinira pokret Okupa koji se zalaže za okupaciju stanova i kuća u kojima nitko ne živi. Kao i u svim kapitalističkim državama, tako i u Španjolskoj postoji višak praznih stanova i kuća dok u isto vrijeme postoje beskućnici i oni koji teško plaćaju stanarine zbog ogromnog rasta cijena najamnina. Zbog toga, brojne kuće i stanovi propadaju jer nitko ne živi u njima. Slično je bilo i sa CSOA l'Hortom s obzirom da nikoga nije bilo na njenom zemljištu.

Na 6000 kvadratnih metara produktivnog zemljišta bilo koji stanovnik Valencije (makar tu pretežno dolaze mještani Benimacleta) može zatražiti od Centra jednu parcelu zemljišta za sebe. Jasno, zemljište nije ogromno i zbog toga ne mogu svi koji zatraže parcelu i dobiti istu. Oni koji su prvi zatražili parcele su ih i dobili. Istovremeno, postoji duga lista onih koji su na čekanju i koji „upadaju“ u slučaju da netko želi napustiti svoju parcelu ili ne želi raditi na njoj. Pored zemljišta, nalazi se jedna starija kuća, stara jedno stoljeće. U kući se nalazi anarhistička biblioteka, prostor za djecu i sobe koje služe za promocije knjiga, tribine, jogu i trening samoobrane. U samoupravljanju u ovom društvenom centru može učestvovati bilo tko, način donošenja odluka je horizontalan i sve aktivnosti su neprofitne. Srijedom u 19 sati bilo tko može prisustvovati Skupštini Društvenog centra i predložiti bilo šta. Tu je i (neprofitni) kafić u kojemu se mogu popiti pića od nekomercijalnih, malih, nelicenciranih proizvođača. Marc nam kaže da je ovaj prostor samoupravljanja izuzetno važan za kvart i grad „zbog ljudi koji žive tamo jer participiraju u društveno-političkom životu. To je prostor u kojemu učestvuju ljudi koji su povezani sa Benimacletom. Istina, na kulturnim aktima nekada participiraju i ljudi van kvarta, ali na polje dolaze raditi uglavnom ljudi iz kvarta. Odlučuje se kolektivno, na skupštini, ljudi se sastaju, raspravljaju i odlučuju – konsenzusom.“

Budući da kapitalistička država mora braniti pravo na privatno vlasništvo, otvara se pitanje kako to da država nije istjerala te ljude iz Centra. Marc nam objašnjava:

„To je komplicirana priča. Banka je naime vlasnik velikog dijela parcele, ali ne i cijele parcele. Banka želi graditi ono što je naumila, ali da bi gradila najprije treba dokumentaciju o gradnji predstaviti općini koja mora odobriti taj projekt. Međutim, nije tako lako istjerati nekoga sa neke zemlje ili iz stana. Ovaj slučaj sličan je ranijim okupacijama stanova. Ti kao privatni vlasnik nekog stana ili parcele možeš doći i kazati: „Ovo je moje“, ali s druge strane postoji i osoba koja može reći: „Stani, hej, pa ja isto živim ovdje.“ Te deložacije ne idu automatski i ne izvršavaju se tako brzo budući da postoji određena razina zaštite ljudi koji žive tu. Isto je i sa Društvenim centrom l'Horta. Taj proces iseljenja može trajati tri godine, pet ili uz dosta sreće sedam. A nije da nije bilo pokušaja da se te ljude iseli iz Centra. Pokušalo ih se iseliti prije godinu i pol dana. Došli su sudski izvršitelj i civilna garda, ali se onda preko WhatsApp grupa iskomunicirao problem i pred Centrom se u samo par minuta pojavilo više od 200 ljudi koji su ga branili. Sada se ti ljudi suočavaju sa problemima, nedavno je jedna djevojka pričala da im gradske vlasti isključuju vodu.

Na tom je talasu u posljednjih nekoliko godina u Valenciji nastalo mnogo sličnih projekata. Među najzanimljiviji je onaj koji vodi inicijativa Los huertos urbanos de Benimaclet. Pokrenula ju je Udruga susjeda Benimacleta koja je zuspjela oporaviti neka napuštena zemljišta kako bi obrađivali zemlju i proizvodili hortikulturne proizvode za vlastitu upotrebu. Onda su i same općinske vlasti pokrenule slične projekte. Tako danas građani Valencije mogu od općine tražiti parcelu za uzgoj voća i povrća sa pristupom vodi. „Radi se o sličnim modelima koje su pokrenule neke udruge, ali ih vodi općina“, kaže nam Marc Ferri.

Uprkos tome, Marc nije optimističan kada razmišlja o budućnosti.

A ako me pitaš kakva je budućnost Centra, ja je vidim prilično pesimističnom. Mada, jasno je, ona zavisi i od toga tko vlada u gradu. Bila bi šteta da se ovo ugasi jer je CSOA l'Horta jako dobar primjer samoupravljanja i mislim da se taj model može izvesti i primijeniti bilo gdje. Postoji osjećaj i mreža drugarstva, solidarnosti i suradnje između ljudi koji učestvuju u upravljanju Centrom“.

Posjetiocu koji zna ponešto od skicirane istorije golim je okom vidljivo ubrzano nestajanje Huerte. Ekspanzija agresivne gradnje je zonu smanjila u posljednjih pedesetak godina za pola. Iako nastojanja da se zemljište Huerte i dalje uništava još uvijek postoje, inicijative o kojima smo govorili paraliziraju i zaustavljaju te projekte, a s druge strane, oporavljaju stare zapuštene površine. Ovi modeli otvaraju nove mogućnosti za očuvanje Huerte. Osim toga, mnogi od njih, poput Društvenog centra l'Horta mogu služiti kao dobar generalni primjer samoupravne prakse i samoorganiziranja, a borba oko upravljanja, borba za prirodu, vrtove, zemljišta i vodu će se nastaviti.

Darko Vujica

 

---

 

Samoupravljanje je istovrsno čovjekovom društvenom postojanju. Institucije upravljanja samo su moderne izvedenice ove opšte sposobnosti i potrebe. Institucionalizovani i visoko elaborirani model samoupravljanja pokušan je u socijalističkoj Jugoslaviji. Njegova propast nije međutim dokaz da samoupravljanje drugačije od danas demokratski posredovanog upravljanja ne može postojati i funkcionisati. Primjeri su širom Evrope i svijeta, manji i veći pokušaji da se drugačije živi i radi skupa, u nekim zajednicama koje cijene jedne a ne neke druge društvene vrijednosti i streme nekim drugim ciljevima. Prilog je o tome kako stvari u stvarnosti mogu izgledati.

Tekst je realizovan je u okviru projekta Trans-making koji je finansiran sredstvima Horizon 2020 programa Europske Komisije.

Stavovi i mišljenja u tekstu isključiva su odgovornost izdavača.

Crvena, Sarajevo, 2022.

---

 

Predstavljamo vam prvi u nizu eseja posvećenih ispitivanju savremenih artikulacija patrijarhalne i nacionalne ideologije, kulture i prakse čija je kombinacija, potvrđuju po stoti put događaji od prije neki dan, u doslovnom smislu, ubitačna. Esej pred vama, u autorstvu Darka Vujice se bavi institucionalno-ideološkim okvirom nacionalizacije i patrijarhalizacije društva u najskorije vrijeme. Oslanjajući se na novije radove u ovom domenu, esej se spušta u lokalnu stvarnost i razmatra mehanizme i postupke uključene u disciplinovanje društava, kao i faktore koji sadašnji rodno-nacionalni režim, njegove institucije, dominantnu kulturu i političku ekonomiju čine otpornim na promjenu.

Čitajte ispod ili skinite u pdf formatu.

***

Tekst je realizovan uz pomoć Rosa Luxemburg Stiftung Gesellschaftsanalyse und politische Bildung e.V. – Ured u Bosni i Hercegovini, sredstvima njemačkog Ministarstva za ekonomski razvoj i saradnju (BMZ). Ova publikacija ili njeni djelovi izuzev ilustracija, mogu biti besplatno korišćeni uz odgovarajuću referencu na originalnu publikaciju. Sadržaj publikacije ne odražava nužno stavove Rosa Luxemburg Stiftung Gesellschaftsanalye und politische Bildung e.V. – Ured u Bosni i Hercegovini. Za stavove i informacije u tekstu odgovoran je sam autor. Publikaciju nije dozvoljeno prodavati.

Čitajte, dijelite, pišite.

Crvena

***

 

 

Crvena vas poziva na treći ciklus obrazovnog programa Politike svakodnevnice, Modul Rad i odmor

24-25.09.2022.

Urban Studio Design, Vrazova 3, Sarajevo.

10:00-14:00

O programu

Pojava novih modela tržišta rada, kakvo je i rad na digitalnim platformama, u posljednjim godinama, a posebno nakon pandemije COVID-19, dovela je do potrebe za stvaranjem institucionalnih mehanizama koji reguliraju i promiču pristupačnost i provedivost radničkih prava ljudi zaposlenih u ovom sektoru. Digitalne platforme važan su element u reorganizaciji i usponu ekonomije zasnovane na platformskom radu, jer one mijenjaju sisteme razmjene dobara i uspostavljaju nove modele rada i radnih odnosa. Trenutačno se rad na digitalnim platformama promiče narativom o autonomiji, fleksibilnosti i samoorganizaciji zadataka koje radnik ili radnica ima za obaviti. Međutim, u posljednje vrijeme svjedoci smo rastućeg nezadovoljstva i otvorenih protesta ljudi zaposlenih na digitalnim platformama. Sve je više svjedočanstava i izvještaja o teškim uvjetima rada na digitalnim platformama i surovoj eksploataciji koju trpe radnice i radnici zaposleni u tom sektoru; pogotovo na periferiji svjetskog kapitalističkog sistema. Nedostatak institucionalne zaštite i zaštite temeljnih radnih prava – kao što su pravo na plaćeni odmor i godišnji odmor, pravo na zdravstvene usluge i prostore za odmor, mirovinu, bolovanje, porodiljni i očinski dopust, pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje – natjerali su brojne radnike i radnice na samoorganizaciju.

Modul koji je pred nama će tokom četiri predavanja tematizirati pitanja koja se tiču platformskog rada i njegovog porasta u kontekstu šire fleksibilizacije i liberalizacije tržišta rada. Bavit ćemo se temom radničkih prava i radničkog organiziranja u sektoru digitalne industrije u našim zemljama, a također ćemo otvoriti temu tehnologije i automatizacije u suvremenom kapitalizmu, kao i mogućnosti dekomodifikacije radno-proizvodnih odnosa.

Detaljan program pogledajte na slici ispod.

Prijaviti se možete ovdje 

Vidimo se!

 

***************

Program se realizira uz podršku Olof Palme International Centra i Fonda otvoreno društvo Bosne i Hercegovine

***************

U nastavku čitajte naše novo izdanje Šetnje kroz stvarni grad (Walks through non-fictional hoods). Dvojezično izdanje na jednom mjestu donosi pet autorskih priloga koji razrađuju različite istorijske, prostorne i društvene odnose i oblike koje je moguće naći/vidjeti/posmatrati/čitati/interpretirati u Sarajevu i na materijalu koji Sarajevo nudi kao istorija i kao geografija.

Prilozi su nastali kao autorske intervencije nakon istraživačko-edukativnih šetnji organizovanih i realizovanih u periodu od novembra 2021. do februara 2022. godine.

Uvod Danijele Dugandžić i Boriše Mraovića razmatra hodanje i šetanje kao opštu metodologiju kritike i analitike svakodnevnog kao i onog što koje se proteže kroz vrijeme i prostor. Prilozi koje redom ispisuju: Haris Sahačić, Andreja Dugandžić, Nedim Mutevelić i Dunja Krvavac, Boriša Mraović i Jasenka Čakarić, ispituju različite elemente sarajevske historijske-geografije i psiho-geografije. Dijelom vodič, dijelom refleksije obrazaca i mogućnosti, ne vodi vas uvijek nužno unaprijed određenim putem već vas šetnjom nekim od mogućih puteva poziva na hodanje i istraživanje mogućnosti puteva.

Cijelo izdanje vizuelno komentarišu i komplementiraju originalne ilustracije Nevena Misaljevića

Organizaciju i realizaciju samih šetnji kao i izradu knjige koju predstavljamo su omogućili:

German Federal Foreign Office, Goethe-Institut i drugi partneri. goethe.de/relieffund #irf2021

Detaljni podaci o izdanju:

Šetnje kroz stvarni grad / Walks Through Non-fictional Hoods

Izdavač / Publisher: Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena / Associationfor Culture and Art Crvena

Za izdavača / On behalf of the Publisher: Danijela Dugandžić

Priredili / Edited by: Danijela Dugandžić, Andreja Dugandžić, Neven Misaljević, Boriša Mraović

Prilozi / Contributions: Jasenka Čakarić, Andreja Dugandžić, Dunja Krvavac,

Nedim Mutevelić, Haris Sahačić, Boriša Mraović

Ilustracije, obrada fotografija, dizajn i priprema za štampu / Illustrations, Photo Editing, Design, Prepress: Neven Misaljević

Foto-dokumentacija / Photo Documentation: Dejan Vladić

Lektura na B/H/S / BCS Language Editing: Faik Imamović

Prevod na engleski / Translation into English: Selma Asotić, Lamija Čengić i Aida Spahić

Produkcija / Production: OOUR-X

Sarajevo, 2022.

Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA u suradnji sa Urban Design Studiom Sarajevo, Danima arhitekture i  A Table With a View sa zadovoljstvom ugošćuju izložbu: 

O gradskim stazama, u Sarajevu, od 2. do 15. jula 2022.

Otvorenje izložbe i razgovor sa kustosom izložbe Paul-Hervéom Lavessière

2. jula 2022. u 20 sati u Urban Studio Design u Vrazovoj 3

Razgovor će voditi Darine Korban Chouéiri, Urbanistica i pripovjedačica Atablewithaview

Paul-Hervé Lavessière je urbanista-geograf, autor knjige La révolution de Paris nagrađene Haussman nagradom 2014. godine, u kojoj pripovijeda o svojoj šetnji s Baptisteom Lanaspezeom periferijom Pariza. Knjiga se čita kao urbana avantura u svijetu skoro nepoznatom među Parižanima. Paul-Hervé je mapirao 130 km puta koji je opisao u knjizi, a u suradnji sa drugim autorima osmislio je 2020. Sentier du Grand Paris koji se sastoji od pješačke rute duge 600 km u 30 dana. (For English look below)

The Association for Culture & Art CRVENA with the participation of the Urban Design Studio Sarajevo, Days of Architecture & atablewithaview are happy to host the exhibit: 

L’ Art des Sentiers Métropolitains (The Art of Metropolitan Trails) in Sarajevo, from the 2nd until the 15th of july 2022.

We are glad to invite you to the opening that will take place on the 2nd of july at 20h at Vrazova 3 and to a talk followed by a talk with one of its curators: Paul-Hervé Lavessière.

Darine Korban Chouéiri, Urbanist and Storyteller, Atablewithaview will moderate the talk.

Paul-Hervé Lavessière is an urbanist-geographer, he is the author of the Haussman prize awarded book in 2014, La révolution de Paris, where he narrates his walk with Baptiste Lanaspeze along the periphery of Paris. The book reads like an urban adventure in a world almost unknown to intramuros Parisians. Paul-Hervé has mapped the 130 km of the itinerary narrated in the book and along with other collaborators designed in 2020 the Sentier du Grand Paris which consists of 600 km to walk on foot during 30 days.

 

————————————————————————————————————————————-

 

Omogućeno podrškom Heart&Hand fonda / Made possible by kind support of Heart&Hand Fund

 

————————————————————————————————————————————-

 

Voda na tržištu – Kako upravljamo ključnim resursima

 

Uvod

Kasno veče, septembar 2017. godine,  poruka na viberu, slika moga mlađeg brata kako leži na krevetu u hitnoj službi Doma zdravlja u Bihaću. Nakon prvobitnog šoka pomislila sam na trovanje hranom. Zajednički zaključak kraćeg razgovora s porodicom jeste da je uzrok vjerovatno voda. Ova uznemirujuća i kratka epizoda iz privatnog života ubrzo mi je otvorila niz pitanja. Šta činiti kada je voda onečišćena nekom opasnom tvari, poput arsena, kolomasti, virusa ili fekalija? Ko mora reagovati ako dođe do ekološkog incidenta i ozbiljnog onečišćenja? Šta raditi kada je potrebno mijenjati cijelu vodovodnu infrastrukturu? Koliko jedan takav infrastrukturni projekat košta? Kako bi s ovim nakraj izašle siromašne, lokalne zajednice kada je nerijetko i u većim gradovima redovno održavanje vodovodne mreže izazov? Kako organizovati život i svakodnevne obaveze ako ne smijemo koristiti ni prokuhanu vodu, čak ni za pranje ili kupanje? Jesu li naša izvorišta sigurna?

S mnogima od navedenih pitanja i problema svakodnevno se suočava moja draga prijateljica Milica iz Zrenjanina. Tamo je još 2004. godine zbog prekomjerne količine arsena[1] zabranjena upotreba vode iz gradskog vodovoda za piće i pripremu hrane. Pričala mi je da su jednostavno prinuđeni da koriste vodu iz česme jer je preskupo svakodnevno kupovati flaširanu vodu da bi zadovoljili sve potrebe jedne porodice: I svi kuvamo s tom vodom, jer bi trošak kupovine flaširane vode za kuvanje, pranje namirnica i sl. bio preveliki čak i za porodice koje su pristojnih primanja. Tako da je svi unosimo u manjoj ili većoj meri. Ovo je priča tek jedne porodice u gradu opustošenom tranzicijom. Zrenjanin je bio treći po veličini industrijski centar Jugoslavije, a danas je većina fabrika iz tog vremena uništena privatizacijom koja je proizvela masovnu nezaposlenost i nedostatak perspektive.[2]  I kao da ta nedaća za grad nije bila dovoljna, kreću i igre žeđi u kojima najveću cijenu plaćaju upravo njegovi stanovnici.

Vidimo šta ozbiljni problemi u snabdijevanju vodom za piće mogu značiti i koliki može biti njihov uticaj na svakodnevicu. U nastavku ćemo nakratko zajedno zaroniti u dubine upravljanja vodom, nakon čega bi trebalo biti jasno zašto je važno da prestanemo misliti kako je pitka voda neograničeni i neiscrpljivi resurs i zašto je neophodno da povučemo crvenu crtu prema tržišnim rješenjima za upravljanje ovim ključnim neprocjenjivim prirodnim i zajedničkim dobrom.

Globalni i lokalni tokovi

Iako je voda najrasprostranjenija tvar na planeti Zemlji, geografski je izrazito neravnomjerno raspodijeljena, a nalazišta slatke vode su u ograničenim količinama koje se smanjuju. Čak i u zemljama koje ne oskudijevaju ovim resursom pitanje dostupnosti izvora, razvijenost infrastrukture, ulaganje u njeno održavanje i načini upravljanja pružaju uvid u to koliko pristup vodi utiče na životni standard. Zbog prirasta stanovništva, upotrebe u poljoprivredi i industriji, sve većeg korištenja u energetske svrhe i onečišćenja vrlo je vjerovatno da će značaj ovog krucijalnog resursa u skoroj budućnosti nadmašiti značaj nafte i plina. Zbog svoje esencijalne prirode i ograničenih zaliha voda će postati najvažniji strateški resurs, a njen nedostatak ili nedostupnost može biti okidač i za konflikte.

Problem se vidimo usložnjava kada sagledamo širu perspektivu i razmišljamo o upotrebi vode uvažavajući višestruku primjenu poput vodosnabdijevanja, odvodnje, navodnjavanja, primjene u poljoprivredi, rudarstvu, energetici ili rekreaciji. Više od dvije milijarde ljudi već živi u područjima koja su podložna vodnom stresu, a oko 45 % svjetske populacije nema pristup odgovarajućim sanitarnim objektima, pa se procjenjuje da će se svijet suočiti s globalnim deficitom vode od 40 % do 2030. godine.[3] Klimatski faktori prave dodatni pritisak na ovaj resurs. Kako bismo lakše shvatili globalne perspektive korištenja i pritiska na ovaj resurs, vrijedi izdvojiti još nekoliko podataka: najviše se koristi u poljoprivredi;  69 % ukupnog zahvata vode odlazi na navodnjavanje, industrija (uključujući energiju i proizvodnju električne energije) čini 19 % potrošnje, a čak 80 % svih industrijskih i komunalnih otpadnih voda na globalnom nivou ispušta se u okoliš bez prethodne obrade.[4]

Vrijedi istaknuti da voda ima i vrlo važnu kulturnu dimenziju koju oblikuje mješavina naslijeđa, tradicije, istorije, obrazovanja, društvenog statusa i duhovnog gledišta. Ova dimenzija odnosa čovjeka i vode čini ono teško opipljivo, što se često ne može kvantificirati, odnosno vrijednosti koje su u suprotnosti s ekonomskim kalkulacijama.[5] Za pojedine zajednice, plemena ili religijske skupine rijeke i izvori imaju vrijednost koja se ne može izraziti statistikom ili valutom. Tako je sud u državi Uttarakhand, na sjeveru Indije, dodijelio ljudska prava rijekama Gang i Jamuna, koje milijarde Indijaca smatraju svetim, što znači da će svako zagađenje biti tretirano kao kada se nanese povreda drugoj osobi.

Glavni uzroci nedostupnosti pitke vode su fizička i ekonomska nestašica. Fizičku uzrokuju klimatske promjene (poput suša i poplava), rast stanovništva i potražnje za vodom te prekomjerna upotreba vode (posebno u poljoprivredi). Ekonomska nestašica podrazumijeva  nedovoljno ulaganje u vodovodnu infrastrukturu ili nedovoljne ljudske kapacitete za zadovoljenje potreba za vodom u područjima gdje stanovništvo ne može sebi priuštiti korištenje adekvatnog izvora vode.

Slika 1. Globalna fizička i ekonomska nestašica vode [6]

Prema podacima Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) za 2011. godinu, čak 41 zemlja (od 195)  imala je problema u vodosnabdijevanju; 10 zemalja je skoro do kraja iscrpilo zalihe obnovljivih slatkih voda te su se morale osloniti na nekonvencionalne resurse. Sve veća suša i dezertifikacija dodatno pogoršavaju ove trendove. Prema projekcijama, do 2050. godine najmanje svaka 4. osoba bit će pogođena stalnom nestašicom vode.[7]  Fizički stres vode često je sezonski, a ne godišnji fenomen, te se procjenjuje da četiri milijarde ljudi živi u područjima koja pate od ozbiljne fizičke nestašice vode najmanje jedan mjesec godišnje, a oko 1,6 milijardi ljudi suočava se s „ekonomskom“ nestašicom vode: iako im je voda fizički dostupna, nedostaje potrebna infrastruktura za pristup. Nekoliko glavnih svjetskih vodonosnika je pod sve većim stresom, a 30 % najvećih sistema podzemnih voda je iscrpljeno.^[8]

Situacija u zemljama koje su nekada činile Jugoslaviju čini se nešto boljom. Iako je Bosna i Hercegovina najbogatija vodom, ekonomska nestašica nije rijetka i uzrokovana je lošim upravljanjem, koje se ogleda u nedovoljnoj i lošoj zaštiti voda i izvorišta, nedostatku kontrole zagađivača, koordinaciji među institucijama. Na umu moramo imati i činjenicu da su ekstremne klimatske pojave sve učestalije, pa je, prema dostupnim informacijama, zabilježeno nekoliko od veoma do ekstremno sušnih godina: 2003., 2007., 2008., 2011., 2012., 2013. godina, a kao izuzetno ekstremna klimatska i vremenska epizoda koja je prouzrokovala značajne materijalne i finansijske deficite, kao i gubitke ljudskih života, pored poplava iz 2014. godine, izdvaja se suša iz 2012. godine.[9]

Tabela 1. Obnovljivi slatkovodni resursi vode po glavi stanovnika u šest zemalja

Izvor: Svjetska banka ^[10]

Primjeri pokazuju da je voda već dugo ulog u međunarodnom političkom i ekonomskom ratu u kojem odluke i akcije raznih saveznika i protivnika imaju direktne efekte na lokalne zajednice.  Nije zato slučajno što se danas često može čuti izjava da je voda buduća nafta. Bez nafte se može, a pokažite mi čovjeka koji može bez vode! – bila je jedna od parola na protestima protiv gradnje hidrocentrala u mjestu Kruščica kod Viteza u BiH. Tamo direktnim i pravnim nasiljem lokalni moćnici nastoje godinama da slome otpor zajednice koja ne želi  dozvoliti da se komercijalizira njihova rijeka koja je već na biološkom minimumu i čiji se značajan dio već koristi za vodosnabdijevanje gradova Viteza i Zenice, dok jedan dio mještana ovog naselja još uvijek nema pristup javnom sistemu vodosnabdijevanja. Za njih je Kruščica mnogo više od rijeke, o njoj pričaju kao o najdražem biću iz sela – „uz nju smo odrasli, uživali, ona nas poji i hrani“. Izvrsna je to ilustracija lokalne dramatike ovih odnosa i zapravo ocrtava prethodno spomenuti sukob vrijednosti.

Slučaj spominjanog Zrenjanina dobro ilustruje kako izgleda ova tranzicijska dinamika i kakve posljedice proizvode višestruko prepleteni politički i ekonomski interesi organizovani oko vodosnabdijevanja. Iz Zrenjanskog socijalnog foruma (ZSF) navode da su se gradski čelnici odlučili unaprijed za nemoguće rješenje: da privatni konzorcij bez referenci u oblasti prečišćavanja vode izgradi postrojenje i vodu isporučuje zrenjaninskom vodovodu. Odluka je donesena daleko od javnosti iako su vlasti znale da ovakav koncept nije u skladu sa Zakonom o komunalnim delatnostima i da se efektivno javni novac usmjerava na izgradnju privatne fabrike vode. Sve vladajuće stranke koje su se tokom godina smjenjivale na vlasti u Zrenjaninu pokazale su se nesposobnima i nespremnima da riješe ovaj problem i čini se da, poput nekih lokalnih vlasti u BiH, gomilajuće probleme prepuštaju svojim nasljednicima i tako unedogled. Pitanje vode može da riješi samo država, smatra ZSF, jer jedino ona ima potrebne resurse da riješi ne samo problem Zrenjanina nego i cijelog područja Banata i Vojvodine.[11] Saga se nastavila, a gradska vlast sada nastoji da se problem riješi u formi privatno-javnog partnerstva, ponovo tvrdeći da su našli kredibilnu kompaniju, iako se 2015. pokazalo da je put od pouzdane do problematične kompanije vrlo kratak, da bi 2022. godine uveli novog „igrača“ te je imovinu Fabrike vode kupilo preduzeće Panonnian water, koje je u vlasništvu firme Metito iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.[12] Čini se da su predstavnici vlasti brzo zaboravili loša iskustava s privatizacijom fabrika i „pouzdanim“ kompanijama. I tako,  decenije prolaze, a kraj agoniji s vodosnabdijevanjem u ovom gradu se ne nazire.

Zaputimo se sada nekih dvjestotinjak kilometara zapadno od Zrenjanina, ka Modriči. Tamo je, 2003. godine zbog, kako se navodi, greške, 55 % akcija Akcionarskog društva Vodovod i kanalizacija Modriča prešlo u ruke sitnih akcionara. Tako je preduzeće za proizvodnju i distribuciju vode do danas ostalo u privatnom vlasništvu bez obzira na mnogobrojne pokušaje da se vrati pod opštinsku upravu. Ministrica za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Srebrenka Golić najavljivala je 2012. godine da će ovo ministarstvo u saradnji s opštinom i posredstvom Investiciono-razvojne banke RS-a otkupiti akcije lokalnog preduzeća Vodovod i kanalizacija kako bi se ono vratilo u opštinsku nadležnost.[13] Uprkos ovakvim najavama, situacija ostaje nepromijenjena.

U julu 2021. godine pogoršavaju se problemi u snabdijevanju stanovništva vodom za piće uslijed visokih temperatura i suša, a situaciju dodatno usložnjava porast nenamjenske potrošnje te dolazi do nestašice vode. Lokalna vlast održava posebnu sjednicu. Zaključcima se insistira na odgovornosti pravnog nasljednika Direkcije, koja je tada bila odgovorna za ovu pogrešku, kao i na finansijskoj odgovornosti koju ista instanca treba da ima u postupku ponovnog vraćanja preduzeća u javno vlasništvo, za što je potrebno otkupiti akcije od akcionara.[14] Time se rasprava oko odgovornosti za trenutno stanje i kvaziprivatizaciju samo besciljno nastavlja.

Ovi primjeri dobro pokazuju da je upravljanje raspoloživim vodnim resursima osnovno pitanje svake političke zajednice, a izbor između različitih modela može presudno uticati na održivost okoliša ili životne uslove na nekom teritoriju. U nastavku će biti razmotreni razni modeli upravljanja vodom – javni, privatni i zajednički; primjeri koji demonstriraju nedostatke pojedinih modela baziranih na privatnom for-profit upravljanju te u kratkim crtama opisana mreža međunarodnih aktera umiješanih u ove operacije na različitim geografskim nivoima. Informacija o nedostacima ovih modela u našoj javnosti nema, pa je zbog toga važno upoznati se s lošim iskustvima njihove primjene jer moramo biti svjesni rizika koje ovakvi aranžmani nose, naročito u slučajevima privatizacije komunalnih usluga.

Modeli upravljanja vodom

Uobičajeno razlikujemo dva osnovna modela upravljanja vodom – javni i privatni. Također postoji i model zajedničkog upravljanja, koji je dosta poznat u manjim, ruralnim zajednicama. Svaki podrazumijeva drugačiji set institucija i drugačije vlasničke i operativne odnose.

TIP VLASNIŠTVA PO WALDRONU		PRAVILA KOJA REGULIRAJU PRISTUP I UPRAVLJANJE RESURSIMA	EKVIVALENT U RIMSKOM PRAVU
	Privatno vlasništvo	Ovlast upravljanja resursima dana je pojedincu,porodici ili poduzeću	res privata
	Kolektivno vlasništvo	Društvo u cjelini (na razini države ili lokalne zajednice) kolektivno odlučuje kako upotrebljavati važne resurse	res publica
	Zajedničko vlasništvo	Resursi raspoloživi za  upotrebu svima; može postojati skup pravila koja ograničavaju pristup samo da bi pristup resursima bio pravičan ili da se spriječi korištenje koje isključuje neke ljude	res communis

 

Tabela 2: Tipologija vlasništva po Waldronu, s pripadajućim institucijama rimskog prava [15]

Model javnog upravljanja počiva na pretpostavci da voda kao osnovni resurs za život mora biti dostupna svima. U toj su postavci stvari pitanja prihoda i profitabilnosti apsolutno sporedne. Voda se ne smatra robom u pravom smislu i svaki se promet regulira. Javna vlast utvrđuje cijenu i drži je relativno niskom (ili je u nekim slučajevima distribuira potpuno besplatno [16]) kako bi mogla biti dostupna svim socijalnim kategorijama. Iako ovakav pristup može predstavljati bitan izvor legitimiteta javne vlasti, dugoročno može proizvesti određene izazove poput nedostatka sredstava za amortizaciju troškova sistema i probleme u vodosnabdijevanju.

Kada je upravljanje pod potpunom javnom kontrolom, možemo reći da se radi o modelu monopola javnog sektora u pružanju vodnih usluga. Ovaj specifičan vid monopola pruža niz prednosti. Jedno tijelo vrši nadzor nad različitim aspektima savremenog vodosnabdijevanja: od distribucije do kontrole kvaliteta. Samim tim lakše se rješava problem koordinacije, a i kvalitet usluge nije podređen profitnoj logici. A i lakše je držati određen nivo društvene kontrole nad javnim preduzećem ili ustanovom i pozivati na odgovornost nego kompaniju koja je u privatnom vlasništvu, a da ne spominjemo velike multinacionalne korporacije koje na raspolaganju imaju niz mehanizama za uspostavljanje kontrole nad svojom robom – izdašne budžete, lobističke grupe, a ponekad i vojske država u kojima djeluju, kao što je bilo u Boliviji tokom poznatog rata za vodu.

Pitanje vode itekako može pokrenuti mase i ima značajan mobilizacijski faktor, što smo vidjeli i u BiH. Koliko god bilo teško u našoj zemlji napraviti društveni i politički pritisak uslijed kompleksnog političkog sistema, ali i žustre ratne retorike koja se uvijek koristi da se osujeti bilo kakav vid zajedničkog otpora, primjer pokreta za očuvanje bh. rijeka protiv jednog vida privatizacije (davanje koncesija), govori nam da je ipak moguće uspješno se organizovati i dobiti široku podršku javnosti.

S obzirom na uglavnom loša iskustva privatizacije,[17] važno je detaljno obrazložiti model privatnog upravljanja koji vodu tretira kao robu koju kupujemo s tržišne „police“, a počiva na načelu povrata troškova i profita. Iako postoje mnoge varijacije, uobičajeno se razlikuju tri modela privatnog upravljanja vodosnabdijevanjem:

• upravljanje bez prava ulaganja (en affermage) gdje jedinica lokalne samouprave koja je vlasnik sama ulaže u razvoj sistema, a koncesionar (privatni poduzetnik) upravlja pogonom, snosi troškove održavanja koje namiruje iz cijene komunalne usluge i plaća koncesijsku naknadu (prosjek trajanja koncesije je između 5 i 20 godina, međutim, može se raditi i o periodu od 40 i više godina);
• upravljanje s pravom ulaganja (en concession) predstavlja privatizaciju upravljanja i/ili infrastrukture za koncesijsko razdoblje, s pravom ulaganja gdje koncesionar ulaže u razvoj infrastrukture koja je u vlasništvu jedinica lokalne samouprave ili njegovom vlasništvu koje će istekom koncesije prenijeti jedinicama lokalne samouprave te ne plaća koncesijsku naknadu (obično se ove koncesije daju na period od 30 godina ili duže);
• privatizacija otkupom komunalnog društva gdje privatnik kupuje dionice u postojećem komunalnom društvu – vodovodu te je u ovom slučaju privatnik u istom pravnom položaju kao i vlasnik prije njega.

 

Model	Vlasništvo	Ulaganje	Upravljanje	Koncesija
En affermage)	Jedinica lokalne samouprave	Jedinica lokalne samouprave	Koncesionar upravlja pogonom, snosi troškove održavanja koje namiruje iz cijene komunalne usluge i plaća koncesijsku naknadu	5 do 20 godina (često se daje i na više od 40 godina)
En concession)	Jedinica lokalne samouprave ili koncesionar	Koncesionar (privatni poduzetnik)	Predstavlja privatizaciju upravljanja i/ili infrastrukture	Ne plaća koncesijsku naknadu jer s istekom koncesije sve se prenosi jedinicama lokalne samouprave
Privatizacija otkupom	Privatnik postaje vlasnik kupovinom dionica postojećeg komunalnog društva	Privatnik	Privatnik u istom pravnom položaju kao i vlasnik prije njega	/

Tabela 3. Modeli privatnog upravljanja

Odskora se i u domenu upravljanja vodosnabdijevanjem promovira model javno-privatnih partnerstava. Lokalne vlasti koje su odgovorne za vodosnabdijevanje olako pristaju na ulaz privatnog kapitala jer same nisu u mogućnosti da ulažu u velike infrastrukturne projekte. Iako je argument troškova servisiranja infrastrukture radi obezbjeđenja kvalitetnog vodosnabdijevanja dosta uvjerljiv, nema logičke nužnosti zbog koje bi upravo privatizacija bila jedino rješenje. Njom gubimo tehničku kontrolu nad uslugom i finansijsku transparentnost. Rješenja poput JPP-a ili privatizacije su prečice koje kasnije dođu na naplatu. U praksi se pokazalo da privatni sektor ne osigurava automatski kvalitetnu uslugu, a velike investicije koje zahtijevaju kreditno zaduženje dostupnije su javnim instancama i pod povoljnijim uslovima.

Prema mnogim kritički orijentiranim glasovima, ako zaista želimo osigurati  kvalitetnu uslugu vodosnabdijevanja, izvori vode i upravljanje izvorima ne smiju biti organizovani po tržišnoj logici: „…ono što nazivamo krizom vode ustvari je kriza upravljanja – kriza koja proizlazi iz definiranja vode kao robe koja se prodaje onima koji je mogu platiti. Takva depolitizirana definicija koja zanemaruje socijalni i javnozdravstveni značaj vode utječe na odabir načina raspodjele i mehanizma upravljanja: komercijalizacija i privatizacija“.^[18] Generalna skupština UN-a je Rezolucijom 64/292 o ljudskom pravu na vodu i kanalizaciju priznala pravo svakog čovjeka na pristup dovoljnoj količini vode za ličnu i kućnu upotrebu (između 50 i 100 litara vode po osobi dnevno); prema Deklaraciji voda mora biti i fizički dostupna; voda mora biti sigurna za upotrebu, distribuirana pod prihvatljivim uslovima i pristupačna (troškovi vode ne bi trebali biti veći od 3 %  od ukupnog prihoda domaćinstava). Kako tvrdi Pablo Solon, nekadašnji bolivijski ambasador pri UN-u i jedan od glavnih promotora vode kao osnovnog ljudskog prava, moćni ekonomski interesi korporacija su presudni razlog zbog čega je bilo potrebno čak 60 godina kako bi pravo na vodu postalo osnovno ljudsko pravo. Prema njegovim tvrdnjama, Deklaracija je zapravo način da se problematizuje i dovede u pitanje privatizacija vode.^[19]

Učimo i iz loših iskustava drugih

Dokumentarni film Do zadnje kapi (Up to the last drop) ilustruje kompleksnu geopolitičku i ekonomsku dinamiku u pogledu vodosnabdijevanja i sugeriše da traje tajni rat za vodu.[20] Francuska firma Suez još je 1993. godine, zajedno sa Svjetskom bankom i španjolskim Aguas de Barcelona, osnovala konzorcij Aguas Argentinas, najveću privatnu kompaniju za vodu na svijetu.[21] Nakon dugogodišnje prakse lošeg upravljanja, koja je uključivala čak i distribuciju neispravne vode za piće, dok je istovremeno došlo do značajnog porasta cijena vode,  2006. godine argentinska vlada odlučuje da prekine ugovor sa Suezom i privatno preduzeće zamijeni državnim te ponovo nacionalizuje vodosnabdijevanje. Ovo ih je skupo koštalo jer je Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova (ICSID) presudio u korist francuske kompanije kojoj zbog raskida ugovora o koncesiji država mora platiti odštetu od 405 miliona američkih dolara. Sličan je primjer portugalskog grada Bercelosa. Zbog klauzule iz sporazuma o koncesiji prema kojoj je javni partner dužan nadoknaditi eventualne gubitke grad Barcelos po tužbi privatnog operatera mora platiti ogroman iznos za usluge. Dug će morati otplaćivati idućih 528 godina. Privatizacija vodosnabdijevanja u Boliviji prouzrokovala je snažnu društvenu nejednakost i socijalne nemire zbog smanjene dostupnosti i porasta cijene vode te dovela do tz. rata za vodu. Ova je pobuna prethodila masovnom otporu neoliberalnim politikama i smjeni tadašnje vlasti.

Modeli privatnog upravljanja vodama (koncesije, JPP i drugi modeli privatizacije) skrojeni su tako da su rizici za privatne kompanije svedeni na minimum. Tako se stvara idealan biznis jer na vodi ne možemo štedjeti – rječnikom neoklasične ekonomije: potražnja je vrlo neelastična – uvijek postoji minimum potrošnje koji moramo zadovoljiti zbog esencijalne potrebe za vodom. Nadalje, ugovori često sadrže klauzulu po kojoj opština mora platiti naknadu ako dođe do smanjenja broja stanovnika, odnosno potrošača, što u konačnici znači da će građani platiti mogući minus u poslovanju privatne kompanije višim cijenama. S obzirom na to da se ovi ugovori potpisuju na duži period (prosjek za JPP je 30 godina), privatnik je uvijek na dobitku jer se javni novac izvlači u vidu čiste zarade. Kada države/opštine rekomunalizuju ili nacionalizuju (upravljanje vrate pod javnu upravu) sisteme prije isteka ugovora, penali koje moraju platiti su ogromni i često premašuju opštinske budžete.

Loša iskustva s privatizacijom vodosnabdijevanja dovela su do toga da je u posljednjih 15 godina u 37 zemalja širom svijeta zabilježeno 235 slučajeva rekomunalizacije upravljanja vodom čak i u velikim gradovima: Accra (Gana), Berlin (Njemačka), Buenos Aires (Argentina), Budimpešta (Mađarska), Kuala Lumpur (Malezija), La Paz (Bolivija), Maputo (Mozambik) i Pariz (Francuska).^[22]  Ovaj zaokret je dovoljno upozorenje svim zemljama koje možda upravo danas razmišljaju o privatizaciji svojih vodnih resursa i sistema za snabdijevanje.

Participacija u upravljanju

Teške posljedica gusto povezanih državnih i korporativnih interesa u upravljanju vodom ponudile su argumente u prilog uvođenju participativnih modela u upravljanje vodama. Uvid u istoriju vodosnabdijevanja u Parizu oslikava težak put od privatizacije do ponovnog povratka upravljanja u javne ruke, s inovacijom u vidu sudjelovanja građana u upravljanju vodosnabdijevanjem.^[23] Još 1985. godine Jacques Chirac, tada gradonačelnik Pariza, donosi odluku da privatizuje distribuciju vode kojom je dotad izravno upravljao grad. Lokalne su vlasti predale kontrolu privatnim distributerima koristeći model javno-privatnog partnerstva. Cijene su porasle za 260 procenata. Nije trebalo proći dugo vremena da kompanije privatnog sektora u potpunosti preuzmu kontrolu nad svim dijelovima sistema vodosnabdijevanja – od proizvodnje do distribucije vode, i to na narednih 25 godina. Tek nakon što je široka koalicija socijalista, komunista, ekologa i drugih lijevih aktera 2001. godine pobijedila na lokalnim izborima, dolazi do promjene odnosa prema dotadašnjem načinu upravljanja vodom. Shvatili su da postoji potpuni nedostatak bilo kakve kontrole nad “delegiranjem” i pružanjem usluga u privatnom sektoru. Finansijske transparentnosti ni kontrole rada nije bilo. Trebalo je, međutim, čak devet godina za povratak vodosnabdijevanja pod javnu upravu. Različite funkcije i operativni aspekti vodosnabdijevanja, prije povjereni raznim privatnim subjektima, ponovo su povezani u obliku javnog preduzeća Eau de Paris u vlasništvu Grada Parizu. To je nezavisno pravno tijelo (établissement public à caractère industriel et commercial) koje ima vlastiti budžet, a za svoj rad odgovara Gradu. Prije formiranja ovog javnog tijela dobit se djelomično koristila za pokrivanje aktivnosti privatnih skupina i jačanja profitne marže, dok se danas taj novac u potpunosti ulaže u usluge vodosnabdijevanja.

Kako bi mogli nadgledati kvalitet usluge koju operater pruža, Eau de Paris i Grad su  potpisali okvirni sporazum. Ovim ugovorom obuhvaćen je veliki broj tehničkih, finansijskih, socijalnih i drugih pokazatelja koji se odnose na sve aktivnosti potrebne za upravljanje vodnim uslugama. Komunalnim službama također je omogućeno mnogo više redovitih kontrola vode nego prije. Upravni odbor Eau de Paris sastavljen je od 10 predstavnika Grada Pariza (koji predstavljaju sve izabrane političke partije), dva predstavnika uposlenih i pet kvalificiranih pojedinaca (udruženja potrošača, zaštita okoliša i sl.).

Postoji takođe i značajan participativni mehanizam građanske kontrole (Municipal Water Watch – Observatoire Municipal de l'Eau) koji omogućava korisnicima da procijene kvalitet pružanja usluga. Ovo tijelo ima predstavnika u upravnom odboru preduzeća. Također služi kao prostor za dijalog između zainteresovanih strana i za predstavljanje ideja koje se tiču problematike vodosnabdijevanja na gradskom nivou. Tijelo se bavi i pedagoškim radom  kako bi obrazovalo ljude o problemima vezanim za vodu u njihovoj lokalnoj zajednici i u svijetu. Pokrenuli su i kampanju za promicanje korištenja vode iz česme koja je ekološki prihvatljivija i jeftinija od vode u bocama. Također se provodi i politika socijalnih subvencija kojom se garantuje pristup vodi svim građanima, uključujući i one koji ne mogu da plate račun za vodu.

Ova reforma omogućila je Parižanima da vrate kontrolu nad svojim vodnim uslugama i uspostavila je pravedniji sistem distribucije. Bio je potreban snažan politički pritisak i ideološki izbor koji počiva na pretpostavci da je voda zajedničko dobro koje mora biti utemeljeno na načelima samoupravljanja i društvene kontrole da bi došlo do rekomunalizacije (reinstitucionalizacije), odnosno da bi Parižani vratili vodu pod javnu upravu. Bolje upućeni smatraju da ni ovaj model nije savršen i postoje problemi pri implementaciji, ali sigurno predstavlja jedan iskorak ka novom razumijevanju odnosa vlasništva i postupaka upravljanja zajedničkim ili javnim dobrima. Naravno da pri uvođenju novih modela upravljanja mora postojati politička i građanska opredijeljenost za kolektivno i javno upravljanje vodosnabdijevanjem.

Takav pristup balansiranja različitih interesa nikako nije pariški izum. Vrlo je informativan primjer Sarajevskog vodovoda i njegove organizacije tokom 70-tih godina prošlog vijeka. Iako je vodovod definisam kao nezavisna organizacija udruženog rada – dakle kao organizacija poput svih drugih koje slobodno prodaju svoje proizvode – zbog svoje specifične funkcije, odlučivanje nije bilo isklučivo pravo radne odragnizacije. Prijedlog izmjene tarifa, programa izgradnje, imenovanja glavnog direktora i drugih odluka mora odobriti Gradska skupština, što je bio efekat specifičnog status ovog servisa. Ustav iz 1974. godine predviđa povjeravanje brojnih komunalnih i drugih servisa takozvanim samoupravnm interesnim zajednicama, koje se sastoje od predstavnika potrošača i organizacija koje pružaju javne usluge, kako bi povezale interese ovih dviju strana. Na koji je način vodosnabdijevanje bilo dio šireg društvenog sistema samoupravljanja zajedničkim potrebama ilustruje činjenica da su 1972. godine u Sarajevu, referendumom, svi zaposleni odobrili tzv. samodoprinos, u vidu poreza na plaće, upravo za izgradnju vodovoda, te za dodatne servise zdravstvene zaštite i školskih objekata. Slične slučajeve nalazimo u tom periodu širom tadašnje države. Makar su ove forme i dio danas uglavnom odbačene istorije, svakako nam mogu poslužiti kao nadahnuće za razradu savremene prakse društvene kontrole nad vodosnabdijevanjem ili generalno upravljanjem vodom.

Modeli upravljanja vodnim dobrom u Bosni i Hercegovini

Najrasprostranjeniji model upravljanja vodosnabdijevanjem u Bosni i Hercegovini je javni. Javna preduzeća primarno brinu o proizvodnji, isporuci vode, održavanju sistema i vrše nadzor nad kvalitetom vode. U zakonodavstvu Federacije BiH postoji eksplicitna definicija javnog vodosnabdijevanja koja podrazumijeva zahvatanje podzemnih ili površinskih voda za snabdijevanje vodom stanovništva, njihovo prečišćavanje do stepena zdravstvene ispravnosti i dovođenje do mjesta potrošnje i raspodjele korisnicima vode ako je ukupna zahvaćena količina veća od 10 m³ na dan. Zakonske norme Republike Srpske (RS) ne prepoznaju eksplicitno termin javno vodosnabdijevanje, iako se on koristi u nekim podzakonskim aktima.^[24]

Raspoloživi podaci pokazuju da je od ukupnog broja stanovnika u Republici Srpskoj oko 48 % priključeno na vodovodne sisteme opštinskih centara, oko 12 % je priključeno na vodovodne sisteme mjesnih zajednica, a oko 40 % stanovništva snabdijeva se vodom iz individualnih bunara ili izvora. Organizovano se, dakle, vodom snabdijeva oko 60 % stanovnika.[25]  U Federaciji BiH oko 70 % stanovništva  priključeno je na sisteme javnih vodovoda u kojima se redovno kontrolira kvalitet vode.[26] Ostalo stanovništvo svoje potrebe za vodom zadovoljava putem individualnih, grupnih ili lokalnih vodovoda za čiju nadležnost i upravljanje nisu zadužena javna komunalna preduzeća. Poređenja radi, u Mađarskoj je pokrivenost javnim vodosnabdijevanjem čak 92 procenta, u Češkoj 87 procenata, a npr. u Rumuniji 63 procenta. ^[27]

Na nivou Bosne i Hercegovine ne postoje propisi koji reguliraju oblast voda i vodni sistem je uređen na nivou entiteta nizom zakonskih normi. Prema Ustavu Republike Srpske opština uređuje i obezbjeđuje obavljanje komunalnih djelatnosti i stara se o zadovoljenju potreba građana, dok Zakon o vodama RS-a definira vode kao „opšte dobro“. Pravni osnov za regulaciju pitanja vlasništva lokalnih vodovodnih sistema nalazimo u članovima 15 i 16 Zakona o vodama te se može zaključiti da su vodni objekti osnovni objekti za vodosnabdijevanje stanovništva i oni su javno dobro u vlasništvu RS-a, ali mogu biti i u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, fizičkih i pravnih lica koja imaju vlasništvo nad zemljištem na kome je izgrađen objekat i tada se pitanje vlasništva utvrđuje posebnim aktima jedinice lokalne samouprave i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Upravljanje vodnim objektima je regulirano članom 17, i tu se pored Republičke agencije za vode navode i drugi subjekti, poput jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, fizičko lice kao vlasnik objekta ili po posebnom zakonu osnovano i registrovano pravno lice, iako nije definirano o kojoj vrsti pravnih lica se radi. Zakon o komunalnim djelatnostima RS-a propisuje da je proizvodnja i isporuka vode komunalna djelatnost od javnog interesa i njeno obavljanje može vršiti javno komunalno preduzeće koje osniva jedinica lokalne samouprave, ali ti poslovi mogu biti povjereni i drugim privrednim (poslovnim) subjektima. Time Zakon dozvoljava privatne aranžmane u vodosnabdijevanju. Slično tome i Zakon o lokalnoj samoupravi RS-a omogućava jedinicama lokalne samouprave da izgrade vodne objekte za vodosnabdijevanje stanovništva, ali nemaju isključivo pravo, pa tako i pravna i fizička lica mogu postati vlasnici tih objekata. Ovo je naročito značajno za ruralne (seoske) vodovode.

Ustav Federacije BiH uređuje problematiku podjele nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti, ali ne spominje izričito oblast voda, već utvrđuje da politika zaštite čovjekove okoline, koja je usko vezana za ovu oblast, spada u zajedničke nadležnosti federalnih i kantonalnih vlasti. Zakon o vodama FBiH u članu 3 utvrđuje da su vode „opšte dobro“ i kao takve su pod posebnom zaštitom BiH, Federacije, kantona, grada i opštine, a upravljanje se zasniva, između ostalih, na načelu nekomercijalnosti, prema kojem voda u osnovi nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje se mora čuvati, štititi i u skladu s tim postupati. Zakon određuje i okvir po kojem fizičke ili pravne osobe mogu graditi objekte za vodosnabdijevanje, kao i  kako su vlasnici dužni voditi brigu o upravljanju. Za razliku od Zakona o vodama u RS-u, vlasništvo nad zemljištem nije uslov za izgradnju objekata, već je omogućeno posebno vlasništvo nad objektima. Komunalne djelatnosti, u koje također dijelom spada i upravljanje vodom, regulisane su na nivou kantona. Svaki kanton ima svoj zakon o vodama, lokalnoj samoupravi i komunalnim djelatnostima te samostalno uređuje ovu oblast primjenjujući različite pristupe. Zakon o principima lokalne samouprave FBiH utvrđuje da u nadležnosti jedinica lokalne samouprave spadaju i upravljanje, finansiranje i unaprjeđenje djelatnosti i objekata lokalne komunalne infrastrukture poput vodosnabdijevanja.^[28]

Kada je u pitanju vlasnička struktura preduzeća za vodosnabdijevanje u BiH, većina ih je u potpunom javnom vlasništvu, ali sve su brojnija ona sa učešćem privatnog kapitala. Tako je u banjalučkom Vodovodu još 2005. godine došlo do vlasničke transformacije na osnovu Zakona o privatizaciji RS-a te je iz javnog preduzeća prešlo u akcionarsko društvo čijih 65 % akcija predstavlja državni kapital, koji je potom prenesen na Grad Banjaluku 2011. godine, dok su ostali dioničari Penzijski rezervni fond Republike Srpske (PREF)[29] s 10 %, Fond za restituciju s 5 % (FRRS)[30] i  ZIF Kristal invest fond a.d. Banja Luka[31] sa 6 % akcija. Iako je u većini vodovoda u RS-u vlasnička struktura slična te javna i komunalna preduzeća imaju uglavnom oko 65 % akcija, a PREF 10 % i FRRS 5 % akcija, izdvajamo još nekoliko slučajeva u kojima drugi dioničari imaju više od 5 % akcija. Tako u bijeljinskom Vodovodu i kanalizaciji ZEF Invest Nova Fond ima 9,2 % akcija, u Zvorniku tri fzičke osobe učestvuju s više od 5 % dionica, dok je već spominjani Vodovod u Modriči jedini s većinskim privatnim kapitalom od 55 %. U Federaciji BiH je nešto drugačija situacija jer ne nalazimo primjere fondova kao u RS-u.  Nekoliko je slučajeva s učešćem značajnijih dioničara. U Tuzli više od 5 % dionica ima ulagačka grupa BIG d.d. i 37 fizičkih osoba; u Sreberniku Opština ima 51 %,  a dvije fizičke osobe udjel od 17 % i 8 % akcija; u Živinicama Opština posjeduje 51 %, a fizičke osobe 40,7 % i ostale učestvuju s manje od 5 % akcija; u Konjicu Opština učestvuje s 51 %, MIF Invest d.d. (Kranj, Slovenija) 8,2 %, General servis d.o.o Sarajevo 3,7 % i ostatak čine fizičke osobe (jedna 8,21 %, druga 7,31 %, treća 6,26 % i četvrta 6,26 %); u Jablanici Opština ima udjel od 51 %, UniCredit Bank d.d. Mostar 13,6 %, skrbnički račun AA Kapital Brokers d.d. Bihać 2,4 % i jedna fizička osoba s udjelom od 7,9 %.[32] S obzirom na to da se ipak radi o starijim podacima, sigurno je došlo do promjena. Tako, naprimjer, za JKP Jablanica znamo da je 2016. g. zaključen stečajni postupak, a umjesto UniCredit Bank danas Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina posjeduje 17 % dionica.[33] Kako su dionice na tržištu, vlasnička struktura je podložna stalnim promjenama.

Finansiranje upravljanja vodama se obezbijeđuje uz pomoć različitih modela. U prvom korisnici voda direktnom potrošnjom, odnosno putem računa za vodu plaćaju trošak preduzećima ovlaštenim za vodosnabdijevanje; drugi model je kroz fiskalne prihode tj. iz budžeta na svim nivoima vlasti, a na osnovu prikupljenih poreza, prihoda od prodaje imovine, dobara i usluga; i treći model su nepovratna sredstva i donacije uglavnom ostvarene kroz nevladine organizacije i dobrotvorna društva. Sredstva također mogu biti namicana kreditnim zaduživanjem ili ulaganjem dioničkog kapitala.^[34]

Najrasprostranjeniji je prvi oblik finansiranja. U cijeni usluge isporuke vode u naš dom zapravo plaćamo troškove električne energije utrošene za crpljenje vode i pumpanje kroz vodovodnu mrežu, troškove zaposlenika, popravke mreže do kojih s vremenom dolazi te troškove redovne obnove i zamjene dijelova mreže. Cijenu i način plaćanja komunalne usluge određuje jedinica lokalne samouprave na prijedlog pružatelja usluge. Ovo pravilo se primjenjuje u većini kantona FBiH i u RS-u. Izuzetak su Sarajevski i Tuzlanski kanton. U Kantonu Sarajevo obavljanje komunalnih poslova je uređeno na kantonalnom nivou, dok u Tuzli visinu cijene usluga određuje davalac na osnovu prethodno dobivene suglasnosti Opštinskog vijeća.[35]

Iako, kako smo vidjeli, dominira model javnog vodosnabdijevanja, valja istaknuti kampanju promocije javno-privatnog partnerstva u BiH tokom koje se ovaj model promovirao kao pogodan i za upravljanje vodosnabdijevanjem. Medijski napisi uglavnom govore o JPP-u kao velikoj šansi za razvoj i tvrde kako će građani koji su ogorčeni na javna preduzeća napokon ovim modelom dobiti kvalitetne i dobre usluge. Tvrdi se i kako je ovaj model naročito uspješan u rješavanju problema komunalnih usluga koje obavljaju javna preduzeća. Glavni argument kojim nastoje prikazati da JPP nije isto što i privatizacija tvrdi da se radi o privremenom vlasništvu i da nakon isteka ugovorenog odnosa javni sektor, država, kanton, opština ponovo dobija vlasnička prava nad privatizovanim subjektom. Makar je to i tačno, ako se prisjetimo prethodno spomenutih slučajeva znamo da je desetak godina više nego dovoljno da se situacija za konačne korisnike drastično pogorša, a da tada cijena bilo kakve intervencija može biti veća nego što je lokalna zajednica u stanju da podnese. Promotori ne govori o tome da će u ovim aranžmanima građani u potpunosti biti isključeni iz upravljanja i nadzora nad određenim resursom ili uslugom. Javno upravljanje osigurava barem djelimičan nadzor jer je konačna odgovornost kod legitimno izabranih predstavnika vlasti na koje je moguće izvršiti kakav-takav javni pritisak. U slučaju JPP-a tu mogućnost gubimo gotovo u potpunosti jer privatnog partnera štite ugovorni odnosi.

Pojedini stručnjaci i članovi vlade su u toku kampanje kao primjer dobre prakse isticali projekt Vodovod i kanalizacija u Bukureštu koji je bio prvi realizovani model JPP-a u Rumuniji. Postoje, međutim, i mnogobrojni negativni aspekti ovog partnerstva o kojima naša javnost nije upoznata. Otkrilo se kasnije da je francuska kompanija Veolia Environment Group Veolia kao glavni dioničar sa 73,7 % dionica (grad – 16,3 % i radnici 10 %) u ApaNova Bucharest JPP kompaniji za snabdijevanje Bukurešta vodom, podmićivala gradske vijećnike da bi osigurala povećanje cijena vode od 125 posto u periodu od 2008. do 2015 godine. Na mito je potrošeno 12,4 miliona eura putem fiktivnih ugovora na račune privatnih firmi. Također je otkriveno da je kompanija utajila pet miliona eura poreza te da je prve godine otpustila čak 3000 radnika, a kasnije je čak i optužena za špijuniranje vlastitih radnika s ciljem da ih spriječi da prijave nadležnim tijelima ilegalne aktivnosti kompanije.[36]  Reklo bi se da i nije baš valjan primjer dobre prakse.

Lokalni vodovodi – različite prakse i model zajedničkog upravljanja   

Već smo istakli da u Bosni i Hercegovini postoji značajan procenat lokalnih, seoskih vodovoda koji nisu dio sistema javnog vodosnabdijevanja. Dobar dio ih funkcionira kao hibridni oblik upravljanja, a nerijetko i kao razrađen model zajedničkog upravljanja. Osvrnut ćemo se kratko na neke njegove karakteristike.

Model zajedničkog upravljanja osslanja se na koncept zajedničkih dobara. Koncept artikulira veoma staru ideju da bogatstva pripadaju svima i da resursi zajednice zahtijevaju aktivnu zaštitu i upravljanje kako bi svi mogli imati koristi od njih. U svojoj originalnoj verziji uglavnom je podrazumijevao zajedničko posjedovanje obradive zemlje, pašnjaka ili šume.  Danas uspješno obuhvata i prirodna bogatstva poput zraka, okeana, biljnoga i životinjskog svijeta, ali i zajedničke društvene tvorevine poput biblioteka, javnih prostora, naučnih istraživanja i stvaralaštva. Michael Hardt tvrdi da postoje dva tipa zajedničkih dobara: zemlja i svi resursi koji su povezani s njom, dok su drugi tip sva ona dobra koja su rezultat ljudskog rada i kreativnosti.[37] Model zajedničkog upravljanja bazira se na društvenom upravljanju resursima i praktično opovrgava rašireno uvjerenje da resursima može posredovati samo država i/ili tržište. U slučaju zajedničkog upravljanja imamo zajednicu korisnika koja upravlja resursom i određuje pravila po kojima se upravlja.

David Bollier tvrdi da postoje tri elementa koja karakteriziraju zajednička dobra u praksi, i sva tri su nužna, poput vagona jedne kompozicije – resurs, zajednica koja upravlja resursom razvijanjem vlastitih pravila, tradicija i vrijednosti (commons – commoners – commoning).[38] Silvia Federici naglasak stavlja na zajednicu i smatra da je ona ključni element, ali ne zajednica u smislu grupe ljudi povezanih ekskluzivnim interesima koji ih razdvajaju od drugih (poput zajednica utemeljenih na religiji, etničkoj pripadnosti i sl.), nego zajednica utemeljena na principima saradnje i odgovornosti jednih prema drugima te prema zemlji, šumama, morima i životinjama.[39] U socijalističkoj Jugoslaviji nešto takvo bilo je načelno institucionalizovano u formi pominjanih samoupravnih interesnih zajednica koje su bile generičke forme za kolektivnu organizaciju u bilo kojoj domeni zadovoljavanja zajedničkih potreba, od kulturno-umjetničkih do stambenih.

Ovakvi aranžmani u praksi imaju i prednosti i nedostataka. U našem slučaju niz je izazova s kojima se mali mjesni vodovodi susreću u svome radu, od operativnih do finansijskih.[40] Lokalna mreža je rijetko valjano uknjižena. Čak i kada takva mogućnost postoji, zbog izvjesnog povećanja troškova vodosnabdijevanja korisnici po pravilu odbijaju da budu priključeni na javnu mrežu. Najveći izazovi su svakako neredovne kontrole kvaliteta vode, neformalni rad te finansijski neodrživo funkcioniranje vodosnabdijevanja lokalnih sistema.^[41] S druge strane, korisnici funkcionalnih ruralnih vodovodnih sistema plaćaju manju konačnu cijenu vode nego korisnici gradskog / javnog vodovoda i slobodni su da sami utvrđuju pravila organizovanja snabdijevanja. Vodovodi su građeni uglavnom sredstvima stanovništva, mada postoje i slučajevi kombinovanog finansiranja (sredstva građana, donacije, javna sredstva), oni su sami odgovorni za upravljanje i održavanje i djeluju uglavnom nezavisno u odnosu na javni sistem vodosnabdijevanja i praktični su primjeri zajedničkog upravljanja vodom. To je i jedan od razloga zbog kojeg postoji otpor priključivanju na javne sisteme: nakon ulaganja u izgradnju i održavanje zajednica korisnika ne želi da ga preda drugom upravljaču nakon čega bi morali da posebno plaćaju ovu uslugu.

Iako se izgradnja tih sistema intenzivirala, i to uglavnom kao rezultat aktivnog odnosa stanovništva prema rješavanju komunalne problematike i njihove sposobnosti da svoje projekte nametnu lokalnim vlastima kao prioritetne, vodovodnim sistemima u ruralnim područjima ne posvećuje se značajna pažnja.[42] Ponekad su mještani primorani da sami traže rješenje, naročito u manjim opštinama sa skromnijim budžetima, što ćemo vidjeti iz primjera vodovoda Luke, ali treba imati na umu da bez stručne (pravne i tehničke) pomoći organizovanje tih vodovoda nije jednostavno. Kada je u pitanju regulacija, dobar dio ovih sistema funkcionira u sivoj zoni. S obzirom na to da naročito manje opštine s malim budžetima često nisu u mogućnosti da realizuju ili finansiraju ove projekte, radije prepuštaju i  mještanima da sami organizuju vodosnabdijevanja i izgradnju.

Odnosi upravljanja u praksi su vrlo raznoliki i nalazimo različite kombinacije aktera koje uključuju neformalne grupe građana, civilne organizacije, mjesne zajednice, privatna preduzeća, tijela javne uprave i javna komunalna poduzeća.[43] Tako u opštini Bužim jedna mjesna zajednica upravlja vodovodom i odgovorna je za održavanje; na tim poslovima zaposlen je i jedan radnik, a za navedene usluge MZ ubire i naknadu koju dalje investira u projekte.[44] U RS-u, s druge strane, mjesne zajednice nemaju status pravnog lica, pa tako susrećemo slučajeve gdje MZ registruju nevladine organizacije kako bi mogle djelovati u okviru pravnih normi. Takav je slučaj Udruženja korisnika vodovoda Mjesni vodovod Paklenica Donja u opštini Doboj. Slično se organizovala i nevladina organizacija Feniks u jednom povratničkom naselju kod Dervente, koja je vodila cijeli projekat izgradnje vodovoda, od prikupljanja sredstava i donacija do aktivnog učešća u izgradnji distributivne mreže zajedno s građanima. Sve je realizovano u saradnji s Opštinom Derventa, koja je obezbijedila dio sredstava i donijela odluku da će se naplaćivati samo jednokratna taksa za priključak koja pokriva obavljanje zemljanih radova, materijal i mjerni sat.[45] Vidimo da u ovom slučaju možemo govoriti i o nekom obliku javno-civilnog partnerstva u okviru zajedničkog upravljanja.

Postoje i pozitivni primjeri uvođenja kontrole u lokalnim vodovodima. Izdvaja se opština Kakanj gdje je nevladina organizacija Alternativa uspjela provesti regulaciju deset ranije nereguliranih mjesnih vodovoda koji su dobili vodnu dozvolu na 5 ili 10 godina, što podrazumijeva da je upravljanje vodovodom uređeno i da postoje redovne kontrole zdravstvene ispravnosti vode.[46] Posebno je ilustrativan slučaj mjesnog vodovoda Lipnica. Alternativa je pomogla uspostavljanju tijela upravljanja i uređenju pravila za funkcioniranje vodovoda: formiran je Odbor za upravljanje vodovodom, donesen Pravilnik o upravljanju i korištenju, utvrđene procedura redovnog prikupljanja (paušalni iznosi), cijene novih priključaka i načini održavanja. Tijela i procedure su utvrđeni participativno na javnim raspravama i svi korisnici su potpisom garantirali poštivanje utvrđenih pravila. Postoje inkasanti (osobe koje vrše naplatu) za svaki zaselak, kao i dežurne osobe koje provjeravaju i popravljaju kvarove na mreži, a razmišlja se i o uvođenju satova i određivanju cijena po količini utrošene vode s ciljem njenoga odgovornijeg korištenja.

Primjer uspješne primjene modela zajedničkog upravljanja u BiH nalazimo u mjesnoj zajednici Gojevići, podružnica Luke, i njihovom lokalnom vodovodu.[47] Radi se o povratničkom naselju koje administrativno pripada opštini Fojnica koja se nalazi u Srednjobosanskom kantonu. Broji oko stotinjak stanovnika, nešto malo više ljeti kada dođu gosti iz dijaspore, kako u šali kažu mještani. Vodovod je u vlasništvu podružnice[48] mjesne zajednice Gojevići i izgrađen je 2008. godine sredstvima mještana i uz pomoć Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica. Problem održavanja infrastrukture riješili su tako što su donijeli odluku da svaka obitelj godišnje daje 10 KM za održavanje vodovoda u vidu paušalnih priloga. Za određene radove koriste stručno znanje iz zajednice (pro bono) ili plaćaju neki vid profesionalnih usluga poput analize ispravnosti vode za piće. Glavno upravljačko tijelo je Odbor za vodu koji je formiran odlukom Savjeta podružnice MZ. Radi se o malom mjestu gdje se svi dobro poznaju i zato je lakše i organizovati proces direktnog odlučivanja. Odbor provodi odluke koje donose zajedno svi stanovnici. Sastoji se od pet članova koje biraju na Savjetu MZ, i to su aktivni članovi društva, oni koji imaju određeno stručno znanje vezano za vodosnabdijevanje kao i članovi zajednice koji su izrazili želju da se bave ovom problematikom. Odbor nadzire rad sistema i prikuplja donacije. Aktivan je po potrebi, kada se ukaže neki problem. Godišnje organizuju radnu akciju čišćenja i dezinfekcije rezervoara. Nadzor vrši lokalni doktor, veterinar. Ispred grupe od 5 do 7 kuća su napravljeni šahtovi i ugrađeni mjerni uređaji, i to ne da bi mjerili potrošnju vode mještanima, nego kako bi lakše mogli otkriti kvar i popraviti ga. Kako se radi o modelu zajedničkog upravljanja, nema troškova zaposlenika ili onih za crpljenje i pumpanje vode, a troškovi održavanja se plaćaju iz fonda i uz sudjelovanje cijele zajednice.

Vodovod Luke sličan je mnogim ruralnim i seoskim sistemima u BiH koje su izgradili sami mještani, ali je i vrlo uvjerljiv dokaz održivosti zajedničkog upravljanja onda kada su granice resursa jasno definirane, kada postoji zajednica koja upravlja njime, te kada su uspostavljene institucije i pravila koja su dobro prilagođena lokalnoj situaciji. Iako su uspostavili i formalno upravnu instituciju u vidu podružnice MZ, ipak vodovodom upravljaju kao zajedničkim dobrom, budući da formalne institucije predstavničke demokratije u stvarnosti djeluju kao neformalne institucije direktne demokratije. Najveći izazov za održivost je po pravilu rješavanje pravnog statusa s obzirom na pritiske javnih vlasti da se iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga priključe na centralizovani sistem vodosnabdijevanja.[49]

Zaključak

Idući put kada vidite bombastičan naslov kako je Bosna i Hercegovina zemlja bogata vodom, sjetite se da je ta prosta činjenica samo djelić slike. U njenom drugom uglu smjestilo se sve: od nedostataka nadzora, institucionalne kontrole, zloupotreba i izvlačenja resursa i vrijednosti, ograničenih i geografski nejednako distribuiranih izvora slatke vode, i ne tako svijetlih prognoza o njenoj dostupnosti u budućnosti. Kako vidimo iz izloženoga, upravljanje i kontrola nad vodom kao resursom, osim što je u današnjim okolnostima izrazito kompleksno zbog njene višestruke primjene i ograničenih zaliha, predstavlja i osnovno pitanje svake političke zajednice, a način na koji raspolažemo njome odredit će buduće životne uslove. Koliko je tema aktuelna, pokazuje politički pritisak na posebnog izvjestitelja UN-a za ljudsko pravo na vodu i sanitarne usluge Léo Hellera pri predstavljanju izvještaja “Privatizacija vodovodnih i sanitarnih usluga”. Izvještaj, koji je iz nekih krugova ocijenjen kao umjeren i izbalansiran, a rezultat je šest godina rada. Izvještaj su pokušale diskreditovati skupine privatnih vodnih operatera jer se u njemu navode brojna negativna iskustva onih kojima su povrijeđena ljudska prava tokom privatizacije, a s ciljem zaštite dobiti industrije.[50]

U BiH građani s pravom kritički posmatraju iskorištavanje prirodnih resursa i pribojavaju se da bi ih pohlepa doslovno mogla „pojesti“. Razloga za oprez je mnogo. Nakon teških iskustava s privatizacijom, i ogromnog nedostataka smislene i koordinirane institucionalne kontrole, čini se da nam je jedino preostalo oruđe upravo društvena kontrola upravljanja resursima. Ona se može postići samoorganizovanjem i direktnim uključivanjem u formalne  i neformalne procese donošenja odluka. Pokret za zaštitu bh. rijeka je pokazao kako to može izgledati, dok su istovremeno u javnosti uspjeli vjerodostojno ukazati na sve negativne aspekte modela koncesija i ogoliti do srži sistem bahatog korištenje zajedničkog dobra koje se ogleda u megalomanskim planovima izgradnje malih hidrocentrala (preko 300) od kojih šira društvena zajednica nema i neće imati značajniju korist.

Iako je većinu šokirala vijest iz decembra 2020. godine da se na Wall Streetu počelo trgovati vodom (što navodno treba omogućiti bolje upravljanje budućim rizicima) u obliku takozvanih „budućnica“ (eng: futures), ne treba zaboraviti da je voda već dugo predmet ozbiljne trgovine u koju su uključene mnogobrojne privatne i multinacionalne kompanija. Iz Evropskog pokreta za vodu upozoravaju da je „sve spremno“ za aproprijaciju vode i da se velike svjetske korporacije nadmeću za preuzimanje kontrole. Napuljska povelja Evropskog pokreta za vodu kao zajedničko dobro[51] u četiri tačke precizno definira kako treba da izgleda alternativa ovakvom poretku:

• Voda nije roba, ona je kolektivno vlasništvo nad zajedničkim dobrom i univerzalno pravo i kao i ostali prirodni elementi ona je temeljna za ravnotežu ekosistema i opstanak planeta, a upravljanje vodom mora uzeti u obzir prava Prirode.
• Vlasništvo i upravljanje vodnim uslugama i vodnom infrastrukturom mora biti javno, participativno i pod društvenom kontrolom.
• „Potpuni povrat troškova“, kao vodeći princip finansiranja integriranih vodnih usluga u Evropi treba promijeniti. Umjesto toga, osiguravanje pristupa vodi i osiguravanje sredstava za ulaganja u posebne infrastrukture treba postići opštim oporezivanjem.
• Učešće građana i građanki te radnica i radnika u upravljanju uslugama nužan je uslov za novi model upravljanja zajedničkim dobrima.

U trenutnim okolnostima neka vrsta samoorganizovanja i zajedničke kontrole i upravljanja ključnim resursima čini se kao jedini preostali put za stvaranje pravednoga i solidarnog društva. Pitanje za nas u Bosni i Hercegovini jeste da li imamo snage pridružiti se progresivnim zahtjevima uprkos svakodnevnoj obuzetosti vlastitom „posebnošću“ kao zemlja slučaj. Mapa kojom se otpor mora kretati je jasna.

 

Alma Midžić

* * *

 

[1] “Pre pet miliona godina, područje danas poznato kao Panonska nizija pokrivalo je plitko more koje je zahvatalo delove današnje Hrvatske, Srbije, Mađarske i Rumunije. Pre nego što je nestalo, more je ostavilo sloj sedimenta debeo nekoliko kilometara. Zajednice koje su danas naseljene u ovom basenu dobijaju vodu za piće iz dubokih bušotina u sedimentu koji je bogat neorganskim arsenom zbog raspadanja minerala i ruda. Za razliku od organskog arsena koji je često prisutan u ribama, istraživanja pokazuju da se neorganski arsen taloži u telu tokom vremena i može biti smrtonosan. Višedecenijska istraživanja izloženosti arsenu u vodi za piće sprovođena širom sveta ukazuju na povezanost sa rakom bešike, bubrega, jetre i pluća. Toksikolozi kažu da arsen takođe škodi kardiovaskularnom sistemu.” Izvor: Miloš Stanić, Toksične slavine: arsen u vodi. https://javno.rs/analiza/toksicne-slavine-arsen-u-vodi-.

[2] Zrenjanin – žrtva tranzicije, 2011. godina: https://www.capital.ba/zrenjanin-zrtva-tranzicije/.

[3] UN World Water Development Report 2021, str. 9. Link: https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000375724_eng.

[4] Ibid., str. 27.

[5] Ibid., str. 20. i str. 21.

[6] Izvor slike: Protecting and Unlocking Jobs Through Water Stewardship: A Case Study Linked To The Umbogintwini Industrial Complex, dostupno na: https://www.researchgate.net/figure/Global-physical-and-economic-water-scarcity_fig1_329357933  [accessed 19 Feb, 2019].

[7] Izvor, UNDPBiH, Cilj 6: Čista voda i sanitarni uslovi, link: https://www.ba.undp.org/content/bosnia_and_herzegovina/bs/home/post-2015/sdg-overview/goal-6.html.

[8] UN World Water Development Report 2021, str. 28. Link: https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000375724_eng.

[9] Treći nacionalni izvještaj Bosne i Hercegovine (TNC) i Drugi dvogodišnji izvještaj o emisiji stakleničkih plinova (SBUR) Bosne i Hercegovine u skladu s Okvirnom konvencijom Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (UNFCCC), 2017. godina. Link: https://www.ba.undp.org/content/dam/bosnia_and_herzegovina/docs/News/E&E%20Sector/TNC/TNC%20Report%20%20LAT.pdf.

^[10] Obnovljivi unutrašnji izvori slatke vode po glavi stanovnika (kubni metar).   Izvor: https://data.worldbank.org/indicator/ER.H2O.INTR.PC?contextual=min&end=2014&locations=BA-HR-RS-MK-SI-AL&start=2014&view=bar.

[11] Miroslav Samardžić za ZSF, “Pravo na ispravnu vodu za piće”, 2018. Dostupno na: https://www.zsf.rs/analize/pravo-na-ispravnu-vodu-za-pice/.

[12] Da li će Zrenjaninci konačno dobiti ispravnu vodu za piće ili je na pomolu nova prevara?, Zrenjaninski socijalni forum, 2022. Dostupno na: https://www.zsf.rs/saopstenja/da-li-ce-zrenjaninci-konacno-dobiti-ispravnu-vodu-za-pice-ili-je-na-pomolu-nova-prevara/.

[13] Golić: Vratiti vodovod u vlasništvo opštine, 2012. Dostupno na: https://www.capital.ba/golic-vratiti-vodovod-u-vlasnistvo-opstine/.

[14] Održana prva posebna sjednica Skupštine opštine Modriča, 2021. Dostupno na: https://nacelnik.net/odrzana-prva-posebna-sjednica-skupstine-opstine-modrica/.

[15] Zajednička dobra u jugoistočnoj Europi : primjeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije / Tomislav Tomašević … [et al.], Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2019. 23. Izvor: https://ipe.hr/wp-content/uploads/2020/07/Zajedni%C4%8Dka-dobra.pdf .

[16] Poput grada Montreala u Kanadi ili u slučaju Irske gdje su nakon Pobune za vodu, niza protesta protiv privatizacije vode uspjeli izvršiti pritisak na državu da se obaveže kako će kroz pravedne, progresivne poreze javno finansirati vodosnabdijevanje.

[17] „Prvobitno je privatizacija bila zamišljena kao apolitičan, brz i uredan prijenos imovine iz javnih u privatne ruke, međutim, ubrzo je ovaj proces korumpiran i „utopljen“ u dugotrajnu borbu za vlast na etničkim osnovama. Nedovoljno je doprinijelo gospodarskom rastu ili promociji međuetničkog pomirenja. Ovi rezultati su još  bjedniji jer su se mogli ublažiti, ako ne i u potpunosti izbjeći, da je proces privatizacije u BiH bio pažljivo prilagođen jedinstvenim okolnostima u zemlji.“ Slobodan prijevod autorice, izvor: Donais, Timothy. The Politics of  Privatization in Post-Dayton Bosnia, York University, 2002. 2.

^[18] Zelena akcija, Naša voda – Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj, Zelena akcija, 2014. 9.

^[19] Alma Midžić, „Pravo na vodu i demokratizacija moći“, intervju s Pablom Solonom. Zajednički grad br. 4/5, 2016.

[20] “Do zadnje kapi – Tajni rat za vodu u Europi” , režiser Yorgos Avgeropoulos, 2017.

[21] Prema studiji koju je vodila dr. Malpartida iz Fondacije za ekologiju i životnu sredinu, osnivanje nove kompanije je zapravo bio najveći prijenos vlasništva u privatne ruke nad sistemom vodosnabdijevanja i vododjelnicama u regiji koja ima više od 10 miliona stanovnika.

Hacher, Sebastian, Argentina Water Privatization Scheme Runs Dry, Special to CorpWatch, 2004. godina, izvor: https://www.corpwatch.org/article/argentina-water-privatization-scheme-runs-dry.

^[22] Platforma za praćenje remunicipalizacije usluga vodosnabdijevanja (Water remunicipalisation tracker): https://www.remunicipalisation.org/.

^[23] Le Strat, Anne: „Paris: local authorities regain control of water management“, 2010. https://www.tni.org/en/article/paris-local-authorities-regain-control-of-water-managemen.

^[24] Grupa autora, Priručnik za legalizaciju, izgradnju i upravljanje u lokalnim vodovodima, (Doboj: Centar za menadžment, razvoj i planiranje – MDP Inicijative, 2017), 10.

[25] Strategija integralnog upravljanja vodama Republike Srpske, 2016.

[26] Grupa autora, Studija dugoročnog snabdijevanja vodom stanovništva, privrede i industrije na vodnom području rijeke Save, Finalni izvještaj, Sarajevo: Agencija za vodno područje rijeke Save, 2019.; dostupno na: https://www.voda.ba/uploads/docs/Studija-dugorocnog-snabdijevanja-vodom.pdf

^[27] Naša voda – Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj, Zelena akcija, 2014. 17.

^[28] Grupa autora, Vodosnabdijevanje u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine: Ključna pitanja i preporuke za poboljšanja, Izdavač: Centar za menadžment, razvoj i planiranje – MDP inicijative Doboj, 2017.

[29] Ovaj fond je osnovala Vlada Republike Srpske s ciljem obezbjeđenja dugoročne finansijske održivosti obaveznog penzijskog osiguranja, a dobit ostvarena njegovim poslovanjem može se koristiti isključivo za finansiranje tekućih penzija i reinvestiranje radi kapitalizacije i uvećanja imovine PREF-a. Nadzorni odbor ima pet članova koje imenuje Vlada RS-a,  i to jednog člana na prijedlog Saveza sindikata Republike Srpske i četiri člana na osnovu javnog konkursa. Izvor: https://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Pages/Penzijski_rezervni_fond_Republike_Srpske.aspx.

[30] Fond za restituciju Republike Srpske a.d. Banja Luka (FRRS) je osnovan jer je usvajanjem Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima iz 1998. godine država preuzela obavezu formiranja fonda radi obezbjeđenja nadoknade svima onima koji imaju pravo na restituciju imovine koja im je oduzeta u periodu od 1946. do 1958. godine, a kako bi obezbijedili sredstava za obeštećenje, u zakonsku regulativu o procesu privatizacije ugrađena je odredba da se 5 % akcija državnog kapitala svakog preduzeća prilikom postupka privatizacije prenosi na Fond za restituciju. Fondom upravlja Investiciono-razvojna banka Republike Srpske. Izvor: https://www.irbrs.org/azuro3/a3/index.php?lang=srpski&id=44&tr=lat.

[31] Radi se o Društvu za upravljanje investicionim fondovima, osnovano je 2000. godine, s ciljem formiranja Privatizaciono-investicionog fonda prikupljenim vaučerima građana, njihovim ulaganjem u preduzeća u procesu njihove privatizacije te upravljanje vlasničkim hartijama u akcionarskim društvima a u ime i za račun akcionara Fonda. Izvor: https://kristalinvest.com/#fondovi.

[32] Svi podaci iz: Domljan, Ivana, Mogućnosti povećanja efikasnosti usluga lokalne vodoopskrbe, doktorska disertacija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, 2013. str. 198.

[33] Izvor: https://www.sase.ba/v1/Tr%C5%BEi%C5%A1te/Emitenti/Profil-emitenta/symbol/JABLRK4#tab_CompanyInfoTab.

[34] Federalna strategija o vodama,107.

[35] Metodologija za određivanje cijene usluga vodosnabdijevanja/vodoopskrbe i kanalizacije u BiH. 11.

[36] Presadă, Florina, Remunicipalizacija vodovodnih usluga, Bilten – Regionalni portal, 2015. Izvor: https://www.bilten.org/?p=10484.

[37] Douzinas, Costas (Editor) and Slavoj Žižek (Editor), The Idea of Communism.136.

[38] Bollier, David, Commoning as Transformative Social Paradigm. The Next System Project. https://thenextsystem.org/commoning-as-a-transformative-social-paradigm.

[39] Federici, Silvia, “Feminism And the Politics of the Commons.” The Commoner. https://www.commoner.org.uk/?p=113.

[40]  Mišić Mihajlović, Snežana i Vučijak Branko, „Specifičnosti organizovanja i upravljanja lokalnim vodovodima u BiH“, MDP Inicijative, Doboj, 2014. Izvor: https://mdpinicijative.ba/wp-content/uploads/2018/04/Upravljanje-seoskim-vodovodima-u-bosni-i-hercegovini.pdf.

^[41] Branko Vučijak, lična komunikacija, 5. 9. 2017.

[42] Vodosnabdijevanje u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine: ključna pitanja i preporuke za poboljšanja, grupa autora, Centar za menadžment, razvoj i planiranje – MDP Inicijative Doboj, 2017. Link: https://mdpinicijative.ba/wp-content/uploads/2018/04/voda-za-sv-studija.pdf.

[43] MPD inicijativa, Katalog lokalnih vodovodnih sistema u Bosni i Hercegovinistr. 5: https://mdpinicijative.ba/wp-content/uploads/2018/06/Voda-za-sve_katalog.pdf.

[44] Jusić, Mirna, Mjesne zajednice u Bosni i Hercegovini – Izazovi i perspektive institucionalnog razvoja, Analitika, 2014. 51.

[45] PLEHAN: Počelo spajanje kuća na vodovod, link: https://www.feniks.ba/Content/Print.aspx?ID=734.

[46] Zahvaljujem gospođi Maksumi Topalović na ustupljenim informacijama.

[47] Zahvaljujem Robertu Orozu, članu Odbora za vodu, na informacijama o lokalnom vodovodu Luke.

[48] MZ u Federaciji imaju status pravnog lica, pa time i pravo da osnivaju podružnice.

[49] Cijela analiza slučaja dostupna u izdanju Zajednička dobra u jugoistočnoj Europi : primjeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije / Tomislav Tomašević … [et al.], Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2019.  Izvor: https://ipe.hr/wp-content/uploads/2020/07/Zajedni%C4%8Dka-dobra.pdf.

[50] Over 100 organizations stand behind UN Special Rapporteur denouncing private water industry interference: https://www.foodandwatereurope.org/blogs/over-100-organizations-stand-behind-un-special-rapporteur-denouncing-private-water-industry-interference/.

[51] Napuljska povelja Evropskog pokreta za vodu kao zajedničko dobro: https://sindikalizacija.wordpress.com/2019/04/05/napuljska-povelja-evropskog-pokreta-za-vodu-kao-zajednicko-dobro/.

 

---

 

Komentare, pitanja, kritike i poruke druge vrste možete slati na info@server1.lab387.com .

Objavljivanje je podržao Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine.

Stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost izdavača.

 

Sadržani materijal je dostupan za dijeljenje pod uslovima: Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License.

 

---

 

 

Uvod

Ovaj tekst predstavlja neka saznanja o dosadašnjoj praksi, sada već decenijskoj, takozvanih javno-privatnih partnerstava (JPP) u Bosni i Hercegovini. Tekst se oslanja na prethodna istraživanja i evaluacije, ali i na primarne podatke prikupljene tokom 2021. godine. Većina podataka prikupljena je direktnim upitima izvršnim instancama političke vlasti (poslana su pisma Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije BiH i Vladi Republike Srpske, svim kantonalnim vladama, tj. odgovarajućim ministarstvima, načelnicima svih opština i Vladi Brčko distrikta), te u nekoliko slučajeva, u daljnjoj komunikaciji, putem formalnog zahtjeva po osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama koji se primjenjuju na svim nivoima. Stopa odgovora bila je dosta niska – na naše molbe odgovorio je ukupno 41 javni akter, što je manje od 30 posto. Pojedini odgovori su bili telefonski, jedan dio odgovora smo primili putem elektronske pošte, a veći dio u pisanoj formi poštom. Većina onih koji su odgovorili na naše upite u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) izvijestila je da nema projekata JPP-a. U Republici Srpskoj (RS), s druge strane, postoji više projekata i oni su već zabilježeni u nekoliko prethodnih istraživačkih izvještaja i priloga, ali i u medijskim napisima. Istovremeno smo administrativno uspjeli doći tek do malog dijela podataka vezanih za ove projekte jer su se javni partneri oglušili na naše molbe i zahtjeve za dostavljanje informacija.

Podatke nismo uspjeli dobiti ni iz Registra RS-a pri Ministarstvu finansija koji je po zakonu dužan da vodi registar JPP projekata. Ministarstvo jeste odgovorilo na naš upit, ali nejasnim pismom iz kojeg nije bilo moguće razaznati kakve podatke imaju ili nemaju. Na naš naknadni upit nisu odgovorili do zaključenja ovog teksta. Svakako smo otvoreni za naknadne dopune i ispravke ovdje predočenih podataka.

Dio podataka je prikupljen iz medijskih izvještaja i iz drugih dostupnih izvora a, osim u diskusiji, upotrijebljen je i za dodatnu evaluaciju dijela administrativno prikupljenih podataka kao i za ilustraciju prevladavajućih stavova i predstava povezanih s ovim modelom.

U nastavku najprije diskutujemo postojeća i nova saznanja iz lokalne prakse JPP-a. Posebnu pažnju posvećujemo jednom centralnom slučaju. U drugom dijelu pratimo razvoj modela i jačanje promocije te preispitujemo argumente koji je tokom godina podržavaju. Posmatramo i status koji JPP ima u programima važnijih političkih stranaka. Na kraju iznosimo niz kritičkih argumenata koji u javnoj diskusiji nedostaju a koji mogu biti presudni u fomulisanju definitivnog stava spram ovih upravljačkih formi.

Partnerstva u domaćoj praksi

Praksa je, već smo istakli, puno dinamičnija u RS-u. Snažna centralna vlast te jednostavniji i efektivniji odnosi lokalne i više vlasti u ovom bh. entitetu sigurno dijelom objašnjavaju zašto je to tako. Tamo je i promocija JPP-a najprije krenula; prvi projekti u BiH realizovani su u RS-u. U zakonsku normu u punom smislu ulaze 2009. godine kada RS usvaja Zakon o javno-privatnim partnerstvima, ali neki srodni oblici saradnje između sektora uspostavljaju se dosta ranije.

U jednom članku od prije nekoliko godina koji razmatra JPP u primjeni u Republici Srpskoj autorica identifikuje neke projekte iz 2005. godine koji formalnim karakteristikama odgovaraju obliku takozvanog „institucionalnog partnerstva“. U pitanju je izgradnja vodenog parka Aquana u Banjoj Luci realizovana u periodu 2005.–2007.[1] Tada su Grad Banja Luka i privatni partneri, njemački Atzwanger AG i GP Krajina a.d. Banja Luka, osnovali novo preduzeće Aquana koje je izgradilo objekat vodenog parka. Atzwanger AG je „bio je generalni ugovarač za angažovanje izvođača izgradnje“, dok se novo preduzeće zadužilo kod banke. Ipak samo partnerstvo je bilo kratkotrajno, da bi potom Grad Banja Luka otkupio udjele privatnih osnivača, pa je Grad postao jedini vlasnik preduzeća. Sličnih aranžmana prije usvajanja formalnog okvira JPP-a bilo je i drugdje.

Za nas je najinteresantniji slučaj privatnog kapitala u sektoru zdravstva i to u polju dijalize. Ulazak u ovo polje u RS-u hronološki prethodi normativnom okviru za JPP. Još 2000. godine Euromedic zdravstvena grupacija (koja je tada djelovala pod imenom Međunarodni centar za dijalizu – MCD) potpisala je ugovor s Fondom za zdravstveno osiguranje Republike Srpske, premijerom, ministrom zdravlja i socijalne zaštite, ministrom za ekonomske odnose i regionalnu saradnju te direktorom bolnice u Banjoj Luci za usluge pružanja dijalize putem JPP-a pacijentima kojima je potrebna dijaliza u Banjoj Luci i Bijeljini.[2] Javni trošak za period od 22 godine, na koliko je potpisan ugovor, projektovan je na 339,7 miliona eura; 2008. godine već je postojalo 10 centara. Sektorom se danas u potpunosti privatno upravlja, i to u gotovo monopolističkom obliku. Glavni privatni partner u RS-u je globalna korporacija specijalizovana za tehnologiju i usluge dijalize Fresenius Medical Care Deutchland GmbH. Međunarodni centar za dijalizu naknadno je uspostavio i dva dodatna centra za dijalizu, u Laktašima i Istočnom Sarajevu, u bolnici Kasindo. Osim ovih, postoji i nekoliko drugih JPP projekta takođe u oblasti dijalize. Uporedo je Fresenius Medical Care uspostavila JPP projekte posvećene dijalizi, tj. centre za dijalizu u Šamcu, Doboju, Zvorniku, Prijedoru, Gradiški i Foči.[3]

Na istom valu je lansiran i prvi projekat u Brčko distriktu. I tamo je, 2010. godine, nakon usvajanja zakona, za projekat provođenja dijalize bubrega uspostavljeno partnerstvo s Fresenius Medical Care Deutchland GmbH. Ugovor je potpisan na 15 godina, uz obavezu privatnog partnera, njemačke kompanije, da projektuje, finansira i izgradi centar za dijalizu, da ga opremi i njime upravlja, te da pruža usluge dijalize. Distrikt Brčko kao javni partner bio je dužan da administrativno i birokratski podrži ovaj proces i da onda obavlja poslove nadzora. Trajanje ugovora je 15 godina, a vrijednost ulaganja pet miliona eura.

Ovdje je važno zadržati se na privatnom partneru kako bismo pokazali da JPP uključuje više od „efikasnog pružanja usluga“. Pominjani Fresenius Medical Care, glavni partner u RS-u, globalna je korporacija posvećena pružanju usluga dijalize i razvoju tehnologija dijalize i prisutna je u mnogim zemljama, a poslovanje joj je iz više uglova problematično. U martu 2019. godine, nakon istrage Američke komisije za sigurnost i trgovinu (U. S. Securities and Exchange Commission) proglašena je odgovornom za gigantske slučajeve potkupljivanja doktora i državnih uposlenika kao konsultanata u Saudijskoj Arabiji, Angoli, Gabonu, Kamerunu, Beninu, Burkini Faso, Čadu, Obali Slonovače, Nigeru i Senegalu. Prema izvještaju ove komisije, „upitne uplate“ su identifikovane i u Turskoj, Španiji, Portugalu, Kini, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Maroku i Meksiku. Fresenius je priznao ovo postupanje i pristao da plati kaznu od skoro 85 miliona dolara, kao i odštetu i kamatu u iznosu od 147 miliona dolara.

U konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine tvrtka Fresenius uradila je sljedeće:

Izvršila je protuzakonite isplate istaknutom bosanskohercegovačkom liječniku i političaru kako bi podržao Freseniusovu ponudu na Vladinom tenderu za osnivanje klinika i upravljanja njima u Republici Srpskoj i distriktu Brčko. U novembru 2008. isti liječnik izabran je u Skupštinu Brčko distrikta kao zastupnik. U izvještaju o aktivnostima u četvrtom tromjesečju 2008., koji je liječnik uputio Freseniusu, kao postignuće za navedeno tromjesečje navodi se da su „otklonjeni svi problemi u vezi s tenderom u Brčkom“. Fresenius je isprva propustio istražiti značenje te poruke te je platio liječniku 80 850 dolara u decembru 2008. U februaru 2009. navedeni liječnik izabran je za gradonačelnika Brčkog, a nakon toga ugovor s konsultantima stavljen je na ime doktorove supruge. Do 2009. Fresenius je doktoru platio više od 1,3 miliona dolara kako bi uspješno realizirao ponudu. Fresenius je takođe platio više od 957 000 dolara jednom bosanskohercegovačkom rukovoditelju za pomoć pri osnivanju klinika u Brčkom i Hercegovini, bez ikakvih dokaza o izvršenim uslugama. Sveukupno, Fresenius je zaradio više od 10 miliona dolara kao rezultat nezakonitog djelovanja u [Srbiji i] Bosni i Hercegovini.[4]

I ne samo da je Fresenius bio umiješan u korupcijske skandale širom svijeta, već je prije nekoliko godina u SAD-u prekršio federalne propise propustivši obavijestiti klijente o potencijalno smrtonosnom riziku povezanom s jednim od njegovih proizvoda.[5] Slična stvar dogodila se i u RS-u gdje je uočen značajan broj slučajeva „preosjetljivosti i reakcija poput preosjetljivosti“ a koji su povezani s primjenom jednog od Freseniusovih uređaja za dijalizu, uključujući i događaje koji ugrožavaju život.[6] Upravo ovih dana ista tvrtka našla se u fokusu javnosti zbog nesavjesnog liječenja. Svom nekadašnjem pacijentu doktori Frenesiusa su terapiju umjesto tri mjeseca davali pune dvije godine usljed čega se njegovo zdravstveno stanje značajno pogoršalo.[7] Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske – po dijalizi – Freseniusu (koji de facto ima monopol na dijalizu u RS-u) plaća 103 eura.[8] Iz Freseniusa se niko ne oglašava, a institucije, čini se, još uvijek „ne rade svoj posao“. Jasno da Freseniusovi projekti ne bi mogli biti uvedeni bez znanja i odobrenja vladajuće koalicije u RS-u predvođene SNSD-om.

Osim projekata u zdravstvenom sektoru, o kojima je  raspravljano, tj. u sektoru hemodijalize, realizovani su i projekti u kulturno-turističkom sektoru. Kao javno-privatno partnerstvo je realizovan poznati projekat, ponegdje dosta osporavan, Kamengrad – Andrićgrad. Bio je to zajednički projekat Vlade Republike Srpske, Opštine Višegrad i privatnog partnera firme Lotika u vlasništvu Emira Kusturice, koji je i idejni tvorac cijele ideje – izgradnje cijeloga malog kamenog gradića u centru Višegrada. U pitanju je, dakle, institucionalno partnerstvu jer je osnovano novo pravno lice s više javnih i jednim privatnim osnivačem kojem je dato i većinsko pravo vlasništva, pa tako i odlučivanja – 51 posto. Projekat je, prema inicijalnim informacijama, trebalo da vrijedi 30 miliona KM. Naknadno su mijenjani uslovi ugovora kao i vlasnički udjeli, dok je u nekim medijima pisano o navodnim zloupotrebama vezanim za cijeli projekat.

Opština Foča od 2017. godine ima aktivan jedan JPP projekat, i to u domeni kulture. Ugovor je potpisan između privrednog društve Lotika d.o.o. iz Višegrada, istog onog koje je glavni privatni partner u prethodno pomenutom Andrićgradu i Centra za kulturu i informisanje Foča. I u ovom slučaju JPP je realizovan kao zajedničko ulaganje. Prema odluci u Službenom glasniku, u partnerstvo Opština unosi resurse kojima raspolaže Centar, dok se privatni partner obavezuje da će investirati 1,2 miliona KM za opremanje i uređenje prostora, prije svega kinosale te drugih dodatnih prostora.

U Federaciji Bosne i Hercegovine sistem JPP-a je decentralizovan i u primarnoj je nadležnosti kantonalne vlasti; iako su zakoni uvedeni relativno rano, u praksi postoji vrlo malo projekata. Tako, naprimjer, u Kantonu Sarajevo – iako je zakon na snazi od 2011. godine – do danas nije bilo JPP projekata. Privatne investicije apsolutno dominiraju. Upravo se najavljuju prvi veći projekti. Ni u Hercegovačko-neretvanskom kantonu (HNK) nema JPP projekata. Tokom prethodnih godina bilo je prijedloga u vezi s njima, ali su, prema nekim tvrdnjama, politički blokirani. Postoje svakako projekti koji se realizuju u nekom obliku „proširenih obligacionih odnosa“, ali nijedan po obliku određenom u kantonalnom zakonu o JPP-u. U Kantonu Sarajevo već duže vrijeme postoje neka partnerstva ovog tipa u domenu zdravstvenih usluga, poput radioloških pregleda ili dijela patološke dijagnostike, uspostavljena s ciljem smanjenja dugih listi čekanja identičnih javnih usluga[9] ali nijedan nije JPP projekat.

U Zeničko-dobojskom kantonu je 2019. godine ugovoren prvi pravi JPP projekat, takođe u zdravstvenom sektoru, po modelu DBFO (Design-Build-Finance-Operate) – Projektuj-izgradi-finansiraj-koristi. Po ovom modelu privatni sektor inicira, finansira i gradi javno dobro, dobija ga u dugoročni zakup radi upravljanja i komercijalnog korištenja, a nakon isteka dogovorenog roka predaje ga javnom sektoru.[10] Javni partner je Javna ustanova Kantonalna bolnica Zenica dok je privatni ,,D.Med J.P.P.“ d.o.o. Sarajevo. Predmet partnerstva je „Interventna kardiologija Kantonalne bolnice Zenica“. Investicija je procijenjena na 7,5 miliona KM; privatni partner će prema ugovoru upravljati novim objektom 27 godina i nakon toga će ga predati u vlasništvo i na upravljanje javnom partneru.

U Zeničko-dobojskom kantonu je razrađeno čak 67 potencijalnih JPP aranžmana u procijenjenoj vrijednosti oko 382 miliona KM. Pregled kataloga otkriva ponešto o tome kako javni akteri zamišljaju mogućnosti koje otvara model JPP-a. Negdje oko četvrtine projekata tiče se zdravstvenog sektora, tj. nekih specifičnih unapređenja ili izgradnje kapaciteta. Povezani su i projekti izgradnje banjskih kapaciteta, kakvi su zamišljeni npr. u Olovu, kao i drugih specifičnih usluga iz domene zdravstvene skrbi poput brige o osobama u terminalnoj fazi bolesti. Drugi značajni korpus projekata je infrastrukturnog tipa i obuhvata izgradnju i upravljanje u raznim domenama: toplifikaciju, upravljanje otpadom, deponijama, kanalizacijom, saobraćajem, vodovodima, garažama i parkinzima, javnu rasvjetu i inovativnu proizvodnju električne energije u npr. slučaju predloženog projekta izgradnje geotermalne elektrane u Brezi, ali i mini hidroelektrane u Olovu i Zavidovićima. Treći set predloženih projekata je sportsko-rekreativnog tipa i uglavnom se tiče izgradnje sportskih centara i rekreativnih kapaciteta. Tuzlanski kanton je zamislio 44 projekta ukupne vrijednosti blizu 340 miliona KM.[11] I mnoge druge opštine su prethodnih godina razvile i predložile brojne projekte koje oni zamišljaju kao pogodne za JPP modalitet finansiranja. Srednjobosanski kantom ima u planu 36 projekata u naredne dvije godine, s pojedinim planiranim u trajanju od 40 godina. Planovi su, dakle, dosta ambiciozni.

Visok stepen realizacije pretpostavlja veliki supstantivni interes na strani privatnog sektora; njega do sada nije bilo jako puno jer je isplativost, održivost i profitabilnost pojedinačnih zamišljenih projekata, u nekim sektorima posebno, vrlo upitna. U Travniku je tako jedan predloženi projekat zaustavljen u početnoj fazi. Opštinsko vijeće je 2019. godine donijelo odluku o pripremi projekta „Završetak izgradnje Privredno-sportsko-kulturnog centra Pirota“ u skladu sa kantonalnim zakonskim okvirom za javno-privatno partnerstvo (JPP). Radi se o objektu koji je u izgradnji više godina. Kako zakon i nalaže, pristupilo se izradi studije opravdanosti i u javnom pozivu je odabrana ponuda konzorcija koji su činili Ekonomski institut Sarajevo i Optimal property solutions d.o.o. Sarajevo. Studija opravdanosti je finalizovana u novembru 2020. i u njoj je zaključeno kako nije opravdano da se u ovaj projekat ide pomoću JPP modela finansiranja jer odnos ulaganja i mogućih budućih prihoda, čak ni uz maksimalno uvećane prihode, ne bi osigurao dugoročno pozitivno poslovanje.[12] Konačni prijedlog je bio da se nastavi javno finansiranje. U tom je smislu u katalozima sasvim sigurno i puno pukih zamisli za koje će teško biti pronaći privatne investitore. Prema navodima pojedinih opština, ni javni partneri ni potencijalni privatni investitori „nemaju dovoljno izgrađene ljudske, tehničke i administrativne kapacitete za provedbu ove vrste projekata jer je zakonska regulativa nova i dijelom i dalje nejasna o ovom pitanju“.[13]

Promocija i politika JPP-a

Javno-privatna partnerstva jedna su u nizu prepisanih politika kojima se BiH po strukturi ekonomskih normi i institucija nastoji „približiti“ zemljama Evropske unije. Promocija JPP-a počinje tokom prve decenije 21. vijeka u okvirima tada dosta raširenih i obimnih aktivnosti promocije takozvanih eurointegracija, ali i u okviru aktivnosti posvećenih „razvoju lokalne samouprave“ u koje je tada ulagan značajan novac. Tokom 2008. godine više radionica i seminara posvećeno je promociji i upoznavanju s mogućnostima finansiranja infrastrukturnog razvoja koje u EU postoje promovišući i moguće modalitete JPP-a; sve u okviru inicijative Upoznavanja Evropske unije. Naredne godine RS usvaja Zakon o JPP-u. Nešto ranije, uz podršku Holandske organizacije za razvoj (SNV) i MDP Inicijative, koju je finansirala Švajcarska agencija za razvoj i saradnju, izlazi publikacija Javno-privatno partnerstvo kao instrument unapređenja javnih usluga na lokalnom nivou. [14] Publikacija promoviše JPP model i u pozitivnom svjetlu predstavlja međunarodna iskustva u JPP aranžmanima u oblastima obrazovanja, javnog prevoza, parkinga, energetskog sektora, zdravstva i upravljanja prirodnim resursima. U izvještaju SIGMA-e o koncesijama i javno-privatnim partnerstvima u BiH iz septembra 2009. navodi se da je postojeći zakon koji reguliše koncesije i javno-privatna partnerstva „fragmentiran“ te da bi BiH trebala imati „jasan i smislen zakonski i institucionalni okvir u oblasti koncesija i javno-privatnog partnerstva koji bi služio kao osnova za razvoj funkcionalnog i rastućeg tržišta koncesija i javno-privatnih partnerstava koja posebno privlače strane investitore“ te da „državno zakonodavstvo treba uskladiti s direktivama Evropske unije i odgovarajućim politikama javne nabave i pravilima o učinkovitom i pravilnom korištenju javnih resursa“.[15]

Promocija se razvija i u medijima i u drugim formama. Organizuju se brojni okrugli stolovi i konferencije na kojima se promoviše višestruka korist JPP-a. Postepeno JPP prodire i u normu i u političke programe, strateške dokumente te postaje neizostavan dio „progresivnih“ platformi. Istovremeno ga promovišu i opravdavaju institucije, „ekonomski eksperti“, političke stranke i mediji, nastojeći uvjeriti javnost u njegovu blagotvornost. Ured za reformu javne uprave 2016. godine pokreće veliki projekat posvećen promociji i normiranju EU standarda u domeni JPP-a koji je zagovarao njihovo širenje na svim razinama javne uprave. Brojni profesori su ih tokom godina hvalili i promovisali. Tako je profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Veljko Trivun govorio o JPP-u kao modelu budućnosti jer „on omogućava da se na dugoročnom planu investiraju sredstva u velike projekte, a u ovakvom udruživanju kapitala prednjače razvijene zemlje Zapada“.[16] Sličnog stava je i njegov kolega sa SSST-a Vjekoslav Domljan, koji smatra da javno-privatna parnerstva treba jačati, poglavito na lokalnoj razini.[17] Jasno da oni nisu jedini eksperti koji podržavaju takvo modeliranje javnih usluga. Njihova se primjenjivost nekritički vidi svuda, pa se uprkos iskustvima iz RS-a predlaže sličan model i u zdravstvenom sistemu FBiH,[18] što, kako smo istakli, od prethodne godine i postepeno postaje realnost.

Model je imao prominentnu ulogu i u tzv. Reformskoj agendi iz 2014. godine u čijem poglavlju „Poslovna klima i konkurentnost“ stoji da će „reforme poslovnog okruženja u FBiH, kantonima i distriktu Brčko (…) ispitati [i] izvodljivost provođenja fiskalno održivih javno-privatnih partnerstva i ostvarivanja većeg učešća privatnog sektora u razvoju infrastrukture“.[19] U Strategiji razvoja Kantona Sarajevo iz 2016. godine JPP modelu je uz privatno investiranje dat centralni značaj.[20] Stranke koje su podržale Reformsku agendu i vodile izradu Strategije nisu od tada puno promijenile stavove u pogledu JPP modela. Prošle godine je predsjednik SDA Bakir Izetbegović naglasio potrebu uvođenja JPP modela u izgradnju putne infrastrukture, izvevši usput i kritiku javnih investicija: „Potrudit ćemo se da se radi brže i jeftinije. Država je u principu spor investitor, cijenim da je potrebno uvesti i privatne investitore kroz model javno-privatnog partnerstva.“[21] Koalicija HDZ-SDA, osim što se na entitetskom nivou izjasnila pozitivno o JPP-u, isto je učinila i na kantonalnim i opštinskim nivoima odobravajući niz projekata koji se tiču koncesija za izgradnju mini hidroelektrana. Neki projekti MHE u posljednjim godinama snažnim naporima mještana su zaustavljeni, ali se stalno planiraju raditi novi. Konkretno, prema podacima Eko-akcije, broj planiranih mini hidroelektrana ili onih koje su već u izgradnji na teritoriji cijele BiH je 342.[22] Druge stranke koje na neki način učestvuju u vlasti, poput SBB-a ili DF-a, isto tako programski podržavaju JPP model. Demokratska fronta u svom manifestu naglašava da „će poštujući principe slobodnog i samoregulišućeg tržišta nastojati sačuvati ključne ekonomske resurse i istovremeno otvoriti tržište za model javno-privatnog partnerstva“.[23] Stranka za bolju budućnost se u Programskoj deklaraciji iz 2010. izjašnjava da je jedna od mjera ekonomskog razvoja koju treba implementirati „odgovarajući način finansiranja, uključujući javno-privatno partnerstvo, korištenje dobara domaćih javnih kompanija, povoljne kredite inostranih banaka, strateško partnerstvo, koncesioniranje i druge savremene aranžmane“. Ista stranka takođe se zalaže za „širu primjenu modela JPP u zdravstvu“.[24]

I opozicione stranke, poput SDP-a i Naše stranke, takođe podržavaju razvoj JPP modela. U svom Planu 10 za opće izbore 2018. SDP u ključne projekte izdvaja „zakonsko definisanje zdravstvenog javno-privatnog partnerstva“, „osnaživanje javno-privatnog partnerstva u finansiranju projekata u oblasti obrazovanja, nauke i tehnologije“ te „zaustavljanje loše privatizacije i uvođenje javno-privatnog partnerstva“.[25] Prema JPP-u pozitivno se odredila i Naša stranka (NS), koja lošem upravljanju javnih preduzeća suprotstavlja neophodnost uvođenja JPP-a.[26]/[27] Ukratko, svi važniji politički akteri kao jedini odgovor na loše državno upravljanje određenim sektorima ili preduzećima vide javno-privatno partnerstvo.

Ove godine bi trebalo da bude usvojen zakon o javno-privatnom partnerstvu na nivou FBiH. Navedeni zakon je po riječima ministra energije, rudarstva i industrije FBiH Nermina Džindića važan za povećanje investicija i za novi odnos između javnoga i privatnog partnerstva u okvirima Federacije BiH. Podršku za zakon iznijeli su i politički vrh i njegove medijske ekspoziture, ali i dio ekonomske struke. Oni, kako smo već primijetili, ističu važnost JPP-a zbog navodne nadmoćnosti privatnog sektora da osigura efikasniju realizaciju i bolju uslugu korisnicima određenog dobra. Ističe se i manje opterećenje javne blagajne

Ovakvo jednoglasje je razlog zbog kojeg su javnosti nepoznati brojni argumenti koje je moguće iznijeti protiv ovakvih i sličnih modaliteta upravljanja kakve su koncesije. Tako se, naprimjer, vrlo rijetko pominje kako koncesije u određenim sektorima kao što su vode direktno pogađaju pravo građana na čistu i pitku vodu. Argument kako je problem nekvalitetan institucionalno-pravni okvir koji bi stimulisao rast stranih investicija takođe nije dovoljno uvjerljiv. Pogotovo u svjetlu činjenice da su brojni korupcijski slučajevi ogromnih magnituda povezani s JPP-om prisutni ne samo u zemljama globalnog Juga već i u zemljama kapitalističkog centra koje imaju „dobar institucionalno-pravni okvir“. Čini se da JPP često upravo opstaju zbog korupcije, a ne uprkos njoj. I sama je Svjetska banka promovisala razne JPP projekte za koje se otkrilo da sadrže opasne skrivene dugove. Brojni sindikati i nevladine udruge pozivali su zbog toga na bojkot Svjetske banke koja je više puta ignorisala njihovu zabrinutost zbog skrivenih troškova kod promocije, dogovaranja i finansiranja javno-privatnih partnerstava u nekim od najsiromašnijih zemalja svijeta.[28]

Zbog toga se nije moglo čuti čak ni da postoji mogućnost da usluge realizovane u oblicima JPP-a u konačnici budu skuplje od onih organizovanih u javnim sistemima. Istraživanja međutim sugerišu da je jedan od razloga način finansiranja, budući da se vlade po pravilu zadužuju po nižim kamatnim stopama nego preduzeća u privatnom sektoru koja još, budući su privatna i profitno orijentisana, očekuju i dobit, što može lako poskupiti uslugu. Studija Državnog ureda za reviziju u Ujedinjenom Kraljevstvu[29] pokazuje da je efektivna kamatna stopa na sve privatne finansijske transakcije (7-8 %) dvostruko veća od svih državnih zajmova (3-4 %). To u praksi znači da su kapitalni troškovi usluga ili infrastrukture kojima se upravlja putem JPP-a dvostruko skuplji nego što bi bili da je država posudila novac od privatnih banaka ili emitiranjem obveznica. Neprofitna organizacija Counter Balance, kako u izvrsnom članku o JPP-u navode María José Romero i Mathieu Vervynckt, otkrila je da je 215 JPP-a što ih je podržala Evropska investicijska banka između 1990. i 2015. u pravilu ostvarivalo godišnji prihod od 12 %. Na globalnom Jugu, gdje se smatra da je rizik za ulaganje veći, ulagači očekuju minimalni povrat od 25 %. Osim toga, ugovori se po pravilu mijenjaju i dopunjavaju vrlo brzo nakon potpisivanja. Međunarodni monetarni fond navodi da se čak o 55 % JPP ugovora „ponovno pregovara“, u prosjeku dvije godine nakon potpisivanja ugovora o realizaciji. Vidjeli smo da je to i kod nas tako. U istom istraživanju navodi se da 62 % tih ponovnih pregovora rezultira povećanjem naknada koje na kraju plaćaju korisnici.[30] Ovi argumenti do sada nisu imali lokalnog odjeka, pa zbog toga nema ni ozbiljnije kritike JPP-a u političkom, intelektualnom i medijskom prostoru BiH.

Zaključci

Vidjeli smo zbog čega u lokalnom javnom prostoru nedostaje kritika strukturalnih problema inherentnih modelima JPP-a. Nekritička promocija se temelji na pretpostavci da su tržišno-profitna proizvodnja i pružanje usluga uvijek „efikasniji“ od onih u javnom obliku. To je formula koja prati i legitimiše uvođenje tih oblika. Efikasnost, međutim, nije jednostavno data mjera. U dominantnom tumačenju efikasnost se ocjenjuje kao odnos između broja radnika i količine proizvedene robe, odnosno pružene usluge. Što je manje radnika potrebno za proizvodnju iste količine robe ili usluga, to je proizvodnja efikasnija. Ovo nije uvijek najpoželjniji ishod. Za razumijevanje odnosa koje nazivamo ekonomskim potreban je puno nijansiraniji uvid u varijabilitet oblika. Nadalje, pretpostavka je da takvo upravljanje uvijek rezultira i optimalnom cijenom robe ili usluge za konačne korisnike i stabilnošću. Da ovo nikako nije tačno, dokazuje niz tržišnih krahova kojima je ova generacija svjedočila u posljednje dvije decenije. Govoriti o „neefikasnosti“ javnog sektora znači svesti ga na tržišnu metriku, a to ne odgovara nužno prirodi dobara koja se tamo proizvode niti obliku same proizvodnje jer vrijednost koja se realizuje u javnom zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi i drugdje gdje je usluga na mjestu korištenja bez cijene nije uvijek izražena monetarno, kao definitivna cijena ili povrat na investiciju.

Privatno investiranje u JPP se kao i sve druge investicije dešava samo u situacijama kada investicioni uslovi i izvori finansiranja osiguravaju očekivani povrat na investiciju. Ovo sugeriše da će JPP nastojati da se koncentrišu u sektorima u kojima je stopa profitabilnosti najviša i gdje je izvor finansiranja najstabilniji. To dobrim dijelom objašnjava zbog čega nisu najprivlačniji oblici za investiranje: uglavnom su dugoročnih struktura, s relativno dugim vremenom „povrata na investiciju“ zbog čega je i fleksibilnost u investiranju manja. Privatni investitori u ovakve projekte ulaze samo tamo gdje većinu rizika za osiguravanje dogovorenih cijena snosi javni sektor ili javnost u generalnom smislu kroz slobodu datu privatnom partneru da prilagođava cijene. Ambiciozni i nerealni planovi upućuju na mogućnost da se za veći broj zamišljenih projekata ispostavi da nije moguće naći zainteresovane privatne investitore čime će i većina u ovom svjetlu artikulisanih javnih planova ostati nerealizovana. Investitori su sa svoje strane puno zainteresovaniji za stabilne tokove javnog novca kakvi npr. postoje u slučaju usluga hemodijalize, o kojem je diskutovano, gdje je plaćanje osigurano direktno iz zdravstvenog fonda, a broj korisnika relativno stabilan. Opisali smo ranije na šta su sve spremni i u kojim razmjerima učiniti u obliku globalnih korporacija. U perifernim zonama njihova su očekivanja uvijek veća jer je pritisak koji su u stanju ostvariti veći. Korporativna moć uparena s domaćom praksom političkog upravljanja nikako ne obećava najbolje moguće usluge za stanovništvo. U slučaju značajnijeg prodora stranog kapitala u sektor JPP-a vjerovatno je da će biti koncentrisani na druge zdravstvene sektore, čime će se pokušati konačni prodor u ovaj još uvijek jako veliki javni sektor. Može se očekivati i značajniji interes u domeni izgradnje i upravljanja infrastrukturom i proizvodnjom električne energije ili primarnih sirovina kao i daljnja privatna transformacija javnog obrazovanja. Projekte ćemo teško vidjeti npr. u domenu kulture ili sporta gdje je javno finansiranje nestabilno i nisko i puno više zavisi od tržišnih odnosa nego zdravstveni sektor, a sektori su gdje bi privatno finansiranje možda bilo najpotrebnije i najpoželjnije.

Gografska distribucija, tj. činjenica da su postojeći projekti koncentrisani u većim gradovima efektivno pokazuje da su oni mogući samo tamo gdje postoje dovoljno izdašni tokovi javnog novca. Zbog toga su, pokazuju neki odgovori, uglavnom gotovo bez praktične važnosti za male, slabo naseljene i nerazvijene opštine gdje je javno servisiranje potreba malog obima. Projekti JPP-a su zbog toga uglavnom koncentrisani na domene gdje postoje neki oblici subvencija, kao što je to npr. slučaj u pomami oko izgradnje MHE ili u centralizovanom zdravstvenom sistemu finansiranom kroz namjenske fondove. Iz istog razloga je sistem otvoren za nelegitimni uticaj privatnih aktera. U tom je smislu očigledno da je njihova primjena inherentno ograničena, pa zbog toga nije ni moguća generalizacija JPP-a kao efikasnog modela upravljanja osiguravanjem javnih potreba, posebno usko lokalizovanih.

Zemlje čiji se razvojni model temelji na snižavanju vrijednosti radne snage, sirovina i ukupnom snižavanju standarda društvene i okolišne zaštite kako bi se učinile privlačnim za strane investicije imat će tendenciju da i investicijama u obliku JPP-a pristupe na sličan način. Osim toga, ideološki tretman učinio je da zaboravimo da upravljanje za profit nije jedini i nikako nužno najbolji način upravljanja u svim zamislivim domenama organizacije zajedničkog života kao i činjenicu da privatno vlasništvo ne garantuje ništa osim nejednake raspodjele dobiti. Nasuprot tome, treba se vratiti centralnoj ideji univerzalnosti servisa javne, zajedničke skrbi koji su razvijani i razvijeni da bi neke materijalne stvari i sisteme povezane s osnovnim ljudskim dostojanstvom i stanjima potrebe učinili univerzalno dostupnim bez ikakvih ograničenja platežnom sposobnošću.

Izvori

[1] Vedrana Vuković, „Primjena modela javno-privatnog partnerstva u Republici Srpskoj“, Anali poslovne ekonomije, br. 10, (2014), str. 142 ̶ 151.

[2] Uzunović, N. A. i Karkin, Z. Bajka o javno-privatnim partnerstvima u Bosni i Hercegovini – analiza sektora zdravstva. Sarajevo: Fond otvoreno društvo, 2014. Dostupno na: https://osfbih.org.ba/images/Progs/00-16/PDFP/pdfp_14/BHS_90_Nadja-Azra-Uzunovic_Zana-Karkin.pdf.

[3] Amra Skramončin, „Analysis on Public-Private Partnership Bosnia and Herzegovina“, Balkan monitoring public finances network, 2017.

[4] United States Of America Before The Securities And Exchange Commission Securities Exchange Act Of 1934 Release No. 85468 / March 29, 2019 Accounting And Auditing Enforcement Release No. 4033 / March 29, 2019; In The Matter Of Fresenius Medical Care Ag & Co. Kgaa Respondent. Corrected Order Instituting Cease-And-Desist  Proceedings Pursuant To Section 21c Of The Securities Exchange Act Of 1934, Making Findings,  And Imposing A Cease-And-Desist Order. Dostupno na: https://www.sec.gov/litigation/admin/2019/34-85468.pdf.

[5] Andrew Pollack, „Dialysis Company’s Failure to Warn of Product Risk Draws Inquiry“, New York Times, 14. 6. 2012., https://www.nytimes.com/2012/06/15/health/fda-investigates-fresenius-for-failure-to-warn-of-risk.html.

[6] Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH, „Hitna sigurnosna obavijest: Preosjetljivost i reakcije poput preosjetljivosti s FX CorDiax dijalizatorima“, 3. 3. 2015., https://www.almbih.gov.ba/_doc/vijesti/hitna_obavijest.pdf.

[7] „Tužba za nesavjesno liječenje“, BHRT, 5. 9. 2021., https://bhrt.ba/tuzba-za-nesavjesno-lijecenje/.

[8] „Свјетски дан бубрега: Савремена дијализа доступна свим пацијентима у Српској“, Zdravstvo Srpske, 11. 3. 2021., https://www.zdravstvo-srpske.org/novosti/svjetski-dan-bubrega-savremena-dijaliza-dostupna-svim-pacijentima-u-srpskoj.html.

[9] Uzunović, N. A. i Karkin, Z. (2014), Bajka o javno-privatnim partnerstvima u Bosni i Hercegovini – analiza sektora zdravstva. Sarajevo: Fond otvoreno društvo. Dostupno na: https://osfbih.org.ba/images/Progs/00-16/PDFP/pdfp_14/BHS_90_Nadja-Azra-Uzunovic_Zana-Karkin.pdf.

[10] Anđela Pepić, „Javno-privatna partnerstva na periferiji“, 2021. Dostupno na: https://crvena.ba/javno-privatna-partnerstva-na-periferiji-andjela-pepic/.

[11] „Zbirni pregled potencijalnih projekata javno-privatnog partnerstva Tuzlanskog Kantona 2018. – 2020.“ Dostupno na:  https://www.vladatk.kim.ba/Ministarstva/MP/2018/JPP/KATALOG_potencijalnih_projekata_javno-privatnog_partnerstva_Tuzlanskog_kantona_2018-2020.pdf .

[12] Zaključci Studije opravdanosti, izvod dostavljen u mail komunikaciji, u arhivi autora.

[13] Općina Sanski Most, pismena komunikacija, nov. 2021., u arhivi autora.

[14] Sara Savanović, Javno-privatno partnerstvo kao instrument unapređenja javnih usluga na lokalnom nivou, MPD, 2009.

[15] „Strukovni pregled: Koncesije i javno-privatna partnerstva u Bosni i Hercegovini. Finalni izvještaj“, novembar 2008. – septembar 2009. SIGMA. Dostupno na: https://www.koncesijebih.ba/home/images/Strukovni_pregled_Koncesije_javno-privatna_partnerstva_BiH.pdf.

[16] Jasmin Agić, „Javno-privatno partnerstvo: Ekonomija budućnosti“, Al Jazeera Balkans, 6. 3. 2017., https://balkans.aljazeera.net/news/economy/2017/3/6/javno-privatno-partnerstvo-ekonomija-buducnosti.

[17] Gordana Sandić-Hadžihasanović, „BiH nema plan za izlazak iz krize“, Radio Slobodna Europa, 18. 7. 2012., https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-nema-plan-za-izlazak-iz-krize/24649182.html.

[18] Ervin Mujkić, „Pravni i ekonomski aspekti dijalize u Federaciji Bosne i Hercegovine“, Sveske za javno pravo br. 32, Fondacija za javno pravo (septembar 2018), str. 11.

[19] „Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu za period 2015-2018. godina“, Vlada FBIH. Dostupno na:

https://www.fbihvlada.gov.ba/pdf/Reformska%20agenda.pdf.

[20] Strategija razvoja Kantona Sarajevo do 2020. Kanton Sarajevo. 2016.

[21] „Bakir Izetbegović: Od Bošnjaka ne očekujte neprihvatljive ustupke“, SDA.ba, 10. 10. 2021., https://sda.ba/vijest/bakir-izetbegovic-od-bosnjaka-ne-ocekujte-neprihvatljive-ustupke/1509.

[22] Dostupno na: https://voda.ekoakcija.org.

[23] Berto Šalaj, Bojan Grebenar, Srđan Puhalo. Ideologije, stranke i stavovi građana – studija o Bosni i Hercegovini. Friedrich-Ebert-Stiftung, 2018. Dostupno na: https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/15503.pdf.

[24] SBB – Programska deklaracija. SBB.ba. 6. 2010. Dostupno na: https://sbb.ba/pdf/PROGRAMSKA%20DEKLARACIJA%20SBB%20BiH.pdf.

[25] Plan 10. SDP.ba, Dostupno na: https://www.sdp.ba/publikacije/Plan10.pdf.

[26] „Naša stranka: Spriječiti kolaps kantonalne komunalne privrede“, Klix.ba, 4. 10. 2013., https://www.klix.ba/vijesti/bih/nasa-stranka-sprijeciti-kolaps-kantonalne-komunalne-privrede/131004132.

[27] „Parlamentarci traže usvajanje zakona o javno-privatnom partnerstvu“, 26. 2. 2021., Nasastranka.ba, https://www.nasastranka.ba/bs/parlamentarci-traze-usvajanje-zakona-o-javno-privatnom-partnerstvu.

[28] „Trade Unions and campaigners around the world boycott World Bank consultation on Public Private Partnerships (PPPs)“, Public Service International, 28. 2. 2017., https://www.world-psi.org/en/trade-unions-and-campaigners-around-world-boycott-world-bank-consultation-public-private.

[29] „The UK’s PPPs Disaster: Lessons on private finance for the rest of the world“, Jubilee Debt Campaign, 2. 2017. Dostupno na: https://jubileedebt.org.uk/wp-content/uploads/2017/02/The-UKs-PPPs-disaster_Final-version_02.17.pdf.

[30] Romero, J. M., Mathieu Vervynckt, “El peligroso espejismo de las asociaciones público-privadas al descubierto,” La Recuperación de los Servicios Públicos (2017): 122-127.

 

---

 

Tekst je omogućen sredstvima Fonda otvoreno društvo BiH.

Stavovi i mišljenja su isključiva odgovornost priređivača.

 

---

 

Crvena i Centar za ženske studije iz Beograda predstavljaju istraživački izvještaj:

Vratiti svoje vr(ij)eme

Iz izvještaja možete saznati koje je sve dodatne izazove pandemija donijela mladim ženama, kako su se sa njima nosile kao i šta misle o kućnom radu uopšte. Centalni nalazi izvještaja pokazuju da je vanredna situacija uzrokovana pandemijom. ženama, a posebno mladim , ispostavila niz novih svakodnevnih zadataka što je umnožilo njihove ionako brojne obaveze povezane sa životom u zajedničkim domaćinstvima. U nekim su slučajevima zbog toga odnosi u domaćinstvima narušeni, porasli su i fizički i psihički pritisci te sve veći broj žena poseže za farmakološkim rješenjima. Istraživanje sugeriše da su postojeći sistemi podrške nedostatni i da suočavanje sa efektima ovakvih procesa zahtjeva širi i obuhvatniji institucionalni odgovor. Više čitajte u izvještaju u nastavku.

 

Istraživanje je realizovano u saradnji sa Centrom za ženske studije iz Beograda u okviru projekta “Vratiti svoje vr(ij)eme: kampanja za ravnopravne navike u obavljanju kućnog rada među Milenijalkama i Zumerkama zasnovana na istraživanju“. Projekat je realizovan uz podršku Balkan Trust Fund-a i USAID Srbija.

Izvještaj je uredila Nađa Bobičić

Izvještaj su napisali Lara Končar, Hristina Cvetinčanin Knežević i tim Crvene

 

---

 

Mišljenja i stavovi su isključiva odgovornost izdavača i ne predstavljaju nužno stavove Balkan Trust Fund-a ili USAID Srbija.

 

---