Svoja kućica, svoja slobodica – Aida Ličina Ramić
Stambena politika u državama socijalističkog uređenja formirana je u skladu sa socijalističkim ideološkim principima. Ono što je izdvajalo jugoslavensku stambenu politiku u odnosu na druge zemlje socijalističkog uređenja jeste sistem samoupravljanja uveden početkom 1950-ih i društvene svojine koji je donekle omogućavao ”flertovanje” s principima tržišne ekonomije i privatnog vlasništva. Međutim, Jugoslavija se suočavala sa istim problemima klasične socijalističke stambene politike a to su: stambena nestašica, društvena nejednakost u dodjeli stanova, bespravna izgradnja i slično. Stambena politika u Jugoslaviji prošla je više faza razvoja a početkom 1970-ih bilo je očito da dotadašnja politika, među nizom problema koji su se javili, nije dala zadovoljavajuće rezultate pa je pokrenut novi koncept stambene politike tzv društveno usmjerene stambene izgradnje (DUSI). Ovaj sistem trebao je da poboljša koordinaciju između stambene ponude i potražnje, odnosno između građevinskih preduzeća i radnih kolektiva koje su predstavljala njihova preduzeća. U literaturi je ocijenjen kao ”hiperkompleksan i netransparentan”. Pokušat ću prezentirati (ne)uspješnost u realizaciji ove politike tijekom 1970-ih i 1980-ih godina na primjeru (mikro) nivou grada Sarajeva. Naime, na nezadovoljavajuće stanje u stambenoj politici ukazano je na XI Kongresu SKJ i VII Kongresu SKSRBiH, rasprave su pokrenute i na nižim nivoima vlasti. Kako se realizovala politika DUSI? S kojim problemima su se susretali politički subjekti u to vrijeme te kakv je bio njihov odnos prema negativnim posljedicama stambene politike?
Aida Ličina Ramić pohađa doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjeku za historiju s temom Urbanizacija Sarajeva (1971-1984) i njen utjecaj na društvene promjene i članica je Udruženja za modernu historiju (UMHIS) u Sarajevu.
