Uvodnik: Proizvodnja i rad u prirodi

Klima se mijenja na nivou geografskih regija, klimatskih pojasa, zagađenje se širi voljom vjetrova, slivovi rijeka se protežu kroz brojne zemlje, dok se zagađenjem, otpadom i robom nastalom na ekploataciji okoliša i zaliha prirodnih resursa trguje preko granica država. Zbog toga pitanja u vezi sa okolišnim procesima nije moguće ispravno postavljati pitanja niti na njih odgovarati unutar nacionalnih, odnosno državnih granica.

Centralno pitanje eksploatacije resursa tiče se onih resursa koji omogućavaju proizvodnju energije. Nekadašnje socijalističke zemlje koje su u zadnjoj deceniji 20. vijeka postepeno pravno i politički učinile kapitalizam dominantnim oblikom proizvodnje, na poseban je način pogodilo uvođenje profitno-korporativne logike u sistem crpljenja, eksploatacije i trgovine prirodnim resursima. U posljedenje dvije decenije svjedočimo zaoštravanju ovih kontradikcija. Svi prirodni resursi postaju objekti profitnih kalkulacija, a jedino pitanje i za nove poduzetnike i vlade ogrezle u skandalu tranzicionog repozicioniranja moći tiče se onoga što se može i za koliko prodati. Mnogobrojni su slučajevi uništavanja, onečišćenja okoliša i prirodnih rezervata, političkih, međunarodnih pritisaka, ali i direktnog javno-privatnog nasilja nad stanovništvom i radništvom povezanog sa profitnom upotrebom ovih ili onih resursa ili sa proizvodnjom generalno. Mini hidroelektrane samo su najblatantniji izraz ovih procesa a dio su savremenog programa proizvodnje „čiste“ energije.

Druga centralna domena savremene resursne groznice je potraga za rijetkim mineralima, metalima i drugim rudama neophodnim u proizvodnim procesima prije svega u energetskim, ITC, ali i drugim high tech industrijama.  Ovi su procesi već izazvali gigantske posljedice u mnogim zemljama uključujući uspostavljanje radnih kolonija u kojima u polurobovskim uslovima rade djeca i svi drugi, brojne smrtne slučajeve među radništvom, pa čak i ratove. Potraga svjetskih korporacija za novim nalazištima ovih resursa u posljednoj deceniji dovela ih je i na naše prostore. Širom nekadašnjeg socijalističkog i jugoslovenskog prostora već su u zamahu mnoge javno-korporativne inicijative posvećene promociji i uspostavljanju novih rudnika i nalazišta različitih vrijednih ruda. U igri su veliki globalni igrači čiji dolazak, sudeći po iskustvima drugih svjetskih periferija, ne donosi ništa dobro.

U Srbiji se stvari posljednjih godina posebno zaoštravaju i o tome u novom broju našeg magazina pišu Jovana Đajić i Nataša Prljević iz organizacije Hekler . Eto još jednog razloga zbog kojeg treba biti jako skeptičan spram ideje nove normalnosti. Gledano iz ove domene, ničeg novog tu nema. Slično je i sa odnosima u drugim društvenim poljima. Ničeg posebno novog nema ni u odnosima polno-rodne podjele društva i proizvodnih funkcija osim što je dodatan fizički i psihološki teret na leđima jednog pola. O ovome za naš magazin kratko govori jedna i jedina Svetlana Slapšak. U posljednjem prilogu novog broja Boriša Mraović piše o pitanju norme u ekonomskoj politici i žilavoj dominaciji neoklasičnog pristupa na čijoj logici počiva i neobuzdani ekstraktivizam i prijeteća okolišna autodestrukcija.

Nova godina je pred nama i ljudski je nadati se boljem, nadati se progresu, napretku razuma, mira, saradnje, zajedničkih vizija. Okolnosti su međutim takve da ne možemo nemati razumijevanja za one koji su pokopali sve nade. I jednima i drugima ipak ostaje mogućnost da se, riječima Mikea Davisa, „bore s nadom ili bez nade, ali da se bore neumorno“. To je sve što možemo da poželimo i vama i samima sebi.

U nastavku čitajte:

Život kao kolateralna šteta – Jovana Đajić i Nataša Prljević

O nekoliko pitanja sa Svetlanom Slapšak – Danijela Dugandžić

Ekonomske politike – Boriša Mraović

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br.11, decembar 2020. Crvena

Izdaje: Crvena – Udruženje za kulturu i umjetnost, Sarajevo

Uredio: Boriša Mraović

Kolaž na naslovnici: Andreja Dugandžić

Lektura i korektura: Faik Imamović

 

Komentare, pitanja, kritike i poruke druge vrste možete slati na info@server1.lab387.com

Sadržani materijal je dostupan za dijeljenje pod uslovima: Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License.

Izdavanje je podržao Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine. Stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost izdavača.

Koliko su se i kako prioritetna pitanja feminizma transformirala u vrijeme pandemije? Možemo li govoriti o novim pitanjima ili su to nova-stara pitanja? Kako je pandemija utjecala na “pokret” i pitanje solidarnosti feministkinja u regiji? Šta s frazom “nove normalnosti”? Da li nas je pandemija razjedinila i oko kojih se to pitanja ispostavilo nesuglasje? Kako će za žene izgledati život nakon pandemije? 

Mnogo pitanja… počinjem sa posljednjim. ”Posle epidemije” je blago utopična pretpostavka: ništa ne govori u prilog tome da će se život vratiti u iste ili pretežno slične oblike i da će ikada biti ”posle”. Život žena će nužno biti drugačiji. Ovo što se dosad dešavalo naginje prema predviđanju da će biti gori. Zato treba otpustiti ideju o povratku i slobodno, tačnije revolucionarno, promeniti predviđenu budućnost. Žene moraju postati najaktivniji korpus te revolucije, boriti se svim silama da ne padne krv sa nasiljem, iskoristiti prazninu u koju kapitalizam već ubacuje ropstvo i kaste kao najidealniji sistem, obično našminkan kao ”tradicionalni”. Cilj žena je uspostavljanje politika minimalnih ciljeva, koji se mogu definisati u okviru ukidanja vojski/oružja, ukidanja gladi i uspostavljanja univerzalnog temeljnog dohotka (UTD), dakle, obaveze ”rada”, uvođenja deindustrijalizacije i ekoloških standarda, odbrane slobode izraza, seksualnog opredeljenja, besplatnog zdravstva, školstva, kulture. Niko to ne može izvesti bolje od žena zbog njihovog istorijskog, kulturnog, socijalnog nasleđa/bremena, odnosno stečenih veština i sposobnosti – ne nikakve ”biološke” superiornosti. Trenutak je dobar, ali neće dugo trajati; ženama na planeti, ako je sad izgube, neće dugo biti dana slična mogućnost.

Epidemija sama nikako ne može razjediniti, može samo produbiti ranija nesuglasja. Produbljivanje razlika je u ovome trenutku naprosto glupa politika. Ovo je vreme zataškavanja razlika, ublažavanja, solidarnosti iznad svega… sem sujeverja (recimo o vakcinisanju): zato politički neutralna prosvetna akcija mora postati najvažnija. Plan o zauzimanju sve većeg prostora u medijima, javnim i socijalnim/privatnim, morao bi biti već u ostvarivanju.

Žene su za vreme rata u Jugoslaviji ne samo potvrdile već i utvrdile međusobnu solidarnost zajedno sa osnovnom metodologijom. Danas umesto faxa imamo internet, besplatnu komunikaciju; uslovi za komuniciranje, solidarnost i političke projekte (zavere) neuporedivo su bolji. Tada su granice bile čvrsto zatvorene, i sada su ponovo: treba obnoviti i osavremeniti materijalne puteve solidarnosti, povezati ponovo generacije, osmisliti zajedničke nastupe u evropskim projektima. Nije sve u ovome ”treba”, budimo svesne da su danas, bar dve generacije docnije, žene potpuno drugačije. Gde su balkanske feminističke e-izdavačke kuće? Gde je oštra politika protiv patrijarhalne, a za nove tipove porodica? Gde je opšta solidarnost sa Poljakinjama? Sa jedne strane potpuno nove žene, sa druge strane treba opet na barikade zbog davno dobijenih prava… Zato mislim da je ova strašna godina dobra u tome što nas tera da razmišljamo.

Kad čujem za ”novu normalnost”, odmah bih na ulicu u bikiniju sa šljokicama i čizmama od providne plastike, sa peruškom na glavi u duginim bojama… u ovim godinama. Pravi je trenutak da prekinemo sa starom normalnošću, konačno! Nije lako nositi se istovremeno sa vampirima patrijarhata i sa potpuno novim izazovima, ali zato smo multitask bivše patrijarhalne junakinje, zar ne? Stara i nova pitanja su još uvek zajedno.

Meni se čini da su danas, kao u davnoj prošlosti, klasna i društvena pitanja ponovo srećno sastavljena sa feminizmom. Nikad nije bilo jasnije da feminizam mora biti protiv kapitalizma, odnosno da u kapitalizmu ne može uspeti ni sa jednom važnom političkom ili kulturnom agendom. Postalo je jasno, upravo sa epidemijom, da svet konačno mora da se promeni i da se 1 % zameni, liši vlasti i imanja. Čini mi se da se samostalno zaslepljujemo i cenzurišemo, da sebi vezujemo ruke ako se ne prihvatimo ključnog programa, širenja ljudskih prava, uvođenja prave jednakosti, uništavanja laži o “jednakim mogućnostima”, ukidanja siromaštva… Život nije nešto što se zaslužuje radom, već nešto što se mora održati i poštovati po sebi.

Možemo li zamisliti neki budući model rada i upravljanja koji bi dokinuo prekarijat, ojačao naše društvene i političke pozicije te eventualno “osilio” narodne mase i koja bi uloga žena bila u tom sistemu? 

Prvo, ukidanje mitologije rada potrebnog za život. Drugo, samoupravljanje u novom značenju, ne kao prenos vlasti, nego kao osnovni tip organizacije proizvodnje odozdo nagore.

Žene, besplatne radnice već nekih 10.000 godina, odlično razumeju ova pitanja. Drugo, novi globalizam, zasnovan prevashodno na ženskim prenosima i kanalima. Treće, ženski nadzor nad tehnologijom, koji bi uspešno dokrajčio kolonijalizam, ratove, glad. Uloga žena danas mora biti glavna, jer je reč o najvećem delu svetske populacije. A taj deo je naučen da pre svega brine o drugima.

Razgovarala Danijela Dugandžić

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 11.

    Između tebe i mene, zar ne bi Svetska banka trebalo da podstiče veću migraciju prljavih industrija u najmanje razvijene zemlje? (…) S te tačke gledišta, zagađivanje štetno po zdravlje treba da se veže za one zemlje gde će to izazvati najmanje troškove, a to su zemlje sa najnižim nadnicama. Smatram da se ekonomskoj logici koja stoji iza usmeravanja toksičnog otpada u zemlje sa najmanjim nadnicama nema šta zameriti i da moramo imati hrabrosti da je uvažimo.

(Lorens Samers, bivši glavni ekonomista Svetske banke, 12. decembra 1991.)

U poslednje dve decenije, u potrazi za vrednim mineralima i metalima ključnim za različite savremene industrije, globalne korporacije su došle i na naše prostore. Novi  rudnici se otvaraju u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, uz saučesništvo i represiju državnog aparata. Ovo mora biti razlog za uzbunu jer iskustvo u drugim delovima sveta pokazuje na šta je sve spremno državno-privatno savezništvo u potrazi za profitabilnim resursima, kolika je njihova snaga i kakve to ljudske, društvene i prirodne posledice može imati.

Rio Tinto, britansko-australijska rudarska korporacija, 2004. godine započinje istraživanje rudnih potencijala u Mačvi i otkriva količinski i vrednosno značajno prisustvo do tada nepoznatog minerala: litijum-natrijum-borosilikata. Novootkrivena ruda dobija ime jadarit po lokaciji na kojoj se nalazi, a ovo otkriće predstavlja prelomni događaj nakon koga dolina Jadra postaje potencijalna žila litijuma, “novog zlata i nove nafte novog veka” ključnog u proizvodnji baterija kao i za potrebe vojne industrije. Prema projekcijama, količine jadarita u Srbiji mogle bi da pokriju čak 10 % svetske potražnje za litijumom koja će bez sumnje rasti jer su najveći industrijski i saobraćajni zagađivači međunarodnim ugovorima i obavezama prinuđeni da se okreću alternativnim energetskim izvorima i zelenim politikama.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Gutierez, na obeležavanju petogodišnjice Pariskog ugovora 12. decembra ove godine, urgira za proglašenje klimatskog vanrednog stanja u zemljama potpisnicama, nazivajući trenutne napore za održavanje globalne temperature ispod 2 °C neodrživim, a putanju na kojoj se nalazimo – samoubistvom. Distribucija resursa ka zemljama u razvoju radi smanjenja zagađenja i prelaska na obnovljive izvore energije postaje imperativ, dok se SAD, kao drugi najveći  globalni proizvođač ugljen-dioksida, povlači iz ugovora mesec dana ranije. U septembru ove godine Evropska komisija zvanično lansira Evropsku alijansu sirovih materijala (ERMA), javno podržavajući “industrijsku alijansu posvećenu osiguravanju održive nabavke sirovih materijala u Evropi” aktivirajući postojeće platforme za inovativne tehnologije i tržišnu kompeticiju. Potraga za kobaltom, litijumom i niklom, metalima potrebnim za tehnologije održive proizvodnje energije, deo je zelenog cilja Evropske unije da do 2050. godine obezbedi jedan bilion električnih vozila. Ovakve ambicije su uslovljene klasnim položajem i prete ekološkim katastrofama na mestima ekstrakcije koja će, s obzirom na projektovanu potražnju, neminovno biti sve intenzivnija. Tipična baterija električnog vozila “Tesla” sadrži 10 kg litijuma. Jedna tona litijuma, koja se dobija ekstrahovanjem iz 5,3 tone litijum-karbonata, zadovoljava 90 vozila. Proizvodnja 30 miliona električnih vozila zahteva 1,8 miliona tona litijuma ili pet puta veću količinu od ukupne svetske ekstrakcije litijuma u 2019. Ovim se nalazišta litijuma u zapadnoj Srbiji nalaze na udaru mnogih interesnih grupa i multinacionalnih rudarskih korporacija.

Istovremeno Vlada Srbije i sama prepoznaje potencijal, pa se od inicijalne 2004. do danas obnavljaju ugovori sa  Rio Tintom. U pripremne radnje opsežnih ispitivanja, planiranja i procene do sada je uloženo oko 130 miliona dolara. Vlada RS manipuliše podacima o uloženom kapitalu i situaciju predstavlja kao put bez povratka, insistirajući na tome da je započeta saradnja nezaustavljiva. Pre nego što će biti postavljena na čelo Ministarstva rudarstva i energetike, Zorana Mihajlović bila je na čelu Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture koje marta 2020. donosi Prostorni plan područja posebne namene za rudnik litijuma sa pripadajućom Strateškom procenom uticaja na životnu sredinu. Meštani, lokalni aktivisti i nezavisni stručnjaci su osporili plan zbog nedostatka transparentnosti u otežanim javnim raspravama. Poseban problem je i to što “autor Studije procene uticaja nije uzeo u obzir sve relevantne parametre, kao što su način ekstrakcije litijuma i bora, hemijski sastav pogača koje će biti odlagane na jalovište i, pre svega, uticaj klimatskih promena na područje gde se predviđa otvaranje rudnika”, tvrdi Miroslav Mijatović, aktivista i predstavnik Podrinjskog antikorupcijskog tima – PAKT  iz Loznice.

Prostorni plan projekta Jadar podrazumeva kopove koji će se prostirati na 300 kvadratnih kilometara, zahvatajući 28 sela sa područja Loznice i Krupnja, a rudniku će biti dodato dve hiljade hektara: za infrastrukturne promene, fabrike i odlagališta otpada. Posledice takvog masivnog zahvata mogu biti dramatične i dugoročne budući da je u pitanju najplodnije poljoprivredno zemljište u Srbiji od koga direktno zavise životi 19.000 ljudi. Ekstrakcija hemijski stabilnog litijuma iz rude jadarit, koga u samoj rudi ima u malim procentima, od 1,4 do 1,8 %, podrazumeva upotrebu koncentrovane sumporne kiseline, oko 120 železničkih kola dnevno, uz korišćenje visokih temperatura pri preradi. Flotacija, fabrika za razdvajanje litijuma, bila bi stacionirana 20 km daleko od Drine, iz koje bi se cevima izvlačilo oko 300 kubika vode na sat, dok bi se 50 % veća  količina otpadne vode vraćala u Jadar. Izlivanje neminovno zagađene vode po zemljištu, kao i podzemnim tokovima voda, uz prisustvo arsena, žive i olova, kontaminiralo bi čitave rečne slivove i preko Jadra nastavilo put Drinom i Savom, zagađujući geografski ogromna područja. Tretiranje agresivnim kiselinama čija se isparenja i stvoreni toksični gasovi mogu širiti u radijusu od nekoliko desetina kilometara, uticaće na vazduh i “nagrizati kožu i pluća ljudi i životinja”. Ovaj uticaj nije trenutni. Procenjuje se da na ovaj način zagađene vode mogu ostati takve vekovima, smatra Dragana Đorđević, naučnica i naučna savetnica Instituta za hemiju, tehnologiju i metalurgiju  (IHTM) Univerziteta u Beogradu.

Ovakav rasplet događaja bi uticao i na vodosnabdevanje miliona ljudi, kao i posrednu zagađenost Drine i Save, tako da bi se toksičnost vode i zemlje u plavnim područjima širila, ne samo na Mačvu i Beograd već i na teritoriju Bosne i Hercegovine, a potencijalno kontaminiranom Savom i do Republike Hrvatske. Zbog toga su se aktivisti udruženja Zaštitimo Jadar i Rađevinu, Koalicije za održivo rudarstvo i Centra za životnu sredinu iz Banjaluke, prema rečima aktivistkinje Marije Alimpić, obratili i institucijama BiH, pozivajući se na Konvenciju o proceni uticaja na životnu sredinu u prekograničnom kontekstu (ESPOO), čija je Srbija potpisnica, što je obavezuje da se u slučaju mogućnosti prekograničnog uticaja na životnu sredinu mora konsultovati sa institucijama i javnošću država sa kojima graniči.

Nakon otpora meštana, protesta ispred predstavništva korporacije Rio Tinto u selu Brezjak, i stava da ne žele da prodaju privatno vlasništvo intenziviraju se pritisci na lokalno stanovništvo.  Država vrši prenamenu poljoprivrednog zemljišta u građevinsko bez konsultacija sa oko 200 vlasnika parcela koji su o ovome naknadno obavešteni. Pravni zastupnici, uz indirektne ucene i pretnje, poručuju vlasnicima parcela da bi bilo bolje da prihvate trenutnu cenu, za vlasnike nezadovoljavajuću, od 104 do 130 evra po aru nego da čekaju mnogo gore uslove koje bi im donela najavljena konačna eksproprijacija. Lokalni predstavnici Rio Tinta i vlasti na sastancima sa aktivistima i predstavnicima lokalnog stanovništva uglavnom daju šture informacije limitirane “potrebom za poslovnom tajnom”. Paralelno, Rio Tinto tesno sarađuje sa zvaničnim srpskim institucijama i organima koji bi trebalo da budu nezavisni arbitri, korektori i zastupnici dobrobiti građana. Neki od primera saradnje, prema aktivistima PAKT-a, koji već nekoliko godina istražuju pozadinu angažmana Rio Tinta, podrazumevaju milionske uplate na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu (100 miliona dinara), Građevinskom fakultetu (10 miliona dinara), Zavodu za javno zdravlje (13 miliona dinara), kao i milionske iznose usmerene ka Republičkom geodetskom zavodu. S druge strane, same institucije odbijaju da aktivistima PAKT-a daju na uvid dokumentaciju o trgovini uslugama, čime daju materijal za osnovane sumnje u njihovu objektivnost u zastupanju interesa građana Republike Srbije. Vlasništvo nad rudom i glavnina zarade od prodaje litijuma ide u ruke Rio Tinta, dok će Republika Srbija prihodovati samo preko udela u tzv. rudnoj renti, a ona, u ovom slučaju, iznosi samo 5 % od profita. Plan je tako višestruko nepovoljan jer bi Srbija u slučaju realizacije projekta Jadar dobila minorni udeo u profitu u zamenu za uništenje ekosistema i eksploataciju jeftine radne snage.

Prostorni plan definiše čitav set mera koje se odnose na obaveze korporacije i navodne posebne benefite koje će izgradnja rudnika doneti lokalnom stanovništvu i Srbiji. Čitanje plana otkriva da neke od njih, u kolonizatorskom maniru i patronizirajući, obećavaju, “smanjenje emigracije mlađeg stanovništva zbog obezbeđivanja uslova za otvaranje novih radnih mesta, kao i poboljšanje kvaliteta znanja i veština lokalne radne snage”, “razvoj infrastrukture na lokalu”, ali i redovne konsultacije, pravovremeno i istinito informisanje, podsticanje na dijalog, uz spremnost za uvažavanje primedbi. Utisku da je posredi čist cinizam doprinosi činjenica da se obećava i spektakularno najavljuje otvaranje 700 radnih mesta u rudarskim kopovima za ljude koju su sada vlasnici. Ovo, posebno u kontekstu Srbije, teško da se može uzeti kao znak nekog vrlo povoljnog razvoja, uzimajući u obzir dosadašnje prakse i iskustva koja se odnose na kršenje radnih prava i brigu za bezbednost i zdravlje na radu, koja je često potpuno podređena poteri za profitom, uz potpunu dehumanizaciju radnika. Najdrastičniji primer je slučaj južnokorejske fabrike kablova Jura u Vranju gde su radnici, između ostalog, prijavljivali seksualna napastovanja, udaranja metalnim predmetima i iživljavanja koja su išla do toga da im je savetovano da nose pelene za odrasle da ne bi prekidali posao odlascima u toalet i tako uticali na efikasnost u ostvarivanju norme. Statistički podaci o broju poginulih i povređenih radnika, kao i neefikasna kontrola i spore ili nikakve sankcije prema poslodavcima i odgovornima, ćutanje umesto reagovanja i institucionalne zaštite, već jesu svakodnevnica u Srbiji. Kada sve ovo dodamo u mozaik saznanja o dosadašnjem poslovanju Rio Tinta, njegovom odnosu prema lokalnim zajednicama, kao i specifičnom i kontroverznom položaju rudarske industrije uopšte, jasno je zašto obećanja i najave otvaranja radnih mesta izazivaju skepsu i pesimizam. Neminovno je da se zapitamo: kako zapravo izgleda zaslepljujuća obećana budućnost?

Istorija poslovanja  Rio Tinta je istorija kolaboracije sa represivnim režimima. Prema istraživanju Londonske rudarske mreže, dinamika odnosa kompanija-domicilno stanovništvo i zemlja, u najširem se može nazvati krvničkom eksploatacijom. Borba meštana, rudara i njihovih porodica za očuvanje životne sredine, radničkih prava i protiv prinudnih iseljavanja u mnogo navrata su dočekani militarizovanom državnom silom. U Španiji pod Frankovom vlašću Rio Tinto je snabdevao ratnu proizvodnju nacističke Nemačke, u Južnoafričkoj Republici je eksploatisao crnačko stanovništvo kršeći ljudska prava propisana u aparthejdu. Danas, rasističko kolonijalna politika Rio Tinta u nekadašnjim kolonijama, uz podršku Svetske banke, planira raseljavanje osiromašenog stanovništva, što je situacija s kojom se zbog izgradnje brane suočava 28.000 ljudi u Kamerunu, kao i uništavanje aboridžinskih naseobina u Australiji starih 46.000 godina. Vrhunac zločinačke politike demonstrira primer Papue Nove Gvineje, gde je zahtev za odštetu lokalnog stanovništva ostrva Bugenvil, finansijski zavisnog od rudnika, prerastao u desetogodišnji (1989-1999), građanski separatistički rat, u toku kojeg je Rio Tinto bio saučesnik u ratnim zločinima i zločinima protiv čovečnosti, pomažući ekonomski i logistički vojsku Papue Nove Gvineje. Do završetka ovog rata stradalo je oko 15.000 civila, odnosno čak 10 % populacije ostrva.

Vidimo da  je delovanje ove korporacije u stanju da proizvede distopijske i apokaliptične vakuume. Uzimajući ovo u obzir, postaje jasno koliko mogu biti fatalni, i inače nezajažljivi apetiti etalona večno tranzicione, nemerljivo pohlepne i korumpirane balkanske političke elite oličene u partiji Aleksandra Vučića, SNS-u i njenim pridruženicama. Saradnja sa kontroverznim rudarskim kompanijama predstavlja savršen i istovremeno zastrašujući potencijalni poligon za korupciju, eksploataciju i ekološku katastrofu. Sa prolaskom vremena i približavanjem roku u kome bi kompanija trebalo da započne sa izgradnjom postrojenja, sve se češće i agresivnije maše milijardama evra, milionima tona ruda, trilionima plata i hiljadama novih radnih mesta. U podršku projektu se angažuje sav raspoloživi arsenal svakodnevnog političkog populističkog diskursa srpskog i postaje sve glasniji i intenzivniji.

U rascepu paralelnih realnosti režimskih medija i svakodnevnog života, u koštacu kultura poniženja, krivice i samoponištavanja čiji su nosioci i promoteri vladajuće i klasno privilegovane strukture, skoro smo ubeđeni da ne zaslužujemo da živimo. Upravo ova, naizgled bezizlazna situacija, postaje razlog za bunt i lokalno samoorganizovanje. Širom Srbije i regiona, iz zatrovanih gradova i polunapuštenih sela dižu se glasovi hrabrih ljudi koji svoj višegodišnji strah od autokratije transformišu u zajedništvo, zajedničku volju i akciju. Rastuća moć za koju su nas tendenciozno i perfidno ubedili da je bezvredna i mala, poziva na uspravljanje u rastući ekološki ustanak. Budući da su nam institucije otete, a državu nemamo, ova moć, čiji je rezervoar bunt i solidarnost, jeste jedini potencijal na koji možemo da se oslonimo. Ovakva  borba od nas traži da stvorimo prostor za svaki glas i međusobno osnaživanje kako bismo izgradili temelje za dublje društvene promene. Ovo je prilika da tzv. intelektulna elita povrati svoj integritet vadeći glavu iz peska, prestajući sa saučesništvom ćutanjem. Akademska aktivnost mora postati društveno pristupačna i zajednička, okrenuta posebno ka najugroženijima od kojih istovremeno mora učiti. Rečima aktiviste Aleksandra Jovanovića Ćute (“Odbranimo reke Stare planine”), ova revolucija treba i struku i motiku.

Jovana Đajić i Nataša Prljević, HEKLER

Užice, 20. decembar 2020.

Zahvaljujemo na razgovoru Mariji Alimpić (Zaštitimo Jadar i Rađevinu), Miroslavu Mijatoviću (PAKT), Dragani Đorđević, Ljiljani Tomović, Mariji Nikolić i ekipi Crvene na podršci.

Izvori

Uvodni citat. Deo privatne prepiske Lorensa Samersa, profesora Univerziteta Harvard, američkog ekonomiste, bivšeg potpredsednika “Razvojne ekonomije” i glavnog ekonomiste Svetske banke, rukovodioca Trezora Sjedinjenih Država u administraciji predsednika Klintona, i bivšeg direktora Nacionalnog ekonomskog veća predsednika Obame.

Alexander Dunlap, “The Politics of Ecocide, Genocide and Megaprojects: Interrogating Natural Resource Extraction, Identity and the Normalization of Erasure”, Journal of Genocide (2020).

Marija Nikolić, U ime ekonomije, Odiseja (https://www.odiseja.rs/u-ime-ekonomije/).

Podrinjski antikorupcijiski tim (PAKT) (https://www.pakt.org.rs/sr/).

Vázquez Ruiz, A.  Op – Ed: The End of Naïve Europe, The Rise of Green Imperialism, 2020..

Lj. Bukvić, Šta se dešava u fabrikama Jure u Srbiji i zašto država ćuti o tome: Ne daju im da idu u toalet, teraju ih da nose pelene, Danas, 27. april 2016.

Benjamin Hitchcock Auciello, A Just(ice) Transition is a Post-Extractive Transition,  London Mining Network and War on Want, 2019.

Oliver Balch, The curse of ‘white oil’: electric vehicles’ dirty secret, The Guardian, 2020.

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 11.

U jednom skorijem intervjuu proslavljeni francuski ekonomista Thomas Piketty primjećuje da smo „prestali diskutovati o transformaciji ekonomskog sistema,…o smanjivanju nejednakosti među društvenim klasama“.  Umjesto toga, „već decenijama govorimo javnosti da postoji samo jedan mogući ekonomski sistem i samo jedna moguća ekonomska politika i da vlade ne mogu učiniti ništa da bi promijenili raspodjelu prihoda i bogatstva.“ Zbog toga, tvrdi dalje, ne treba da nas čudi činjenica da je fokus političke debate na kontroli granica odnosno identiteta.

Koja je to jedina ekonomska politika koja vlada decenijama? I šta je uopšte ekonomska politika?

U smislu u kojem se politika (policy) smatra svim onim što državni aparat radi (ili ne), ekonomska politika je sve što ovaj aparat radi u domeni koja se naziva ekonomija. Suverena moć države da donosi pozitivno pravo i formuliše politike je, barem u principu, neograničena. U vanrednim okolnostima, u npr. epidemiološkoj krizi, situaciji prirodne katastrofe ili ratnom stanju, najbolje se vidi ta moć države. Svakako, u dobu u kojem živimo u većini dijelova svijeta potrebno je da politika ima barem minimalni legitimitet među stanovništvom i da se kreće unutar nekih zajedničkih standarda postupanja u odnosu spram osnovnih političkih, civilnih, ekonomskih, društvenih i radnih prava i sloboda ljudi, grupa, organizacija.

I u pitanjima regulisanja ekonomskih odnosa moć države je načelno neograničena. Ekonomija je pretpostavljena sfera aktivnosti koja samo analitički može biti posmatrana odvojeno od društvenih odnosa i svijeta institucija i kulturnih normi. Savremena ekonomska politika obuhvata sve od zakona o vlasništvu, poreza, finansijskih pravila, budžetskog finansiranja, investicione, industrijske, fiskalne i monetarne politike, politike javnih servisa, direktne proizvodne zadatke kao i bilo koje druge funkcije koje država sama sebi propiše. Danas je u gotovo cijelom svijetu na snazi neka kombinacija upravljačkih, regulativnih, i kontrolnih mehanizama organizovanih oko osnovnih prinicipa i institucija kapitalističkog poretka.  Institucionalni kostur na koji je kapitalizam oslonjen razlikuje se od zemlje do zemlje i varijacije su vrlo velike, ali postoje važni invarijantni elementi zajednički za sve slučajeve.

Ono po čemu se ekonomska politika u načelu razlikuje od drugih državnih politika je činjenica da se, umjesto na političku prosudbu, oslanja na nauku koja tvrdi da dobro poznaje fenomen o kojem govori. O kojoj se to nauci radi? Čitalac može reći: kakvo glupo pitanje, o ekonomiji naravno! Ipak, proučavanje istorije ekonomske discipline ne pokazuje nikakav sistematski uspon od prednaučnog višeglasja ka naučnom konsenzusu, već politički artikulisanu borbu za prevlast određenih ideja koja je rezultirala eliminacijom pluralizma kakav je inače jedini moguć u disciplini koja se bavi društvenim, a ne prirodnim fenomenima.  Umjesto toga, u posljednjih je 30 godina ostvarena gotovo potpuna hegemonija takozvane neoklasične ekonomije čije su pretpostavke razrađene u nekoliko formula ekonomske politike.

Uzmimo jednu tipičnu definiciju. U knjizi  Ekonomija nesigurnosti i Informacije Jean-Jacques Laffont, piše sljedeće:

Neoklasična teorija se najbolje može opisati kao sistematsko istraživanje implikacija racionalnog ponašanja u ekonomiji. Situacije neizvjesnosti ponekad vode neoklasičnu paradigmu racionalnosti do granica prihvatljivosti kao opisa ekonomskog ponašanja. Ipak, ako neoklasničnu teoriju uzmemo kao aproskimaciju koju treba empirijski testirati, ona nastavlja da ima deskriptivnu moć. Zaista, mogućnost falsifikacije koja razlikuje neoklasičnu teoriju od nekih kvazi-metafizičkih teorija je njena glavna prednost. Neoklasična paradigma takođe vodi konstrukciji relativno jednostavne normativne teorije koja pruža okvir za mišljenje za politčku ekonomiju.

Radi se dakle o „istraživanju implikacija racionalnog ponašanja u ekonomiji“. Implicitno se priznaje da postoji i neracionalno ponašanje ali to nije domena ove teorije. Nema ni riječi o empirijskim nejednakostima koje, svi znamo, čine sastavni dio ekonomije. To je svijet u kojem geografija, moć, relativna snaga i nasilje ne znače ništa i u kojem je sve u optimalnom balansu samo ako je idealno kompetitivno.

Vrlo važna tvrdnja je ona koja kaže da neoklasičnu teoriju od drugih „kvazi-metafizičkih“ teorija razlikuje mogućnost „falisfikacije“. Pretpostavka falisfikacionizma je sljedeća: teoriju mora biti moguće ispitati empirijski tj. podacima o objektivnim procesima koje cijela naučna zajednica može opažati. Tek kada se takvim podacima teorija može opovrgnuti ona zaslužuje status naučne tvrdnje.  Razrađujući falisfikacionizam Karl Popper je kao primjer kvazi-naučne teorije analizirao tada popularnu psihoanalizu čije osnovne pretpostavke o djelovanju nesvjesnog nije po njemu bilo moguće provjeriti. Tako i Laffont konkurentske ekonomske teorije smatra kvazi-naučnim i suprotstavlja im neoklasičnu teoriju koja se, kako tvrdi, može falisfikovati, čime zaslužuje da je se smatra pravim naučnim znanjem.

Mnogi drugi bi se složili sa ovom tvrdnjom ali je pitanje da li je to stvarno tako? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo malo pažljivije razmotriti kategorije s kojima neoklasična teorija operiše kao i pitanje na osnovu kojih to uvida traži za sebe specijalan naučni status. Klasična ekonomija, poznata pod imenom politička ekonomija bavila se praktičnim pitanjima uvećavanja bogatstva. Matematička reformulacija ekonomske problematike iz druge polovine 19. vijeka, radikalno mijenja klasična pitanja. Glavna promjena tiče se prirode ekonomske vrijednosti koja je u klasičnoj teoriji npr. Ricarda ili Marxa utemeljena u radnoj snazi. U novom pristupu vrijednost gubi svoju materijalnu osnovu i postaje malo više od subjektivne prosudbe onog koji kupuje vođen potrebama i rukovođen načelom povećavanja vlastite dobrobiti tj. koristi. Odnos korisnosti (eng. utitlity) do kojeg se dolazi individualnom procjenom – tj. njegova minimalna promjena izražena diferencijalnim računom, dakle kao beskonačno mala veličina – postaje centralna referentna tačka matematičke konstrukcije nove paradigme, a rješenja diferencijalnih jednačina postaju tačke ekvilibrijuma određenih izolovanih sistema. Pažljiva analiza međutim pokazuje da se individualna korisnost ni na koji način ne može direktno mjeriti niti ju je moguće izraziti nekim univerzalnim mjernim jedinicama. Šta onda misiti o falisfikabilnosti paradigme? Centralni koncept je fantom. Nije ga moguće opažati niti mjeriti tako da ga ni empirijski nije moguće opovrgnuti.

Uprkos tome, Laffont podvlači „paradigma takođe vodi konstrukciji relativno jednostavne normativne teorije koja pruža okvir za mišljenje za politčku ekonomiju.“ To je glavni problem s kojim smo danas suočeni – ekonomsko jednoumlje. Uopšte uzevši, normativna teorija je set argumenata na osnovu kojih se zagovara određeni poredak normi tj. pravila koje u određenoj domeni treba slijediti. Normativna teorija je npr. teorija o podjeli javno-državne vlasti. Ona je u ovom slučaju eksplicitno politička tj. nije moguće pružiti bilo kakve definitivne empirijske dokaze o njenoj ispravnosti i tvrdi se jednostavno da je potrebno razdvojiti državne funkcije kako bi mogle služiti kao balans jedna drugoj i spriječiti zloupotrebu. S druge strane, i danas postoje zemlje u kojima ova podjela nije na snazi – u pitanju je politički princip koji negdje može, a negdje drugo ne mora, biti prihvaćen i u primjeni. I svi će se složiti da je u pitanju politički princip. S druge strane, ne može a da nas ne iznenadi konsenzus koji vlada u pitanjima ekonomske politike.

Do takve konvergencije nije došlo slučajno niti preko noći. Od Velike depresije iz tridesetih godina 20. vijeka i uspona ideja makroekonomske politike u gotovo svim razvijenim kapitalističkim zemljama vladala je neka varijanta mjera koje je formulisao uticajni britanski ekonomista John Maynard Keynes. Glavno pitanje makroekonomske politike bilo je kako spriječiti izbijanje periodičnih kriza. Keynesovo rješenje se ticalo uloge države u poticanju ukupne potražnje za robama i za radnom snagom povećavanjem trošenja u periodima smanjenja ekonomske aktivnosti. Paradigma je funkcionisala do ranih sedamdesetih kada započinje stagnacija pokrenuta naftnim krizama i rekonstrukcijom međunarodnog monetarnog poretka američkim odbacivanjem zlatnog standarda. Time je otvoren put za prodor neoliberalne politike restrukturiranja državne uloge u ekonomiji koja se odvija kroz postepenu marketizaciju prethodno državnih funkcija i frontalni napad na organizacije i institucije radničkog organizovanja i predstavljanja.

Stagnacija postavlja pretpostavke za uspon nove doktrine poznate pod imenom monetarizam. Mark Blyth je u knjizi Štednja. Istorija opasne ideje pokazao da nije u pitanju nikakva čvrsta ekonomska doktrina već mozaik liberalnih pretpostavki i uvjerenja o ulozi države u odnosu na funkcije tržišta, čije je sastavljanje počelo s John Lockeom u 17. vijeku. Formula koju je prije pola vijeka postavio Keynes prestala je da funkcioniše i države se u potrazi za novim rješenjima okreću idejama o značaju monetarnog okvira za stabilnost ekonomija. Prominentan postaje i drugi set ideja poznat kao „teorija javnog izbora“ što je u stvari primjena neoklasične ekonomske analize na pitanja funkcionisanja poličkih i drugih društvenih institucija. Njihova je kombinacija srž normativne teorije o kojoj Laffont govori. U toj je novoj situaciji uspostavljen splet međunarodnih institucija koje su sistematski promovisale i praktično radile na univerzalizaciji konsenzusa oko glavnih okvira ekonomske politike utemeljenih na ovim idejama. Uporedo je, jednako sistematskim radom, u važnim disciplinarnim institucijama izbrisan narativ o usponu nove omiljene doktrine.

U stvarnom svijetu, u ovom je periodu u prostoru koji je istovremeno i unutar država i izvan, narasla gigantska transnacionalna korporativna struktura i njene „globalne operacije“. Proces je pratio trend snižavanja poreskih stopa na bogatstvo i profit i paralelna razrada međunarodnog okvira za izbjegavanje plaćanja poreza omogućena upravo idejom suverenosti u ekonomskoj politici – najčešće u vidu nulte stope na prihode i profit uz garanciju anonimnosti. To je omogućilo da se manjina zastrašujuće obogati. Drugi dio ovog procesa bila je geografska integracija pojedinih zona svijeta u sistem zavisnog i nejednakog razvoja koji se temelji na višestrukim hjerarhijama korporativne eksploatacije radne snage i resursa i rastuća nejednakost na globalnom nivou.

Posljedice su bile dalekosežne i u domeni svakodnevnog života. Zagovornici ovakve politike dugo su tvrdili da će poreske olakšice za bogate i snažan rast privatnog sektora donijeti dobrobit svima. To je bio njihov moralni argument. Brojna istraživanja su tokom posljednje decenije pokazala da su ishodi suprotni. Stvari su podešene tako da omogućavaju neprestano uvećavanje privilegija već privilegovanih i da je u pitanju dugoročni trend. Danas se, međutim, kako je to istakla Wendy Brown u knjizi Nevidljiva neoliberalna revolucija, više ni ne obećava da će veće bogatstvo bogatih donijeti opštu dobrobit.Umjesto toga, normalizovana je politička pretpostavka da je sadašnji režim u kojem je svako odgovoran samo i isključivo sam za sebe, eventualno za sopstvenu porodicu, jedini mogući, dok više niko ništa ne obećava, osim još malo dodatne lične odgovornosti pod egidom autonomije na tržištima. U takvom okruženju intenzivnog individualnog takmičenja prezir postaje preovlađujući moralni stav spram siromašnih i stvarno isključenih; oni jednostavo nisu sposobni, ne žele da se potrude, misle da imaju neko pravo da rade mimo tržišta, zašto ne pronađu nešto da prodaju ili da urade, znaju li da svaka roba mora, po pravoj cijeni pronaći svog kupca.

Imperativ u vremenu ispred nas mora biti ponovno pokretanje ozbiljne diskusije o drugačijim ekonomskim mogućnostima. Do tada možemo jedino ići sve dublje u spirali beskonačne akumulacije kapitala (današnje politke) čije teške posljedice postaju svima jasnije iz dana u dan.

Boriša Mraović

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 11.

Uvodnik: Sve, sve, ali dug

Sve stare etičke upute razrađene u religijskim sistemima sadrže i uputu da treba praštati, a samo je božansko biće obično takvo, milostivo, ono koje prašta, razriješuje od dugova. Dug je po pravilu bio jedan od osnovnih pokretača revolucija starog svijeta čiji je redovan ishod bio poništavanje dugova.

Danas je zamislivo sve osim opraštanja dugova. To je, straše nas evropske birokrate, bankari i analitičari iz političke perspektive „ekstremno opasan smjer“ i iz njihove perspektive svakako da jeste. Dug je uvijek nečiji kredit pa su tako oni koji duguju i oni kojima ovi duguju neraskidivo povezani. Oslobađanje dužnika neizbježno transformiše i drugu stranu, tj. eliminiše je raskidajući taj odnos. U monetarno-kreditnoj ekonomiji svako je to morao osjetiti  barem jednom. Isplatili ste kredit? Eto ga, taj osjećaj. Banka naravno nastavlja da radi ono što radi, iako vas pojedinačno više nije briga, sada brinete o novom autu, a društvo u prosjeku čeka da otplati kredite. Mauricio Lazzerato piše o stvaranju zaduženog čovjeka kao glavnog regulativnog i disciplinarnog mehanizma savremenog svakodnevnog neoliberalnog života. U razvijenom kapitalizmu to se istorijski može pratiti od stagnacije sedamdesetih kada inflaciju ne prati rast plata i prihoda, nego širenje kreditne ponude. Na nekada socijalističkom Istoku, ovi procesi počinju sa tranzicijom i dubljom integracijom u međunarodne kreditno-monetarne odnose.

Dug država, takozvani suvereni dug, nešto je drugo. Ove godine će ukupni vanjski dug zemalja eurozone premašiti ukupni obim proizvodnje. Pojedinačno, znamo da su pojedine zemlje već odavno u dubokom minusu. Italija, Španija i Francuska su u deficitu od preko 100 posto. Ipak, u centru sistema stvari su postavljene tako da niko zaista ne očekuje da Italija vrati dug koji će po procjenama do 2021.godine iznositi blizu 160 posto od ukupnog italijanskog BDP. Očekuje se da će Italija nekako moći financirati dio kamata na kredit i stalno i iznova uspjevati da kroz ekonomski rast refinansira dug. Dug i monetarno-kreditni odnosi uvoza i izvoza služe prije svega kao vezivno sredstvo međunarodnog ekonomskog poretka koje sve aktere drži istovremeno povezanim sa svima drugima i definiše nadređene i podređene položaje.

Zbog toga vjerovatno nije moguće zamisliti radikalniju inicijativu od one koje zahtjeva poništavanje dugova takozvanog trećeg svijeta i drugih evropskih perifernih zemalja posebno onog dijela kojeg CADTM naziva „neprihvatljivi ilegalni, ilegitimni i neodrživi dug“. Neće biti prave transformacije ka održivom i pravednom društvu bez radikalne trasformacije dužničko-kreditnih odnosa, institucija i veza koju imaju sa cirkulacijom i proizvodnjom društva, poretka i ljudi. U sadašnjim okolnostima, dug će samo nastaviti rasti i pitanje je do kada će politike centralnih banaka neograničenog otkupa državnih vrijednosnih papira imati efekta.

Dok čekamo rasplet u ovoj dimenziji nikad prije viđene svjetske epidemiološko-ekonomske krize, stvari se u drugim dimenzijama zapliću sve uvrnutije. O nikad prije viđenoj situaciji masovnog stvaranja državnog ustava i osnovnog društvenog ugovora pred kojom se nalazi Čile piše u novom izdanju Darko Vujica. O potrebi za ponovnim istraživanjem istorije radništva i proizvodnih odnosa u našim zemljama s ciljem emancipacijske rekonstrukcije sadašnjosti piše naša saradnica Ivana Hadžievska. Obračun sa ekonomskom ortodoksijom mora biti jedan element takve rekonstrukcije o čemu u posljednjem tekstu piše Boriša Mraović. Želimo vam ugodno i stimulativno čitanje. Ništa nam ne dugujete.

U nastavku čitajte:

Nova zora u Čileu – Darko Vujica

Historija rada u postjugoslavenskoj historiografiji u Makedoniji – Ivana Hadžievska

Ortodoksan i progresivan – Boriša Mraović

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br.10, decembar 2020. Crvena

Izdaje: Crvena – Udruženje za kulturu i umjetnost, Sarajevo

Uredio: Boriša Mraović

Kolaž na naslovnici: Andreja Dugandžić

Lektura i korektura: Faik Imamović

 

Komentare, pitanja, kritike i poruke druge vrste možete slati na info@server1.lab387.com

Sadržani materijal je dostupan za dijeljenje pod uslovima: Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License.

Izdavanje je podržao Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine. Stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost izdavača.

U posljednje se vrijeme moglo čuti da među ekonomistima u Bosni i Hercegovini postoji „progresivni dio struke“. Javno pismo koje je pet ekonomista u novembru 2020. poslalo Međunarodnom monetarnom fondu zahtjevajući od Fonda da novi kredit Bosni i Hercegovini odobri jedino pod jako strogim uslovima, otkrilo je ko se svrstava u ovu grupu. Pismo potpisuju, jedan medij prenosi uz isticanje formalnih titula: „prof. dr. Svetlana Cenić, dr. Draško Aćimović, Zoran Pavlović, dipl. oecc. mr. sc. Admir Čavalić i mr. sc. Faruk Hadžić.“ Sam sadržaj pisma teško se može smatrati progresivnim jer je zabrinut oko trošenja kredita te izražava prosječan zdravi razum prema kojem vladajućim političkim klasama ne smijemo vjerovati, posebno kada je riječ o parama. Zbog toga nas više zanima šta se krije iza sintagme „progresivni dio struke“.

Figura sugeriše da postoji relativno homogena „struka“ koja ima svoje dijelove i da se „progresivni dio“ može razlikovati od onog koji nije progresivan. Nema nažalost preciznijih uputa kako ih razlikovati niti ko vodi evidenciju. Nema ni manifesta niti temeljnog rada na osnovu kojeg bi bilo jasno koja načela, teorije i ideje čine suštinu progresivnog dijela. Pogledaćemo zato profesionalne, javne i naučne biografije potpisanih osoba, s posebnim fokusom na njihovu autorsku produkciju pod pretpostavkom da prije svega tu treba tragati za, u stručnom smislu, „progresivnim“ idejama, stavovima i prijedlozima. Osim toga pogledaćemo i da li postoji neko organizovano i principijelno djelovanje koje bi sugerisalo da pod figurom „dijela struke“ postoji i neko akciono.

Struka i javni ugled

Krećemo redom od, široj javnosti najpoznatije, Svetlane Cenić. Uglavnom je poznato da je od 2003. do 2006. bila savjetnica Predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića, a onda kratko i ministrica finansija Republike Srpske, nakon čega je dospjela u nemilost vladajućih klasa. Prema jednoj biografiji iz 2012. godine, za koju se s pravom može pretpostaviti da ju je sama sastavila, piše da je diplomirala na „Ekonomskom fakultetu [ne navodi kojem, op.a.], nakon čega je radila u Tešnju, Beogradu i Londonu. Prije početka rata vratila se u Sarajevo. Postdiplomske studije završila je na Cambridgeu. Bavila se različitim poslovima iz svoje struke: od vanjske trgovine, proizvodnje, konsultacija, planiranja, inžinjeringa poslova do javnih finansija.“ Nakon političkih smjena u RS-u odstranjena je, kako dalje navodi, „voljom vlasti sa nekih fakulteta“.

Titule potpisnika pisma, primjetimo, namjerno su istaknute sa namjerom pribavljanja naučnog legitimiteta. Tako je Svetlana Cenić u početnom navodu potpisana kao prof. dr. Titularni potpis (koji kod nas nikako ne znači nužno neke značajne naučne doprinose) obično podrazumijeva najmanje dvije stvari: da osoba ima doktorat i da je negdje zaposlena kao profesor ili profesorica. Dosta ograničeni podaci o njenom formalnom obrazovanju sugerišu da nikada nije formalno doktorirala pa je „prof. dr“ sasvim sigurno nenamjerna omaška. Naravno, uz odgovorajuću stručnost u određenoj domeni, može se biti profesor na visokoškolskoj ustanovi i bez doktorata. Na internetu međutim nema podataka o tome da li i gdje Cenić obavlja poslove profesorice i koje predmete predaje. Nije jasno ni koje je to postdiplomske studije završila. Pretraživanje na stranici University of Cambridge otkirva samo jedan nalaz i to brošuru koja sugeriše na koji je način Svetlana Cenić bila povezana sa obrazovanjem na ovom prestižnom univerzitetu. U pitanju je specijalni program vezan za visokopozicionirane državne službenike posvećen okolišnim dimenzijama savremenog kapitalizma. Program se sastojao od ukupno 50 radnih dana raspoređenih u periodu od 2003. do 2006. godine u 16 sesija od po nekoliko dana u gradovima širom svijeta. U programu je učestvovala kao savjetnica Predsjednika Republike Srpske, ali nema podataka na koliko je tačno sesija učestvovala. Sigurno da je Cenićka tamo slušala neka vrlo zanimljiva predavanja i rasprave o naprednim temama, ali se čini da nije morala da polaže ispite, niti da izradi završni rad što su obično formalni uslovi za postdiplomske diplome.

Iz biografije vidimo da je u praksi radila različite poslove, ali teško zaključujemo koja bi to bila njena specijalnost dok jedna vrlo kratka recentnija biografija navodi da je „direktor projekta i član Nadzornog odbora BH Telecom“. U medijima je uobičajeno potpisuju kao ekonomsku analitičarku iako bi je na osnovu javnih istupa, članaka i intervjua bilo bolje okarakterisati kao društveno-političku komentatoricu i kritičarku. Ne može joj se poreći da je spremna oštro kritikovati vlast i vladajuće politike, ali pregled onoga što je kao ekonomistica i društvena analitičkarka objavila ne otkriva neke značajne doprinose u prepoznatim naučnim časopisima niti nam je iz svoje prakse ostavila neku posebno naprednu i inovativnu finansijsku politiku. Dio javno dostupnih „ozbiljnijih“ radova Cenićke povezan je sa radom njemačke političke fondacije Friedrich Ebert povezane sa njemačkim SPD-om. Drugi dio pronalazimo u izdanjima različitih lokalnih udruženja i organizacija.

Drugog člana „progresivnog dijela struke“ Draška Aćimovića, šira javnost poznaje manje i uglavnom iz političkih kutaka raznih portala. Aćimović govori pet jezika i ima bogato profesionalno iskustvo u sektoru osiguranja, finansijskog poslovanja te u diplomatiji. Bio je član SDP-a BiH, a napustio ga je u decembru 2018. godine jer tamo nije imao podršku „za političke stavove i koncept“ za koji se zalagao. Od 2011. do 2015. godine je bio počasni konzul Ukrajine u Austriji. U Ukrajini ima bliske veze, a tamo je, kako navodi u zvaničnoj biografiji, i stekao titulu doktora nauka. U 2016. godini je imenovan za Ambasadora Bosne i Hercegovine u Belgiji. Zvanična biografija navodi da je ekspert u poslovima osiguranja, a sam tvrdi da je više godina bio najbolji menadžer u sferi finansijskog posredovanja u osiguranju u Ukrajini. Radio je za velika preduzeća u sektoru i sarađivao sa nekim od najvećih poput američkog AiG-a i njemačkog Allianza. Ističe da ga njegovi saradnici poznaju kao „korektnog i ozbiljnog poslovnog čovjeka.“

Sa druge strane, od progresivnog ekonomiste bismo očekivali barem koji rad iz ekonomije koji promoviše ili razvija neku progresivnu ideju. U tom pogledu Aćimović stoji puno lošije od Svetlane Cenić. Pretrage baza ne upućuju na Aćimovića kao autora nekog ekonomskog rada. Ovo čudi jer se ipak radi o osobi koja je doktorirala i bilo bi za očekivati da je objavio barem rad koji se tiče originalnog doprinosa njegove doktorske radnje pošto je minimalni originalni doprinos nešto što se po pravilu očekuje od doktorske teze u bilo kojem dijelu svijeta. Objavio je jednu knjigu 2014. godine pod naslovom Istok nije blizak. Ne radi se međutim o ekonomskoj studiji dalekog istoka već o trileru u čijem je zapletu ljubavna priča usred masonske zavjere. Čak i ako se radi o korektnom i ozbiljnom poslovnom čovjeku to ga osim u kategoriju biznismena ne svrstava ni u kakvu drugu. Osim ako sklonost inače profesionalnog menadžera osiguranja ka popularnoj književnosti ne smatramo dovoljnim razlogom, teško ga je na osnovu biografije smatrati progresivnim ekonomistom.

Treći potpisnik pisma Zoran Pavlović je ekonomista koji je više decenija u konsultantskom poslu i čini se da ga obavlja uspješno. Direktor je konsultantske firme koja se snalazi u spektru poslova od infrastrukturnog razvoja do urbane visokogradnje. Solidno poznaje privrednu empiriju Bosne i Hercegovine i kao komentator i „ekonomski analitičar“ uglavnom je kritički nastrojen prema vladajućim klasama i politikama, a komentariše širok spektar tema. Kao autor, s druge strane, uopšte nije prisutan i nema objavljenih stručnih priloga, članaka ili drugih formata niti se, po svemu sudeći, okušao u „lijepoj književnosti“. U tom se smislu teško može razmotriti i odvagati njegov eventualni progresivni doprinos ekonomskoj profesiji ili idejnoj bazi discipline.

Ortodoksi progresa

Troje ekonomista o kojima je do sada bilo riječi svoj stručni legitimitet temelje gotovo u potpunosti na javnom imidžu i praktičnom iskustvu dok je njihov pojedinačni idejno-istraživački i publicistički doprinos vrlo ograničen pa nam zato ne otkrivaju puno o idejnoj osnovi ovog progresivnog krila. Kao potpisnici pisma figurišu kao osobe sa dosta ličnog kredibiliteta i socijalnog kapitala. Osim tih, između njih troje nema drugih sličnosti ni veza pa se teško može reći da pripadaju nekom dijelu struke.

Stvari stoje drugačije za preostalu dvojicu sa liste potpisanih – Admira Čavalića i Faruka Hadžića. Razmatramo ih zajedno, ne zato jer su obojica iz Tuzle već jer su veze između njih mnogo čvršće nego veze između troje gore pomenutih. Sudeći na temelju njihove autorske proizvodnje i javnog rada, oni su stvarni idejni organizatori ovog samoprozvanog progresivnog krila. U javnoj sferi su se pojavili prije nekoliko godina i od tada redovno figurišu kao ekonomski analitičari koji se oglašavaju po raznim pitanjima. Čavalić-Hadžić, pripada mlađoj generaciji, ima malo praktičnog iskustva u poslovanju i u praktičnoj ekonomskoj politici, ali i značajan broj objavljenih tekstova i prijedloga koji razrađuju različite teme ekonomske politike. Čavalić je objavio knjigu Islam i slobodno tržište i veći broj članaka u lokalnim, uglavnom nepoznatim časopisima u saradnji sa Damirom Bećirovićem, profesorom i direktorom Internacionalne poslovno-informacione akademije iz Tuzle, ali i nekoliko članaka u koautorstvu sa Hadžićem. Sredinom 2020. Hadžić, Čavalić i Bećirović su pod pokroviteljstvom Fondacije Friedrich Neumann izradili analizu i nekoliko mogućih scenarija razvoja sadašnje krize.

Zajednički radovi sugerišu intelektualnu bliskost. Ovu trojicu i još neke druge autore povezuje rad tuzlanske organizacije „Multi“, koja pod rukovodstvom Čavalića, u posljednjih nekoliko godina uporno i sistematski radi na promociji i popularizaciji različitih domena libertarijanske neoliberalne filozofije i politike uz, koliko se može ocijeniti, dosta izdašnu međunarodnu podršku. O tome svjedoči „škola objektivizma“ nazvana „Ko je John Galt?“ po junaku romana utmeljiteljice ove filozofije i heroine libertarijanaca Ayn Rand kao i veći broj njihovih izdanja posvećen neoliberalnom svjetonazoru, njegovim presjecima sa drugim političkim stanovištima te pristupu ekonomskoj i društvenoj analizi. Izdanja nisu usko ekonomistička već, slično kao i ona njihovih uzora, razrađuju širi spektar tema i iz različitih uglova i ne prezaju od toga da se uhvate u koštac sa najprominentnijim temama savremenog svijeta.

Tako u zborniku radova Populizam iz 2020. godine pod uredništvom Čavalića objedinjuju niz raznovrsnih tekstova pisanih popularnim stilom koji iz ekonomske, psihološle i pravne perspektive ispituju neke dimenzije ovog političkog fenomena. Zbornik otkriva dosta o generalnoj orijentaciji i ideološkim uklonima ove ekipe. Među autorima su i Hadžić i Bećirović, a uključuje i prave bisere poput npr. teksta Emira Džambegovića monstruoznog naslova „Populizam u fluidnom socijalističkom neofeudalnom bosanskohercegovačkom društvu i zloupotreba antifašizma pomoću kulturizma“ iz kojeg nećemo saznati puno o populizmu, ali ćemo naučiti da se od 1995. godine bosanskohercegovačkom društvu „nastoji nametnuti prosocijalistički ideološki i populistički narativ.“ Njegova suština je, tvrdi autor, da idealizira SFRJ i nastoji prisvojiti za sebe ekskluzivno pravo na simboličku upotrebu antifašizma. Njemu naginje, primjećuje autor, „većina političkih organizacija sa prefiksom ‘socijalistički'” (iako ovih gotovo da nema, op.a.). Džambegović predlaže da se ovakvoj pretenziji suprotstavi teza „da se ideja antifašizma civilizacijski oslanja na Kur’an“ jer za nešto takvo „ima dovoljno dokaza“  kojima bi se „cjelokupni prosocijalistički narativ oko interpretacije antifašizma mogao dovesti u pitanje.“ U ovom tekstu, iako načelno posvećenom populizmu, susrećemo glavnog neprijatelja neoliberalnog pokreta – socijalizam. Centralni tekst zbornika „Bosanski bog Marks“ dodatno podcrtava ovu paranoidno-opsesivnu temu neoliberalne intelektualne produkcije. Tu, u pisanju Danijala Hadžovića, nalazimo glavnu kritičku figuru lokalnog neoliberalizma: Bosna i Hercegovina i dalje je više socijalistička nego kapitalistička formacija, a društvo je zaluđeno idejama Karla Marksa zbog čega uporno za svoju zlu sreću krivi neoliberalni kapitalizam. Hadžović tvrdi, i tu nije usamljen, da je marksizam i dalje implicitna ideologija većine stanovništva, makar je nemoguće naći organizaciju koja svoju društvenu analizu zasniva na marksističkoj tradiciji. Tvrdnja nikako nije originalna i u njoj lako možemo prepoznati odjeke teze o „egalitarnom sindromu“ hrvatskog sociologa Josipa Županova. Teza je u posljednjoj deceniji postala omiljena interpretacijska šema prema kojoj dugoročni efekti socijalističke istorije na stavove stanovništva o jednakosti i nejednakosti spriječavaju slobodni kapitalistički razvoj društava ovog dijela svijeta.

Faruk Hadžić se predstavlja kao „makroekonomski analitičar“ i javno ne ističe svoje veze sa „Multi“. Objavio je u koautorstvu sa Dinom Hadžalićem 2018. godine u sopstvenom izdanju kratku, ali pretencioznu knjigu pod lenjinovskim naslovom – Nova ekonomska politika. Ironično, počinje sa citatom Ronalda Regana. Napisana jednostavnim jezikom, knjiga razlaže ono što autori smatraju ispravnim pristupom u makroekonomskoj politici u Bosni i Hercegovini i prijedloge reformi koji se uglavnom vrte oko izlizane mantre o smanjivanju nameta, olakšavanju poslovanja i rasterećenju privrede i razrađuje moguće povoljne ishode ako se stvari budu razvijale onako kako autori zamišljaju. Objavio je više članaka koji na sličan način reprodukuju neinventivnu ortodoksiju. Tako u jednom članku o telekomunikacijskom sektoru u BiH, nakon što je demonstirao nadmoćne ekonomske rezultate privatnih kompanija piše da bi kompanije u sektoru u javnom ili djelomično javnom vlasništvu trebalo ili „privatizovati ili restrukturisati smanjivanjem broja zaposlenih“, naravno, s fokusom na „neproduktivne radnike“. Kao da to nije tačka programa transformacije privredne strukture zemlje utvrđena prije više od dvadeset godina i kao da nije samo pitanje vremena kada će „njegov“ prijedlog doći na red. U prilogu u pomenutom zborniku o populizmu, na sličan način zastupa centralističku poziciju prema kojoj bilo kakva ekonomska politika koja izlazi iz okvira ortodoksije i nastoji ekonomiju podrediti političkim obzirima mora na srednje i duže staze voditi ekonomskom krahu.

Progresivni dio struke nije zato ništa više od etikete pod kojom se reprodukuje manje-više standardni savremeni ekonomski govor i vodeći set filozofskih pretpostavki uz neizbježne lokalne orijentalne začine. Važno je zato obratiti pažnju na akciono jedinstvo čiji centar čini organizacija „Multi“. Više znakova pokazuje da organizacija ima ambicije koje prevazilaze lokalni kontekst. Nedavno je udruženje pokrenulo časopis Acta Catalitica što svjedoči o njihovim ambicijama. Časopis uređuje ponovo Čavalić, posvećen je ekonomskim i drugim društvenim ptanjima okupivši u uredništvo, na čijem je čelu ponovo Čavalić, ekipu koja je aktivna na iz dana u dan sve snažnijoj lokalnoj i regionalnoj neoliberalnoj publicističkoj i javnoj sceni. O okvirima djelovanja govore i izvori podrške. Jedan od donatora organizacije je velika Atlas fondacija koja u Bosni i Hercogovini finansira još nekoliko organizacija koje čine jezgro lokalnog pokreta, uključujući i Liberalni forum iz Sarajeva na čijem je čelu pominjani Hadžović.

Važno je zadržati se na Atlas fondaciji. U posljednje tri decenije je uložila veliki novac u izgradnju i održavanje globalne mreže različitih think-tankova posvećenih promociji konzervativno-liberalnog svjetonazora i neoliberalnih ekonomskih i političkih pozicija i argumenata. Pristutna je posljednjih godina u svim zemljama nasljednicama Jugoslavije. Fondacija igra važnu ulogu medijatora i finansijera u okviru obimnijeg i ambicioznijeg projekta u koji je umješano više ekskluzivnih društava, finansijera, zagovaračkih i istraživačkih organizacija. Centralnu tačku projekta, pokazuju to istraživanja grupe istoričara, čini uska i ekskluzivna grupa autora, naučnika, mislilaca i donatora koja djeluje pod različitim zastavama, ali najkonsekventnije kroz Društvo Mont Pèlerin čiji je jedan o utemeljitelja i prvi predsjednik od osnivanja 1947. godine bio Friedrich Hayek. Projekat je od početka imao dugoročne političke ciljeve i stvari se od tada u tom domenu nisu promijenile. Ultimativni cilj je uspostaviti takav društveni poredak u kojem će ekonomski procesi sa svojim navodnim zakonitostima biti jednom za sva vremena izuzeti iz prostora na koji je politički moguće djelovati. To objašnjava interes za populizam; populizam „ekonomskim zakonima“ suprotstavlja čistu političku volju i zbog toga je politički potpuno neprihvatljiv. U tom je smislu neoliberalizam antiprosvjetiteljska filozofija uvjerena u ograničene ljudske sposobnosti koje jednostavno treba neutralisati slobodama tržištâ gdje ekonomske zakonitosti dozvoljavaju jednostavnu realizaciju „istine“. Njegova dominacija nije rezultat slučajnosti ili spontanog razvoja među masama, radništvom i državnicima nego strpljivog, sistematičnog i izdašno finansiranog političkog rada, dobro osmišljene strategije, brižnog odnosa spram ekonomske moći i pažljivog odabira i oblikovanja tema, argumenata, naglasaka i političkih stavova za generalnu javnost i političke odlučivače.

Rast broja think tankova povezanih sa Mont Pelerin društvom i njihovo geografsko širenje, (od 1950-ih do 1990-tih)

Preuzeto iz Mirowski, 2013.

Kako bismo lakše ocijenili raznorodne ideje koje ova klika razrađuje biće korisno razmotriti „stanje u struci“ nakon velike krize iz 2007.-2008. godine. Prema istoričaru Philipu Mirowskom – u knjizi Never let the serious crisis go to waste iz 2013. godine o iznenađujućoj otpornosti ortodoksije  – reakcije struke se mogu razvrstati u tri grupe. U prvoj grupi reakcija vlada stav da je „ortodoksija“ sve vrijeme bila u pravu i da ništa ne „dovodi u pitanje fundamentalno koherentnost osnovne teorije“. U drugoj grupi drže da je bilo „nekih nesretnih odabira u skorijoj prošlosti, ali da ih je kriza otrijeznila i da rade naporno da ih neutrališu“ s tim da nema potrebe za bilo kakvim značajnim intervencijama unutar dominantne paradigme. U trećoj grupi koju čini mala manjina su oni koji smatraju da je potrebno „odreći se neoklasične ekonomije sveukupno i početi ponovo s nekom drugom tradicijom ekonomske misli“.

Sa decenijskom distancom možemo bez sumnje utvrditi da je unutar struke prevladao stav prve grupe, posebno u centralnoj domeni ekonomske pretenzije na naučnost: mikroekonomiji. Najbolji dokaz čvrste političke ruke ortodoksne paradigme je činjenica da se od krize vrlo malo toga promijenilo u temeljima izučavanja i poduke u ekonomiji; svakako ništa fundamentalno i svakako ne tamo gdje bi to nešto značilo. Osim što je retorički pristala da uvaži neke uvide „bihevioralne ekonomije“ o ograničenoj racionalnosti subjekata, osnovne modele i pretpostavke nije dirala. A i zašto bi, kada joj ugled u posljednje četiri decenije neprekidno raste o čemu svijedoči rast prihoda profesora ekonomije upoređen sa prihodima profesora u drugim disciplinama.

Koliko više (ili manje) zarađuju redovni profesori po disciplinama u poređenju sa prosječnim redovnim profesorom engleskog jezika i književnosti, od 1980–81. do 2009–10.

Izvor: “Faculty Salary Survey by Discipline”, Office of Istitutional Research and Information Management, Oklahoma State University (preuzeto iz Mirowski, 2013).

I naši glavni protagonisti uglavnom stoje na pozicijama prve grupe, čak i ako su spremni da u obzir uzmu nove bihevioralne uvide. S druge strane, svoje javne pozicije oblikuju uvjereni da se uvijek mogu osloniti na savremenu auru koja okružuje ekonomiju kao disciplinu. Zbog aure joj se ne zamijeraju ni najblatantnije greške i promašaji niti očigledna nesposobnost da kontroliše i predviđa privredne procese.

Vizije progresa

Iza figure od koje smo počeli se krije grupa ekonomista i autora koji promovišu i razrađuju ideje koje je vrlo teško nazvati progresivnim. Upravo suprotno, osnova njihovog svjetonazora je set ideologema, pretpostavki i ideja razrađivanih od dvadesetih godina prošlog vijeka koje tržištima pripisuju nadnaravne sposobnosti analize informacija. Zbog toga, njihova je implicitna tvrdnja, tržišta nekom vrstom umjetne inteligencije uvijek raspoređuju pravedno, pošteno i optimalno, a da bi bilo tako potrebno je što je moguće temeljitije „eliminisati uticaj ljudskog faktora“. To umjesto progresivne, otkriva antiprosvjetiteljsku dimenziju u srcu njihovog projekta.

Veliki trud uložen u promociju i popularizaciju opisanog seta ideja samo je u praksi primjenjen jedan od temeljnih nauka njihovih duhovnih mentora i utemeljivača ortodoksije – ideje i njihovo dugoročno, uporno i sistematsko razvijanje i javno zastupanje važnije su nego što im se uobičajeno, čak i na kritičkoj ljevici, priznaje; važnije od istinitosti samih ideja.

Kapitalizam stoji sam i, čak i dok nezaustavljivo juri ka planetarnoj katastrofi, niti jedna druga vizija ljudskog progresa ne čini se vjerodostojnom. Zbog toga i samo zbog toga se njegova dublja realizacija može predstavljati kao progresivna ekonomija. Sam se od samog sebe ne može spasiti koliko god dugo čekali da tržišta pronađu optimalna rješenja za glavne izazove našeg doba. To može učiniti samo nova racionalna socijalizacija procesa proizvodnje materijala, društava i zajednica i to takva koja najradikalnije uzima u obzir smijer u kojem nas vodi voz razvoja u posljednjem vijeku, ali je istovremeno u stanju da temeljito raskine sa ortodoksijom i da formuliše i politički brani drugačiji pristup ekonomskoj analizi. Vrijeme koje imamo na raspolaganju progresivno se skraćuje. Inercija sistem ubrzano gura u stanje u kojem neophodna tranzicija neće biti moguća bez dramatičnih posljedica. Ortodoksija nam služi za to da održimo iluziju mirne tranzicije u kojoj sve ostaje isto, samo je malo bolje, optimizovano.

Boriša Mraović

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21. vijeku, br.10.

U oktobru 1988. godine u Čileu je raspisan plebiscit o tome treba li ili ne Augusto Pinochet ostati na vlasti do 1997. godine. Opcija koja se protivila nastavku Pinochetove vlasti pobijedila je s 55,99 % glasova unatoč pritisku koji je tokom kampanje trpjela i strogoj kontroli medijske mašinerije u rukama vojne hunte. Kampanju je vodio Eugenio García. Njen simbol bila je duga koja je simbolizirala opozicioni blok stranaka i želju za boljom budućnošću. Tako se rodila pjesma koja je obilježila kampanju – La alegría ya viene, Chile (Čile, radost dolazi). I protivnici i zagovarači ostanka Pinocheta imali su po 15 minuta za emitiranje svojih spotova i stajališta 30 dana do dana referenduma. Iako je puno više novca potrošeno za kampanju za Da, opcija protiv dominirala je u svim tehničkim segmentima. Iz tog vremena je također poznat spot u kojemu je Pinochetov propagandni aparat u spot pjesme Radost dolazi namontirao nekoliko momaka s fantomkama i Molotovljevim koktelima s porukom: „Marksist dlaku mijenja, ali ćud nikada.“

izvor: i.pinmig.com

O vremenu plebiscita 1988. u Čileu Pablo Larraín snimio je dobar film – „No“ – koji se može gledati i kao dokumentarac o samoj kampanji. Pobjeda protivnika režima podrazumijevala je sazivanje višestranačkih izbora i kraj diktature. Budući da je Pinochet bio jedini kandidat na plebiscitu – i da je izgubio – ostao je poznat naslov Alberta Gamboe, novinara nekadašnjeg dnevnog lista Fortín Mapochoa, koji je tim povodom napisao: Trčao je sam, a završio drugi!

Nakon nešto više od trideset godina od plebiscita na kojemu je narod Čilea izglasao kraj diktature, Čileanci i Čileanke na plebiscitu održanom u oktobru ove godine odlučili su pokopati ustav napisan za vrijeme Pinochetove diktature.

Vojni udar i diktatura

Na izborima 1970. godine u Čileu je pobjedu odnio kandidat Narodnog jedinstva Salvador Allende. Allendeova vlada nacionalizirala je određene sektore, među kojima je najpoznatija nacionalizacija rudnika bakra na čijoj su se eksploataciji prethodno bogatile tvrtke iz SAD-a. Provedena je redistribucija prihoda podizanjem plaća i jačanjem kupovne moći. Paralelno s procesima koje je pokrenuo Allende, administracija SAD-a, na čelu s tadašnjim predsjednikom Richardom Nixonom, započela je aktivnosti na političkoj i ekonomskoj destabilizaciji Čilea. Sjedinjene Američke Države su već po pobjedi Narodnog jedinstva čileanskoj ekonomiji nametnule različite blokade. Svaki novi sličan potez čileanske vlasti ih je pogoršavao. Osim ekonomskih blokada, vlada SAD-a financirala je određene medije te organizaciju protesta i štrajkova reakcije. Vojska na čelu s Augustom Pinochetom izvršila je državni udar 11. septembra 1973. Allende se toga dana ubio u predsjedničkoj rezidenciji La Moneda. Od tog dana započela je brutalna represija nad pristašama vlade Narodnog jedinstva. Vojska je pozvala na prijavu pristaša vlade zbog „izdaje domovine“. Hiljade ljudi uhićene su i odvedene na stadion Čile, a potom na Nacionalni stadion Čile gdje su bili podvrgnuti mučenju, premlaćivanju, psihološkom zlostavljanju i izgladnjivanju, dok su mnogi od njih ubijeni. Jedan od njih bio je i pjevač i član Komunističke partije Čilea Victor Jara, koji je mučen i ubijen na stadionu. Stadion Čile danas nosi njegovo ime. Mučenja i ubijanja ljevičara u Čileu nastavila su se sve do 1990. kada je predsjednik republike postao Patricio Aylwin. Podaci Nacionalnog instituta za ljudska prava Čilea govore da broj žrtava Pinochetove diktature premašuje 40 000. Više od 3000 ljudi je ubijeno ili nestalo. Pinochetu nikada nije suđeno za zločine koje je počinio.

Istodobno s dolaskom vojne hunte na vlast, represijom i političkim progonima započinje i era turbo neoliberalizma u Čileu. Režim hunte počinje s agresivnim uvođenjem najortodoksnije ekonomije rezanja, privatizacije i deregulacije na postulatima Miltona Friedmana, koji je sam 1975. Pinochetu predstavio ekonomski plan za Čile. Nakon odlaska mu je uputio pismo u kojemu mu se zahvaljuje na gostoprimstvu te poručio kako se je njegova ekipa u Čileu, usred najbrutalnije represije nad ljevičarima, „osjećala kao kod kuće“. Apologeti neoliberalizma i pinočetizma vole se hvaliti ekonomskim uspjesima i „ekonomskim čudom“ u Čileu. No, je li zaista bilo tako?

Po dolasku vojne hunte na vlast uslijedilo je, kako piše Pablo Torres, brutalno uništavanje cijele radničke avangarde praćeno radnim terorom, produženjima radnog dana i smanjenjem plaća. Usporedo se pristupilo „strukturnim reformama“ u formi ekonomske „liberalizacije“ kroz oslobađanje cijena i privatizaciju socijaliziranih tvornica. Gorespomenuti rudnici bakra su ponovno privatizirani, kao i drugi industrijski pogoni i banke. Tečaj valute je oslobođen, financijsko poslovanje deregulirano uz smanjenje poreza na kapital. Na takvim politikama zemlja je već u 1975. ušla u novu recesiju uz inflaciju od 37 %, što je prouzrokovalo značajan pad plaća. Tada Čikaški momci preuzimaju ekonomski sektor diktature te započinje monetarni „šok tretman“. Cilj „tretmana“ bio je izvući ekonomiju iz stagnacije, smanjiti inflaciju i budžetski deficit. Sve to naravno preko leđa radničke klase, uz pogodovanje kapitalistima. Počelo se s liberalizacijom carina, zamrzavanjem plaća i nastavilo s fiskalnom prilagodbom, posebno u zdravstvu, obrazovanju i socijalnim izdacima, direktno pogađajući najsiromašnije slojeve stanovništva. Mjere su prouzrokovale smanjenje inflacije na 10 % (do 1981.), višak fiskalnog deficita od 5,5 %, plaće su počele rasti, ali su tek 1981. dosegle razinu iz 1974., da bi potom ponovno pale 1982. Nezaposlenost je 1981. iznosila 13 %.

U knjizi Razvoj i nejednakost u Čileu (1850-2009), Javier E. Rodríguez piše da je takav model rasta baziran na kreditnoj ekspanziji olakšanoj reformama u financijskoj i komercijalnoj sferi i zaostajanjem tečaja doveo do snažnog deficita transakcijskog računa koji je financiran povećanjem ulaska kapitala koji je utrostručio vanjski dug u četiri godine. „Racionalni agenti“, kako on piše, zadužili su se daleko iznad svojih mogućnosti, a banke su ih na to poticale. Zbog toga je država morala intervenirati u dvije najveće bankarske institucije, u kontekstu rastućih bankrota poduzeća i neplaćenih dugova. Kako je 1981. proizvodnja pala za 15 %, a bankroti se povećali, prijetio je kolaps financijskog sistema. I kao što je fiskalni tečaj tokom sedamdesetih, kako Rodríguez piše, simbolizirao „čudo“, devalvacija 1982. simbolizirala je debakl. Direktni učinak devalvacije bilo je povećanje duga u dolarima za 50 % i rast zaduženosti kućanstava s 26 % 1976. na 64 % BDP-a u 1982.

Tokom 1982. Čile snažno pogađa ekonomska kriza. Prema Pablu Torresu, za nju su odgovorni i vanjski faktori, poput rasta cijena nafte kao rezultat arapskih sukoba i kraja poslijeratnog ciklusa koji su generirali recesiju u SAD-u, što ih je primoralo na čuvanje svojih interesa. Došlo je do pada vrijednosti sirovina, uglavnom bakra (pad od 40 %). Istodobno, povećanje kamatnih stopa u SAD-u zemljama Latinske Amerike dovelo je do „dužničke krize“. Međutim, 1982. postojali su i „unutarnji uvjeti“ za katastrofu: tu su bile preizložene banke i prezadužene tvrtke. Oba „unutarnja“ faktora stvorila su savršene uvjete da vanjska kriza 1982. u Čileu ima razarajuće učinke.

Mnoge tvrtke su bankrotirale i došlo je do pada proizvodnje za 14,3 %. Javnim novcem spašeno je 14 banaka i osam financijskih tvrtki. Centralna banka je pretvorila njihove dugove u javni dug. Kako to u kapitalizmu ide, dug je socijaliziran, a dobit potom privatizirana. Nezaposlenost je do 1983. narasla na više od 31 %. Kriza iz 1982. uspoređivala se s onom iz 1929., najvećom ekonomsko-socijalnom katastrofom u povijesti Čilea. Bila je to najgora kapitalistička ekonomska kriza u novijoj povijesti. U ljeto 1982. u Santiagu je organiziran prvi „Marš gladi“. Narod Čilea digao se protiv diktature uz centralni slogan „Kruh, rad, pravda i sloboda“. Veći broj prosvjednika činili su srednjoškolski učenici (baš kao i 2019. i 2020.). Protesti su izazvali val narodnih mobilizacija u kasnijim godinama diktature a koje su karabinjeri i vojska u krvi gušili.

Implementacija programa se neumoljivo nastavlja. Hernán Büchi postaje ministar financija 1985. i provodi (gotovo kompletnu) privatizaciju preostale državne imovine. Novi val privatizacija obuhvatio je bankarski sektor, ali i strateške energetske, telekomunikacijske tvrtke i avijaciju. Procjenjuje se da je u tim operacijama čileanska država izgubila protuvrijednost od 2223 milijuna dolara. Usprkos tome, nominalni pad nezaposlenosti i rast BDP-a, period između 1982.–1989., apologeti neoliberalizma su iskoristili da ovaj period nazovu „novim ekonomskim čudom“. Po Torresu to nije bilo nikakvo čudo, već proizvod ekonomske i socijalne katastrofe koje su hunta i buržoazija prevalili preko leđa naroda po cijenu gladi, bijede, nezaposlenosti i nesigurnosti.

Čileanski kejnzijanski ekonomist Ricardo Ffrench-Davis, inače „čikaški disident“, navodi da se mit o „ekonomskom čudu“ bazira samo na razmatranju rasta, zanemarujući padove. Tokom  diktature BDP je ponekad rastao za 6 % ili  9 % godišnje, ali je isto tako i padao za 14 % ili 17 %. Po Ffrench-Davisu prosječni rast, računajući periode oporavaka i recesija, iznosio je samo 2,9 %. U socijalnoj sferi realna minimalna plaća bila je niža 1989. nego 1981. i 1974., a jaz između bogatih i siromašnih dramatično se povećao. Produktivna ulaganja, generatori rasta i zaposlenosti, bila su manja u 70-ima, 80-ima nego u 60-ima (20 % BDP-a nasuprot 16 %). Kapitalisti su radije privatizirali postojeće tvrtke nego stvarali nove.

BDP po glavni stanovnika u Čileu, u hiljadama USD

Izvor: Miranda i drugi, 2017.

Čile je (danas) zemlja s najvećim BDP-om po glavi stanovnika u Južnoj Americi. Drugi je Urugvaj a treća Argentina – uz visok indeks nejednakosti. Gini indeks (koji je se počeo smanjivati s krajem diktature) u Čileu iznosi 44,4. Kao što možemo vidjeti na grafikonu iznad, najveći rast Čile je doživio nakon diktature, i to za vrijeme vlade lijevog centra Michelle Bachelet iz Socijalističke partije Čilea koja je bila predsjednica Čilea u razdoblju 2006.–2010. i 2014.–2018.

Teren za proteste

No, sada već bivši Ustav iz 1980. limitirao je svaku vladu da napravi temeljitije reforme. Da, demokracija je uvedena u Čile 1990., Ustav je modificiran 52 puta do sada, međutim, brojni recidivi pinočetizma su ostali u njemu. Valja kazati da su navedeni ustav pisali „eksperti“ vojne hunte te da je on izglasan na namještenom referendumu, a da opozicija skoro i nije imala mogućnost za vođenje kampanje, uz izborne prijevare i bez biračkih popisa. Ustav je skoro uništio slobodu sindikalnog organiziranja i udruživanja te organizacije radničke klase. Historičarka s Univerziteta Čile Ana López kaže kako je taj ustav bio pisan da održi neoliberalnu konstrukciju koju je implementirala diktatura. To je ostavilo mnoge bez prava na obrazovanje, zdravstvo, uz loše radne ugovore i prekarizaciju rada i uz rast nejednakosti i zaduženosti.

Kada je 1988. raspisan plebiscit o tome treba li Pinochet i dalje biti na mjestu šefa države do 1997. godine, narod Čilea kazao je Ne. Nakon referenduma održani su izbori na kojima je trijumfirala koalicija stranaka poznata kao Concertación de Partidos por la Democracia, koju su donedavno činile Demokratska kršćanska partija (PDC), Socijalistička partija (PS), Za demokraciju (PPD), Radikalna socijaldemokratska stranka (PRSD) i druge (danas manje-više iste stranke čine koaliciju Unidad Constituyente). Predsjednik Čilea postao je Patricio Aylwin iz PDC-a. Koalicija Concertación, kako navodi Ana López, u svom je programu obećala napredak na putu istine i pravde. Međutim, koalicija je prihvatila dogovorenu tranziciju i institucionalni okvir koji je nametnula diktatura: Ustav iz 1980. imenovao je doživotne senatore, uz binomni glasački sistem, vezujuće zakone, Zakon o amnestiji itd. Ta „borba za istinu i pravdu“, nastavlja López, pretvorit će se u borbu za „onoliko pravde koliko je to moguće“ i politiku nacionalnog pomirenja. Tako da se dogovorena tranzicija temeljila na nekažnjavanju i kontinuitetu neoliberalne politike privatizacije, komodifikacije zdravstva, obrazovanja i mirovina te obrani Zakona o radu nametnutog 1979.

Koalicija Concertación je vladala Čileom dvadeset godina; 2010. godine zamijenila ju je desna vlada Sebastiána Piñere (inače brata Joséa Piñere, autora antiradničkog Zakona o radu iz 1979.). Iako su za vrijeme mandata Michelle Bachelet uvedeni određeni socijalni amortizeri koji su pomogli siromašni(ji)m slojevima društva, temeljni stupovi Ustava iz 1980. (pisani poglavito za bogatu manjinu koja može uživati u svojim privilegijama u neoliberalnoj državnoj strukturi) nisu dirani. Većina je zapravo bila deprivilegirana. Zahvaljujući komercijalizaciji zdravstva, za kvalitetno liječenje trebalo je platiti više. Komercijalizacija obrazovanja ostavila je mnoge bez mogućnosti da idu na univerzitet jer nisu mogli platiti visoke cijene školarine ili su bili primorani uzimati studentske kredite koje su s teškom mukom poslije vraćali. Privatizacija mirovinskih fondova otežala je život penzionerima, a u težak položaj stavljena je radnička klasa čija su prava decenijama kršena. Sve to je generiralo veliku nejednakost i ogroman osjećaj nepravde kod narodnih masa. S (ponovnim) dolaskom Sebastiána Piñere na mjesto predsjednika 2018. stvari su se pogoršale, a potom prošle godine i eskalirale.

„Nije zbog 30 pezosa, nego zbog 30 godina“

Kada su vlasti odlučile povećati cijenu javnog prijevoza za srednjoškolce u oktobru prošle godine, čileanski učenici i učenice snažno su se usprotivili navedenoj mjeri, preskačući ograde na stanicama metroa, odbijajući platiti kartu i organizirajući proteste. Nedugo nakon učeničke mobilizacije protestima su se pridružile i druge grupe: radnici i radnice, studentska populacija, nezaposleni i drugi deprivilegirani slojevi društva. Na narodne mobilizacije vlast je odgovorila represijom, pa je tako Plaza Italia (preimenovana tokom protesta u Plaza de la Dignidad – Trg dostojanstva), u centru Santiaga bila poprište velikih sukoba između demonstranata i policije. Protesti su se intenzivirali, a blokovi centra Santiaga bili su ispisani grafitima u kojima se osuđuje državna represija i potiče pobuna protiv najrazličitijih oblika ugnjetavanja. „Siluju nas i ubijaju“, „Dosta sa zlostavljanjem“, „Drotovi ubojice, „Drot – šupak“, „Živjeti u Čileu košta jedno oko s lica“. Protesti su, naravno, imali i jasnu feminističku notu koja je iz dana u dan bivala sve izraženija. Pored brojnih feminističkih grafita koji ukazuju na seksističko nasilje i patrijarhat, grupa žena iz Valparaisa – Las Tesis izvela je performans Un violador en tu camino (Silovatelj na tvom putu), koji je masovno reproduciran na društvenim mrežama i postao popularan u gotovo svim prijestolnicama Latinske Amerike i Europe. U Santiagu je spaljeno 20 stanica metroa, srušeni su i išarani brojni spomenici španjolskim konkvistadorima, između ostalih, i spomenici Kristoforu Kolumbu i Pedru de Valdiviji.

Jedna od najprominentnijih zastava na protestima bila je zastava domorodačkog naroda Čilea – Mapuča, koji su stoljećima bili izloženi konkvistadorskoj represiji, a potom i onoj neoliberalnoj koja je njihove zone militarizirala i oduzimala im zemlju. Mapuči, kao deprivilegirana grupa, također su na protestima iznijeli svoje zahtjeve suprotstavljajući se trenutnom stanju.

Pored brutalne represije koju su karabinjeri provodili nad građanima Čilea, proteste su dodatno intenzivirale Piñerine izjave o „socijalnim reformama“ i odluka da smijeni kompletnu vladu. Da se ne radi samo o tome da obespravljeni žele tek kozmetičke, nego temeljite promjene, najbolje je sažeo transparent koji je postao jedan od simbola ove pobune: „Nije zbog 30 pezosa, nego zbog 30 godina“. „Novi ustav ili ništa“, „Neoliberalizam je rođen i umrijet će u Čileu“, poručivali su prosvjednici, a Inti Illimani pjevali su „Ujedinjen narod nikada neće biti poražen“. Opozicione stranke lijevog centra i ljevice – Frente Amplio (Široki front), Komunistička partija i Socijalistička partija – podržali su proteste, iako su ih pokušali kanalizirati prema parlamentu i kapitalizirati nezadovoljstvo na ulicama preko izbora. Budući da su protesti svakim danom bili sve intenzivniji, Piñerina vlada je zajedno sa strankama iz Concertacióna i dijelom Frente Amplia potpisala Sporazum za socijalni mir i novi ustav. Bilo je to tri dana nakon najvažnijeg generalnog štrajka u posljednjim decenijama u Čileu. Sada se čini da je tim sporazumom spašen Piñera. Od potpisivanja Sporazuma demonstracije su se nastavile, ali smanjenim intenzitetom, pogotovo nakon dolaska pandemije koronavirusa u martu. Proteste je obilježilo policijsko nasilje, ubijeno je 36 osoba, ozlijeđeno više od 11 000. Zabilježen slučaj kada je jedan karabinjer gurnuo s mosta visokog sedam metara šesnaestogodišnjeg mladića u rijeku Mapocho; 427 osobe zadobile su očne ozljede, a više od 8800 osoba je uhićeno. Zahvaljujući Sporazumu, zagarantiran je imunitet politički odgovornima za nasilje, te oni, kako sada stvari stoje, neće biti kažnjeni.

Krajem decembra prošle godine dogovoreno je da će se nacionalni plebiscit o novom ustavu održati 26. aprila 2020. Međutim, zbog pandemije koronavirusa plebiscit je pomjeren na 25. oktobar. Na plebiscitu su bila postavljena dva pitanja, prvo je glasilo: Želite li novi ustav? dok je drugo bilo: Tko bi trebao pisati novi ustav? Na drugo pitanje moglo se odgovoriti sa Mješovita konvencija (koja bi se sastojala od 50 % zastupljenih parlamentarnih partija i 50 % direktno izabranih članova) i Ustavna konvencija (sastavljena 100 % od izabranih članova). Na plebiscitu se 25. oktobra više od 78 % glasača izjasnilo za novi ustav, dok je za Ustavnu konvenciju glasalo 79 % birača. Ustavotvornu skupštinu činit će 155 članova, od kojih će polovinu činiti žene. Još uvijek se raspravlja o tome hoće li i u kolikom broju autohtoni narodi biti zastupljeni u skupštini. Liste podnose političke partije i neovisni kandidati (koji skupe potreban broj potpisa). Izbori za Ustavotvornu skupštinu će se održati 11. aprila, zajedno s lokalnim izborima i izborima za regionalne guvernere. Radno razdoblje ovog tijela bit će devet mjeseci s mogućnošću produženja za dodatna tri mjeseca. Nakon toga održat će se ratifikacijski plebiscit na kojemu će građani glasati za ili protiv predloženog ustava, kojega bi, u slučaju da bude odobren, kasnije trebao usvojiti Kongres. Tako da bi Čile mogao imati novi ustav 2022., s drugim predsjednikom s obzirom na to da su predsjednički izbori zakazani za novembar iduće godine.

La alegría ya viene?

Pa, dolazi li, onda, radost? Možda. Ali naivno bi bilo vjerovati da će se vladajuća (politička) klasa tek tako odreći svojih privilegija. Trenutno vladajuća desnica učinit će sve da zadrži svoje privilegije i da se temeljni stupovi starog ustava zadrže. Valja reći da je konstitutivni proces pun zamki, restrikcija i ograničenja i desnica će ih sve sigurno nastojati iskoristiti. Najprije, za sporazume unutar konvencije će biti potrebna dvotrećinska većina. Dakle, bit će potreban vrlo širok konsenzus. To zapravo znači da će neoliberalna manjina manevriranjem lako moći blokirati odluke za koje misli da ugrožavaju njezine interese. Komunistička partija odbila je sudjelovati u Sporazumu za socijalni mir i novi ustav upravo zbog te uredbe. Carlos Arrué iz PC-a kazao je da se „treba usredotočiti na uvjeravanje onih koji su odobrili dvotrećinski kvorum da se odluče za apsolutnu većinu ili tri petine“. Camila Vallejo, također iz PC-a, predložila je zakon koji bi članovima Ustavotvorne skupštine omogućio da odluče žele li zadržati postojeći kvorum. Desno krilo bivšeg Concertacióna i Frente Amplia izjasnilo se protiv tog prijedloga, cinično ga braneći, rekavši da „je taj kvorum bio dio pregovora i da se dogovor mora poštovati“. Daniel Vargas iz PTR-a (Radničke revolucionarne partije) tim povodom je pozvao na štrajk i mobilizacije, kazavši da je to jedini način da se razbiju sve antidemokratske zamke i ograničenja procesa.

Druga zamka krije se u činjenici da će se izbori održati uz trenutni D'Hondtov sustav koji favorizira tradicionalne stranke i umanjuje mogućnost da određeni neovisni kandidati budu izabrani. Isto tako, na izborima neće moći sudjelovati stranke nastale nakon 18. oktobra 2019. Ono što također mnogi kritiziraju jeste to da oni koji su započeli pobunu – srednjoškolski učenici i učenice – neće moći učestvovati u procesu jer su mlađi od 18 godina.

Stoga će glavni cilj desnice biti da osvoji trećinu zastupnika u skupštini. Valja kazati da podrška Piñeri tokom i nakon protesta nije išla više od 17 %. No, zbog infrastrukture, izbornog metoda i povezanosti s poslovnim svijetom desnicu ne treba podcijeniti. Svoje kandidature predstavit će i koalicije lijevog centra, bivši Concertación, danas Unidad Constituyente i Frente Amplio. Komunistička partija također će se predstaviti na izborima u koaliciji Chile Digno, Verde y Soberano. Revolucionarna radnička partija predstavit će svoje kandidature u nekoliko regija, zalažući se istovremeno za slobodnu i suverenu konstitutivnu skupštinu, uz pozive na društvene mobilizacije. No, prema anketama (tradicionalne) stranke ne uživaju veliku potporu među stanovništvom. Agencija za ispitivanje javnog mnijenja iz Čilea Tú Influyes objavila je rezultate svog istraživanja i prema njima samo 11 % ispitanika bi glasalo za članove političkih stranaka. Prema istom istraživanju 81 % Čileanaca i Čileanki bira glasati za neovisne kandidate, iz društvenog svijeta i bez stranačke pripadnosti.

Ustavotvorni proces daleko je od potpuno definiranoga i zatvorenoga. Iako Piñera više nema nikakav društveni legitimitet da upravlja državom, on i njegova vlada nastavljaju po starome i time provociraju nove proteste. Politologinja sa Univerziteta Čile Claudia Heiss kaže da će se socijalna napetost nastaviti ako konstitutivni proces ne proizvede stvarne transformacije, ali da je malo vjerojatno da se one neće dogoditi. Ona kaže da ništa neće biti tako loše kao Ustav iz 1980. te da privatno vlasništvo više neće biti vrhovno dobro jer sila koja stoji iza konstitutivnog procesa traži smanjenje nejednakosti, jačanje socijalne zaštite i drugačiju distribuciju moći.

Darko Vujica

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21. vijeku, br.10.

Uvod u jednu epistemološku nepravdu

Historija rada je tokom hladnog rata bila van interesa šire akademske zajednice u SAD-u i Zapadnoj Evropi, ali je kroz uspon „globalne historije rada“ (Global labor history) tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća ponovno počela privlačiti širu pozornost u istraživačkim krugovima. Reinvencija ovog istraživačkog polja začeta je u Internacionalnom institutu za socijalnu historiju u Amsterdamu 1980. godine kao reakcija na krizu radničke i socijalne historije. Suvremeni pristup u ovom polju teži odgovoriti na pitanja o uvjetima rada, individualnim i kolektivnim identitetima radnika i radnica, socijalnim aspektima povijesnih sukoba, (ne)formalnim i političkim organizacijama radništva, kao i oblicima otpora protiv neslobodnoga i robovskog rada.[1]

U socijalističkim zemljama u Evropi istraživanje historije rada razvijalo se drugačije. Tamo su radnička historija, klasna borba, historija sindikalnih i komunističkih pokreta činili dio centralnoga i službenog narativa državne prošlosti zasnovanog na dijalektičkoj koncepciji totaliteta.[2] U ovom tekstu cilj je problematizirati suvremene načine artikulacije značenja radničke historije na postjugoslavenskom prostoru, posebno u makedonskoj historiografiji. Na tom tragu želim argumentirati tezu o disproporcionalnom reduciranju, distorziranju i sistematskom zaboravljanju radničke historije, koje se događa u raznim oblicima i najčešće u institucionaliziranim “prostorima znanja” (bibliotekama, arhivima, univerzitetima, institutima, veći dio njih – državnim institucijama). U ovom procesu identificiram elemente onoga što je filozofkinja Miranda Fricker nazvala “epistemološka nepravda”[3] prema historijskim iskustvima i ulozi radništva kroz politike i socijalne borbe, koje su u makedonskom slučaju povezane s procesima nacionalne i državne izgradnje.

Oslanjam se na metodološki pristup istraživanja o socijalnim aspektima industrijskog radništva na teritoriji Makedonije (vardarski dio Makedonije u sklopu Kraljevine SHS / Kraljevine Jugoslavije) između dva svjetska rata[4]  koje sam provela u periodu 2018.– 2020. godine te se dijelom koristim rezultatima tih istraživanja.  

Historija rada u postjugoslavenskom kontekstu

U socijalističkoj Jugoslaviji historija rada je bila dobro razvijeno i institucionalizirano istraživačko polje, s više specijaliziranih centara i arhiva u svim republikama. Ovo je omogućavalo istraživačku komociju i potrebne resurse za intenzivan sistematski rad, o čemu svjedoči produkcija voluminozne literature.[5] Istraživački pristupi historiji rada i radničkog organiziranja te socijalnoj i ekonomskoj historiji uglavnom su bili utemeljeni u teoretskom i metodološkom okviru „naučnog marksizma“. S druge strane, istraživanja u ovom polju često su patila od kontekstualnih ograničenja službene historiografije, koja je uvijek bila istovremeno i u ulozi konstruiranja i održavanja državnih i nacionalnih narativa te služila kao jedna vrsta „amalgama” za različite elemente u nacionalnoj izgradnji. Osim toga, i unutar struke je vladala napetost između snaga koje su težile centralizaciji, odnosno decentralizaciji države.[6]

Razvoj historije rada u makedonskoj historiografiji, od stvaranja države do danas, može se pratiti kroz tri generacije istraživača i istraživačica. Prva generacija je bila sastavljena od naučnika iz oblasti ekonomije i prava, zatim iz historije,[7] koji su napisali prve radove o socijalnim i ekonomskim uvjetima razvoja “makedonskog agrarnog i urbanog proletarijata”, utirući put dioničarskom i novčanom kapitalu” još u 19. vijeku. S obrazovanjem historičarskog kadra na državnim univerzitetima i naučno-obrazovnim institucijama ustanovljenim krajem 40-ih godina produkcija literature o historiji razvoja radničkoga i komunističkog pokreta na teritoriji Makedonije i ispitivanje nacionalnih pitanja kroz prizme klasne i socijalne historije dalje su rasli. Naučnici prve generacije vide vezu između kompleksnog nacionalnog pitanja i njegovih repova iz 19. vijeka s historijom proletarijata, koja kulminira kroz narodnooslobodilačku borbu tokom Drugoga svjetskog rata. Eksploataciju radništva koju vrši “tuđinska ili domaća buržoazija” analiziraju kroz procese “kolonijalizacije, asimilacije i denacionalizacije” makedonskog naroda kojima rukovode državno-administrativni režimi Srbije, Bugarske ili Grčke. U njihovim radovima prevladava sentiment idealizacije i romantizacije radničke klase, posebno kroz figuru njenog historijskog mučeništva i pathosa. S druge strane ideološkog diskursa, međutim, ipak pronalazimo mnoštvo značajnih naučnih priloga koji sadrže ozbiljne demografske i statističke analize, detaljne komentare popisnih rezultata, cijena proizvoda i uvjeta svakodnevnog života radničkih slojeva. Istraživane su cijene nadnice, hrane, stanovanja, obuće i odjeće, osiguranje, zdravstveni i higijensko-sanitarni uvjeti rada i života, a posebna je istraživačka pažnja posvećena oblicima proleterskog organiziranja.  

Druga generacija istraživača historije rada[8] zatekla se u potpuno novom nacionalnom i političkom kontekstu. Raspad Jugoslavije, uza sve ostalo, donosi i velike promjene u strukturama i uvjetima za naučni rad. Nestaje do tada izgrađivana infrastruktura, dok se istovremeno dešava i veliko ideološko odmicanje od nasljeđa socijalističke Jugoslavije.

Tako tranzicija donosi i velike promjene u diskursu sjećanja i pomak od socijalističkih vrijednosti i simbola prema vrijednostima kapitalizma praćen turbo eksponiranjem simbola nacionalne zasebnosti. Razumijevanje pojave historijskog revizionizma izuzetno je značajno u objašnjavanju novih ili obnovljenih okvira promišljanja nacije-države u postsocijalističkim zemljama. Radi se o pojavi koja je ohrabrila „prevladavanje prošlosti” (Todor Kuljić) i stimulaciju naučnih, ali i mnoštva kvazinaučnih ispitivanja narativa i mitova koji potpomažu upravo nacionalističke okvire promišljanja historije.[9] Istraživači koji nakon devedesetih rade na temama iz oblasti historije rada najčešće koriste okvir “historije svakodnevnog života”, ali, opet, radi se o metodološki rudimentiranim pristupima, pri čemu je primjetna fetišizacija arhiva, a pristupi naučnom pisanju ateorijski. Ako je historija rada i radnika bila dominantna tema kod istraživača prve generacije nakon tranzicijskih promjena, tema nije “ponovo-posjećena” (revisited) i preispitana kroz pristupe suvremenih humanističkih nauka i interdisciplinarnosti, već je ili prosto zaboravljena ili ridikulizirana kroz efekte historijskog revizionizma. Opća tendencija ovog perioda je korištenje socijalističkih narativa kao strašila, posebno nakon prihvaćanja teze njemačkog historičara Ernesta Noltea u jednom dijelu naučne i generalne javnosti da je nacizam asimetrična reakcija na komunizam u 20. vijeku. Posljedično, historija radničkih slojeva ostaje neistražena oblast koja funkcionira kao limes između simplificiranog razumijevanja “seljačke mase” i “vlasti tuđinskih elita”. U ovom okviru metodološki postaje nemoguć za promišljanja i razumijevanja narodnog prihvaćanja partizanskog otpora tokom Drugoga svjetskog rata i masovno prihvaćanje socijalističke forme kolektivističke ideologije nakon 1945. godine.    

U posljednjem desetljeću debate i analize vezane uz historiju radništva na području Makedonije pomaknute su u prostor između naučnih institucija i alternativnih istraživačkih ili projektnih platformi bliskih nevladinom sektoru.[10] Heterogena grupa nezavisnih i/ili institucionalnih istraživača može se uvjetno nazvati “treća generacija”, čija je odlika kritičko promišljanje historije i primjena različitih teoretskih pristupa, kao i interdisciplinarnih i multidisciplinarnih metoda. Stvaranje “akademske dijaspore” istraživača koji su željni da učestvuju u globalnoj i kozmopolitskoj zajednici naučnika također je važan aspekt ove nove generacije.  

U čemu je emancipacijski potencijal istraživanja historije rada

Istraživati danas socio-ekonomske aspekte rada stanovništva koje je postajalo ekonomski aktivno u mladoj industriji na teritoriji Makedonije između dva svjetska rata[11] predstavlja mogućnost za posmatranje radničke historije kroz koncept “ljudskog stanja” (conditio humana). Ovo znači proširiti perspektivu od transformacije uvjeta za očuvanje i održavanje života kroz trud i rad ka aktivnom izražavanju slobode kroz političko organiziranje i djelovanje, kao i tragati za dubljim uvidima u procese industrijske tranzicije i modernizacije.

Period između dva svjetska rata je vrijeme izgradnje industrijskih kapaciteta i intenzivne provedbe različitih eksperimentalnih politika nove vlasti Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca / Kraljevine Jugoslavije u domenama agrarnih, ekonomskih i socijalnih odnosa.[12] Stanovništvo koje je postajalo ekonomski aktivno u industriji, sporo i u fazama formiralo se u radničku klasu. Bila je to klasa “u nastajanju”, koja je tek započela formirati specifične socijalne i zdravstvene stvarnosti, nove navike u ekološkom i urbanom habitusu, kao i vlastitu kulturu koja se razlikovala od one kod “seoskog oceana” i one kod pasivne lokalne elite.[13] 

Do interesantnih rezultata može se doći pri ponovnom istraživanju izvora koji se odnose na pitanja prodora modernog građanskog svjetonazora, na promjene u javnoj i privatnoj sferi, u radnom vremenu i kontroli vremena, radnih uvjeta, na socijalnu zaštitu i osiguranje, siromaštvo i nezaposlenosti kod urbanog stanovništva, dječji rad i radničku kulturu. Druga pitanja u sklopu ove teme koja do sada nisu razvijena u makedonskoj historiografiji su rodni i tjelesni aspekti rada u industriji.

Proučavanje međuovisnosti historijskih faktora i socijalnih struktura koji su stvarali i uvjetovali motivaciju za političku akciju u 19. i 20. vijeku sadrži epistemološki i emancipacijski potencijal za razvijanje humanističke i obrazovne vrijednosti današnje historijske nauke. Pri tome ne mislim na poticanje kratkotrajnog “akademskog trenda” ili upotrebu termina “emancipacije” kao floskule, već na kritički sukob s “mjestima znanja” i odnosima moći uključenim u pisanje i artikuliranje narativa o prošlosti. Zbog toga rezultati proučavanja historije rada i radništva kao svojevrsni vid otpora kroz znanje o “historijskim iskustvima” mogu biti obrazovne alatke važne za suvremenu radničku i uopće društvenu solidarnost.

Ivana Hadžievska

Izvori i bilješke

[1] Sabine Rutar, “Towards a Southeast European History of Labour: Examples from Yugoslavia”, Beyond the Balkans Towards an Inclusive History of Southeastern Europe (ed. Sabine Rutar), (Wien, Berlin: Lit Verlag, 2014), 323–354.

[2] Vidi: Tijana Okić “Politika, analogija, periodizacija. S onu stranu tribunalizacije historije”, Socijalna demokratija u BiH – Historijski pregled i razmatranja za budućnost, (Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung, 2020), 181–208. Dostupno online: https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/16515.pdf .

[3] Filozofkinja Miranda Fricker je dala kovanicu “epistemološka nepravda” (epistemic injustice), koncept prema kome neko iz pozicije moći može obespraviti nekoga u kapacitetu kao znalca. Fricker prepoznaje dvije forme epistemološke nepravde: nepravde prema svjedočanstvu (testimonial injustice), kada govornik dobije nefer tretman u odnosu kredibiliteta od strane slušalaca zbog predrasuda; i hermeneutička nepravda (hermeneutical injustice), gdje je nečije iskustveno polje bitno ograničeno u kapacitetu znanja zbog predrasuda i načina distribucije resursa za društvenu interpretaciju. Vidi: Miranda Fricker, Epistemic Injustice: Power and the Ethics of Knowing, (Oxford University Press, 2007).

[4] Rad u sklopu magistrarske teze “Ljudsko stanje industrijskih radnika na području Vardarske Makedonije (1918–1941)”. Istraživanje će biti objavljeno tokom 2021. godine, zajedno s detaljnim statističkim, demografskim i bibliografskim izvještajima.

[5] Jedan dobar primjer predstavlja publikacija Acta historico-oeconomica Iugoslaviae: Časopis za ekonomsku povijest Jugoslavije (Zagreb: Komisija za ekonomsku historiju Jugoslavije, 1974–1990; 1991–2008). Tu su svoje radove objavljivali povjesničari/-ke historije rada Ivan Erceg, Mira Kolar-Dimitrijević, Zdenka Šimončić-Bobetko, Josip Cazi, Dančo Zografski itd.

[6] Ulf Brunnbauer, “Compartmentalized Pasts: Workers’ History in Socialist Yugoslavia”, Paper presented at the 2016 European Social Science History Conference, Valencia 30 March – 2 April 2016. Dostupno online: https://ostblog.hypotheses.org/751.

[7] Značajne autorke i autori: Dančo Zografski, Riste Buntevski, Vera Vesković-Vangeli, Marija Jovanović, Kosta Sidovski, Risto Hristov, Lazar Sokolov, Nikola Uzunov, Boris Blagoev.

[8] Npr. historičarka Vera Goševa, koja se bavi ekonomskom i socijalnom historiografijom.

[9] Za historijske okvire istraživanja revizionizma u postjugoslavenskom kontekstu vidi:  Todor Kuljić, Prevladavanje prošlosti: uzroci i pravci promene slike istorije krajem XX veka, (Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2002); Momir Samardžić, Milivoj Bešlin i Srđan Milošević (ur.),  Politička upotreba prošlosti: o istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru, (Novi Sad: Alternativna kulturna organizacija, 2013). Dostupno online: https://rifdt.instifdt.bg.ac.rs/bitstream/id/3520/Politicka_upotreba_proslosti.pdf; Milo Petrović (ur.), Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam. (Zlo)upotrebe istorije Španskog građanskog rata i Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije, (Beograd: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu, 2014). Dostupno online: https://rifdt.instifdt.bg.ac.rs/bitstream/handle/123456789/1690/Preispitivanje_pro%20losti_i_istorijski_revizionizam.pdf?sequence=1; Domenico Losurdo, Historijski revizionizam. Problemi i mitovi, (Zagreb: Prosvjeta, 2017).

[10] Vidi predavanja, istraživanja i publikacije u sklopu organizacije: KUC Tekstil Štip (https://bit.ly/2JLkHQR); Levičarsko dviženje Solidarnost (https://www.facebook.com/LevicaraskoDvizenjeSolidarnost/); Socijalen Centar Dunja (https://www.facebook.com/SCDunja/).

[11] U odnosu na geografiju, istraživanje se odnosi na teritoriju vardarskog dijela Makedonije ili Vardarske Makedonije. Do 1912. godine teritorija je bila u sastavu Osmanlijskog carstva. Godine 1918. Vardarska Makedonija postala je dio Kraljevine SHS/K. Jugoslavije, historijski opredijeljena kao južni, orijentalni, ekonomski zatvoreni i zaostaliji kraj države, nasuprot sjevernome, katoličkom i kapitalistički razvijenijem kraju države.

[12] Vidi: Vladan Jovanović, Jugoslovenska država i Južna Srbija 1918–1929. Makedonija, Sandžak, Kosovo i Metohija u Kraljevini SHS, (Beograd: INIS, 2002); Nada Boškovska, Yugoslavia and Macedonia before Tito. Between repression and integration, (London, New York: I. B. Tauris, 2017).

[13] Vidi: Marie-Janine Calic, Sozialgeschichte Serbiens 1815–1941. Der unaufhaltsame Fortschritt während der Industrialisierung, (Oldenbourg, München, 1994), 257; Мари Ж. Чалић, Историја Југославије у 20. Веку, (Београд: Клио, 2013), 39–40.

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21. vijeku, br.10.

Uvodnik: Država, raspodjela, zakon

Kroz državu društvo sebi može postavljati dosta različite ciljeve. U posljednjoj godini vidjeli smo to jasnije nego ikada. Intervencije koje su države poduzele u svakodnevnoj organizaciji života i regulaciji dozvoljenog sa epidemiološkim ciljevima su apsolutno bez savremenog presedana. Čak i ako razmišljate iz pozicije koja kapitalističke odnose i klasnu strukturu smatra krajnjim civilizacijskim dostignućem, iz iskustva znate da postoje različite institucije i norme koje različito djeluju na ove odnose. Upravo zbog toga možemo govoriti o ekonomiji Njemačke ili Kameruna ili o npr. nordijskom modelu ili ekonomijama Zapadnog Balkana. Istorija nam demonstrira da ne postoji jedinstveno tehničko rješenje koje jednostavno treba uvesti i sprovoditi već da je država politička kreacija, koja se sastoji iz seta opredjeljenja i orijentacija koje se učvršćuju kroz institucije i norme, ali i mijenjaju u skladu sa okolnostima i političkim kretanjima.

Liberalno načelo ‘vladavine zakona’ koji se primjenjuje jednako prema svima ne izvodi pravno političke posljedice iz činjenice stvarne socio-ekonomske nejednakosti. Integrisanje ove činjenice u razmatranje značenja ‘vladavine prava’ proizvodi važne posljedice, i to ne samo za primjenu zakona, već i za samu formu zakona. Suprotni princpi u pristupu normiranju odnosa u društvu bi umjesto načelno slijepe neutralnost u normu uveli određene postupke prilagođavanja stvarnim okolnostima. Da ne bi bilo zabune, ne mislimo na prilagođavanje u domenu npr. krivičnog zakona – tu mora vladati liberalni princip građanske jednakosti. S druge strane, u domenu raspodjele socio-ekonomskih resursa, mogućnosti i opterećenja koje društvo određuje samo sebi, a ovo obuhvata sve od poreza do socijalne pomoći, drugačiji bi princip mogao ostvariti druge društvene ciljeve. U ekonomskom poretku kojeg karakterizira strukturna nejednakost raspodjele i nefer uslovi klasifikacije ljudi i stvari, društvo kroz državni aparat može postaviti ciljeve koji nešto žele da urade s tim stanjem. Koliko nas god plašili boljševičkim fantomima, ne smijemo to zaboraviti jer, nema nikakvog dokaza koji pokazuje da ne postoje drugačiji, bolji, pravedniji načini da se to uradi.

O klasnoj strukturi, istorijskoj mijeni i nekim faktorima promjene i posljedicama za naše društvo govore tekstovi Anđele Pepić i Boriše Mraovića u novom broju koji je na vašim ekranima. U posljednjem tekstu, Alma Midžić, daje kratki presjek razvoja događaja u sektoru turizma i perspektive tamo zaposlenih i to nakon teške i depresivne turističke sezone.

U nastavku čitajte:

Organizovanje radničke borbe – Anđela Pepić

Klasna konfuzija – Boriša Mraović

Gužve, turisti, vaučeri – Alma Midžić

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima u 21 vijeku, br. 9.novembar 2020. Crvena

Izdaje: Crvena – Udruženje za kulturu i umjetnost, Sarajevo

Uredio: Boriša Mraović

Kolaž na naslovnici: Andreja Dugandžić

Lektura i korektura: Faik Imamović

 

Komentare, pitanja, kritike i poruke druge vrste možete slati na info@server1.lab387.com

Sadržani materijal je dostupan za dijeljenje pod uslovima: Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 4.0 International License.

Izdavanje je podržao Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine. Stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost izdavača.

Živim na onoj „memli strani“ Sarajeva, kako kažu, i često odem do Baščaršije da nešto pojedem. S obzirom na ekonomsku krizu u najavi, još više sam običavala da jedem vani ili kupujem neke proizvode i usluge, da dam svoj skromni doprinos domaćoj ekonomiji. Kažu da kad je kriza, treba „odriješiti kesu“ a ne „stezati kaiš“. Prije bih ovaj dio Staroga Grada izbjegavala zbog gužvi i turista. Sada je ponekad jezivo pust. Mnoge radnjice su zatvorene, uličice su prohodne, ne morate se gurati i čini se da jedino šiša barovi opstaju. Sretnem tek ponekog turista, uglavnom naše drage goste iz regije. Slična je situacija i u drugim mjestima. Nedavno sam bila u Mostaru; doslovno ste se mogli fotografirati sami na Starom mostu, što je uglavnom vrlo rijetka mogućnost. Kako lokalci kažu, ljeti uopće ne idu na Staroga, tolika je gužva da se ne može prijeći preko mosta. Mali obrtnici se bore za preživljavanje, a sudeći prema razgovoru s njima, Grad Mostar im nije pružio dovoljnu podršku, čak suprotno; neke žele da istjeraju iz poslovnih prostora iako su rijetki uopće ostali otvoreni. Jedino pozitivno što me iznenadilo jeste da je moj rodni grad, Bihać, bio hit destinacija među domaćim turistima. Dobila sam veliki broj poruka u kojima su od mene tražili savjete i preporuke. Iznenadila sam se jer znam da kome god spomenem svoj kraj, po pravilu dobijem odgovor kao „jao predaleko ste“. U suštini tih 320 km od Sarajeva do Bihaća još uvijek je jedna od lošijih dionica, s obzirom na to da značajnija sredstva nisu uložena u putnu infrastrukturu od 1999. godine, otkad redovno putujem na ovoj relaciji; autobusi u prosjeku voze šest sati, a o vožnji vozom morala bih pisati poseban tekst.

Da vidimo šta statistika kaže. Ukupan broj posjeta u BiH pao je za  gotovo 70 % (ostvareno 385.578 posjeta), a broj noćenja je manji za skoro 63 % (987.517 noćenja) u odnosu na isti period 2019. godine. U prvih devet mjeseci najviše noćenja ostvarili su turisti iz Srbije i Hrvatske. Smanjenje prometa donosi i velike gubitke u budžetu jer se raznim nametima u vidu PDV-a, akciza, putarina, doprinosa, turističkih i komunalnih taksi ostvaruju značajna sredstva. Ilustracije radi, prošle godine je u Kantonu Sarajevo zabilježeno 1.446.000 noćenja (boravišna taksa u FBiH je dvije KM, a u RS-u 2,5 KM), dok su prijevoznici u budžet uplatili više od četiri miliona KM.

Iako su na ovaj sektor skoro pogubno uticale mjere vanrednog stanja, zatvaranja granica, zabrana okupljanja i prijevoza putnika, ova grana privrede nije posebno tretirana. To znači da se firme u turizmu uglavnom nisu mogle prijaviti na javni poziv za dodjelu budžetskih sredstava za isplatu dijela plate. Većina ih nije zadovoljna mjerama koje su vlasti donosile, a i pitaju se na šta se zapravo troše sredstva od nameta koje plaćaju. Mnogi su pokušali sačuvati radna mjesta, ali kako je sezona odmicala, postalo je jasno da će doživjeti potpuni krah, pa su počela i otpuštanja zaposlenih. Mnoge agencije se bore samo da odgode povrat novca za unaprijed uplaćene aranžmane kako bi mogle preživjeti dok stvari ne krenu nabolje.

Prema dostupnim podacima, u sektoru turizma i ugostiteljstva i djelatnosti pružanja usluga smještaja, te pripreme i usluživanja hrane u BiH je u decembru prošle godine bilo zaposleno 43.058 osoba, a zabilježen je rast zaposlenih od 11 % u odnosu na 2018. godinu. Sigurno je da ima i dosta perifernih zanimanja koja također ovise o turizmu tako da će broj onih koji će biti pogođeni lošom situacijom u ovom sektoru sigurno biti veći. Sjetimo se samo turističkih vodiča, u Federaciji BiH certificirano ih je 1100, a ima ih i popriličan broj koji nisu registrovani. Njihovu situaciju je najbolje opisao jedan satirični portal:

Svim turističkim vodičima u Bosni i Hercegovini isplaćeno po 2,50 KM pomoći. Ova pomoć trebala bi omogućiti turističkim vodičima u našoj zemlji da prežive do naredne sezone za koju se svi nadaju da će biti bolja od ove (…) Zbog navedene subvencije očekujemo da turistički vodiči ponovo žive život punim plućima i prežive do boljih vremena, te da nas se sjete u novembru.

Lokalne zajednice su pokušale izdvojiti neka sredstva za pomoć koja su bila uslovljena nizom kriterija, mada treba imati na umu da su to izrazito skromna sredstva jer većina općina i gradova u BiH nema izdašne budžete. U maju je u Sarajevu održan i mirni protest – defile vozila, kojim su turističke agencije, hotelijeri i prijevoznici uputili apel vladama kantona i FBiH da što prije nešto poduzmu. Neki od zahtjeva tada su bili da se uvede obavezno organizovanje „škola u prirodi”, na nivou cijele Federacije, za sve osnovne i srednje škole, i to u organizaciji domaćih turističkih agencija, prijevoznika i hotela, da se ukinu ograničenja rada i da se uvedu stimulativni popust na ulaznice za turističke atrakcije u BiH.

Jedna od mjera o kojoj se dosta pričalo su i turistički vaučeri. U Republici Srpskoj vaučeri su predstavljeni kao dokument koji izdaje Ministarstvo trgovine i turizma RS-a, a na osnovu koga korisnik vaučera ostvaruje pravo na subvenciju troškova usluge smještaja koja uključuje noćenje s doručkom u jednoj smještajnoj jedinici određenoga ugostiteljskog objekta. Važe od 15. juna do 15. novembra; do sad ih je iskorišteno više od 16.000, a turistički radnici navode da su banje bile najpopularnija destinacija. Mnogi smatraju da je ovo bio dobar potez, ali kažu da ova mjera može poslužiti samo kao privremeno rješenje jer nije dovoljna da bi se značajnije podržao turistički sektor. Premda su u Federaciji najavljivali da će razmotriti uvođenje vaučera, federalna ministrica okoliša i turizma Edita Đapo je u julu obavijestila javnost da Vlada FBiH odustaje od podjele turističkih vaučera jer, kako je navela, građani nisu bili motivirani da putuju, a i u razgovoru s turističkim radnicima su zaključili da mjera ne bi imala smisla. Međutim, u FBiH Grad Bihać i Turistička zajednica Grada Bihaća, uz podršku Projekta općinskoga okolišnog i ekonomskog upravljanja (MEG), koji finansira švicarska vlada, a provodi UNDP, pokrenuli su kampanju Odmori u BiHaću u sklopu koje su ponudili vaučere. Grad Bihać je izdvojio 100.000 KM, vlada Švicarske 54.000 KM, a planirano je da bude ostvareno 1400 noćenja. Bilo je dosta polemike na društvenim mrežama o načinu odabira  hotelijera i ugostitelja koji su se prijavili na javni poziv za ovaj projekt. Jedno je sigurno za vaučere, doprinijeli su promociji domaćega i lokalnog turizma, ali je u pitanju kratkoročna mjera koja može tek pomoći opstanak.

S obzirom na to da će oporavak turizma trajati dugo, na kraju ovog teksta prenosim poruku jedne radnice u turizmu: „Odgodite svoje putovanje ili zamijenite za drugo putovanje kod svoga lokalnog agenta. Podržite domaću ekonomiju jer je za turizam vezano i mnogo drugih djelatnosti. Hoteli zapošljavaju dosta osoblja, u ugostiteljstvu se često koriste namirnice lokalnih proizvođača, a nije zanemariva ni prodaja suvenira. Svakako da treba dodatno razvijati ponudu, ulagati u razvoj seoskoga i održivog turizma, a ključan je i razvoj putne infrastrukture.“

Ja bih samo dodala još i da je ova kriza pokazala koliko je ranjiv ovaj sektor, a i države čija se ekonomija uglavnom oslanja na turizam, te da bi trebalo ozbiljnije pristupiti konceptu održivog turizma koji podrazumijeva i rješavanje brojnih socioekonomskih i ekoloških problema.  

Alma Midžić

O: Prilozi o radno-proizvodnim odnosima, br. 09.