Ortodoksan i progresivan – Boriša Mraović

U posljednje se vrijeme moglo čuti da među ekonomistima u Bosni i Hercegovini postoji „progresivni dio struke“. Javno pismo koje je pet ekonomista u novembru 2020. poslalo Međunarodnom monetarnom fondu zahtjevajući od Fonda da novi kredit Bosni i Hercegovini odobri jedino pod jako strogim uslovima, otkrilo je ko se svrstava u ovu grupu. Pismo potpisuju, jedan medij prenosi uz isticanje formalnih titula: „prof. dr. Svetlana Cenić, dr. Draško Aćimović, Zoran Pavlović, dipl. oecc. mr. sc. Admir Čavalić i mr. sc. Faruk Hadžić.“ Sam sadržaj pisma teško se može smatrati progresivnim jer je zabrinut oko trošenja kredita te izražava prosječan zdravi razum prema kojem vladajućim političkim klasama ne smijemo vjerovati, posebno kada je riječ o parama. Zbog toga nas više zanima šta se krije iza sintagme „progresivni dio struke“.

Figura sugeriše da postoji relativno homogena „struka“ koja ima svoje dijelove i da se „progresivni dio“ može razlikovati od onog koji nije progresivan. Nema nažalost preciznijih uputa kako ih razlikovati niti ko vodi evidenciju. Nema ni manifesta niti temeljnog rada na osnovu kojeg bi bilo jasno koja načela, teorije i ideje čine suštinu progresivnog dijela. Pogledaćemo zato profesionalne, javne i naučne biografije potpisanih osoba, s posebnim fokusom na njihovu autorsku produkciju pod pretpostavkom da prije svega tu treba tragati za, u stručnom smislu, „progresivnim“ idejama, stavovima i prijedlozima. Osim toga pogledaćemo i da li postoji neko organizovano i principijelno djelovanje koje bi sugerisalo da pod figurom „dijela struke“ postoji i neko akciono.

Struka i javni ugled

Krećemo redom od, široj javnosti najpoznatije, Svetlane Cenić. Uglavnom je poznato da je od 2003. do 2006. bila savjetnica Predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića, a onda kratko i ministrica finansija Republike Srpske, nakon čega je dospjela u nemilost vladajućih klasa. Prema jednoj biografiji iz 2012. godine, za koju se s pravom može pretpostaviti da ju je sama sastavila, piše da je diplomirala na „Ekonomskom fakultetu [ne navodi kojem, op.a.], nakon čega je radila u Tešnju, Beogradu i Londonu. Prije početka rata vratila se u Sarajevo. Postdiplomske studije završila je na Cambridgeu. Bavila se različitim poslovima iz svoje struke: od vanjske trgovine, proizvodnje, konsultacija, planiranja, inžinjeringa poslova do javnih finansija.“ Nakon političkih smjena u RS-u odstranjena je, kako dalje navodi, „voljom vlasti sa nekih fakulteta“.

Titule potpisnika pisma, primjetimo, namjerno su istaknute sa namjerom pribavljanja naučnog legitimiteta. Tako je Svetlana Cenić u početnom navodu potpisana kao prof. dr. Titularni potpis (koji kod nas nikako ne znači nužno neke značajne naučne doprinose) obično podrazumijeva najmanje dvije stvari: da osoba ima doktorat i da je negdje zaposlena kao profesor ili profesorica. Dosta ograničeni podaci o njenom formalnom obrazovanju sugerišu da nikada nije formalno doktorirala pa je „prof. dr“ sasvim sigurno nenamjerna omaška. Naravno, uz odgovorajuću stručnost u određenoj domeni, može se biti profesor na visokoškolskoj ustanovi i bez doktorata. Na internetu međutim nema podataka o tome da li i gdje Cenić obavlja poslove profesorice i koje predmete predaje. Nije jasno ni koje je to postdiplomske studije završila. Pretraživanje na stranici University of Cambridge otkirva samo jedan nalaz i to brošuru koja sugeriše na koji je način Svetlana Cenić bila povezana sa obrazovanjem na ovom prestižnom univerzitetu. U pitanju je specijalni program vezan za visokopozicionirane državne službenike posvećen okolišnim dimenzijama savremenog kapitalizma. Program se sastojao od ukupno 50 radnih dana raspoređenih u periodu od 2003. do 2006. godine u 16 sesija od po nekoliko dana u gradovima širom svijeta. U programu je učestvovala kao savjetnica Predsjednika Republike Srpske, ali nema podataka na koliko je tačno sesija učestvovala. Sigurno da je Cenićka tamo slušala neka vrlo zanimljiva predavanja i rasprave o naprednim temama, ali se čini da nije morala da polaže ispite, niti da izradi završni rad što su obično formalni uslovi za postdiplomske diplome.

Iz biografije vidimo da je u praksi radila različite poslove, ali teško zaključujemo koja bi to bila njena specijalnost dok jedna vrlo kratka recentnija biografija navodi da je „direktor projekta i član Nadzornog odbora BH Telecom“. U medijima je uobičajeno potpisuju kao ekonomsku analitičarku iako bi je na osnovu javnih istupa, članaka i intervjua bilo bolje okarakterisati kao društveno-političku komentatoricu i kritičarku. Ne može joj se poreći da je spremna oštro kritikovati vlast i vladajuće politike, ali pregled onoga što je kao ekonomistica i društvena analitičkarka objavila ne otkriva neke značajne doprinose u prepoznatim naučnim časopisima niti nam je iz svoje prakse ostavila neku posebno naprednu i inovativnu finansijsku politiku. Dio javno dostupnih „ozbiljnijih“ radova Cenićke povezan je sa radom njemačke političke fondacije Friedrich Ebert povezane sa njemačkim SPD-om. Drugi dio pronalazimo u izdanjima različitih lokalnih udruženja i organizacija.

Drugog člana „progresivnog dijela struke“ Draška Aćimovića, šira javnost poznaje manje i uglavnom iz političkih kutaka raznih portala. Aćimović govori pet jezika i ima bogato profesionalno iskustvo u sektoru osiguranja, finansijskog poslovanja te u diplomatiji. Bio je član SDP-a BiH, a napustio ga je u decembru 2018. godine jer tamo nije imao podršku „za političke stavove i koncept“ za koji se zalagao. Od 2011. do 2015. godine je bio počasni konzul Ukrajine u Austriji. U Ukrajini ima bliske veze, a tamo je, kako navodi u zvaničnoj biografiji, i stekao titulu doktora nauka. U 2016. godini je imenovan za Ambasadora Bosne i Hercegovine u Belgiji. Zvanična biografija navodi da je ekspert u poslovima osiguranja, a sam tvrdi da je više godina bio najbolji menadžer u sferi finansijskog posredovanja u osiguranju u Ukrajini. Radio je za velika preduzeća u sektoru i sarađivao sa nekim od najvećih poput američkog AiG-a i njemačkog Allianza. Ističe da ga njegovi saradnici poznaju kao „korektnog i ozbiljnog poslovnog čovjeka.“

Sa druge strane, od progresivnog ekonomiste bismo očekivali barem koji rad iz ekonomije koji promoviše ili razvija neku progresivnu ideju. U tom pogledu Aćimović stoji puno lošije od Svetlane Cenić. Pretrage baza ne upućuju na Aćimovića kao autora nekog ekonomskog rada. Ovo čudi jer se ipak radi o osobi koja je doktorirala i bilo bi za očekivati da je objavio barem rad koji se tiče originalnog doprinosa njegove doktorske radnje pošto je minimalni originalni doprinos nešto što se po pravilu očekuje od doktorske teze u bilo kojem dijelu svijeta. Objavio je jednu knjigu 2014. godine pod naslovom Istok nije blizak. Ne radi se međutim o ekonomskoj studiji dalekog istoka već o trileru u čijem je zapletu ljubavna priča usred masonske zavjere. Čak i ako se radi o korektnom i ozbiljnom poslovnom čovjeku to ga osim u kategoriju biznismena ne svrstava ni u kakvu drugu. Osim ako sklonost inače profesionalnog menadžera osiguranja ka popularnoj književnosti ne smatramo dovoljnim razlogom, teško ga je na osnovu biografije smatrati progresivnim ekonomistom.

Treći potpisnik pisma Zoran Pavlović je ekonomista koji je više decenija u konsultantskom poslu i čini se da ga obavlja uspješno. Direktor je konsultantske firme koja se snalazi u spektru poslova od infrastrukturnog razvoja do urbane visokogradnje. Solidno poznaje privrednu empiriju Bosne i Hercegovine i kao komentator i „ekonomski analitičar“ uglavnom je kritički nastrojen prema vladajućim klasama i politikama, a komentariše širok spektar tema. Kao autor, s druge strane, uopšte nije prisutan i nema objavljenih stručnih priloga, članaka ili drugih formata niti se, po svemu sudeći, okušao u „lijepoj književnosti“. U tom se smislu teško može razmotriti i odvagati njegov eventualni progresivni doprinos ekonomskoj profesiji ili idejnoj bazi discipline.

Ortodoksi progresa

Troje ekonomista o kojima je do sada bilo riječi svoj stručni legitimitet temelje gotovo u potpunosti na javnom imidžu i praktičnom iskustvu dok je njihov pojedinačni idejno-istraživački i publicistički doprinos vrlo ograničen pa nam zato ne otkrivaju puno o idejnoj osnovi ovog progresivnog krila. Kao potpisnici pisma figurišu kao osobe sa dosta ličnog kredibiliteta i socijalnog kapitala. Osim tih, između njih troje nema drugih sličnosti ni veza pa se teško može reći da pripadaju nekom dijelu struke.

Stvari stoje drugačije za preostalu dvojicu sa liste potpisanih – Admira Čavalića i Faruka Hadžića. Razmatramo ih zajedno, ne zato jer su obojica iz Tuzle već jer su veze između njih mnogo čvršće nego veze između troje gore pomenutih. Sudeći na temelju njihove autorske proizvodnje i javnog rada, oni su stvarni idejni organizatori ovog samoprozvanog progresivnog krila. U javnoj sferi su se pojavili prije nekoliko godina i od tada redovno figurišu kao ekonomski analitičari koji se oglašavaju po raznim pitanjima. Čavalić-Hadžić, pripada mlađoj generaciji, ima malo praktičnog iskustva u poslovanju i u praktičnoj ekonomskoj politici, ali i značajan broj objavljenih tekstova i prijedloga koji razrađuju različite teme ekonomske politike. Čavalić je objavio knjigu Islam i slobodno tržište i veći broj članaka u lokalnim, uglavnom nepoznatim časopisima u saradnji sa Damirom Bećirovićem, profesorom i direktorom Internacionalne poslovno-informacione akademije iz Tuzle, ali i nekoliko članaka u koautorstvu sa Hadžićem. Sredinom 2020. Hadžić, Čavalić i Bećirović su pod pokroviteljstvom Fondacije Friedrich Neumann izradili analizu i nekoliko mogućih scenarija razvoja sadašnje krize.

Zajednički radovi sugerišu intelektualnu bliskost. Ovu trojicu i još neke druge autore povezuje rad tuzlanske organizacije „Multi“, koja pod rukovodstvom Čavalića, u posljednjih nekoliko godina uporno i sistematski radi na promociji i popularizaciji različitih domena libertarijanske neoliberalne filozofije i politike uz, koliko se može ocijeniti, dosta izdašnu međunarodnu podršku. O tome svjedoči „škola objektivizma“ nazvana „Ko je John Galt?“ po junaku romana utmeljiteljice ove filozofije i heroine libertarijanaca Ayn Rand kao i veći broj njihovih izdanja posvećen neoliberalnom svjetonazoru, njegovim presjecima sa drugim političkim stanovištima te pristupu ekonomskoj i društvenoj analizi. Izdanja nisu usko ekonomistička već, slično kao i ona njihovih uzora, razrađuju širi spektar tema i iz različitih uglova i ne prezaju od toga da se uhvate u koštac sa najprominentnijim temama savremenog svijeta.

Tako u zborniku radova Populizam iz 2020. godine pod uredništvom Čavalića objedinjuju niz raznovrsnih tekstova pisanih popularnim stilom koji iz ekonomske, psihološle i pravne perspektive ispituju neke dimenzije ovog političkog fenomena. Zbornik otkriva dosta o generalnoj orijentaciji i ideološkim uklonima ove ekipe. Među autorima su i Hadžić i Bećirović, a uključuje i prave bisere poput npr. teksta Emira Džambegovića monstruoznog naslova „Populizam u fluidnom socijalističkom neofeudalnom bosanskohercegovačkom društvu i zloupotreba antifašizma pomoću kulturizma“ iz kojeg nećemo saznati puno o populizmu, ali ćemo naučiti da se od 1995. godine bosanskohercegovačkom društvu „nastoji nametnuti prosocijalistički ideološki i populistički narativ.“ Njegova suština je, tvrdi autor, da idealizira SFRJ i nastoji prisvojiti za sebe ekskluzivno pravo na simboličku upotrebu antifašizma. Njemu naginje, primjećuje autor, „većina političkih organizacija sa prefiksom ‘socijalistički'” (iako ovih gotovo da nema, op.a.). Džambegović predlaže da se ovakvoj pretenziji suprotstavi teza „da se ideja antifašizma civilizacijski oslanja na Kur’an“ jer za nešto takvo „ima dovoljno dokaza“  kojima bi se „cjelokupni prosocijalistički narativ oko interpretacije antifašizma mogao dovesti u pitanje.“ U ovom tekstu, iako načelno posvećenom populizmu, susrećemo glavnog neprijatelja neoliberalnog pokreta – socijalizam. Centralni tekst zbornika „Bosanski bog Marks“ dodatno podcrtava ovu paranoidno-opsesivnu temu neoliberalne intelektualne produkcije. Tu, u pisanju Danijala Hadžovića, nalazimo glavnu kritičku figuru lokalnog neoliberalizma: Bosna i Hercegovina i dalje je više socijalistička nego kapitalistička formacija, a društvo je zaluđeno idejama Karla Marksa zbog čega uporno za svoju zlu sreću krivi neoliberalni kapitalizam. Hadžović tvrdi, i tu nije usamljen, da je marksizam i dalje implicitna ideologija većine stanovništva, makar je nemoguće naći organizaciju koja svoju društvenu analizu zasniva na marksističkoj tradiciji. Tvrdnja nikako nije originalna i u njoj lako možemo prepoznati odjeke teze o „egalitarnom sindromu“ hrvatskog sociologa Josipa Županova. Teza je u posljednjoj deceniji postala omiljena interpretacijska šema prema kojoj dugoročni efekti socijalističke istorije na stavove stanovništva o jednakosti i nejednakosti spriječavaju slobodni kapitalistički razvoj društava ovog dijela svijeta.

Faruk Hadžić se predstavlja kao „makroekonomski analitičar“ i javno ne ističe svoje veze sa „Multi“. Objavio je u koautorstvu sa Dinom Hadžalićem 2018. godine u sopstvenom izdanju kratku, ali pretencioznu knjigu pod lenjinovskim naslovom – Nova ekonomska politika. Ironično, počinje sa citatom Ronalda Regana. Napisana jednostavnim jezikom, knjiga razlaže ono što autori smatraju ispravnim pristupom u makroekonomskoj politici u Bosni i Hercegovini i prijedloge reformi koji se uglavnom vrte oko izlizane mantre o smanjivanju nameta, olakšavanju poslovanja i rasterećenju privrede i razrađuje moguće povoljne ishode ako se stvari budu razvijale onako kako autori zamišljaju. Objavio je više članaka koji na sličan način reprodukuju neinventivnu ortodoksiju. Tako u jednom članku o telekomunikacijskom sektoru u BiH, nakon što je demonstirao nadmoćne ekonomske rezultate privatnih kompanija piše da bi kompanije u sektoru u javnom ili djelomično javnom vlasništvu trebalo ili „privatizovati ili restrukturisati smanjivanjem broja zaposlenih“, naravno, s fokusom na „neproduktivne radnike“. Kao da to nije tačka programa transformacije privredne strukture zemlje utvrđena prije više od dvadeset godina i kao da nije samo pitanje vremena kada će „njegov“ prijedlog doći na red. U prilogu u pomenutom zborniku o populizmu, na sličan način zastupa centralističku poziciju prema kojoj bilo kakva ekonomska politika koja izlazi iz okvira ortodoksije i nastoji ekonomiju podrediti političkim obzirima mora na srednje i duže staze voditi ekonomskom krahu.

Progresivni dio struke nije zato ništa više od etikete pod kojom se reprodukuje manje-više standardni savremeni ekonomski govor i vodeći set filozofskih pretpostavki uz neizbježne lokalne orijentalne začine. Važno je zato obratiti pažnju na akciono jedinstvo čiji centar čini organizacija „Multi“. Više znakova pokazuje da organizacija ima ambicije koje prevazilaze lokalni kontekst. Nedavno je udruženje pokrenulo časopis Acta Catalitica što svjedoči o njihovim ambicijama. Časopis uređuje ponovo Čavalić, posvećen je ekonomskim i drugim društvenim ptanjima okupivši u uredništvo, na čijem je čelu ponovo Čavalić, ekipu koja je aktivna na iz dana u dan sve snažnijoj lokalnoj i regionalnoj neoliberalnoj publicističkoj i javnoj sceni. O okvirima djelovanja govore i izvori podrške. Jedan od donatora organizacije je velika Atlas fondacija koja u Bosni i Hercogovini finansira još nekoliko organizacija koje čine jezgro lokalnog pokreta, uključujući i Liberalni forum iz Sarajeva na čijem je čelu pominjani Hadžović.

Važno je zadržati se na Atlas fondaciji. U posljednje tri decenije je uložila veliki novac u izgradnju i održavanje globalne mreže različitih think-tankova posvećenih promociji konzervativno-liberalnog svjetonazora i neoliberalnih ekonomskih i političkih pozicija i argumenata. Pristutna je posljednjih godina u svim zemljama nasljednicama Jugoslavije. Fondacija igra važnu ulogu medijatora i finansijera u okviru obimnijeg i ambicioznijeg projekta u koji je umješano više ekskluzivnih društava, finansijera, zagovaračkih i istraživačkih organizacija. Centralnu tačku projekta, pokazuju to istraživanja grupe istoričara, čini uska i ekskluzivna grupa autora, naučnika, mislilaca i donatora koja djeluje pod različitim zastavama, ali najkonsekventnije kroz Društvo Mont Pèlerin čiji je jedan o utemeljitelja i prvi predsjednik od osnivanja 1947. godine bio Friedrich Hayek. Projekat je od početka imao dugoročne političke ciljeve i stvari se od tada u tom domenu nisu promijenile. Ultimativni cilj je uspostaviti takav društveni poredak u kojem će ekonomski procesi sa svojim navodnim zakonitostima biti jednom za sva vremena izuzeti iz prostora na koji je politički moguće djelovati. To objašnjava interes za populizam; populizam „ekonomskim zakonima“ suprotstavlja čistu političku volju i zbog toga je politički potpuno neprihvatljiv. U tom je smislu neoliberalizam antiprosvjetiteljska filozofija uvjerena u ograničene ljudske sposobnosti koje jednostavno treba neutralisati slobodama tržištâ gdje ekonomske zakonitosti dozvoljavaju jednostavnu realizaciju „istine“. Njegova dominacija nije rezultat slučajnosti ili spontanog razvoja među masama, radništvom i državnicima nego strpljivog, sistematičnog i izdašno finansiranog političkog rada, dobro osmišljene strategije, brižnog odnosa spram ekonomske moći i pažljivog odabira i oblikovanja tema, argumenata, naglasaka i političkih stavova za generalnu javnost i političke odlučivače.

Rast broja think tankova povezanih sa Mont Pelerin društvom i njihovo geografsko širenje, (od 1950-ih do 1990-tih)

Preuzeto iz Mirowski, 2013.

Kako bismo lakše ocijenili raznorodne ideje koje ova klika razrađuje biće korisno razmotriti „stanje u struci“ nakon velike krize iz 2007.-2008. godine. Prema istoričaru Philipu Mirowskom – u knjizi Never let the serious crisis go to waste iz 2013. godine o iznenađujućoj otpornosti ortodoksije  – reakcije struke se mogu razvrstati u tri grupe. U prvoj grupi reakcija vlada stav da je „ortodoksija“ sve vrijeme bila u pravu i da ništa ne „dovodi u pitanje fundamentalno koherentnost osnovne teorije“. U drugoj grupi drže da je bilo „nekih nesretnih odabira u skorijoj prošlosti, ali da ih je kriza otrijeznila i da rade naporno da ih neutrališu“ s tim da nema potrebe za bilo kakvim značajnim intervencijama unutar dominantne paradigme. U trećoj grupi koju čini mala manjina su oni koji smatraju da je potrebno „odreći se neoklasične ekonomije sveukupno i početi ponovo s nekom drugom tradicijom ekonomske misli“.

Sa decenijskom distancom možemo bez sumnje utvrditi da je unutar struke prevladao stav prve grupe, posebno u centralnoj domeni ekonomske pretenzije na naučnost: mikroekonomiji. Najbolji dokaz čvrste političke ruke ortodoksne paradigme je činjenica da se od krize vrlo malo toga promijenilo u temeljima izučavanja i poduke u ekonomiji; svakako ništa fundamentalno i svakako ne tamo gdje bi to nešto značilo. Osim što je retorički pristala da uvaži neke uvide „bihevioralne ekonomije“ o ograničenoj racionalnosti subjekata, osnovne modele i pretpostavke nije dirala. A i zašto bi, kada joj ugled u posljednje četiri decenije neprekidno raste o čemu svijedoči rast prihoda profesora ekonomije upoređen sa prihodima profesora u drugim disciplinama.

Koliko više (ili manje) zarađuju redovni profesori po disciplinama u poređenju sa prosječnim redovnim profesorom engleskog jezika i književnosti, od 1980–81. do 2009–10.

Izvor: “Faculty Salary Survey by Discipline”, Office of Istitutional Research and Information Management, Oklahoma State University (preuzeto iz Mirowski, 2013).

I naši glavni protagonisti uglavnom stoje na pozicijama prve grupe, čak i ako su spremni da u obzir uzmu nove bihevioralne uvide. S druge strane, svoje javne pozicije oblikuju uvjereni da se uvijek mogu osloniti na savremenu auru koja okružuje ekonomiju kao disciplinu. Zbog aure joj se ne zamijeraju ni najblatantnije greške i promašaji niti očigledna nesposobnost da kontroliše i predviđa privredne procese.

Vizije progresa

Iza figure od koje smo počeli se krije grupa ekonomista i autora koji promovišu i razrađuju ideje koje je vrlo teško nazvati progresivnim. Upravo suprotno, osnova njihovog svjetonazora je set ideologema, pretpostavki i ideja razrađivanih od dvadesetih godina prošlog vijeka koje tržištima pripisuju nadnaravne sposobnosti analize informacija. Zbog toga, njihova je implicitna tvrdnja, tržišta nekom vrstom umjetne inteligencije uvijek raspoređuju pravedno, pošteno i optimalno, a da bi bilo tako potrebno je što je moguće temeljitije „eliminisati uticaj ljudskog faktora“. To umjesto progresivne, otkriva antiprosvjetiteljsku dimenziju u srcu njihovog projekta.

Veliki trud uložen u promociju i popularizaciju opisanog seta ideja samo je u praksi primjenjen jedan od temeljnih nauka njihovih duhovnih mentora i utemeljivača ortodoksije – ideje i njihovo dugoročno, uporno i sistematsko razvijanje i javno zastupanje važnije su nego što im se uobičajeno, čak i na kritičkoj ljevici, priznaje; važnije od istinitosti samih ideja.

Kapitalizam stoji sam i, čak i dok nezaustavljivo juri ka planetarnoj katastrofi, niti jedna druga vizija ljudskog progresa ne čini se vjerodostojnom. Zbog toga i samo zbog toga se njegova dublja realizacija može predstavljati kao progresivna ekonomija. Sam se od samog sebe ne može spasiti koliko god dugo čekali da tržišta pronađu optimalna rješenja za glavne izazove našeg doba. To može učiniti samo nova racionalna socijalizacija procesa proizvodnje materijala, društava i zajednica i to takva koja najradikalnije uzima u obzir smijer u kojem nas vodi voz razvoja u posljednjem vijeku, ali je istovremeno u stanju da temeljito raskine sa ortodoksijom i da formuliše i politički brani drugačiji pristup ekonomskoj analizi. Vrijeme koje imamo na raspolaganju progresivno se skraćuje. Inercija sistem ubrzano gura u stanje u kojem neophodna tranzicija neće biti moguća bez dramatičnih posljedica. Ortodoksija nam služi za to da održimo iluziju mirne tranzicije u kojoj sve ostaje isto, samo je malo bolje, optimizovano.

Boriša Mraović

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21. vijeku, br.10.