Nekoliko pitanja sa Svetlanom Slapšak – Danijela Dugandžić

dec 31, 2020 | Proizvodnja, 2020.

Koliko su se i kako prioritetna pitanja feminizma transformirala u vrijeme pandemije? Možemo li govoriti o novim pitanjima ili su to nova-stara pitanja? Kako je pandemija utjecala na “pokret” i pitanje solidarnosti feministkinja u regiji? Šta s frazom “nove normalnosti”? Da li nas je pandemija razjedinila i oko kojih se to pitanja ispostavilo nesuglasje? Kako će za žene izgledati život nakon pandemije? 

Mnogo pitanja… počinjem sa posljednjim. ”Posle epidemije” je blago utopična pretpostavka: ništa ne govori u prilog tome da će se život vratiti u iste ili pretežno slične oblike i da će ikada biti ”posle”. Život žena će nužno biti drugačiji. Ovo što se dosad dešavalo naginje prema predviđanju da će biti gori. Zato treba otpustiti ideju o povratku i slobodno, tačnije revolucionarno, promeniti predviđenu budućnost. Žene moraju postati najaktivniji korpus te revolucije, boriti se svim silama da ne padne krv sa nasiljem, iskoristiti prazninu u koju kapitalizam već ubacuje ropstvo i kaste kao najidealniji sistem, obično našminkan kao ”tradicionalni”. Cilj žena je uspostavljanje politika minimalnih ciljeva, koji se mogu definisati u okviru ukidanja vojski/oružja, ukidanja gladi i uspostavljanja univerzalnog temeljnog dohotka (UTD), dakle, obaveze ”rada”, uvođenja deindustrijalizacije i ekoloških standarda, odbrane slobode izraza, seksualnog opredeljenja, besplatnog zdravstva, školstva, kulture. Niko to ne može izvesti bolje od žena zbog njihovog istorijskog, kulturnog, socijalnog nasleđa/bremena, odnosno stečenih veština i sposobnosti – ne nikakve ”biološke” superiornosti. Trenutak je dobar, ali neće dugo trajati; ženama na planeti, ako je sad izgube, neće dugo biti dana slična mogućnost.

Epidemija sama nikako ne može razjediniti, može samo produbiti ranija nesuglasja. Produbljivanje razlika je u ovome trenutku naprosto glupa politika. Ovo je vreme zataškavanja razlika, ublažavanja, solidarnosti iznad svega… sem sujeverja (recimo o vakcinisanju): zato politički neutralna prosvetna akcija mora postati najvažnija. Plan o zauzimanju sve većeg prostora u medijima, javnim i socijalnim/privatnim, morao bi biti već u ostvarivanju.

Žene su za vreme rata u Jugoslaviji ne samo potvrdile već i utvrdile međusobnu solidarnost zajedno sa osnovnom metodologijom. Danas umesto faxa imamo internet, besplatnu komunikaciju; uslovi za komuniciranje, solidarnost i političke projekte (zavere) neuporedivo su bolji. Tada su granice bile čvrsto zatvorene, i sada su ponovo: treba obnoviti i osavremeniti materijalne puteve solidarnosti, povezati ponovo generacije, osmisliti zajedničke nastupe u evropskim projektima. Nije sve u ovome ”treba”, budimo svesne da su danas, bar dve generacije docnije, žene potpuno drugačije. Gde su balkanske feminističke e-izdavačke kuće? Gde je oštra politika protiv patrijarhalne, a za nove tipove porodica? Gde je opšta solidarnost sa Poljakinjama? Sa jedne strane potpuno nove žene, sa druge strane treba opet na barikade zbog davno dobijenih prava… Zato mislim da je ova strašna godina dobra u tome što nas tera da razmišljamo.

Kad čujem za ”novu normalnost”, odmah bih na ulicu u bikiniju sa šljokicama i čizmama od providne plastike, sa peruškom na glavi u duginim bojama… u ovim godinama. Pravi je trenutak da prekinemo sa starom normalnošću, konačno! Nije lako nositi se istovremeno sa vampirima patrijarhata i sa potpuno novim izazovima, ali zato smo multitask bivše patrijarhalne junakinje, zar ne? Stara i nova pitanja su još uvek zajedno.

Meni se čini da su danas, kao u davnoj prošlosti, klasna i društvena pitanja ponovo srećno sastavljena sa feminizmom. Nikad nije bilo jasnije da feminizam mora biti protiv kapitalizma, odnosno da u kapitalizmu ne može uspeti ni sa jednom važnom političkom ili kulturnom agendom. Postalo je jasno, upravo sa epidemijom, da svet konačno mora da se promeni i da se 1 % zameni, liši vlasti i imanja. Čini mi se da se samostalno zaslepljujemo i cenzurišemo, da sebi vezujemo ruke ako se ne prihvatimo ključnog programa, širenja ljudskih prava, uvođenja prave jednakosti, uništavanja laži o “jednakim mogućnostima”, ukidanja siromaštva… Život nije nešto što se zaslužuje radom, već nešto što se mora održati i poštovati po sebi.

Možemo li zamisliti neki budući model rada i upravljanja koji bi dokinuo prekarijat, ojačao naše društvene i političke pozicije te eventualno “osilio” narodne mase i koja bi uloga žena bila u tom sistemu? 

Prvo, ukidanje mitologije rada potrebnog za život. Drugo, samoupravljanje u novom značenju, ne kao prenos vlasti, nego kao osnovni tip organizacije proizvodnje odozdo nagore.

Žene, besplatne radnice već nekih 10.000 godina, odlično razumeju ova pitanja. Drugo, novi globalizam, zasnovan prevashodno na ženskim prenosima i kanalima. Treće, ženski nadzor nad tehnologijom, koji bi uspešno dokrajčio kolonijalizam, ratove, glad. Uloga žena danas mora biti glavna, jer je reč o najvećem delu svetske populacije. A taj deo je naučen da pre svega brine o drugima.

Razgovarala Danijela Dugandžić

 

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 11.